Poslovni broj: Gž-923/2021-2

U   I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Marka Pribisalića predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i izvjestiteljice te Lucije Lasić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. M. iz J., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik u Z., protiv tuženika S. d.d. iz Z., OIB: ..., koga zastupa punomoćnik R. Ž., odvjetnik u Odvjetničkom društvu Ž. i p. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5279/18-28 od 11. ožujka 2021., u sjednici vijeća održanoj 1. prosinca 2021.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5279/18-28 od 11. ožujka 2021.

Obrazloženje

1. Pobijanom je presudom utvrđeno da su ništetne odredbe:

- članka 4. stavka 1. Ugovora o kreditu broj 310840 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 19.09.2005. godine, potvrđenog dana 23.09.2005. godine po javnom bilježniku Z. P.-M. pod brojem Ou-1.191/05, u dijelu odredbe koji glasi: "…sukladno Oluci o kamatama i naknadama Kreditora….",

- članka 7. stavka 1. Ugovora o kreditu broj 310840 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 19.09.2005., potvrđenog dana 23.9.2005. po javnom bilježniku Z. P.-M. pod brojem Ou-1.191/05, u dijelu odredbe koji glasi: "…plativo u kunama po prodajnom tečaju Kreditora važećem na dan dospijeća."

- članka 7. stavka 3. Ugovora o kreditu broj 310840 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 19.9.2005., potvrđenog dana 23.09.2005. godine po javnom bilježniku Z. P.-M. pod brojem Ou-

1.191/05, u dijelu odredbe koji glasi: "Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po prodajnom tečaju Kreditora važećem na dan dospijeća" (točka I. izreke).

Odlukom je o parničnom trošku naloženo tuženiku S. isplatiti tužiteljici iznos od 52.361,06 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do isplate, (kako je to specificirano u točki II. izreke (točka II. izreke). Odlukom je o parničnom trošku naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 15.631,50 kuna n sa zateznim kamatama koje teku od 11. ožujka 2021. (presuđenja) do isplate (točka III. izreke).

2. Protiv ove presude žalbu podnosi tuženik pobijajući je u cijelosti zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11,148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP), s prijedlogom da se presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Tužiteljica nije odgovorila na žalbu tuženika.

4. Žalba je neosnovana.

5. Bez osnove tuženik ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati zato što je njezina izreka razumljiva, ne proturječi sama sebi ni svojim razlozima, presuda ima jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, o tim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. U odnosu na žalbene navode kojima se tuženik kojima se ukazuje da u presudi nisu navedeni razlozi za utvrđenje da je tužiteljica potrošač, odgovoriti je da se sud s tim u vezi pozvao na odluku Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020 kojom su nižestupanjski sudovi vezani u smislu odredbe članka 502.c ZPP pri čemu je naglasiti da ni aktualne direktive Europske unije ne propisuje da potrošač koji podnosi tužbu mora biti stranka kolektivnog ugovora.

5.2. Žalitelj ne ukazuje na druge bitne povrede, a ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinu donošenju u granicama ispitivanja iz članka 365. stavka 2. ZPP, žalbeni sud ocjenjuje da u postupku nisu počinjene ni bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Predmet je postupka utvrđenje djelomične ništetnosti odredbi iz predmetnog Ugovora o kreditu, sklopljenog između stranaka 19. rujna 2005., kojima je ugovoreno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama banke, kao i odredbe kojom je ugovoreno da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju tuženika na dan dospijeća i da se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po istom tečaju, kao i potraživanje tužiteljice prema tuženiku zbog neosnovano plaćenog iznosa u visini od 52.361,06 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po osnovi navedene djelomične ništetnosti.

7. U postupku nisu bile sporne slijedeće pravno odlučne činjenice:

- da su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor dana 19. rujna 2005. zaključili Ugovor o kreditu broj 310840 kojim su u odredbi članka 4.1. ugovorili da Kreditor određuje visinu kamatne stope, dok su odredbom članka 7.1. Ugovora ugovorili da se kredit otplaćuje kunama po prodajnom tečaju Kreditora važećem na dan dospijeća, a odredbom članka 7.3. Ugovora ugovorili da se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po prodajnom tečaju Kreditora važećem na dan dospijeća,

- da je tužiteljici prilikom zaključenja Ugovora o kreditu kazano da može podići jedino kredit vezan uz valutu CHF te da nije upozorena na rizik vezan uz kretanje te valute, time da joj je anuitet porastao od 1.150,00 kuna do 1,850,00 kuna,

- da se na pravni odnos tužiteljice i tuženika protežu pravni učinci pravomoćne presude iz kolektivnog spora Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018.

- da visina razlike između anuiteta s osnove promjena kamatne stope i s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 52.361,06 kuna, s datumima plaćanja kako je iskazano u tablicama sadržanim u nalazu i mišljenju vještaka Darka Prpića i navedenim u točki II. izreke.

8. Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja koja žalbenim navodima nisu dovedena u sumnju, sud je prvog stupnja zaključio da navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, a da u isto vrijeme ne određuje precizno uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, jednako kao i ona o valutnoj klauzuli, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dovode do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija zato što su sporne odredbe Ugovora o kreditu bile nerazumljive i neprecizne. Osim toga, citirana odredba predmetnog Ugovora u dijelu kojim je definiran način promjene stope ugovorne kamate koja je ugovorena kao promjenjiva, nepoštena je jer o njoj tužiteljici nije dana mogućnost pojedinačnog pregovaranja, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Štoviše, obje je predmetne ugovorne odredbe sastavio tuženik kao trgovac po unaprijed formuliranom standardnom obrascu te tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja na njihov sadržaj, a sud je ocijenio da opći uvjeti ugovora ne mogu valjano nadomjestiti pojedinačno pregovaranje o promjeni kamatnih stopa.

9. Stoga je sud zaključio da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje: ZZP/03) važećeg u vrijeme zaključenja ugovora, što ima za posljedicu ništetnost te odredbe i nadovezujućih odredaba temeljem odredbe članka 322. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO).

10. Slijedom navedenog, prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu i to odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i onoj o valutnoj klauzuli, kao i za isplatu iznosa od 52.384,66 kuna s osnove razlike između anuiteta zbog promjene kamatne stope i zbog valutne klauzule za sve anuitete s pripadajućom kamatom od plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate. Pritom je sud odbio tuženikov prigovor zastare pozivom na odredbu članka 225. ZOO.

11. Neutemeljeno tuženik prigovara pravilnosti primjene materijalnog prava kod prihvaćanja tužbenog zahtjeva.

12. Naime, i u žalbenom je stadiju postupka sporno pitanje jesu li spomenute ugovorne odredbe ugovora o kreditu ništetne i ima li tužiteljica zato pravo zahtijevati isplatu navedenih novčanih iznosa koje je tuženik od nje naplatio na temelju takvih ništetnih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove (članak 1111. i članak 1115. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO). Osim toga, sporna je i osnovanost tuženikovog prigovora zastare.

13. U odnosu na žalbene navode tuženika kojima ukazuje na nepravilne zaključke prvostupanjskog suda u vezi s utvrđenjem ništetnosti navedenih ugovornih odredbi (po ocjeni ovog suda utemeljenih na pravilnoj primjeni navedenih mjerodavnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07 i 79/09, dalje: ZZP), ZOO i ZPP i na pravnim shvaćanjima izraženima u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014-2 u pogledu promjenjive kamatne stope ugovorene bez pojedinačnog pregovaranja i utvrđenja egzaktnih parametara koji utječu na promjenu, što ima za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno na pravnim shvaćanjima izraženima u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-4 i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-2218/2018-11, u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), valja istaknuti da prema odredbi članka 502.a stavka 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom je članka 502.b ZPP propisan sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP, dok je člankom 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje prednika tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a konkretan slučaj upravo ispunjava objektivni kriterij da bi se na njega odnosila odluka u kolektivnom sporu (ugovor je zaključen u vrijeme obuhvaćeno odlukom iz kolektivnog spora, 19. rujna 2005., sadrži klauzulu u valuti CHF i klauzulu o promjenjivoj kamatnoj stopi o kojima se nesporno nije pojedinačno
pregovaralo).

14. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, cijeneći odredbu članka 502.c ZPP. Isto tako, i odredba članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača, "Narodne novine" broj 41/14) propisuje vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14, a slijedom toga i obvezu primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., potvrđenoj odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020.). U takvim je okolnostima prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo i kada je zahtjev tužiteljice u pogledu pravne osnove spora ocijenio osnovanim.

15. Pri tome, u odnosu na pravilno pravno shvaćanje prvostupanjskog suda o razlozima ništetnosti navedenih ugovornih odredbi kojima je između stranaka u postupku ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u švicarskim francima, valja istaknuti da je takvo pravno shvaćanje prvostupanjskog suda u cijelosti podudarno s pravnim shvaćanjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženima u odlukama poslovni broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. pa je i iz tog razloga žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom.

16. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski je sud pravilnom primjenom odredbe članka 323. stavka 1. u vezi s odredbom članaka 1111. i 1115. ZOO pravilno odlučio i o zahtjevu tužiteljice za isplatu navedenih novčanih iznosa, ispravno zaključivši da je na temelju navedenih ništetnih odredbi predmetnog ugovora, tuženik nezakonitom promjenom kamatne stope i ugovorenom valutnom klauzulom od tužiteljice naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti, upravo u presuđenim novčanim iznosima, i da je posljedično tome te iznose s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa dužan platiti tužiteljici, a za što je ovom sudu dao jasne i prihvatljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni žalitelj svojom žalbom.

17. Tuženik neosnovano osporava pravilnost nalaza i mišljenja financijskog vještaka, a kojeg je prvostupanjski sud ocijenio stručnim i nepristranim. To vještačenje prihvaća i ovaj sud jer predstavlja dokaz na kojem je osnovano utemeljena odluka o osnovanosti i visini tužbenog zahtjeva tužiteljice, izrađen je savjesno na temelju najboljeg znanja vještaka, u skladu sa svim pravilima znanosti i struke. Tuženik svojim navodima ni tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom kao ni onim istaknutim u žalbi nije umanjio dokaznu vrijednost ovog dokaznog sredstva.

18. Prvostupanjski sud je, i po ocjeni ovog suda, pravilno zaključio da je u konkretnom slučaju tuženik nepošteni stjecatelj i da je, kao takav, na primljeni iznos stečen bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja (članak 1115. ZOO) jer je već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene i posljedično tome ništetne i da mu sve ono što temeljem tako ugovorenih odredbe bude primio ne pripada.

19. U odnosu na žalbene razloge žalitelja u dijelu u kojem ustraje na prigovoru zastare valja istaknuti da je prvostupanjski sud i u tom dijelu pravilno primijenio materijalno pravo kada je kao neosnovan odbio ovaj prigovor tuženika. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (13. lipnja 2014. za odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu), a računajući od tada pa do podnošenja ove tužbe 16. svibnja 2019. nije protekao rok zastare od pet godina, zbog čega u konkretnom slučaju zastara nije nastupila. Pri takvom shvaćanju posebno treba imati na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (članak 328. ZOO). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom članka 140. ZZP/07 propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava jer je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe članka 241. ZOO. U protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

20. Pri ovakvom pravnom shvaćanju treba imati na umu i odredbu članka 502.c ZPP o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužiteljica ovlaštena štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (članak 502.c ZPP).

21. Osim toga, prilikom donošenja odluke o pitanju zastare u konkretnim
predmetima treba cijeniti i da je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije 1. srpnja 2013., od kada pravo Europske unije čini dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati, a ono je nadređeno nacionalnom. Takva obveza primjene prava Europske unije postoji u odnosu na sve one pravne odnose koji su u području primjene prava Europske unije, a koji su nastali nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je u području primjene prava Europske unije i regulirano je, uz ostalo, Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe - dalje: Direktiva 93/13 EEZ), a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 78/12) te se primjenjuju kao nacionalni propis. S tim u vezu valja istaknuti da u pogledu pravnih odnosa i sporova proizašlih iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju i na koje se neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje, uz ostalo, i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

22. Stoga je žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

23. Prvostupanjski sud, protivno žalbi, ne dovodi u pitanje postojanje i primjenu odredbe članka 22. ZOO, ali je jasno naveo iz kojih je razloga ništetna konkretna odredba o valutnoj klauzuli (i pozivom na spomenute odluke Visokog trgovačkog i Vrhovnog suda RH).

24. Slijedom navedenog, kako je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, valjalo je žalbu žalitelja odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP.

25. Konačno, prvostupanjski je sud uz pravilnu primjenu odredbe članka 154. stavka 1. u vezi s člankom 155. stavkom 1. ZPP pravilno odlučio i o troškovima postupka za što je dao u svemu jasne i ovom sudu prihvatljive razloge.

Split, 1. prosinca 2021.