- 1 -              Rev-x 454/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 454/2016-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr.sc. Jadranka Juga člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja Grada D., D., kojeg zastupa punomoćnica I. M.-G., odvjetnica u Odvjetničkom društvu G. i partneri u Z., protiv tuženika H. E. d.d. Z., kojeg zastupa punomoćnik I. Š., odvjetnik u Odvjetničkom društvu S. i Š. u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, broj Gž-7286/15-2 od 6. listopada 2015., kojom je potvrđeno rješenje i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-7031/09-89 od 19. ožujka 2015. u sjednici vijeća održanoj 30. studenoga 2021.

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

             

              Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom i rješenjem suda prvog stupnja suđeno je:

 

              „Ukida se u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj Ovrv-1311/97 od 15. rujna 1997.“

te:

„I)              Nalaže se tuženiku H. E. d.d. Z., platiti tužitelju Gradu D. iznos od 4,345.872,17 kuna sa zateznim kamatama koje teku na iznos:

- 223.792,18 kn od 1. ožujka 1996. do isplate,

- 237.528,27 kn od 1. travnja 1996. do isplate,

- 249.834,89 kn od 1. svibnja 1996. do isplate,

- 225.234,01 kn od 1. lipnja 1996. do isplate,

- 221.657,95 kn od 1. srpnja 1996. do isplate,

- 200.557,87 kn od 1. kolovoza 1996. do isplate,

- 247.016,69 kn od 1. rujna 1996. do isplate,

- 243.285,99 kn od 1. listopada 1996. do isplate,

- 114.643,71 kn od 1. studenog 1996. do isplate,

- 135.699,71 kn od 1. prosinca 1996. do isplate,

- 212.717,91 kn od 1. siječnja 1997. do isplate,

- 274.424,89 kn od 1. veljače 1997. do isplate,

- 448.770,25 kn od 1. ožujka 1997. do isplate,

- 394.373,71 kn od 1. travnja 1997. do isplate,

- 465.131,80 kn od 1. svibnja 1997. do isplate i

- 451.209,34 kn od 1. lipnja 1997. do isplate,

po stopi koja je za razdoblje do 31. prosinca 2007. određena čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate,  a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena te naknaditi mu trošak ovršnog postupka u iznosu od 10.000,00 kuna i trošak parničnog postupka u iznosu od 553.875,00 kuna, sa zateznom kamatom tekućom od 19. ožujka 2015. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

              II)              Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška i tužitelja preko dosuđenog iznosa."

             

2. Drugostupanjskom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev i zahtjev tužitelja za nadoknadom parničnih troškova (toč. I) i u dijelu pod toč. II. izreke kojim je odbijen zahtjev tuženika za nadoknadom parničnih troškova.

 

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik, navodeći da istu podnosi radi pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povreda odredaba parničnog postupka na temelju čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – dalje: ZPP). Predlaže da revizijski sud pobijanu odluku preinači.

 

4. U odgovoru na reviziju tužitelj osporava revizijske navode. Predlaže reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu. Traži trošak odgovora na reviziju.

 

5. Revizija tuženika nije osnovana.

 

6. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. Ispitujući pobijanu odluku zbog revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka sud je utvrdio da u istoj nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući pobijana odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Naime, u pobijanoj drugostupanjskoj presudi navedeni su jasni i razumljivi razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu proturječni činjenicama koje proizlaze iz dokaza provedenih tijekom trajanja postupka.

 

8. Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

 

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu utuženog iznosa s naslova razlike nadoknade za prostore koje koriste objekti tuženika za proizvodnju električne energije i to za HE D. i HE Z. koje se nalaze na području tužitelja, a za razdoblje od veljače 1996. do svibnja 1997.

 

10. U postupku je utvrđeno:

- da je utuženo razdoblje od siječnja 1996. do svibnja 1997.,

- da je pripadajući koeficijent za HE D. 0,3361, a  za HE Z. 0,3689,

- da je u samoj Odluci navedeno da naknada u 100%-tnom iznosu ima pripasti Gradu D.,

- da su HE D. i HE Z. u vlasništvu tuženika,

- da se HE Z. nalazi u cijelosti na području tužitelja te da je ista proizvodila količinu električne energije koja se navodi u Dopisima tuženika,

- da se HE D. nalazi na području Grada D. time da se dio njenih postrojenja nalazi na području BiH,

- da je u utuženom razdoblju HE D. proizvodila ukupnu količinu električne energije koja se navodi u Dopisima tuženika,

- da je HE D. u utuženom razdoblju radila s dva agregata od kojih je jedan putem dalekovoda 110 kV HE D.-TS K. priključen na elektroenergetski sustav Republike Hrvatske (tzv. agregat I), a drugi putem dalekovoda 220 kV HE D. -TS M. P. na elektroenergetski sustav Bosne i Hercegovine (tzv. agregat II), tako da je oko 50% proizvedene električne energije isporučivano u elektroenergetski sustav BiH te isto toliko u elektroenergetski sustav RH,

- da električna energija koju proizvodi agregat II i koja se direktno isporučuje u elektroenergetski sustav BiH pripada toj državi, da tuženik u odnosu na tu električnu energiju ne ostvaruje nikakav prihod niti postoji mogućnost da se ta električna energija putem dalekovoda isporučuje u elektroenergetski sustav Republike Hrvatske, da je u cijenu električne energije koju plaćaju konačni potrošači  ukalkulirana nadoknada koju tuženik plaća lokalnim samoupravama dok je u konkretnom slučaju potrošačima el. energije koju proizvodi HE D. ukalkulirana samo nadoknada za proizvedenu el. energiju koja se isporučuje u RH, a ne i onu koja se isporučuje u BiH,

- da je HE D. tek 1993. nakon izgradnje dalekovoda HE D.-TS M. P. priključena na elektroenergetski sustav Republike Hrvatske te da od tad  ima tzv. dva praga elektrane budući da se električna energija koja se proizvodi u dva odvojena agregata putem dva različita dalekovoda isporučuje u elektroenergetske sustave različitih država,

- da su agregat elektrane i prag elektrane sadržajno i prostorno različiti pojmovi. Agregat elektrane je mehanizacija koja  energiju vode pretvara  u električnu energiju, nalazi se u strojarnici te električna energija na izlazu iz agregata je bruto proizvedena električna energija (energija koja se isporučuje dalje u elektroenergetski sustav uvećana za energiju koju elektrana koristi za vlastiti potrošnju i koja se gubi u prijenosu do rasklopišta), dok je prag elektrane mjesto predaje proizvedene električne energije iz elektrane u prijenosnu  elektroenergetsku mrežu, a električna energija na pragu elektrane je tzv. neto proizvedena energija, dakle bruto energija umanjena za gubitke u prijenosu i vlastitoj potrošnji,

- da iz Tumačenja Instituta H. P. i Ministarstva predmetnih odredaba Odluke o visini nadoknade proizlazi da Vlada RH prilikom donošenja navedene Odluke nije uzela u obzir specifičnu situaciju HE D. te je istu tretirala kao i ostale hidroelektrane koje svu proizvedenu energiju isporučuju u elektroenergetski sustav RH,

- da vještak S. S. navodi da u metodi obračuna kojeg daje predmetna Odluka o visini nadoknade nema ništa sporno budući da se kao kriterij uzima količina proizvedene električne energije na pragu elektrane, pa tako kako HE D. ima dva praga, onda je to zbroj  proizvedene električne energije na oba praga.

 

11. Nižestupanjski sudovi su na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja zaključili da je tuženik u obvezi platiti tužitelju nadoknadu koja se obračunava množenjem koeficijenta (HE D. 0,3361, HE Z. 0,3689) sa ukupno proizvedenom električnom energijom na pragu elektrane time da u slučaju HE D. tu energiju predstavlja zbroj ukupno proizvedene električne energije na oba praga.

 

12. Navedeno pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud.

 

13. Odredbom čl. 7. st. 2. Zakona o elektroprivredi („Narodne novine“ broj 31/90, 47/90, 61/91, 26/93, 78/94) propisano je da se za objekte proizvodnje plaća nadoknada za korištenje prostora jedinicama lokalne samouprave (općinama i gradovima) na čijem su području izgrađeni. Visinu te naknade utvrdit će Vlada RH.

 

14. Odredbom čl. II. st. 1. Odluke o visini nadoknade za prostore koje koriste objekti za proizvodnju električne energije („Narodne novine“ broj 24/95) propisano je:

„Visina nadoknade za pojedinu elektranu utvrđuje se tako da se pripadni koeficijent za obračun nadoknade, iskazan u lipama/ kWh,  množi s količinom električne energije proizvedenom na njenom pragu u promatranom razdoblju, iskazanom u kWh.“

 

15. Tuženik u reviziji kao i tijekom cijelog postupka navodi da prilikom utvrđivanja visine predmetne nadoknade i tumačenja i primjene Odluke o visini nadoknade potrebno uzeti u obzir specifičan položaj HE D. čiji objekti se samo djelomično nalaze na području grada D., dok se veći dio postrojenja za proizvodnju električne energije (više od 95%) nalazi na području Bosne i Hercegovine, odnosno na području općine Trebinje.

 

15.1. Iz tog razloga tuženik smatra da je princip teritorijalnog razmještaja bitan kod utvrđivanja visine nadoknade, a s obzirom na toč. I Odluke o nadoknadi  koja propisuje da se nadoknada za korištenje prostora plaća jedinicama lokalne samouprave na čijim su područjima izgrađeni njihovi objekti za proizvodnju električne energije. Osim toga, navodi da se od ukupno proizvedene električne energije u HE D. samo 50% isporučuje u elektroenergetski sustav Republike Hrvatske dok se preostalih 50% isporučuje u Bosnu i Hercegovinu.

 

16. Nesporno je u postupku utvrđeno da HE D. ima dva agregata i dva praga elektrane kao i da se velik dio postrojenja HE D. nalazi u području druge države, te da se električna energija koju proizvodi tzv. agregat II HE D., a što predstavlja otprilike 50% od ukupne proizvedene električne energije, dalekovodom isporučuje  u BiH te da od toga tuženik ne ostvaruje nikakvu dobit.

 

17. Međutim pravilno sudovi navode da Odluka o visini nadoknade ne propisuje izuzimanje iz obračuna nadoknade one količine električne energije koja je proizvedena na pragu te elektrane, a koja se ne isporučuje u elektroenergetski sustav RH.

 

17.1. Nedvosmislen je sadržaj Odluke u toč. II. kada govori samo o proizvedenoj električnoj energiji na pragu elektrane, pa kako je utvrđeno da se oba praga elektrane nalaze u sklopu HE D. to se u konkretnom slučaju električna energija proizvedena na svakom od tih pragova ima zbrojiti.

 

17.2. Također ispravno nižestupanjski sudovi navode da zakonodavac nije smatrao relevantnim niti postotak zauzetosti prostora elektroprivrednih subjekata koji su zauzeli prostor jedinica lokalne samouprave, slijedom čega prigovori tuženika na tzv. kriterij "teritorijalne razmještenosti objekata" sudovi ispravno ne smatraju odlučnim kod utvrđivanja visine nadoknade.

 

17.3. Nadalje Odlukom nije propisan niti kriterij ostvarivanja dobiti kao niti da nadoknada koja otpada na količinu električne energije isporučenu u BiH nije ukalkulirana u cijenu koju plaćaju potrošači. Pravilno sudovi navode da se navedene okolnosti ne tiču tužitelja koji svoj zahtjev temelji na jasnim kriterijima obračuna navedenim u predmetnoj Odluci te na činjenici da je u samoj odluci isti naveden kao 100%-tni ovlaštenik naknade. 

 

18. Budući da iz izloženog proizlazi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija  podnesena te da su sudovi pravilno prihvatili tužbeni zahtjev, valjalo je reviziju tuženika odbiti odlukom iz izreke ove presude (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

19. Odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju, jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje postupka (čl. 155. st. 1. ZPP u vezi čl. 166. st. 1. ZPP).

 

Zagreb, 30. studenoga 2021.

 

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.