- 1 -              I Kž 652/2020-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 652/2020-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Ratka Šćekića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog V. B. zbog kaznenog djela iz članka 110. u vezi članka 34. stavka 1. Kaznenog zakona (,,Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak i 101/17.; dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 14. rujna 2020. broj K-42/2019-25, u sjednici održanoj 1. prosinca 2021.,

 

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

 

              Odbija se kao neosnovana žalba optuženog V. B. i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom Županijski sud u Osijeku proglasio je krivim optuženog V. B. za kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz članka 110. u vezi članka 34. stavka 1. KZ/11. te ga je, na temelju članka 110. u vezi članka 34. i uz primjenu članaka 48. stavka 1. i članka 49. stavka 1. točke 2. KZ/11., osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Na temelju članka 69 stavaka 1. i 2. KZ/11. optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu u trajanju od dvije godine koja će se izvršavati u okviru zatvorskog sustava ili u zatvorenoj ili drugoj specijaliziranoj ustanovi za liječenje ovisnosti izvan zatvorskog sustava pod uvjetima određenim posebnim propisom. Na temelju članka 148. stavka 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.) optuženik je u cijelosti oslobođen dužnosti plaćanja troškova kaznenog postupka.

 

2. Protiv te presude žalbu je podnio optuženi V. B. putem svoga branitelja, odvjetnika S. M., navodeći da se žali zbog povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i sigurnosnoj mjeri. Predlaže da se optuženik oslobodi "od kaznenopravne odgovornosti", podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Optuženik je i osobno podnio žalbu naznačujući iste žalbene osnove kao i u žalbi podnesenoj putem branitelja, s prijedlogom da ga se oslobodi od kaznenopravne odgovornosti i ukine mjera obveznog liječenja od ovisnosti od alkohola. Budući da se oba žalbena podneska u bitnim dijelovima podudaraju i međusobno nadopunjuju smatrat će se jednom žalbom podnesenom od strane optuženika.

 

2.1. Državni odvjetnik je podnio odgovor na žalbu optuženika s prijedlogom da drugostupanjski sud odbije žalbu kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu.

 

3. Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., vratio spis ovom sudu na daljnji postupak.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

4.1. Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik s brojnim argumentima osporava namjeru na počinjenje optuženog kaznenog djela u čemu, međutim, nije u pravu. Naime, utvrđujući da je optuženik iz kubure ispalio dva hica u pravcu glave oštećenika i to iz relativne blizine, a imajući u vidu činjenicu da je prilikom ispaljenja drugog hica oštećenik zadobio ozljedu ruke, prigodom nastojanja da spriječi optuženika u namjeri da ispali i taj drugi hitac, osnovano prvostupanjski sud zaključuje da sredstvo počinjenja djela i dio tijela oštećenika u koji je pucano u potpunosti opravdavaju zaključak suda prvog stupnja o postupanju optuženika s izravnom namjerom jer je upravo na taj način htio lišiti života oštećenika. l to neovisno o tome što je oštećenik uslijed ovakvog postupanja optuženika zadobio samo povredu ruke koja je, međutim, s pravom, imajući u vidu količinu krvi pronađenu na licu mjesta i mogućnost neposrednog iskrvarenja, okvalificirana kao teška i po život opasna ozljeda.

 

4.2. Žalitelj u pravcu osporavanja namjere također ističe da je kod kaznenih djela ubojstva značajna uloga motivacije koja je utjecala na stvaranje namjere kod počinitelja, a da ju je prvostupanjski sud propustio utvrditi, pri čemu iz iskaza optuženika i žrtve proizlazi da kod optuženika tom prilikom nije bilo namjere ozlijediti, odnosno ubiti žrtvu. Tu prvenstveno treba navesti da motivacija ne predstavlja bitno obilježje kaznenog djela zbog kojega je optuženik proglašen krivim pa sud nije bio dužan posebno utvrđivati tu okolnost, posebice u svjetlu činjenice da je u opisu kaznenog djela, kao i u obrazloženju presude, naveden verbalni sukob između optuženika i žrtve koji je neposredno prethodio počinjenju ovog kaznenog djela, kao i njihova visoka alkoholiziranost koja se protezala sve do stupnja pijanog stanja. To je sve evidentno bilo od utjecaja na stvaranje namjere kod optuženika pa konkretne prilike, a koje su prethodile ovom kaznenom djelu, nisu nalagale potrebu dodatnog razjašnjenja pitanja motiva kod optuženika kako to isti smatra u žalbi.

 

4.3. Optuženik je isto tako mišljenja da i snimka dojave hitnoj službi „112“ opovrgava postojanje njegove namjere da ubije oštećenika budući da je svojim pozivom direktno pomogao da se žrtvi pruži potrebna medicinska pomoć. No, kao što u konkretnoj situaciji nije bilo potrebno utvrđivati motivaciju za inkriminirano postupanje optuženika, tako niti njegovo ponašanje nakon ostvarenja bitnih obilježja kaznenog djela pokušaja ubojstva nije od utjecaja na zaključak suda prvog stupnja o njegovoj kaznenoj odgovornosti, osim što navedena okolnost može biti relevantna za kažnjavanje počinitelja, sukladno odredbi članka 47. stavka 1. KZ/11., a koja izričito nalaže sudu da pri izboru vrste i mjere kazne ocjeni sve okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža, a osobito, između ostaloga, i ponašanje nakon počinjenog kaznenog djela i odnos prema žrtvi. Stoga, kod takvog stanja stvari za kaznenu odgovornost optuženika isto tako nije odlučno podudara li se svjedočki iskaz oštećenog D. P. sa snimkom dojave hitnoj službi, a što žalba optuženika također neosnovano problematizira kada osporava istinitost i vjerodostojnost tog iskaza.

 

4.4. Naime, iskaz oštećenog-žrtve D. P. žalitelj ocjenjuje nevjerodostojnim iz razloga što su navodi koje je iznio prilikom ispitivanja pred državnim odvjetnikom kontradiktorni onome što je izjavio kada je iskazivao tijekom rasprave na sudu. Međutim, niti u ovom dijelu izjavljene žalbe žalitelj nije u pravu budući da je svjedok-žrtva D. P. na raspravi koja je održana 11. kolovoza 2020. izjavio kako ostaje kod svog ranijeg iskaza, pri čemu se i dalje nije mogao prisjetiti nekih od okolnosti samog događaja, kojih se isto tako nije prisjećao  niti prilikom davanja ranijeg iskaza pred državnim odvjetnikom 2. srpnja 2019. Takvi nedostaci i nepreciznosti u njegovim navodima, po ocjeni drugostupanjskog suda, ne čine njegov iskaz nevjerodostojnim i neuvjerljivim nego samo nepotpunim i nepreciznim u pogledu onih dijelova događaja za koje tvrdi da ih nije zapamtio, a što je životno i logično s obzirom da je i on tom prigodom bio pod znatnim utjecajem alkohola. Obrana također smatra da se na iskazivanju tog svjedoka ne može temeljiti pobijana presuda zbog njegove visoke alkoholiziranosti, no pri tome ispušta iz vida činjenicu da to nije jedini, a niti odlučujući dokaz u pravcu utvrđivanja kaznene odgovornosti optuženika za predmetni događaj, budući da je prvostupanjski sud svoj zaključak o tome donio na temelju više drugih dokaza koje je međusobno povezao u jednu logičnu cjelinu. U tom pogledu prvostupanjski se sud, osim na iskaz oštećenika, poziva i na druge provedene dokaze kao što su zapisnik o očevidu sa snimkama mjesta događaja na DVD-u, medicinsku dokumentaciju za oštećenika i provedena vještačenja. S druge strane subjektivna procjena žrtve o namjeri optuženika kritične zgode nije od utjecaja na stavove prvostupanjskog suda u kontekstu svih utvrđenih okolnosti koje na tu namjeru nedvojbeno ukazuju, a kao što je to već prethodno obrazloženo u točki 4.1. ove odluke. Nadalje, stajalište suda prvog stupnja da je optuženik tom prigodom ispalio dva hica pravilno se zasniva na objektivnoj i nepobitnoj činjenici da su provedenim očevidom na mjestu događaja pronađene dvije prazne patrone streljiva, jedna na podu prostorije, a druga u cijevi oružja, slijedom čega je nedvojbeno utvrđeno kako su tijekom ovog događaja doista bila ispaljena dva hica, zbog čega je potpuno irelevantan navod žrtve da se ne sjeća je su li bila ispaljena dva hica.

 

4.5. Pored toga, zapisnik o očevidu koji je obavljen neposredno nakon samog događaja i sačinjene fotografije koje su nastale tom prilikom u cijelosti opovrgavaju navod žalbe da je namjera optuženika bila gađenje radija jer mu se nije svidjela glazba koja je svirala. Naime, zbog razbijenog prozora i sačme koja je pronađena u njegovom drvenom okviru očigledno je da prvi ispaljeni hitac, suprotno tvrdnjama žalitelja, nije bio upravljen prema radiju, dok iz činjenice ranjavanja oštećenog D. P. nesporno je utvrđeno i da je drugi hitac bio usmjeren prema njemu osobno. Dakle, i objektivni materijalni dokazi ne podupiru verziju događaja, na kojoj u izjavljenoj žalbi i nadalje ustrajava optuženik, prema kojoj bi optuženik gađao i pucao u smjeru radio uređaja, a ne u pravcu tijela oštećenika.

 

4.6. Zbog svega naprijed navedenog, neosnovani su žalbeni navodi optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja iz osnove članka 470. stavka 2. ZKP/08.

 

4.7. Optuženik se žali i zbog odluke o kazni ističući da je sudionik Domovinskog rata, obrazlaže svoje zdravstveno stanje i umanjenje odnosno otklanjanje štetnih posljedica kritičnog događaja te okolnost da je i sam pogođen ovim događajem. Međutim, nasuprot tome, ali, s druge strane, zbog bitno smanjene ubrojivosti optuženika tempore criminis te činjenice da je ovo kazneno djelo ostalo u pokušaju, po ocjeni suda drugog stupnja, u konkretnom slučaju pravilno su od strane prvostupanjskog suda primijenjene odredbe o ublažavanju kazne te je optuženik, shodno tome, osuđen na kaznu zatvora u trajanju dvije godine, a što je maksimalno ublažena kazna za ovo kazneno djelo. Kazna na koju je optuženik osuđen primjerena je svim okolnostima počinjenog djela, stupnju krivnje i ličnosti optuženika te će, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ispuniti svrhu kažnjavanja u smislu individualne i generalne prevencije. Optuženikovo ponašanje koje je uslijedilo nakon nastanka ovog kritičnog događaja nema onaj značaj koji mu se pridaje u žalbi, a činjenica sudjelovanja u Domovinskom ratu ničim nije dokumentirana niti je potkrijepljena podacima u spisu, s obzirom da je optuženik nije spomenuo prilikom davanja svojih osobnih podataka prilikom ispitivanja 5. lipnja 2019. i 6. lipnja 2019. (list 44. i 57. spisa predmeta), niti je navedenu okolnost spomenuo psihijatrijskom vještaku, a niti u svojoj obrani. Optuženikov zdravstveni status je u međuvremenu poboljšan zbog uspješno provedene operacije mrene pa niti njegovo zdravstveno stanje ne može predstavljati opravdani razlog za promjenu odluke o kazni.

 

4.8. Stoga je neosnovana žalba optuženika i u dijelu koji se odnosi na odluku o kazni (članak 471. stavak 1. ZKP/08.)

 

4.9. Osporavajući pravilnost izrečene sigurnosne mjere iz članka 69. stavka 1. i 2. KZ/11. (žalbena osnova iz članka 471. stavka 2. ZKP/08.) žalitelj smatra da u postupku nisu utvrđene pretpostavke za njezino izricanje, odnosno da ne postoji opasnost da bi optuženik ponovio slično ili teže kazneno djelo jer takvu opasnost opovrgava iskaz D. P. koji je rekao da su se on i optuženik godinama ranije dobro slagali i da se radi o nesretnom događaju do kojega nije došlo namjerno, a što potvrđuje i slična obrana optuženika u smislu da je do svega došlo nehotice, uz izraženo kajanje zbog događaja te njegovih posljedica, a koje i njega osobno pogađaju. Odsutnost takve opasnosti u budućem razdoblju optuženik potom obrazlaže i činjenicom da "živi potpuno sam u vikendici na salašu" i da od događaja nije konzumirao alkohol, osim što povremeno popije pokoje pivo te pozivanjem na iskaz svoje  liječnice koja je rekla da u njenu ordinaciju nikada nije došao pijan.

 

4.10. Međutim, ističući navedene razloge žalitelj propušta voditi računa o tome da se odluka o izricanju ove sigurnosne mjere temelji prvenstveno na preporuci vještaka psihijatra koji je ocijenio da postoji visoka razina vjerojatnosti da bi optuženik, zbog rizičnih čimbenika njegove ličnosti i psihološke ovisnosti o alkoholu te posebno pod pretpostavkom poboljšanja vida operativnim liječenjem mrene (koje je u međuvremenu obavljeno prema otpusnom pismu s lista 176. spisa predmeta), mogao ponovno počiniti teže kazneno djelo. Imajući u vidu da je vještak psihijatar najkompetentniji za procjenu opasnosti od ponavljanja djela, i to  sa stanovišta optuženikove osobnosti i zdravstvenog stanja, subjektivni dojam žalitelja da takva opasnost više ne postoji i njegovi argumenti u tom pravcu, kao što su procjena žrtve i izoliranost optuženikovog doma, ne dovode u pitanje utvrđenje suda o ispunjenju uvjeta za izricanje sigurnosne mjere obveznog liječenja od ovisnosti iz članka 69. KZ/11. Prema tome, sud je i odlukom o sigurnosnoj mjeri, u smislu članka 69. KZ/11., pravilno primijenio zakon na temelju valjano utvrđenog činjeničnog stanja.

 

5. Iako je optuženik uvodno naznačio da se žali i zbog povrede kaznenog zakona u žalbi nije obrazložio u čemu bi se sastojala navedena povreda pa je ovaj sud ispitao pobijanu presudu po službenoj dužnosti, sukladno članku 476. stavku 1. točki 2. ZKP/08., no nije našao da bi bio povrijeđen kazneni zakon na štetu optuženika.

 

6. Stoga, slijedom iznesenog, nije prihvaćena žalba optuženika, a ispitivanjem pobijane presude, na temelju članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08., nisu utvrđene niti povrede odredaba kaznenog postupka na koje je drugostupanjski sud također dužan paziti po službenoj dužnosti.

 

 

7. Iz svih navedenih razloga, na temelju članka 482. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 1. prosinca 2021.