1                            Broj: Ppž-10125/2021

 

                                 

 

 

U    I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Goranke Ratković, predsjednice vijeća, te Gordane Korotaj i Kristine Gašparac Orlić, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. E. S., zbog prekršaja iz čl. 43. st. 1. t. 5. Zakona o nadzoru državne granice („Narodne novine“, broj 83/13. i 27/16.), odlučujući o žalbi okrivljenika, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Labinu od 27. srpnja 2021., broj: 27. Pp J-124/2020-8, u sjednici vijeća održanoj 1. prosinca 2021.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

I. Odbija se žalba okr. E. S. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

II. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.), okr. E. S. je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu 700,00 (sedamsto) kuna u roku 15 dana od primitka ove presude.

 

             

Obrazloženje

 

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Labinu od 27. srpnja 2021., broj: 27. Pp J-124/2020-8, okr. E. S. je proglašen krivim da je, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinio prekršaj iz čl. 43. st. 1. t. 5. Zakona o nadzoru državne granice, za koji mu je izrečena novčana kazna u iznosu 1.000,00 kuna, koju je dužan platiti u roku 15 dana od pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne, te je obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka u iznosu 500,00 kuna.

 

2. Protiv te presude, žalbu je podnio okrivljenik, putem branitelja odvjetnika I. S. , zbog svih žalbenih osnova, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se okrivljenik oslobodi od optužbe ili da se ista ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

 

3. Žalba nije osnovana.

 

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.

 

5. U žalbi zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, okrivljenik ističe da je prvostupanjski sud „bio obvezan odbaciti sve izmijenjene optužne prijedloge ovlaštenog tužitelja“ i ovaj prekršajni postupak dovršiti po optužbi za prekršaje iz čl. 42. st. 1. t. 1. Zakona o nadzoru državne granice, jer je za prekršaje iz čl. 43. st. 1. t. 5. istog Zakona propisana novčana kazna prema kojoj ti prekršaji ulaze u režim obaveznog prekršajnog naloga. Time okrivljenik očigledno smatra da je počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 2. u vezi čl. 239. st. 7. Prekršajnog zakona.

 

5.1. Međutim, po ocjeni ovog suda, neosnovano okrivljenik smatra da je prvostupanjski sud, nakon što je ovlašteni tužitelj izmijenio optužbu i okrivljeniku stavio na teret prekršaj iz čl. 43. st. 1. t. 5. Zakona o nadzoru državne granice, trebao primijeniti čl. 239. st. 7. Prekršajnog zakona. Ovo iz razloga što se odredba čl. 239. st. 7. Prekršajnog zakona, kako to jasno proizlazi iz njenog sadržaja, odnosi na procesne situacije kada prekršajni postupak, za prekršaje koji ulaze u procesni režim obaveznog prekršajnog naloga, bude pokrenut izdavanjem optužnog prijedloga, a što u ovom prekršajnom postupku nije slučaj. Ovaj prekršajni postupak je pokrenut izdavanjem prekršajnog naloga za prekršaj iz čl. 42. st. 1. t. 1. Zakona o nadzoru državne granice, koji ne ulazi u procesni režim obaveznog prekršajnog naloga. Nakon što je prekršajni postupak pokrenut, ovlašteni tužitelj, do dovršetka dokaznog postupka, ima pravo izmijeniti optužbu bez ikakvih ograničenja pa tako, kao što je slučaj u ovom prekršajnom postupku, optužbu može izmijeniti i na način da okrivljeniku stavlja na teret djelo koje je za okrivljenika blaže i za koje bi, da je to djelo bilo predmet optužbe kojom se pokretao prekršajni postupak, bio obvezan izdati obavezni prekršajni nalog. Stoga, budući da je do izmjene optužbe na prekršaj za koji je ovlašteni tužitelj obvezan izdati obavezni prekršajni nalog došlo nakon što je prekršajni postupak već bio pokrenut, prvostupanjski sud nije bio obvezan postupiti po čl. 239. st. 7. Prekršajnog zakona, kako to neosnovano smatra okrivljenik.

 

6. Povezujući žalbenu osnovu povrede materijalnog prekršajnog prava te bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, okrivljenik navodi da je prvostupanjski sud „povrijedio materijalno pravo na štetu okrivljenika te je počinio bitne povrede iz čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona obzirom da „presuda nema razloge o odlučnim činjenicama ili su razlozi nejasni u znatnom dijelu i proturječni međusobno kao i izreci presude te je i izreka presude proturječna sama sebi“. Kod obrazlaganja ovih žalbenih navoda, okrivljenik analizira odredbu Priloga VI t. 3.1.2. Zakonika o Schengenskim granicama, koja je u pobijanoj presudi navedena u zakonskom opisu prekršaja, te ističe kako u činjeničnim opisima djela nije obuhvaćen cijeli sadržaj Priloga VI t. 3.1.2. Zakonika o Schengenskim granicama te da je ovlašteni tužitelj u izmijenjenoj optužbi zapravo „iskrojio“ novi prekršaj.

 

6.1. Međutim, po ocjeni ovog suda, pogrešno smatra okrivljenik da je Prilog VI t. 3.1.2. Zakonika o Schengenskim granicama blanketna norma za ostvarenje prekršaja iz čl. 43. st. 1. t. 5. Zakona o nadzoru državne granice. S obzirom da je u odredbi čl. 43. st. 1. t. 5. Zakona o nadzoru državne granice jasno i precizno navedeno što se tom zakonskom odredbom sankcionira, očigledno se, zapravo, radi o interpretativnom dijelu, a ne o blanketnoj normi, zbog čega ista ne treba biti dio činjeničnog opisa prekršaja iz čl. 43. st. 1. t. 5. Zakona o nadzoru državne granice, kako to neosnovano smatra okrivljenik. Ponašanje okrivljenika, činjenično opisano u izreci pobijane presude u potpunosti ispunjava sva bitna obilježja prekršaja iz čl. 43. st. 1. t. 5. Zakona o nadzoru državne granice, zbog čega žalbeni navodi kojima se tvrdi suprotno nisu osnovani.

 

7. U odnosu na žalbene navode kojima se tvrdi da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama: da se okrivljenik nalazio na plovilu u ulozi zapovjednika plovila, da se na plovilu nalaze putnici i da je plovilo registrirano za prijevoz putnika te da kao kapetan-zapovjednik plovila u roku 24 sata prije dolaska u luku nije sačinio-predao popise posade i putnika i u koju je to luku uplovio, čime se također ističe da bi bila počinjena bitna povreda iz čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona, treba navesti da obveze zapovjednika plovila, prema zakonskoj odredbi čl. 43. st. 1. t. 5. Zakona o nadzoru državne granice, nisu ograničene samo na plovila koja obavljaju međunarodni pomorski promet putnika, niti su zapovjednici ribarskih plovila isključeni od takve obveze. Slijedom svega navedenog, a imajući na umu i da je prvostupanjski sud, nakon vjernog iznošenja dokaznog materijala, vrlo decidirano, jasno i bez proturječja iznio koje odlučne činjenice i iz kojih razloga je uzeo dokazanima, pri čemu je dao ocjenu vjerodostojnosti dokaza na temelju kojih je došao do zaključka o počinjenju prekršaja i prekršajnoj odgovornosti okrivljenika, ovaj sud smatra da presuda sadrži sve potrebne razloge o odlučnim činjenicama, a isti su jasni i nisu proturječni, zbog čega nije u pravu okrivljenik kada ističe da je počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona.

 

8. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, okrivljenik, pozivajući se na brojne odredbe Zakona o morskom ribarstvu, ističe činjenicu da u dokaznom postupku nije utvrđeno da se on nalazio na brodu, zbog čega smatra da ni ne može biti kriv za prekršaj koji mu je stavljen na teret.

 

8.1. Međutim, u odnosu na ove žalbene navode, treba, prije svega, navesti da se okrivljenik u konkretnom slučaju promašeno poziva na odredbe Zakona o morskom ribarstvu, jer predmet ovog prekršajnog postupka nisu prekršaji iz tog Zakona, a niti se, zbog različitosti zaštićenog objekta, zakonski pojmovi iz Zakona o nadzoru državne granice mogu tumačiti pomoću zakonskih pojmova iz Zakona o morskom ribarstvu.

 

8.2. Nadalje, s obzirom da se okrivljeniku stavlja na teret prekršaj iz Zakona o nadzoru državne granice, čiji je zaštitni objekt zaštita državne granice, a u konkretnom slučaju se radi o državnoj granici Republike Hrvatske na moru, ovaj sud smatra da je opravdano pozivanje na zakonske presumpcije Pomorskog zakonika („Narodne novine“, broj 181/04., 76/07., 146/08., 61/11., 56/13., 26/15. i 17/19.), čije se odredbe, sukladno čl. 1. st. 2., primjenjuju na plovne objekte koji se nalaze ili plove, između ostalog, i teritorijalnim morem Republike Hrvatske, o čemu se i radi u prekršaju koji je predmet raspravljanja u ovom prekršajnom postupku. Odredbom čl. 5. t. 17. Pomorskog zakonika propisano je da se pretpostavlja, dok se ne dokaže suprotno, da je korisnik brodice, a u ovom prekršajnom postupku predmetno plovilo je brodica, osoba koja je u upisniku brodova upisana kao vlasnik. Istom odredbom propisano je da se na korisnika brodice na odgovarajući način primjenjuju odredbe Pomorskog zakonika o brodaru, a pojam brodara određen je čl. 5. t. 6. Pomorskog zakonika (pretpostavlja se, dok se ne dokaže protivno, da je brodar osoba koja je u upisnik brodova upisana kao vlasnik broda). Prema čl. 146. Pomorskog zakonika, posadom i svim drugim osobama na brodu zapovijeda zapovjednik broda kojeg imenuje i razrješava brodar, dakle vlasnik broda odnosno brodice. Navedeno znači da se, u situacijama u kojima vlasnik broda odnosno brodice ne imenuje zapovjednika, pretpostavlja da je vlasnik broda odnosno brodice zapovjednik.

 

8.2.1.              U ovom prekršajnom postupku je nesporno da je okr. E. S. vlasnik plovila (brodice) registarske oznake xxx, naziva „D.“, zastave Republike Slovenije. Navedenu činjenicu okrivljenik nije osporavao ni u obrani, a niti sada u žalbi. S obzirom da okrivljenik tijekom dokaznog postupka nije tvrdio da je inkriminirane prilike zapovjedništvo nad svojim plovilom prenio na neku drugu osobu, jasno je i nedvojbeno da je upravo okrivljenik, kao vlasnik predmetnog plovila (brodice), zapovjednik istog, kako je to pravilno i osnovano zaključio prvostupanjski sud. Je li okrivljenik, kao zapovjednik plovila registarske oznake xxx, naziva „D.“, zastave Republike Slovenije, bio na plovilu inkriminirane prilike ili nije bio (a što bi, u slučaju da nije bio, eventualno podlijegalo kažnjavanju za neko drugo kažnjivo djelo) nije predmet utvrđivanja u ovom prekršajnom postupku, niti ta činjenica utječe na okrivljenikovo svojstvo zapovjednika predmetnog plovila čiji je vlasnik.

 

9. Otklanjajući svoju krivnju, okr. E. S. navodi i da postoje okolnosti koje isključuju njegovu krivnju, jer je bio u zabludi o protupravnosti prekršaja. Pritom okrivljenik ističe brojne notorne činjenice u vezi pitanja utvrđivanja crte razgraničenja između Republike Slovenije i Republike Hrvatske u akvatoriju Piranskog zaljeva odnosno Savudrijske vale.

 

9.1.              Međutim, po ocjeni ovog suda, osnovano je prvostupanjski sud, pozivajući se na Deklaraciju o stanju međudržavnih odnosa Republike Hrvatske i Republike Slovenije („Narodne novine, broj 32/1999.), a bitan je i Zaključak Hrvatskog sabora kojim je Vlada Republike Hrvatske obvezana da pokrene postupak za prestanak Sporazuma o arbitraži između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije, otklonio takve navode obrane okrivljenika, a koji se sada ponavljaju u žalbi.

 

9.2. Naime, sukladno t. 4. Deklaracije o stanju međudržavnih odnosa Republike Hrvatske i Republike Slovenije, prilikom utvrđivanja granične crte na moru između teritorijalnih mora dviju država, hrvatski predstavnici su dužni zastupati stajališta u skladu s odredbama čl. 2. Međunarodne konvencije UN o pravu mora iz 1982., čije su potpisnice i Republika Hrvatska i Republika Slovenija, dakle zauzimati se da granična crta na moru u Piranskom zaljevu bude utvrđena po kriteriju akvidistance (jednake udaljenosti od obale), sredinom zaljeva, a dok se ta crta na moru ne utvrdi obalne države su se dužne uzdržavati bilo kakvih oblika vršenja vlasti preko središnje crte na moru u zaljevu. Slijedom navedenoga, teritorijalno more Republike Slovenije, prema Konvenciji, budući da nije postignut dogovor između Republike Hrvatske i Republike Slovenije, završava na crti sredine u Savudrijskoj vali, a kako slovensko teritorijalno more uopće ne dolazi do otvorenoga mora, to jest međunarodnih voda u Jadranu, nikakvim izmjenama svoga Pomorskog zakonika Republika Slovenija ne može steći ono što joj ne dopušta međunarodno pravo mora.

 

9.3.              Također, Vlada Republike Hrvatske je 30. srpnja 2015., pokrenula postupak za prestanak Sporazuma o arbitraži između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije potpisan 4. studenoga 2009. u Stockholmu, a koji je na snazi od 29. studenoga 2010., zbog povrede odredaba Sporazuma od strane Republike Slovenije, koje su bitne za ostvarenje predmeta i svrhe spomenutog Sporazuma. Time je Vlada Republike Hrvatske provela Zaključak Hrvatskog sabora, koji je, prethodni dan, jednoglasno izglasao izlazak iz predmetne arbitraže. Navedenim postupkom stekli su se uvjeti za prestanak Sporazuma, sukladno pravilima međunarodnog prava, tako da je Republika Hrvatska, od upućivanja prosvjedne note, prestala primjenjivati Sporazum o arbitraži između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije, potpisan 4. studenoga 2009., a takva Odluka Vlade Republike Hrvatske obvezuje i ovaj sud.

 

9.4.              Slijedom navedenog, nema nikakve dvojbe da se pozicija na kojoj je plovilo registarske oznake xxx, naziva „D.“, zastave Republike Slovenije, inkriminirane prilike zatečeno od strane policijskih službenika Republike Hrvatske, a koordinate te pozicije su tijekom dokaznog postupka nesporno utvrđene (zabilježene su radarom te utvrđene vizualnim osmatranjem policijskih službenika), a ni okrivljenik ih ne osporava, nalaze u teritorijalnom moru Republike Hrvatske. U navedenom smislu, neosnovani su žalbeni navodi kojima se ističe da postoje okolnosti koje isključuju krivnju okr. E. S. (da je bio u zabludi o protupravnosti prekršaja), jer se, kao što je već rečeno, u vezi svih pitanja oko utvrđivanja crte razgraničenja između Republike Slovenije i Republike Hrvatske u akvatoriju Piranskog zaljeva odnosno Savudrijske vale radi o notornim činjenicama koje su javnosti bile svekoliko poznate (opće poznata je činjenica da je Republika Hrvatska izašla iz arbitražnog sporazuma), zbog čega je okrivljenik, kao vlasnik brodice, itekako morao biti svjestan navedene problematike i činjenice da prelaskom preko središnje crte u Savudrijskoj vali ulazi u teritorijalno more Republike Hrvatske. Osim toga, okrivljenik je inkriminirane prilike imao pratnju patrolnog broda policijskih službenika Republike Slovenije, čega ne bi bilo da je okrivljenik doista bio u zabludi o protupravnosti prekršaja.

 

9.5.              Također, iz razloga navedenih u prethodnim odlomcima, neosnovani su žalbeni navodi kojima se ističe da sud ni jednim dokazom nije utvrdio je li i kojim aktom Republika Hrvatska ustanovila koordinate granične crte u navedenom akvatoriju, kao i žalbeni navodi kojima se tumači odluka Arbitražnog suda u predmetu PCA br. 2012.04 od 29. lipnja 2017. te iznosi ocjena Odluke Sabora Republike Hrvatske o odstupanju od Arbitražnog sporazuma. U navedenom smislu, neprihvatljivi su žalbeni navodi kojima okrivljenik nastoji presudu Europskog arbitražnog suda iz lipnja 2017. implementirati u pravni sustav Republike Hrvatske i kojima tvrdi da je za utvrđivanje postojanja prekršaja bilo potrebno utvrditi kuda prolazi državna granica između Republike Slovenije i Republike Hrvatske.

 

10. Neosnovani su žalbeni navodi kojima okrivljenik ističe da se u konkretnom slučaju radi o graničnom incidentu, a ne o prekršaju iz čl. 43. st. 1. t. 5. Zakona o nadzoru državne granice. Naime, kako to jasno proizlazi iz odredbe čl. 35. st. 2. Zakona o nadzoru državne granice, počinitelji graničnih incidenata mogu biti samo službenici državnih i lokalnih tijela susjednih država, a ovaj prekršajni postupak se vodi protiv okr. E. S. koji nema svojstvo službenika državnog ili lokalnog tijela Republike Slovenije. Istina je, kako se to ističe u žalbi, da je provedenim dokaznim postupkom utvrđeno da su, kod počinjenja prekršaja za koji je okrivljenik proglašen krivim, policijski službenici Republike Slovenije, patrolnim brodom, onemogućavali policijskim službenicima Republike Hrvatske pristup plovilu, ali to nikako ne može značiti da inkriminirani događaj, u odnosu na okr. E. S., ima karakter graničnog incidenta, jer su policijski službenici Republike Slovenije postupali upravo zbog prethodne radnje okrivljenika. Stječu li se pritom, u radnjama policijskih službenika Republike Slovenije, elementi graničnih incidenata nije predmet ovog prekršajnog postupka. Slijedom navedenog, neosnovani su žalbeni navodi kojima se očigledno ističe povreda odredaba materijalnog prekršajnog prava iz čl. 196. t. 4. Prekršajnog zakona, a ujedno je odgovoreno i na žalbene navode kojima se ističe da su razlozi pobijane presude, u dijelu u kojem otklanja predmetne navode obrane okrivljenika, proturječni.

 

11. Nisu osnovani ni žalbeni navodi kojima se ističe da iz iskaza ispitanog svjedoka policijskog službenika nedvojbeno proizlazi da policijski službenici, postupajući inkriminirane prilike, nisu išli za tim da obave graničnu kontrolu plovila. Naime, iz iskaza ispitanog policijskog službenika jasno proizlazi da graničnu kontrolu plovila nisu mogli obaviti, jer su pristup na okrivljenikovo plovilo onemogućavali policijski službenici Republike Slovenije, tako da se, po ocjeni ovog suda, radi o okrivljenikovom proizvoljnom i fragmentarnom prikazivanju rezultata dokaznog postupka. U navedenom smislu, neosnovano je i pozivanje okrivljenika u žalbi na zakonske odredbe Zakona o policijskim poslovima i ovlastima, kao i žalbene tvrdnje da policijski službenici Republike Hrvatske, ni u jednom inkriminiranom događaju, nisu primijenili propisane ovlasti, jer je iz provedenog dokaznog postupka jasno i nedvojbeno da je identitet okrivljenika, kao zapovjednika plovila čiji je vlasnik, utvrđen putem registarske oznake tog plovila, koja nije sporna.

 

12.              Iz sadržaja žalbe proizlazi da se okrivljenik nije žalio zbog odluke o izrečenoj novčanoj kazni, no Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu i po toj osnovi, budući da, sukladno odredbi čl. 202. st. 5. Prekršajnog zakona, žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

 

12.1.              Razmotrivši odluku prvostupanjskog suda o izrečenoj novčanoj kazni, ovaj sud prihvaća sva utvrđenja tog suda o činjenicama koje u smislu čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja, i te su okolnosti, po mišljenju ovog suda, pravilno ocijenjene. Po ocjeni ovog suda, visina izrečene novčane kazne primjerena je i dostatna kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja. U konkretnom slučaju, a imajući na umu da nisu utvrđene naročito izražene olakotne okolnosti, nema osnove za izricanje blaže kazne, niti bi se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona mogla postići blažim kažnjavanjem.

 

13.              Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenika. Iz podataka u spisu ne proizlazi da je okrivljenik lošeg imovnog stanja, niti to tvrdi u žalbi, pa ovaj sud smatra da plaćanjem troškova žalbenog postupka u iznosu 700,00 kuna, dakle vrlo blizu minimalno mogućeg iznosa neće biti dovedeno u pitanje uzdržavanje okrivljenika. 

 

14. Slijedom navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 1. prosinca 2021.

 

 

 

 

              Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Pazinu u 4 ovjerena prijepisa za spis, okrivljenika, branitelja i tužitelja.