REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 132 P-1662/20-24

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji Snježani Karlušić, u pravnoj
stvari tužitelja J. S. iz N., OIB: …,zastupan po punomoćniku B. J., odvjetniku iz Z., protiv tuženika P. b. Z. d.d. iz Z., OIB: …, zastupan po generalnim punomoćnicima M. V. L. i Ž. L. odvjetnicama iz O. d. L.&p. d.o.o. iz Z., po generalnoj punomoći Su-…, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 28. rujna 2021. u nazočnosti punomoćnika tužitelja B. J., odvjetnika i punomoćnika tuženika Ž. L., odvjetnice, dana 30. studenog 2021. godine,

p r e s u d i o j e

I Nalaže se tuženiku P. b. Z. d.d. iz Z., OIB: …, isplatiti tužitelju J. S. iz N., OIB: …, iznos od 173.490,20 kuna (slovima:
stosedamdesettritisućečetristodevedesetkunaidvadesetlipa) zajedno sa zakonskim
zateznim kamatama na iznose kako slijedi:

- 44,86 kuna od 01.04.2008. do isplate, - 237,65 kuna od 30.10.2008. do isplate, - 40,11 kuna od 29.11.2008. do isplate, - 237,23 kuna od 30.12.2008. do isplate, - 241,30 kuna od 30.01.2009. do isplate, - 307,37 kuna od 28.02.2009. do isplate, - 261,22 kuna od 30.03.2009. do isplate, - 252,10 kuna od 02.05.2009. do isplate, - 208,43 kuna od 30.05.2009. do isplate, - 140,54 kuna od 29.06.2009. do isplate, - 168,61 kuna od 31.07.2009. do isplate, - 198,17 kuna od 30.08.2009. do isplate, - 194,87 kuna od 30.09.2009. do isplate, - 166,65 kuna od 02.11.2009. do isplate, - 219,43 kuna od 30.11.2009. do isplate, - 252,74 kuna od 01.01.2010. do isplate, - 319,88 kuna od 30.01.2010. do isplate, - 303,74 kuna od 28.02.2010. do isplate, - 379,97 kuna od 01.04.2010. do isplate, - 362,64 kuna od 29.04.2010. do isplate, - 402,72 kuna od 31.05.2010. do isplate, - 629,81 kuna od 01.07.2010. do isplate,

2 Poslovni broj: 132 P-1662/20-24

- 591,04 kuna od 02.08.2010. do isplate, - 763,63 kuna od 01.09.2010. do isplate, - 634,37 kuna od 02.10.2010. do isplate, - 590,70 kuna od 02.11.2010. do isplate, - 813,52 kuna od 01.12.2010. do isplate, - 978,01 kuna od 31.12.2010. do isplate, - 849,67 kuna od 01.02.2011. do isplate, - 883,28 kuna od 28.02.2011. do isplate, - 776,53 kuna od 03.04.2011. do isplate, - 819,51 kuna od 01.05.2011. do isplate,

- 1.082,64 kuna od 02.06.2011. do isplate, - 1.119,03 kuna od 30.06.2011. do isplate, - 1.376,91 kuna od 31.07.2011. do isplate, - 1.232,91 kuna od 31.08.2011. do isplate, - 1.099,32 kuna od 30.09.2011. do isplate, - 1.082,66 kuna od 31.10.2011. do isplate, - 1.076,65 kuna od 01.12.2011. do isplate, - 1.129,50 kuna od 01.01.2012. do isplate, - 1.179,70 kuna od 30.01.2012. do isplate,

- 149.840,62 kuna od 29.02.2012. do isplate, s tim da je stopa kamata od dospijeća
do 31. srpnja 2015. određena po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke, koje je
vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj
za pet postotnih poena, a koje kamatne stope utvrđuje Hrvatska narodna banka, a
od 1. kolovoza 2015. do isplate po kamatnoj stopi određenoj prema prosječnoj
kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana ne
financijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi
tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koje kamatne stope utvrđuje
Hrvatska narodna banka, sve u roku 15 dana.

II Nalaže se tuženiku P. b. Z. d.d. iz Z., OIB: …, nadoknaditi parnične troškove tužitelju J. S. iz N., OIB: … u iznosu od 27.575,00 kuna
(slovima: dvadesetsedamtisućapetstosedamdesetpetkuna ) sa zakonskim zateznim
kamatama od donošenja presude, 30. studenog 2021. do isplate po kamatnoj stopi
određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje
dulje od godinu dana ne financijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno
razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koje
kamatne stope utvrđuje Hrvatska narodna banka, a u roku 15 dana.

III Odbijen je prijedlog tuženika P. b. Z. d.d. iz Z., OIB: …, za nadoknadom troškova postupka u iznosu 19.625,00 kuna (slovima: devetnaesttisućašestodvadesetpetkuna).

Obrazloženje

1. U tužbi zaprimljenoj dana 24. ožujka 2020. tužitelj navodi da je kao korisnik
kredita sklopio ugovor o kreditu broj: … sa bankom kao kreditorom dana

7. prosinca 2006., kojim je tuženik tužiteljici odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti
iznosa od 103.220,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju tuženika na dan
korištenja kredita, sa rokom otplate 240 mjeseci. U članku 7. predmetnog Ugovora o
kreditu ugovorena je za tužitelja obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u
švicarskom franku (CHF) u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem

3 Poslovni broj: 132 P-1662/20-24

tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o
kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u
švicarskom franku (CHF) su ništetne, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog
Ugovora o kreditu oslobođenog učinka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu
klauzulu.

2. U postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog
trgovačkog suda broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena
presuda poslovnog broja: P-1401/2012 u sporu tužitelja P.-H. s.
u. z. z. p. u dijelu kojim je presuđeno da je tuženik ( među ostalim
bankama) u razdoblju od 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese
i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima
ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana
glavnica švicarski franak (CHF), a da tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja
ugovora kao trgovac i korisnici kredita kao potrošači nisu u cijelosti informirani o
svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na
potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o
kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih
strana, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada
važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03) u razdoblju od 10.
rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa
nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zašiti potrošača (Narodne
novine, broj: 79/07,125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 139/09) i to čl. 96., 97. te suprotno
Zakonu o obveznim odnosima. Povodom istaknutih revizija tuženika, Vrhovni sud
Republike Hrvatske je u presudi Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbio revizije tuženih
i potvrdio presudu nižestupanjskih Trgovačkih sudova.

3. Tužitelj ističe kako učinak ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli
pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje
bi tuženik bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konačne otplate kredita
za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. To pretpostavlja pravo na
povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužitelj bio dužan platiti
tuženiku do dana konačne otplate kredita prema ugovorenom tečaju spram
švicarskog franka na dan isplate kredita. Dana 29. veljače 2012. tužitelj je
prijevremenom otplatom kredita podmirio sve iznose po predmetnom ugovoru o
kreditu.

4. U konačno određenom tužbenom zahtjevu u podnesku zaprimljenom dana 15.
srpnja 2021. tužitelj potražuje iznos od 173.490,20 kuna sa zakonskim zateznim
kamatama od svakog pojedinog iznosa do isplate, kao i trošak postupka sa
zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude do isplate (list 100-102
spisa).

5. Prihvaćena je preinaka tužbe kao u podnesku dana 15. srpnja 2021. na temelju
čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92,
112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH,
123/08-ispr. i 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19), jer je to svrsishodno za končano
rješenje spora među strankama, budući da tužitelj prije provođenja financijskog
vještačenja nije mogao točno odrediti tužbeni zahtjev.

6. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da su stranke u konkretnom slučaju potpisom
ugovora na jasan i nedvojben način izrazile svoju volju u pogledu tečaja valute dok
je pitanje spora nastalo u pogledu činjenice da se ta stopa mijenja sukladno
Odlukama banke jer je na taj način banka u jednostrano povoljnijem položaju u
odnosu na korisnika kredita radi osobne dispozicije da stopu mijenja bez suglasnosti

4 Poslovni broj: 132 P-1662/20-24

korisnika kredita. Tužitelj nema pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa na način da
je među strankama za cijelo vrijeme trajanja kreditnog razdoblja ugovorena fiksna
tečajna razlika. Sukladno odredbama čl. 324. Zakona o obveznim odnosima, čl. 87.
st. 2. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači
ništetnost cijelog ugovora, ako on može opstati bez nje. Ovo je izravna posljedica
načela obveznog prava in favorem negotti. Stranke su se definitivno dogovorile o
valutnoj klauzuli pa nema nikakvih okolnosti iz kojih proizlazi da bi se za slučaj da su
znale da odredba o promjenjivosti nije valjan odlučile za fiksnu valutu. Tuženik ističe
da nije sporno da su parnične stranke ugovorile da će tuženik staviti tužitelju na
raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 103.220,00 CHF po
srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita.
Navedeno postupanje je zakonito, na što upućuje odredba čl. 22. Zakona o
obveznim odnosima, prema kojoj je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se
vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene
zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske. Nema, dakle govora da bi odredba
ugovora kojom je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara
protuvrijednosti u valuti CHF bila nezakonita. Ističe, da je tuženik putem svojih
djelatnika koji su bili u izravnom kontaktu sa korisnicima kredita, pa tako i tužiteljem
prilikom davanja općenitih informacija o kreditnim uvjetima, upoznao tužitelja sa
rizikom od eventualnog rasta tečaja CHF u odnosu na kunu. Tužitelj je, međutim
prihvatio sve rizike koje mogu utjecati na visinu anuiteta kroz razdoblje korištenja
kredita. Tužitelju nije moglo ostati nepoznato da Hrvatska narodna banka štiti tečaj
domaće valute kune u odnosu na valutu EUR kako bi se stabiliziralo tečaj kad dođe
do njegovih oscilacija, ali ista na taj način ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu
CHF. To tužitelju nije moglo ostati nepoznato. Osim navedene opće poznate
činjenice, Hrvatska narodna banka je upozoravala javnost na moguće oscilacije u
tečaju kune prema tečaju CHF. Navedeno potvrđuje priopćenje Hrvatske narodne
banke od 25. kolovoza 2006. pod naslovom: "Pojašnjenje analize rizika koji nose
krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom-primjer kredita
vezanog uz švicarski franak" objavljenog u Biltenu o bankama broj 12. Iz navedenog
priopćenja vidljivo je kako je Hrvatska narodna banka upoznala javnost na moguće
rizike i učinke tečajnih i kamatnih promjena na kreditne obveze te da je napravila
analizu hipotetske naravi na primjeru kredita vezanog uz švicarski franak. U
predmetnoj analizi Hrvatske narodne banke je ukazao i na brojčane pokazatelje
visine anuiteta praćenjem povijesnog kretanja tečaja te je utvrdio moguće povećanje
kredita iz ožujka 2006. u odnosu na ratu kredita iz ožujka 2007. za 17,8%. Dakle,
Hrvatska narodna banka je navedenim priopćenjem ukazala na mogućnost
promjene tečaja valute CHF u odnosu na kunu za cca 20-tak posto iz čega proizlazi
kako je tužitelj imao saznanja da postoji eventualna mogućnost jačanja tečaja
švicarskog franka u odnosu na kunu. Tuženik ističe kako je tužitelj cijelu svoju tužbu
pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je u
cijelosti prestao isplatom kredita. Za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji
zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje,
s obzirom na regulatorne propise Hrvatske narodne banke, gotovo se radi o
uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti
propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski
štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti. Međutim, tužitelj je
između svega ponuđenog svjesno odabrao upravo predmetni ugovor o kreditu sa
svim njegovim uvjetima i odredbama i to prvenstveno iz razloga što je tužitelj ocijenio
da je predmetni ugovor sukladan njegovim potrebama i mogućnostima. Stoga,

5 Poslovni broj: 132 P-1662/20-24

tuženik ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi
onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i
mogućnostima. Tužitelj je poslovno sposobna osoba koja je prije samog zaključenja
ugovora dobila sva potrebna objašnjenja i informacije te je tu činjenicu i potvrdio
potpisom ugovora. Nadalje, taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza
ugovornih stranaka mu je ponovo pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom
solemnizacije. Valutna klauzula, osim što je izričito dopuštena i predviđena
odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08,
125/11, 78/15 i 29/18) nije ničija "špekulacija", već se radi o politici monetarne vlasti
te uvjetovana valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša.
Formula je jednostavna-kreditor koji odobrava kredit mora imati pokriće za ta
sredstva upravo u toj valuti i to za vrijeme cijelog trajanja kredita. Pokriće su depozit
(štednja). Nesporno je da Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05,
41/08, 125/11, 78/15 i 29/18) u čl. 22. izričito dopušta valutnu klauzulu. Budući da je
na temelju čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, valutna klauzula dopuštena, onda
je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud u okviru svoje zakonske uloge,
smije tu odredbu primjenjivati. Tuženik ističe da su tužba i tužbeni zahtjev
neosnovani u cijelosti iz slijedećih razloga: nastupila je zastara potraživanja,
utvrđenja iz parnice po kolektivnoj tužbi ne mogu se primijeniti na konkretan
predmet, nema mjesta vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude Visokog
trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja: Pž-6632/2017 od dana 14.
lipnja 2018., a kamoli izravnoj primjeni navedene presude, valutna klauzula je
zakonom izričito dopuštena klauzula, u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka
je ugovaranje kredita s valutnom klauzulom, tužitelj nije dokazao da se radi o
odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu
savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže između stranaka. Tužitelj nije dokazao
niti osnovu svog potraživanja. Tuženik ističe prigovor zastare (list 21-35 spisa).

7. Među strankama je nesporno: da je između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao
korisnika kredita sklopljen ugovor o kreditu dana 7. prosinca 2006.

8. Među strankama je sporno: je li nastupila zastara, te osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

9. U tijeku postupka pročitana je dokumentaciju u spisu i to: Ugovor o kreditu broj:
… od 7. prosinca 2006. (list 8-12 spisa), otplatna tablica (list 14-17 spisa),
obavijest tuženika da je kredit otplaćen u cijelosti od 15. ožujka 2021. (list 18 spisa),
otplatni plan (list 69 spisa), knjigovodstvena kartica (list 71-81 spisa) i nalaz i
mišljenje financijskog vještaka B. L. G. iz trgovačkog društva
T. E. C. j.d.o.o. (list 53-59 spisa) te dopunu istog od 5. srpnja 2021.
(list 93-98 spisa).

10. Odbijen je dokazni prijedlozi tuženika o saslušanju svjedokinje Z. Č. -
javne bilježnice jer ista nije relevantna u ovoj pravnoj stvari te saslušanje osobne
bankarke na okolnost pregovaranja jer ista nje relevantna u ovoj pravnoj stvari,
budući da je dana 7. travnja 2013. Trgovački sud u Zagrebu donio presudu
poslovnog broja: P-1401/2012 u sporu tužitelja P.-H. s. u. z.
z. p. protiv 8 tuženih banaka između ostalih i ovdje tuženika, koja
presuda je u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, potvrđena presudom Pž-
6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, te
presudom Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a
kojim presudama je u bitnom utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 2004. do 31.
prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita

6 Poslovni broj: 132 P-1662/20-24

zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na
način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF).
11. Članci 6/1i 7/1,2 Direktive 93/13/EEZ zahtijevaju da se na temelju sudske
odluke kojom je u povodu kolektivne tužbe utvrđeno da je ugovorna odredba koju
koristi trgovac nepoštena pruži zaštita svim potrošačima koji su s tim trgovcem
ugovorili takvu nepoštenu ugovornu odredbu.

12. Nije sporno da je valutna klauzula dopuštena Zakonom o obveznim odnosima
(Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO-a). Naime, zahtjev
"informiranosti potrošača" u konkretnom smislu znači da ugovorna odredba o riziku
promjene tečaja ne treba biti razumljiva samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već
da potrošač istu mora također razumjeti u pogledu njezina konkretnog dosega, u
smislu da prosječni potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom
i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u
odnosu na stranu valutu u kojoj je kredit denominiran, već da može i procijeniti
potencijalno znatnije gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za
njegove financijske obveze. Takav stav je iznesen i u presudi C-51/17 od 20. rujna

2018.

13. Sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zašiti potrošača (Narodne novine, broj:
41/2014) odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine, broj:
79/2007, 125/2007, 75/2009, 79/2009, 89/2009, 133/09, 78/2012 i 56/2013)
rubricirane presude ( P-1401/2012 Trgovačkog suda u Zagrebu Pž-6632/2017-10
od 14. lipnja 2018. Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, te Rev-2221/2018
od 3. rujna 2019. Vrhovnog suda Republike Hrvatske) obvezujuću su i u
predmetnom postupku u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i
interesa korisnika potrošačkih kredita od stane, ovdje tuženika, odnosno utvrđenja
korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena
obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku.

14. U postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača presudom Visokog trgovačkog
suda poslovnog broja: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda
Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja: P-1402/12 od 4. srpnja 2013. kojem je
presuđeno da je tuženik ( među ostalima bankama) u razdoblju od 2004. do 31.
prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita
zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne
odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da
je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije
zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u
cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke
utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja
predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i
obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada
važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/13) i to člancima 81.,

82. i 90., a od kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada
važećeg Zakona o zašiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09,
79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o
obveznim odnosima. Budući da je banka znala za rizik koji sa sobom nosi švicarski
franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatni način usprkos svijesti o tome da
potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za
švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestili potrošače, na način da svaki
potrošač koji je vidio reklame dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga
bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba

7 Poslovni broj: 132 P-1662/20-24

kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće, tuženik nije u odnosu na
tužitelja kao potrošača postupao obzirno, savjesno, moralno ni pošteno, u trenutku
ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak
stoga je došlo do značajnije neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka
na štetu potrošača, ovdje tužitelja, a što je u suprotnosti s osnovnim načelima
obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu
dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava. Budući da se u
predmetnom ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franak,
a tužitelj kao potrošač nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači klauzula
kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarskog franka je ništetna na temelju čl.

322. st. 1. ZOO-a. Potom u skladu s člankom 323. ZOO-a je obveza svake strane
da vrati ono što je primila po osnovi takvog posla, a ako to nije moguće ili ako se
narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u
novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne
određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran je svome
suugovaratelju za štetu koji trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao li prema
okolnostima nije morao znati za postojanje ništetnosti; stoga tužitelj ima pravo
potraživati neosnovano stečeno po predmetnom ugovoru od 7. prosinca 2006., u
odnosu na ugovorenu valutu CHF jer je ista nedopuštena i nepoštena u smislu
odredbi Zakona o zaštiti potrošača, a koje su obračunate od strane tuženika na
temelju 1111. st. 1. ZOO-a, pa je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

15. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po
vještaku B. L. G. iz trgovačkog društva T. E. C.
j.d.o.o. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka je razvidno da je razlika u
izvršenim uplatama koja proizlazi iz razlike tečaja za valutu CHF primijenjenog kod
otplate ( dan dospijeća anuiteta) i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita iznosi
ukupno 173.490,20 kuna pri čemu su pojedini mjesečni preplaćeni iznosi prikazani
za svaki mjesec u tabeli.

16. Prihvaćen je nalaz i mišljenje financijskog vještaka B. L. G. iz
trgovačkog društva T. E. C. j.d.o.o. kao stručan, argumentiran i
napravljen u skladu s pravilima struke.

17. Podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu
kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora
pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-
6632/2017 dana 14. lipnja 2018. u odnosu na predmetni postupak vezan za
ništetnost valutne klauzule, zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida
neće se uračunati u tijek zastare. Dakle, kako je predmetna tužba podnijeta 24.
ožujka 2020., a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni rok
zastare, uslijed čega se treba primijeniti čl. 225. ZOO-a, koji propisuje da tražbine
zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a
presuda pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donesena je 14. lipnja
2018., to je razvidno da je predmetna tužba podnesena u roku i da nije nastupila
zastara, uslijed čega se prigovor tuženika da je nastupila zastara smatra
neosnovanim pa je isti odbijen.

18. Tužitelju je na temelju čl. 1111. st. 1. i st. 3. ZOO-a, dosuđena razlika između
anuiteta s osnove valutne klauzule koje su obračunate od strane tuženika više od
ugovorenog, a koju visinu je utvrdio financijski vještak u iznosu 173.490,20 kuna sa
zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

19. Kamate su određene na temelju čl. 183. st. 1. ZOO-a.

8 Poslovni broj: 132 P-1662/20-24

20. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o
parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03,
88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08-ispr. i 57/11, 148/11,
25/13, 89/14 i 70/19, dalje - ZPP-a) i vrijednosti predmeta spora te zatraženim
troškovnicima.

21. Trošak tužitelja se sastoji od troškova zastupanja po punomoćniku - odvjetniku i
to za sastav tužbe - 250 bodova po Tbr. 7/1, sastavi podnesaka zaprimljenih

26.8.2020., 14.5.2021., 13.6.2021. i 15.7.2021. - 1000 bodova ( 4 x 250 bodova) po
Tbr. 8/1, zastupanje na ročištima 17.2.2021. i 28.9.2021. -500 bodova ( 2 x 250
bodova) po Tbr. 9/1, ukupno 1750 bodova, prema Tarifi o nagradama i naknadi
troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 103/14, 118/14 i 107/15) uz
vrijednost boda od 10,00 kuna te PDV-a ( 25%) u iznosu 4.375,00 kuna, ukupno

21.875,00 kuna.

22.Tužitelju su priznati troškovi sudske pristojbe na tužbu u iznosu 2.100,00 kuna i
na presudu u iznosu 2.100,00 kuna, te trošak financijskog vještačenja u iznosu

1.500,00 kuna, ukupno 5.700,00 kuna kao nužan i opravdan trošak.

23. Parnični trošak tužitelja se sastoji od troška za zastupanje po punomoćniku-
odvjetniku u iznosu 21.875,00 kuna, troškova sudske pristojbe u iznosu 4.200,00
kuna te troškova financijskog vještačenja u iznosu 1.500,00 kuna, ukupno 27.575,00
kuna.

24. Tužitelju su na njegov zahtjev na temelju čl. 30. st. 1. Ovršnog zakona (Narodne
novine, broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17) dosuđene zakonske zatezne
kamate na parnični trošak od donošenja presude do isplate.

25. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za nadoknadom troškova postupka u iznosu
19.625,00 kuna jer isti nije uspio u sporu na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a.

U Zagrebu, dana 30. studenog 2021. godine

Sutkinja: Snježana Karlušić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana, s tim da
strankama koje su uredno obaviještene o ročištu na kojoj se presuda objavljuje rok
za žalbu teče od slijedećeg dana od dana kada je održano ročište na kojem se
presuda objavljuje, a stranci koja nije uredno obaviještena o ročištu na kojem se
presuda objavljuje rok za žalbu teče od dana primitka presude. Žalba se podnosi
pisanim putem ovog suda u pet istovjetnih primjeraka, a o istoj odlučuje Županijski
sud.

DNA

pun. tužitelja
pun. tuženika