Poslovni broj: 5 Kž-923/2021-8

Poslovni broj: 5 Kž-923/2021-8

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E 

 

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

 

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Mirjane Rigljan kao predsjednice vijeća te Sonje Brešković Balent i Jasne Smiljanić kao članica vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Kristine Šušilović, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog K. M., zbog kaznenog djela prijevare iz člana 236. stav 1. i 2. Kaznenog zakona (NN 125/11, 144/12, 56/15 , 61/15, 101/17, 118/18 i 126/19 - u daljnjem tekstu: KZ/11) i dr., rješavajući povodom žalbe okrivljenog K. M. izjavljene protiv presude Općinskog suda u Zadru broj K-131/2018 od 1. ožujka 2021., na sjednici vijeća održanoj 30. studenog 2021. u nazočnosti braniteljice okrivljenog K. M. R. A., odvjetnice iz Z. i V. M., odvjetnika u Z.,

 

 

p r e s u d i o   j e   i   r i j e š i o   je:

 

 

              I. Djelomično se prihvaća žalba okrivljenog K. M., ukida se prvostupanjska presuda u odnosu na kazneno djelo iz člana 236. stav 1. i 2. KZ/11, činjenično opisano u toč. 2. izreke presude, te se u tom dijelu upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              II. Uslijed gornje odluke a po službenoj dužnosti i djelomičnim prihvaćanjem žalbe okrivljenog K. M. preinačuje se prvostupanjska presuda u odnosu na kazneno djelo iz člana 236. stav 1. i 2. u vezi člana 52. KZ/11, činjenično opisano u toč. 1. izreke presude na način, da se okrivljeni K. M. za navedeno kazneno djelo za koje je prvostupanjskom presudom proglašen krivim na temelju člana 236. stav 2. u vezi člana 52. KZ/11 osuđuje na kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine.

 

              III. U ostalom dijelu, žalba okrivljenog K. M. odbija se kao neosnovana te se u pobijanom a nepreinačenom i neukinutom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

 

Obrazloženje

 

 

              1. Prvostupanjskom presudom okrivljeni K. M. proglašen je krivim zbog jednog produljenog kaznenog djela prijevare iz člana 236. stav 1. i 2. u vezi člana 52. KZ/11, činjenično opisanog u toč 1. izreke presude i zbog kaznenog djela prijevare iz člana 236. stav 1. KZ/11, činjenično opisano u točki 2. izreke presude, sve u vezi člana 51. KZ/11.

 

              2. Za kazneno djelo pod toč. 1. na temelju člana 236. stav 2. u vezi člana 52. KZ/11 utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci, a za kazneno djelo pod toč. 2., na temelju člana 236. stav 1. KZ/11 utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju 9 (devet) mjeseci, te je na temelju člana 51. KZ/11 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 2 (dvije) godine. Na temelju člana 56. i 57. KZ/11 okrivljeniku je izrečena djelomična uvjetna osuda i to na način da se ima izvršiti 1 (jedna) godina kazne zatvora, dok preostali dio kazne zatvora u trajanju 1 (jedne) godine se neće izvršiti ako okrivljenik u roku 4 (četiri) godine ne počini novo kazneno djelo.

 

              3. Okrivljenom K. M. je na temelju člana 158. stav 2. Zakona o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 – u daljnjem tekstu: ZKP/08), naloženo da na ime imovinskopravnog zahtjeva N. d.o.o. plati iznos od 1.000.008,25 kuna.

 

              4. Na temelju člana 62. stav 1. točka 1. u vezi člana 56. stav 4. KZ/11 okrivljeniku je određena i posebna obveza kojom mu je naloženo da u roku 2 (dvije) godine od pravomoćnosti presude naknadi štetu oštećenom N. d.o.o. i isplati iznos od 1.000.008,25 kuna, te se po članu 58. stav 5. KZ/11 okrivljenik upozorava da u koliko u roku koji mu je određen ne izvrši u potpunosti ili u većoj mjeri naloženu mu posebnu obvezu i ne naknadi prouzrokovanu štetu, da će sud donijeti odluku, kojom određuje izvršenje prvotno izrečene uvjetovane kazne zatvora.

 

              5. Na temelju člana 158. stav 2. ZKP/08 djelomično se prihvaća imovinskopravni zahtjev oštećenika D. R. pa se nalaže okrivljeniku K. M. da oštećeniku D. R. isplati iznos od 60.000,00 kuna uvećan za zakonske zatezne kamate zakonske koje teku na navedeni iznos od dana presuđena pa do isplate, dok se u preostalom dijelu do zatraženog iznosa od 12.100,00 eura oštećenik upućuje imovinskopravni zahtjev ostvarivati u parničnom postupku.

 

              6. Okrivljeniku se uz djelomičnu uvjetnu osudu, sukladno odredbi člana 56. stav 4. KZ/11 određuje posebna obveza iz člana 62. stav 1. točka 1. KZ/11, pa mu se nalaže da u roku 1 (jedne) godine od pravomoćnosti presude naknadi štetu i oštećeniku D. R. isplati iznos od 60.000,00 kuna.

 

7. Na temelju člana 58. stav 5. KZ/11 okrivljeni K. M. se upozorava, da u koliko u roku koji mu je određen ne izvrši u potpunosti ili u većoj mjeri naloženu mu obvezu naknade prouzrokovane štete, da će sud donijeti odluku kojom određuje izvršenje prvotno izrečene uvjetovane kazne zatvora.

 

 

 

8. Na temelju člana 148. stav 1. ZKP/08 okrivljeni K. M. dužan je naknaditi trošak provedenog postupka u iznosu od ukupno 1.500,00 kuna, koji iznos je dužan uplatiti u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od petnaest dana od pravomoćnosti presude i pod prijetnjom ovrhe.

 

9. Protiv navedene presude žali se okrivljeni K. M. po braniteljici R. A., odvjetnici iz Z. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i podredno zbog odluke o kazni te predlaže, da se pobijana presuda preinači i okrivljenika oslobodi od optužbe ili podredno okrivljeniku izrekne blažu kaznu uz primjenu odredaba o uvjetnoj osudi iz člana 56. KZ/11. Ujedno predlaže da on i njegova braniteljica budu izvješteni o sjednici vijeća.

 

10. Novoizabrani branitelj odvjetnik V. M., zatražio je da i on bude nazočan sjednici vijeća, držeći kako bi to bilo korisno i nužno da bi se u potpunosti iskoristilo pravo na obranu okrivljenika, te se je pisanim podneskom osvrnuo na pojedine točke žalbe po braniteljici R. A., odvjetnici iz Z.

 

11. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

12. U smislu člana 474. stavak 1. ZKP/08 predmet je prije sjednice vijeća bio dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.

 

13. Na zahtjev okrivljenika K. M. na sjednicu vijeća pozvan je on osobno, te njegova braniteljica R. A., koja je uz novoizabranog branitelja V. M., odvjetnika iz Z. sjednici vijeća i nazočila, dok uredno pozvani okrivljeni K. M. i zamjenik Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu nisu pristupili, pa je sjednica održana u njihovoj odsutnosti na temelju člana 475. stav 4. ZKP/08.

 

14. Žalba okrivljenog K. M. je djelomično osnovana.

 

15. Nije u pravu žalitelj kad ističe da bi bila počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz člana 468. stav 2. ZKP/08, tj. da se pobijana presuda temelji na nezakonitom dokazu. Žalitelj ne obrazlaže u čemu bi se sastojala takva povreda i koji je to nezakoniti dokaz na kojem se temelji presuda.

 

16. Isto tako nije u pravu žalitelj kad ističe da bi bila počinjena i daljnja bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz člana 468. stav 1. točka 11. ZKP/08 jer da su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni i da je izreka presude nejasna i proturječna razlozima presude.

 

16.1. Suprotno tom stavu, prvostupanjski sud je dao razloge o svim odlučnim činjenicama koji se odnose na bitna obilježja kaznenog djela za koje se tereti okrivljenik, kako ona objektivna tako i ona subjektivna, razlozi su jasni i neproturječni kako sami za sebe a poglavito nisu proturječni činjeničnom opisu iz izreke presude.

 

16.2. Potpuno je jasno da je u odnosu na kazneno djelo pod toč. I. iz člana 236. stav 1. i 2. u vezi člana 52. KZ/11 posve jasno tko je oštećenik u tom produljenom kaznenom djelu prijevare jer se u sve tri radnje ističe da je oštećeno

 

N. d.o.o. i da je nastupila šteta za to Trgovačko društvo. Bitna obilježja kaznenog djela prijevare su neistinito predočavanje nekih činjenica kojima se drugi dovodi u zabludu kako bi ovaj na štetu svoje ili tuđe imovine nešto učinio, opisani su u preambuli produljenog kaznenog djela prijevare u toč. I. prvostupanjske presude, a svaka zasebna radnja opisana je činjenično u toč. a, b i c izreke presude. Stoga nije potrebno u svakoj radnji opisivati bitna objektivna i subjektivna obilježja kaznenog djela prijevare budući da su ista opisana u preambuli navedenog produljenog kaznenog djela. Jasno je stoga tko je oštećenik kod ovog kaznenog djela iz toč. 1. izreke presude a to se vidi iz dosuđenog imovinskopravnog zahtjeva oštećenom  N. d.o.o., koji imovinskopravni zahtjev, a potom i štetu tom Trgovačkom društvu treba naknaditi okrivljeni K. M.

 

17. Činjenično stanje je također, suprotno stavu žalitelja u odnosu na toč. 1. izreke presude u cijelosti pravilno utvrđeno, dok žalitelj ne obrazlaže u čemu bi se sastojalo nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

 

18. Pogrešno se upire na iskaze pojedinih sudionika u ovom kaznenom postupku, koji su saslušavani u parničnim postupcima te u žalbi navodi kako sud nije obrazlagao u spis priložene dokaze, zapisnike iz predmeta Općinskih sudova u parničnom postupku gdje su pojedini svjedoci ispitivani i iskazivali na iste okolnosti na koje su ispitani u kaznenom postupku, budući da je to nedopustivo, te se iskazi svjedoka danih u parnici i u kaznenom postupku ne mogu uspoređivati niti predočavati jer svaki sud utvrđuje činjenično stanje sam u svom postupku i na temelju dokaza i činjenica koji su izneseni na raspravi pred sudom (čl. 450. stav 1. ZKP/08) te iskazi svjedoka u drugim postupcima ne vežu kazneni sud kao niti utvrđene činjenice u tom drugom, parničnom postupku, pa stoga je potpuno razumljivo da prvostupanjski sud nije analizirao niti obrazlagao što su ti svjedoci rekli u parničnom postupku a na koje se poziva žalitelj u svojoj žalbi. Članom 18. stav 2. ZKP/08 je propisano da u koliko je o nekom prethodnom pitanju odluku donio sud u nekom postupku ili drugo državno tijelo da takva odluka ne veže kazneni sud što se tiče ocjene je li počinjeno određeno kazneno djelo. Navedeno znači, da odluka drugog suda o nekom pitanju nema za kazneni sud značaj presuđene stvari.

 

U odnosu na drugostupanjsku presudu (toč. II. izreke)

 

U odnosu na toč. 1a

 

19. Nije u pravu žalitelj kada ističe da činjenični opis navedenog kaznenog djela ne sadrži elemente koji bi upućivali na počinjenje kaznenog djela prijevare iz člana 236. KZ/11, te da nema ni jednog dokaza da bi okrivljenik oštećeniku u više navrata neistinito predočavao da će umjesto drugih osoba, svojih vjerovnika ispuniti novčane obveze prema njemu i N. d.o.o., za što bi jamčio svojim stanom i prihodima koja će ostvarivati prodajom apartmana te prodajom udjela u uljari, kako se to navodi u žalbi, te tvrdi da o tome nije iskazivao niti sam oštećeni Š. B. Upravo suprotno, iz iskaza Š. B. slijedi da kada je on vidio da se R. u. n. s. da je nazvao M. i rekao mu da se nisu tako dogovorili a da mu je M. rekao, da ne brine i da će ga isplatiti, s time da mu nije dao onih 50.000 eura, pa se je izvlačio da nije uspio prodati apartman, ali da ima suvlasništvo u firmi O. iz M., vlasnika S. T., da se radi o uljari koju bi trebali prodati R. za milion do dva miliona eura. Kada je svjedok B. nakon četiri mjeseca od

 

toga upoznao S. T., pitao ga je za okrivljenika pa mu je T. rekao da je okrivljenik obični prevarant, da nije suvlasnik njegove firme i da je njega prevario za dva miliona kuna jer mu je dao dolare koje je okrivljeni obećao promijeniti po boljem tečaju, a na kraju ih nije vidio. Stoga nije osnovan ovaj prigovor okrivljenika.

 

20. Isto tako, ne stoji niti daljnja tvrdnja žalitelja da je kupoprodajna cijena u cijelosti isplaćena jer da u Ugovoru o prodaji nekretnine, sklopljenog između N. d.o.o. i M. R. 22. kolovoza 2013., koji Ugovor je potpisan i ovjeren 28. kolovoza 2013. stoji da je N. d.o.o. prodalo M. R. stan u Zagrebu na adresi I. …, ukupne površine 91 m2 za iznos od 625.485,44 kune gdje je prodavatelj svojim potpisom i pečatom na Ugovoru jamčio da mu je kupoprodajna cijena u cijelosti isplaćena dok je člankom 7. istog Ugovora regulirano da prodavatelj ovlašćuje kupca da stupi u posjed predmetnog posebnog djela nekretnine (tabularna izjava) a potpisi ugovornih strana ovjereni su po javnom bilježniku S. G. u Zadru, budući da niti sam okrivljenik u svojoj obrani koju je dao 2016. godine nije rekao da je isplatio Š. B. niti osobno niti uplatio na ime N. d.o.o. iznos duga kojeg mu je dao kupac M. R. već je rekao da ništa nije platio na ime tog stana. Stoga je jasan i sporazum od 7. srpnja 2014. gdje su opisana sva dugovanja, pa među njima i dugovanje okrivljenog K. M. Š. B. za prodani stan M. R., zatim dug na ime neplaćenih poslovnih prostora prodanih A. B., te dug na ime dijela kupoprodajne cijene za stan kojeg je kupila M. V., a kako je to precizno u iznosima navedeno na stranici 14. stavak 3. obrazloženja presude, pa je potpuno promašeno tvrditi kako nitko ne bi potpisao kupoprodajni ugovor i dopustio uknjižbu prava vlasništva kad kupoprodajna cijena ne bi bila u cijelosti isplaćena a isto tako tvrditi da iz izjave na listu 94 spisa koja je potpisana istoga dana 7. srpnja 2014. gdje piše da se oštećeni Š. B. ima smatrati u cijelosti namirenim s osnova dugovanja temeljem kupoprodajnog ugovora za stan u Zagrebu, I. …, sklopljenog s M. R. treba izvesti zaključak da je stan u cijelosti plaćen kada je i sam okrivljeni K. M. u svojoj obrani nakon potpisivanja ove izjave od 7. srpnja 2014. na raspravi 2016. priznao da na ime kupoprodaje tog stana iz ugovora Š. B. kao direktora N. d.o.o. s M. R., ništa nije plaćeno.

 

20.1. Nema dvojbe da je M. R. okrivljeniku na ruke dao 20.000 eura, kako bi isti iznos uplatio predstavniku oštećenog N. d.o.o. Š. B., no kako Š. B. navodi da mu okrivljenik ništa nije platio za navedeni stan, a isto tvrdi i sam okrivljenik prilikom prvog saslušanja, te je u N. d.o.o. otvorena stavka za isplatu navedenog stana, pa je nedvojbeno dokazano da je okrivljenik od samog početka dogovora sa Š. B. kao direktorom N. d.o.o. imao prijevarnu namjeru da lažnim predočavanjem činjenica dovede u zabludu Š. B. kao direktora N. d.o.o. da će umjesto M. R. on osobno platiti iznos kupoprodajne cijene, što mu nije bila namjera jer novac koji je dobio od M. R. od prodaje vozila koji mu je M. R. dao za stan nije platio na žiro račun T. N. d.o.o., pa je Š. B. na štetu T. N. d.o.o. potpisao i ovjerio kupoprodajni ugovor, na koji način je okrivljenik oštetio T. N. d.o.o. za iznos od 625.485,44 kune i u tom iznosu sebi pribavio protupravnu imovinsku korist. To nedvojbeno proizlazi iz iskaza Š. B., djelomično i iz iskaza M. R. D. T. N. d.o.o. Š. B. potpisao je sporazum u kojem je objedinjeno svo dugovanje okrivljenika prema T. N. d.o.o. i Š. B. tako da izjava predstavlja dokaz o održavanju Š. B. u zabludi a ne dokaz o isplati duga, kao što je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

 

 

U odnosu na toč. 1b

 

21. Već je rečeno, da je u preambuli produljenog kaznenog djela prijevare pod toč. 1. izreke presude opisano prijevarno postupanje okrivljenika tj. lažno predočavanje činjenice kako bi se oštećenik doveo u zabludu tako da na štetu svoje imovine nešto učini, a sve u cilju kako bi si okrivljenik pribavio protupravnu imovinsku korist pa navedeno nije potrebno opisivati kod svake radnje u produljenom kaznenom djelu. Okrivljenik je počinio kazneno djelo, činjenično opisano u toč. 1b na način da je predložio Š. B. da njegovom odvjetniku B. V. ponudi na prodaju stan svog trgovačkog društva u Zagrebu, budući da je Š. B. zapao u financijske teškoće jer mu je bio potreban žurno novac jer je porezna uprava blokirala račune njegovog trgovačkog društva zbog neplaćanja poreza na izdani račun za stan koje je T. N. d.o.o. prodalo M. R., pa je Š. B. pristao te 6. studenog 2013. kao predstavnik T. N. d.o.o. sklopio kupoprodajni ugovor s majkom B. V., M. V. o kupoprodaji stana u Zagrebu površine 71,20 m2 za cijenu od 655.500,00 kuna, odnosno 87.400,00 eura, kojom prigodom je okrivljeni K. M. predočio Š. B. da on odvjetniku B. V. duguje iznos od 237.000,00 kuna i predložio da za taj iznos umanji kupoprodajnu cijenu stana, pa da će mu on to naknaditi i naknadno platiti, pa je kupac stvarno platio umanjenu cijenu stana, te platio svega 418.500,00 kuna ali okrivljenik po dospjelosti roka vraćanja duga svoju obvezu nije ispunio, pa je oštetio T. N. d.o.o. za iznos od 237.000,00 kuna, te u tom iznosu sebi pribavio protupravnu imovinsku korist. Da je tome tako, proizlazi iz iskaza Š. B., koji je iskazao da mu okrivljenik niti na ime ovog kupoprodajnog ugovora za njegovo trgovačko društvo N. d.o.o. ništa nije platio, a između ostalog da se je njemu i njegovoj supruzi okrivljenik zaklinjao da je vlasnik stana kojim garantira povrat duga, pa kad je provjerio njegov stan na Internetu, utvrdio je da je vlasnik banka a ne okrivljenik. Također je opisao da je njegova kćer N. B. slala obavijesti okrivljeniku da počne plaćati, ali on nije htio preuzimati poštu iz čega sve slijedi prijevarno postupanje okrivljenika. Isto slijedi i iz iskaza svjedoka B. V., odvjetnika koji je sastavljao ugovor o kupoprodaji stana, gdje je opisao kako mu je okrivljeni K. M. bio dužan iznos od 237.000,00 kuna te da se je okrivljenik obvezao isplatiti umjesto M. V. kao kupca stana iznos 237.000,00 kuna, zbog čega je u kupoprodajnom ugovoru i bilo navedeno da je danom potpisa ugovora uplaćen iznos od 537.500,00 kuna, iako je nesporno utvrđeno i to uvidom u promet po računu T. N. d.o.o. da je na dan sklapanja kupoprodajnog ugovora 6. studenog 2013. uplaćen iznos od 300.000,00 kuna od strane B. V. za M. V. a ne iznos 537.500,00 kuna kako je to opisano u ugovoru, jer se okrivljenik obvezao platiti ostatak duga M. V. Da dugovani iznos okrivljenika prema T. N. d.o.o. s osnova kupoprodaje stana za M. V. nije nikada isplaćen proizlazi i iz sporazuma o povratu duga od 7. srpnja 2014. kojim K. M. priznaje dug u iznosu od 165.000,00 eura u koji je iznos inkorporiran i ovaj dug u iznosu od 237.000,00 kuna u protuvrijednosti od 31.600,00 eura.

 

22. Slijedom navedenog, a iz iskaza Š. B., B. V. i N. B. G. kao i iz kupoprodajnog ugovora proizlazi kako nema dvojbe da je okrivljenik počinio i ovu radnju prijevarnog postupanja opisanu u toč. 1b izreke presude sa sviješću i voljom da dovede u zabludu Š. B. kao direktora T. N. d.o.o. da će umjesto M. V. platiti iznos od 237.000,00 kuna jer je on toliko dugovao B. V., odvjetniku koji je sastavljao ugovor za M. V. i sve dogovorio u njezino ime, a što mu je Š. B. vjerovao i pristao potpisati Ugovor u kojem je pisalo da je danom sklapanja ugovora plaćen iznos od 537.000,00 kuna iako to nije bila istina jer je M. V. uplatila 300.000,00 kuna dok je iznos od 237.000,00 kuna trebao platiti okrivljeni K. M. a taj iznos nije plaćen na koji način je oštetio T. N. d.o.o. za navedeni iznos i u tom iznosu si pribavio znatnu imovinsku korist, te počinio kazneno djelo iz člana 236. stav 2. KZ/11.

 

U odnosu na toč. 1c

 

23. Nije u pravu žalitelj kad u odnosu na ovo kazneno djelo ističe kako je okrivljenik podmirio svoje dugovanje što se tiče poslovnih prostora u Zadru na ime A. B. u iznosu od 20.000,00 eura koliko je bilo ugovoreno a što bi trebao potvrditi Ugovor o kupoprodaji kao i izjava koja je potpisana i ovjerena od strane Š. B. 7. srpnja 2014. u kojoj izjavi Š. B. potvrđuje da mu je okrivljeni K. M. toga dana isplatio iznos od 20.000,00 eura u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju H. na dan isplate.

 

24. Da je okrivljenik postupao i u ovom slučaju na prijevaran način proizlazi kako iz iskaza Š. B. koji je iskazao da je rekao okrivljeniku kako mu je hitno potreban novac kako bi odblokirao račun svog trgovačkog društva koji mu je blokiran jer nije platio porez na stan kojeg je kupio M. R. pa da ima dva poslovna prostora na B. B. koje bi htio prodati, pa je okrivljenik naveo da će prodati vozila marke T. i A. za iznos od 20.000,00 eura i umjesto A. B. platiti 20.000,00 eura pa je Š. B. u uvjerenju da će okrivljenik tako postupati sklopio Ugovor o kupoprodaji dva poslovna prostora u ime i kao direktor T. N. d.o.o. temeljem kojih U. se A. B. uknjižio kao vlasnik ali okrivljenik nije platio kupoprodajnu cijenu nego je tražio od Š. B. da povuče podnesene kaznene prijave protiv njega te da će mu on umjesto isplate novca nabaviti dva automobila ukupne vrijednosti 30.000,00 eura na što je Š. B. pristao pa su potpisali izjave da mu je na ime prodaje poslovnih prostora A. B. isplaćeno ukupno 20.000,00 eura i da je u potpunosti namiren u odnosu na stan prodan M. R. iako mu okrivljenik nije isplatio taj iznos. Da je tome tako proizlazi i iz iskaza N. B. G. kao i iz iskaza A. B., kojemu je okrivljenik govorio da su poslovni prostori njegovo vlasništvo iako formalno glase na neku firmu, a kako je dugo poznavao okrivljenika nije imao razloga posumnjati u njegove tvrdnje. Par dana nakon što je taj svjedok dobio ovjereni kupoprodajni ugovor okrivljenik mu je rekao da će primljeni novac proslijediti B. koji je vlasnik firme N. d.o.o. Iako je navedeni svjedok iskazao da se je čuo sa Š. B. i da mu je isti potvrdio da je primio novac od okrivljenika, taj navod svjedoka se ne može prihvatiti, budući da se u T. N. d.o.o. ovo dugovanje i dalje vodi u otvorenim stavkama T. N. d.o.o. a svjedok A. B. prvi puta ispitan kao svjedok takvo što nije spominjao. Opravdan je zaključak prvostupanjskog suda da je ovaj svjedok motiviran lažno svjedočiti da je razgovarao sa Š. B. te da je posvjedočio da je primio novac jer je njega T. N. d.o.o. tužilo u parnici nakon što je okrivljenik nije platio poslovne prostore za raskid ugovora i brisanje zabilježbe. Sama izjava na listu 192 spisa nije dokaz o plaćanju poslovnog prostora iako u istoj stoji da je Š. B. od K. M. dana 7. srpnja 2014. primio iznos od 20.000,00 eura s obzirom na činjenicu da nema logike u tome da bi okrivljenik nudio kasnije Š. B. dva automobila kako bi Š. B. povukao sve kaznene prijave koje je podnio protiv okrivljenika, te nadalje u sporazumu od 7. srpnja 2014. priznao dugovanje od 165.000,00 eura u koje dugovanje ulaze i 20.000,00 eura za poslovne prostore kupljene na ime A. B. a sve kako je to obrazloženo u stavku 3. na stranici 14. obrazloženja presude.

 

 

 

25. Dokazano je dakle da je okrivljenik počinio i ovo kazneno djelo, opisano u toč. 1c izreke presude.

 

26. Prijevarno postupanje okrivljenika u odnosu na sve tri točke produljenog kaznenog djela iz člana 236. stav 1. i 2. u vezi člana 52. KZ/11 ogleda se u lažnom predočavanju Š. B. kao direktoru T. N. d.o.o. da će svojim novcem ispuniti obveze drugih svojih vjerovnika prema T. N. d.o.o., jamčeći svojim stanom i prihodima koje će ostvariti prodajom apartmana te prodajom u uljari, iako mu to nije bila stvarna namjera jer niti je bio vlasnik tih nekretnina niti je imao udjel u uljari pa je znao da na taj način ne može ostvariti prihode. Osim toga, iz potvrde o visini dohotka za okrivljenog K. M. utvrđeno je kako isti nije imao evidentiran dohodak u periodu od 1. siječnja 2012. do 31. prosinca 2013. a u prosincu 2014. imao je evidentiran porezni dug od 53.913,84 kune. Stoga on preuzete obveze prema T. N. d.o.o. nije ni mogao ostvariti iako je lažno obećavao da će to učiniti.

 

27. Na pravilno utvrđeno činjenično stanje glede toč. 1. i počinjenog produljenog kaznenog djela iz člana 236. stav 1. i 2. KZ/11 u vezi člana 52. KZ/11 pravilno je primijenjen i kazneni zakon kada je prvostupanjski sud za ovo kazneno djelo okrivljenika proglasio krivim i osudio po zakonu.

 

28. U pravu je međutim okrivljenik kada ističe da je za ovo kazneno djelo osuđen na prestrogu kaznu zatvora.

 

28.1.Prilikom odabira vrste i težine kazne za oba kaznena djela, prvostupanjski sud je okrivljenom olakotno cijenio raniju neosuđivanost, isplatu dijela duga oštećenom D. R., činjenicu da je otac troje malodobne djece, dok mu je otegotnim ocijenio upornost i ustrajnost u činjenju inkriminiranih kaznenih djela, te visinu prouzročene štete, pa mu je za kazneno djelo pod toč. 1. utvrdio kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci. Međutim, cijeneći činjenicu da je od počinjenja ovog produljenog kaznenog djela prijevare iz člana 236. stav 2. KZ/11 u vezi člana 52. KZ/11 proteklo vrijeme od osam godina u kojem periodu okrivljenik više nije dolazio u sukob sa zakonom, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda a s obzirom da je kazneno djelo pod toč. 2. ukinuto, te djelomičnim prihvaćanjem žalbe okrivljenog K. M., po ocjeni ovog drugostupanjskog suda za ovo kazneno djelo primjerena kazna težini i posljedicama kaznenog djela kao i društvene opasnosti te svim okolnostima koje je na strani okrivljenika utvrdio prvostupanjski sud u smislu člana 47. KZ/11 te s obzirom na protek vremena od počinjenja kaznenog djela do presuđenja, kazna zatvora u trajanju 1 (jedne) godine na koju je osuđen ovom drugostupanjskom presudom jest takva kazna kojom će se odgojno djelovati na okrivljenika i spriječiti ga da ubuduće čini kaznena djela, bilo ova bilo druge vrste a ujedno će se postići i sve one druge svrhe kazne, opisane u članu 41. KZ/11 tj. društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela te jačanje svijesti građana da su dužni poštivati pravni poredak i zakone Republike Hrvatske kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela.

 

29. S obzirom na navedeno a ispitivanjem i pobijane presude u odnosu na toč. 1. izreke u smislu člana 476. stav 1. ZKP/08 glede bitnih povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, kako iste nisu pronađene, valjalo je u smislu člana 486. stav 1. ZKP/08 presuditi kao u toč. II. izreke ove drugostupanjske presude.

 

U odnosu na drugostupanjsko rješenje (toč. I. izreke)

 

30. U pravu je žalitelj kada u odnosu na kazneno djelo prijevare iz člana 236. stav 2. KZ/11, koje je činjenično opisano u toč. 2. izreke prvostupanjske presude ističe da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje.

 

30.1. Naime, kazneno djelo prijevare čini onaj tko s ciljem da sebi pribavi znatnu protupravnu imovinsku korist dovede drugog lažnim prikazivanjem činjenica u zabludu i time ga navede da ovaj na štetu svoje imovine nešto učini, da prilikom sklapanja nekog pravnog posla unaprijed ima stvorenu prijevarnu namjeru. U konkretnom slučaju za sada, takva prijevarna namjera u odnosu na prijevarno postupanje oštećenog D. R. za sada nije utvrđena.

 

30.2. Naime, nedvojbeno je da je okrivljeni K. M. od oštećenog D. R. kupio brod – gliser, reg. br. ST… za iznos od 60.000,00 eura, ali je okrivljenik rekao neka kupoprodajna cijena bude 65.000,00 eura. Dana 18. lipnja 2013., koji iznos je samo djelomično isplatio prilikom sklapanja ugovora o kupoprodaji, dok se je preostali iznos duga prema međusobnom dogovoru trebao isplatiti u obrocima, a što okrivljenik nije ispoštovao. Okrivljenik i oštećenik su dana 23. siječnja 2014. sklopili sporazum o povratu duga u kojem je utvrđeno da će okrivljenik na ime ostatka kupoprodajne cijene platiti D. R. iznos od 34.500,00 eura i troškove odvjetničkih usluga u iznosu od 1.100,00 eura na način da će na dan sklapanja sporazuma uplatiti 8.500,00 eura, zatim 3.000,00 eura 10. veljače 2014. a ostatak duga od 23.000,00 eura će isplatiti u 15 mjesečnih obroka od po 1.533,00 eura, počevši od ožujka 2014. do svibnja 2015., uplatom na tekući račun oštećenika. Oštećeni D. R. se je odrekao zateznih kamata kao i prava na osiguranje sporazuma o povratu duga zasnivanjem hipoteke na nekretnini okrivljenika. Okrivljenik je uplatio 8.500,00 eura na dan sklapanja sporazuma, te dana 11. veljače 2014. godine 23.160,00 kuna, nakon čega je prestao s plaćanjem da bi tijekom trajanja postupka 27. listopada 2017. isplatio još 15.000,00 eura. Prema svim tim uplatama proizlazi da je okrivljenik oštećeniku ostao dužan još oko 8.000,00 eura, na ime glavnice ali je ostalo dvojbeno da li oštećenik ima pravo potraživati i kamate budući da je potpisao sporazum u kojem se odriče zakonske zatezne kamate i prava na osiguranje sporazuma zasnivanjem založnog prava na nekretnini okrivljenika te da li se ima smatrati prijevarnim postupanjem okrivljenika samo zbog toga što je isti zakasnio s isplatom zakašnjelog dijela duga, budući da je od početka priznavao cjelokupno dugovanje, nije ga osporavao, ispričavao se oštećeniku što kasni s uplatom ostatka iznosa a o čemu opravdano žalitelj govori u svojoj žalbi.

 

31. S obzirom da je okrivljenik oštećeniku isplatio još prije podizanja optužnice 2/3 ukupno ugovorenog iznosa kupoprodajne cijene broda, nakon čega je sklopio i sporazum, ne bježivši od svoje obveze da cjelokupni dug plati oštećeniku, dvojbena je prijevarna namjera okrivljenika u času zaključenja pravnog posla s oštećenim D. R., pa je u odnosu na ovo kazneno djelo prijevare iz toč. 2. izreke presude valjalo prihvatiti žalbu okrivljenika i ukinuti prvostupanjsku presudu te na temelju člana 483. stav 1. ZKP/08 vratiti predmet u tom dijelu i u odnosu na kazneno djelo prijevare u odnosu na oštećenog D. R. prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

 

 

32. U ponovljenom postupku, prvostupanjski sud će iznova provesti dokazni postupak, te detaljno ispitati oštećenog D. R. i provesti sve druge dokaze te utvrditi da li je u trenutku zaključenja pravnog posla s oštećenim D. R. okrivljenik imao prijevarnu namjeru a što je bitno obilježje kaznenog djela prijevare iz člana 236. stav 1. i 2. KZ/11 ili se pak radi o građanskopravnom odnosu u konkretnom slučaju, te će donijeti novu, zakonitu i valjano obrazloženu presudu kako to zahtjeva odredba člana 459. ZKP/08.

 

 

U Zagrebu, 30. studenog 2021.

 

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

 

                                                                                                            Mirjana Rigljan,v.r.