1

                            Poslovni broj Gž Ovr-670/2021

Poslovni broj Gž Ovr-670/2021

U  I M E   R E P U B L I K E    H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Branki Ježek Mjedenjak, u ovršnoj stvari ovrhovoditelja B. K. d.o.o. Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik Z. B., odvjetnik iz Z., protiv P. d.d. S., OIB: ... (kao ovršenikova dužnika u odnosu na ovršenicu J. Ć. iz Z., OIB: ...), radi isplate, rješavajući žalbu ovrhovoditelja izjavljenu protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Ovr-2684/2021, od 20. rujna 2021., dana 1. prosinca 2021.,

r i j e š i o   j e

              Odbija se žalba ovrhovoditelja kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Ovr-2684/2021, od 20. rujna 2021.

Obrazloženje

          1.  Rješenjem suda prvog stupnja odbijen je prijedlog ovrhovoditelja od 26. kolovoza 2021. kao neosnovan.

2.  Protiv tog rješenja žali se ovrhovoditelj zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08,  123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje ZPP), te zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s tim da sadržajem svoje žalbe ukazuje i na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Predlaže da se žalba usvoji i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Potražuje trošak sastava žalbe u iznosu od 1.250,00 kuna.

3.    Žalba nije osnovana.

4.   Iz sadržaja pobijanog rješenja proizlazi da je sud prvog stupnja odbio kao neosnovan prijedlog ovrhovoditelja od 26. kolovoza 2021. kojim je ovrhovoditelj zatražio od ovršenikovog dužnika P. d.d. S. isplatu obroka koje je ovaj propustio obustaviti i isplatiti temeljem Izjave o suglasnosti za zapljenu od 16. ožujka 2010., sve sukladno čl. 201. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 112/20, dalje OZ). Utvrđuje da je ovrhovoditelj uz prijedlog dostavio Izjavu o suglasnosti za zapljenu od 16. ožujka 2010., ovjerenu po javnom bilježniku J. Ž. iz Z., pod poslovnim brojem OV-250/2010, iz koje proizlazi da je ovršenica pristala da se radi naplate tražbine R. B. A. d.d. u visini od 4.300,00 EUR-a, u kunskoj protuvrijednosti, plijeni njezina plaća, zatim izvod iz poslovnih knjiga ovrhovoditelja o visini duga ovršenice u iznosu od 55.284,41 kunu, presliku Ugovora o cesiji od 28. prosinca 2015., zaključenog između B. K. d.o.o. kao cesionara i R. B. A. d.d., Z., kao cedenta i ovjerenog kod javnog bilježnika A. H. iz Z., poslovni broj OV-14957/15, zatim presliku Dodatka III. Ugovoru o cesiji od 7. lipnja 2016, ovjerenog kod Javnog bilježnika A. H. iz Z., poslovni broj OV-7193/16, te presliku Dodatka 4. Ugovora o cesiji od 22. veljače 2017., ovjerenog kod Javnog bilježnika A. H. iz Z., poslovni broj OV-1853/2021. Također utvrđuje da je ovrhovoditelj, uz navedenu dokumentaciju, dostavio i list papira na kojem stoji „Prilog 2 Dodatka 4. Ugovora o cesiji“, na kojem je navedeno ime ovršenice i visina tražbine od 4.300,00 EUR-a, u kunskoj protuvrijednosti, koju ovršenica duguje R. B. A. d.d. kao ranijem vjerovniku. Utvrđuje da ovršenikov dužnik nije mogao postupiti po zahtjevu ovrhovoditelja za zapljenu od 1. veljače 2021. (čl. 202. st. 9. OZ-a), jer da se iz dokumentacije koju je ovrhovoditelj dostavio ovršenikovom dužniku, a koja je identična dokumentaciji koja je dostavljena sudu uz prijedlog od 26. kolovoza 2021., ne može utvrditi je li predmetna tražbina prenesena na ovrhovoditelja kao novog vjerovnika. Navedeno shvaćanje prihvatio je i prvostupanjski sud, te utvrdivši da list papira na kojem stoji „Prilog 2 Dodatka 4. Ugovora o cesiji“, nije niti uvezen, niti potpisan, odnosno da na isti nije stavljen štambilj, niti je naznačeno o kojem se ugovor o cesiji radi, zaključuje da ovrhovoditelj u konkretnom slučaju nije dokazao da bi u smislu čl. 32. st. 1. OZ-a bio ovlašten tražiti prisilnu naplatu predmetne tražbine. Nadalje, prvostupanjski sud utvrđuje da ovrhovoditelj, nakon što je zaključkom od 1. rujna 2021. pozvan da naznači iznos koji prijedlogom potražuje, nije postupio po traženju suda, slijedom čega je njegov prijedlog od 26. kolovoza 2021. odbijen i iz razloga što nije utvrđen opseg obveze, odnosno iznos koji je potrebno ustegnuti s plaće ovršenice. Pritom se u pobijanom rješenju navodi da se iznos obveze ne bi mogao utvrditi niti da je sud naložio poslodavcu ovršenice da dostavi obračune plaća, a što je ovrhovoditelj bio predložio sudu podneskom od 13. rujna 2021., jer da je na tu okolnost bilo potrebno predložiti i provođenje vještačenja, što ovrhovoditelj nije predložio. Slijedom iznijetih razloga, sud prvog stupnja je odbio prijedlog ovrhovoditelja od 26. kolovoza 2021. i odlučio kao u izreci pobijanog rješenja.

              5.   Pazeći po službenoj dužnosti na povrede odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, u svezi sa čl. 381. ZPP-a, te čl. 21. st. 1. OZ, ovaj sud utvrđuje da donošenjem pobijanog rješenja niti jedna od tih povreda nije ostvarena. Nije počinjena niti bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju ukazuje ovrhovoditelj sadržajem svoje žalbe, jer je pobijano rješenje jasno i razumljivo, te ne proturječi stanju u spisu.

6.   Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz čl. 201. st. 1. OZ-a kada je odbio prijedlog ovrhovoditelja od 26. kolovoza 2021. godine, jer se prema ocjeni ovog suda ta odredba primjenjuje i u postupcima kojima je prethodila izravna naplata po Izjavi o suglasnosti za zapljenu, kao što je to ovdje slučaj, budući da Izjava o suglasnosti za zapljenu ima učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi iz čl. 202. OZ-a, pa za poslodavca dostavom takve Izjave nastupaju jednake pravne posljedice kao i kod dostave rješenja o ovrsi od strane suda.

7. Odredba čl. 201. st. 1. OZ-a pod nazivom "Odgovornost poslodavca za propuštenu obustavu i isplatu dospjelih obroka" glasi: "Ovrhovoditelj može predložiti da sud u ovršnom postupku rješenjem naloži poslodavcu da mu isplati sve obroke što ih je propustio obustaviti i isplatiti prema rješenju o ovrsi."

8.  Iz citirane zakonske odredbe proizlazi da ovrhovoditelj može zatražiti da mu poslodavac isplati sve obroke što ih je ovaj propustio obustaviti i isplatiti prema rješenju o ovrsi samo u slučaju ako je poslodavac bio dužan postupiti po rješenju o ovrsi, ali zbog svog propusta po tom rješenju nije postupio.

9. U konkretnom slučaju, ovršenikov poslodavac je nakon primitka Izjave o suglasnosti za zaplijenu u dopisima od 9. veljače 2021., 23. veljače 2021., 24. ožujka 2021. i 29. travnja 2021. odgovorio da ovrhovoditelj nije dokazao da je tražbina u smislu čl. 32. st. 2. OZ-a prenesena na njega kao novog vjerovnika, jer da iz preslike Ugovora o cesiji,  uz koji je priložen list papira  „Prilog 2 Dodatka 4. Ugovora o cesiji“  nije moguće utvrditi predstavlja li taj papir dodatak predmetnog ugovora o cesiji i radi li se uopće o tražbini koja se odnosi na ovršenicu kao dužnicu. Zbog tih razloga, ovršenikov dužnik je obavijestio ovrhovoditelja da nije u mogućnosti postupiti u skladu sa njegovim zahtjevom dokle god ovrhovoditelj ne dostavi valjanu dokumentaciju u skladu sa odredbom čl. 32. st. 2. OZ-a. Nakon tog očitovanja, ovrhovoditelj je podnio prijedlog sudu prvog stupnja u smislu čl. 201. st. 1. OZ-a, zahtijevajući od suda da obveže ovršenikovog dužnika na isplatu svih obroka što ih je propustio obustaviti i isplatiti u postupku izravne naplate temeljem Izjave o suglasnosti za zaplijenu.

10. Prema ocjeni ovog suda, navedeno postupanje ovršenikovog dužnika ne može se pripisati njegovom propustu u smislu čl. 201. st. 1. OZ-a, već je riječ o objektivnoj nemogućnosti postupanja po Izjavi o suglasnosti za zaplijenu zbog neispunjenja pretpostavki iz čl. 32. st. 2. OZ-a, a što je predviđeno odredbom čl. 202. st. 9. OZ-a. Naime, odredbom čl. 202. st. 9. OZ-a propisano je da će poslodavac provesti ovrhu na zahtjev osobe koja u ispravi iz stavka 1. toga članka nije označena kao vjerovnik, odnosno protiv osobe koja u ovršnoj ispravi nije naznačena kao dužnik u slučaju iz članka 32. st. 1. i 2. OZ-a. Stoga, u situaciji kada je ovršenikov dužnik obavijestio ovrhovoditelja da ne može postupiti po dostavljenoj Izjavi o suglasnosti za zaplijenu, jer da ovrhovoditelj dostavom predmetnog Ugovora o cesiji nije dokazao da je ovlašten tražiti ovrhu protiv ovršenice u smislu čl. 32. st. 2. OZ-a, ne postoji  krivnja (odgovornost) ovršenikova poslodavca iz čl. 201. st. 1. OZ-a za nepostupanje po zahtjevu ovrhovoditelja.

11. Slijedom iznijetog, neosnovani su žalbeni navodi ovrhovoditelja u kojima osporava pravilnost primjene materijalnog prava u pobijanoj odluci, budući je sud prvog stupnja pravilnom primjenom čl. 201. st. 1. OZ-a, u svezi sa čl. 32. st. 2. OZ-a, zaključio da prijedlog ovrhovoditelja od 26. kolovoza 2021. kojim traži od suda da se ovršenikovom poslodavcu naloži obveza propisana čl. 201. st. 1. OZ-a nije osnovan, s obzirom da nije ispunjena osnovna pretpostavka za pokretanje takvog postupka pred sudom, a to je propust ovršenikova dužnika da izvrši obvezu iz ovršne isprave koji se može pripisati njegovoj krivnji (odgovornosti).

12. Slijedom navedenog, žalbu ovrhovoditelja nije osnovana, pa je pobijano rješenje valjalo potvrditi pozivom na čl. 380. toč. 2. ZPP-a, u svezi sa čl. 21. st. 1. OZ-a, te odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

Rijeka, 1. prosinca 2021.

Sutkinja

Branka Ježek Mjedenjak