- 1 -              Rev 3006/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3006/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr.sc. Jadranka Juga člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari I-tužiteljice M. K., OIB:..., II-tužitelja R. K., OIB:..., III-tužiteljice mlt. P. K., OIB:..., IV-tužitelja Z. J., OIB:..., svi iz P., i V-tužiteljice M. D. iz P., OIB:..., te svi zastupani po punomoćnici N. Č., odvjetnici u S., protiv tuženika D. . P., OIB:..., kao pravnog slijednika D. z. S.-m. ž., kojeg zastupa punomoćnica D. N., odvjetnica u S., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika E. o. d.d., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu G. i P. u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku br. Gž-1198/14-3 od 14. srpnja 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sisku br. P-1380/13 od 15. travnja 2014., u sjednici održanoj 30. studenog 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

Odbija se kao neosnovana revizija I-tužiteljice M. K. i II-tužitelja R. K. izjavljena protiv presude Županijskog suda u Sisku br. Gž-1198/14-3 od 14. srpnja 2016., u dijelu u kojem je odbijena žalba tih tužitelja i potvrđena presuda Općinskog suda u Sisku br. P-1380/13 od 15. travnja 2014.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

 

Odbacuje se kao nedopuštena revizija III-tužiteljice mlt. P. K., IV-tužitelja Z. J. i V-tužiteljice M. D. izjavljena protiv presude Županijskog suda u Sisku br. Gž-1198/14-3 od 14. srpnja 2016. u dijelu u kojem odbijena žalba tih tužitelja i potvrđena presuda Općinskog suda u Sisku broj P-1380/13 od 15. travnja 2014.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev I-V-tužitelja kojim je traženo da se naloži tuženiku da naknadi štetu I-tužiteljici u iznosu od 220.000,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama, II-tužitelju u iznosu od 220.000,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama, III-tužiteljici u iznosu od 75.000,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama, IV-tužitelju u iznosu od 75.000,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama, V-tužiteljici u iznosu od 75.000,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama, I i II-tužitelju s naslova povećanih troškova uzdržavanja mlt. G. K. novčani iznos od 5.000,00 kuna mjesečno počevši od 27. veljače 2007. pa nadalje dok za to postoje zakonski uvjet,i kao i I-V-tužiteljima parnične troškove (toč. I.). Ujedno je naloženo tužiteljima naknaditi parnični trošak tuženiku u iznosu od 18.750,00 kuna (toč. II.), kao i umješaču na strani tuženika u iznosu od 19.375,00 kuna (toč. III.).

 

2. Presudom suda drugog stupnja odbijen je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

 

3. Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelji su pravodobno podnijeli reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu pobijanu odluku ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak.

 

4. U odgovoru na reviziju tuženik predlaže reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

 

5. Revizija I i II-tužitelja je neosnovana, dok je revizija III, IV i V-tužitelja nedopuštena.

 

6. Odredbom čl. 382. st. 1. toč.1. ZPP propisano je da stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn. Nadalje, odredbom čl. 382. st. 1. točka 2. ZPP propisano je da stranke mogu podnijeti reviziju ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa dok je odredbom čl. 382. st. 1. točka 3. ZPP propisano je da stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i 373.b ZPP.

 

7. Prema odredbi čl. 37. st. 2. ZPP ako zahtjevi u jednoj tužbi proizlaze iz raznih osnova ili pojedine zahtjeve ističu različiti tužitelji ili su pojedini zahtjevi istaknuti protiv različitih tuženika, vrijednost predmeta spora se određuje prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva.

 

8. U konkretnom predmetu vrijednost pobijanog dijela u odnosu na III, IV i V-tužitelja, pojedinačno po zahtjevu svakog od tih tužitelja ne prelazi iznos (od 200.000,00 kn), pa u odnosu na te tužitelja nije dopuštena revizija prema vrijednosnom kriteriju. Stoga je bilo potrebno reviziju III, IV i V-tužitelja odbaciti kao nedopuštenu primjenom odredbe čl. 392. st. 1. ZPP, a kako je to navedeno u izreci rješenja.

 

Treba dodati da se u ovom slučaju ne radi o radnom sporu, niti je sud drugog stupnja pobijanu presudu donio primjenom odredbe čl. 373. a ili čl. 373. b ZPP, pa nije dopuštena niti revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 2. i 3. ZPP.

 

9. Predmetna revizija III, IV i V-tužitelja nije razmatrana kao izvanredna revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP, budući da III, IV i V-tužitelji u reviziji nisu određeno naznačili materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje koje bi bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

10. U odnosu na reviziju I i II-tužitelja revizija je dopuštena prema vrijednosnom kriteriju, dakle revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP.

 

11. U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP, prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

12. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih boli zbog teškog invaliditeta bliske osobe – djeteta I i II tužitelja, sestre III-tužiteljice, unuke IV i V-tužitelja, koje dijete je rođeno kao teški invalid. Pri tome tužitelji smatraju da je tuženik odgovoran za naknadu štete, jer je liječnik ginekolog, zaposlenik tuženika, koji je pratio trudnoću I-tužiteljice, te nakon izvršenih ultrazvučnih pregleda nije pravovremeno uočio malformaciju kod djeteta. Nadalje I i II-tužitelji potražuju materijalnu štetu s naslova povećanih troškova uzdržavanja djeteta s teškim invaliditetom.

 

13. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da je tijekom trudnoće I-tužiteljice učinjeno više UZV pretraga, kako od strane tuženika, tako i od strane drugih ustanova, no osim UZV u veljači 2007., nitko od navedenih nije utvrdio postojanje malformacije kod djeteta,

- da je liječnik spec. ginekologije, zaposlen kod tuženika, koji je vodio trudnoću I-tužiteljice u svemu postupio u skladu s pravilima struke te da je UZV preglede učinio i u većem broju nego li je to preporučeno u skladu s pravilima struke,

- da je uzrok malformacije djeteta nepoznat te se ne može niti odrediti kada je malformacija nastala,

- da uzrok malformacije može biti različit, od traume do različitih infekcija,

- da je I-tužiteljica tijekom trudnoće bila pretila, a debljina trbušne stjenke smanjuje oštrinu UZV slike,

- da se kod pretilih trudnica javlja više malformacija kod djece, nego li kod zdravih i trudnica s dijabetesom,

- da su kod I-tužiteljice učinjene sve pretrage koje su prema pravilima struke preporučene, a da je I-tužiteljica u slučaju utvrđenja malformacije djeteta mogla prekinuti trudnoću do 22. tjedna trudnoće, dok bi u kasnijem stadiju (a u kojem kasnijem 37 tjednu trudnoće je moguće učiniti MR) bio sačekan porod. 

 

14. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi odbili su tužbeni zahtjev u cijelosti, budući da nisu pronašli odgovornost tuženika za konkretnu štetu, ocijenivši da tužitelji nisu dokazali da bi radnja tuženika bila uzrok takvoj šteti, niti da bi na strani tuženika postojala krivnja za bilo kakav propust koji se može pripisati namjeri ili krajnjoj nepažnji, pa čak i običnoj nepažnji.

 

Naime, nižestupanjski sudovi zaključuju da tijekom postupka nije dokazano kada je malformacija nastala, niti da je ista nastala i da je istu bilo moguće uočiti prije 22-og tjedna trudnoće, do kojeg tjedna je I-tužiteljica mogla prekinuti trudnoću.

 

15. Suprotno navodima revizije tužitelja sud drugoga stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne bi mogla ispitati, razlozi pobijane presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između izreke i obrazloženja pobijane presude, odnosno isprava koje se nalaze u spisu. Također revizijski sud ocjenjuje da su u obrazloženju pobijane drugostupanjske presude navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju.

 

16. Odredbom čl. 375. st. 1. ZPP propisano je da u obrazloženju presude drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti, što je drugostupanjski sud u konkretnom slučaju učinio. Stoga prema ocjeni revizijskog suda tijekom drugostupanjskog postupka nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP na koju revidenti opisno upiru u reviziji.

 

17. Revidenti u okviru revizijskog razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka sadržajno ukazuju i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.1. ZPP u vezi s čl. 8. ZPP, smatrajući da su nižestupanjski sudovi iz provedenih dokaza trebali zaključiti da je liječnik ginekolog učinio propust u vidu zakašnjelog dijagnosticiranja malformacije djeteta.

 

18. Valja reći da sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 8. ZPP, na koju revident ukazuje u reviziji, ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego što to smatra revident da bi trebalo i ako izvodi drugačije zaključke nego što to čini revident.  Nižestupanjski sudovi su pravilnom primjenom zakonske odredbe iz čl. 8. ZPP odlučili koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, te su o odlučnim činjenicama, pravno relevantnim za ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva zaključili primjenom pravila o teretu dokazivanja.

 

19. U odnosu na navode tužitelja iznesene u reviziji, kojima u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, osporavaju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i daju vlastitu ocjenu provedenih dokaza, treba istaknuti da revizijski sud takve navode ne smatra osnovanim, jer se time zapravo pobija činjenično stanje utvrđeno od strane prvostupanjskog suda. To stoga što prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju protiv drugostupanjske presude nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

20. Slijedom navedenog proizlazi da tijekom postupka pred sudovima nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje revidenti ukazuju u reviziji.

 

21. U odnosu na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava tužitelji iznose navode kojima osporavaju pravilnost utvrđenja sudova o postojanju pravno odlučnih činjenica. Prethodno navedeno revidenti u suštini obrazlažu tvrdnjom da nije utvrđena ispravnost UZV aparata.

 

22. Navodi revidenata u tom pravcu nisu od značaja niti od utjecaja na pravilnost ocjene nižestupanjskih sudova obzirom na prethodno navedenu odredbu čl. 385. st.1. ZPP.

 

23. Predmet spora valja raspraviti prema odredbama Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine“ broj 35/05 dalje: ZOO), konkretno prema općoj odredbi o odgovornosti za štetu iz čl. 1045. st. 1. ZOO, obzirom da ovdje nije riječ o štetnim posljedicama zadobivenim u svezi s opasnom djelatnošću (u smislu odredbe čl. 1045. st. 3. ZOO).

 

24. Sukladno odredbi čl. 1045. st. 1. ZOO tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, dok sukladno odredbi čl. 1061. st. 1. ZOO za štetu koju zaposlenik u radu ili u svezi s radom prouzroči trećoj osobi odgovara poslodavac kod kojega je radnik radio u trenutku prouzročenja štete, osim ako dokaže da su postojali razlozi koji isključuju odgovornost zaposlenika.

 

Da bi postojala odgovornost tuženika za utuženu štetu morale bi postojati i opće pretpostavke te odgovornosti, i to štetna radnja i protupravnost štetne radnje, postojanje štetnika, te postojanje uzročne veze između štetne radnje štetnika i nastale štete.

 

25. Tužitelji su u smislu prethodno navedenih odredaba ZOO, a da bi ostvarili naknadu za utužene štetne posljedice, trebali dokazati da je tuženik, u okolnostima konkretnog slučaja, po djelatniku za čije postupke odgovara, propustio postupiti u skladu s obvezama koje je imao, te da je propust radnika tuženika u uzročnoposljedničnoj vezi s nastalom štetom. U okolnostima konkretnog slučaju je li zbog propusta radnika tuženika, koji je propustio na vrijeme uočiti malformaciju ploda, nepravilno vodio trudnoću I-tužiteljice, te da zbog toga ista nije mogla na vrijeme izvršiti pobačaj.

 

26. Kako tužitelji nisu dokazali postojanje štetne radnje tuženika, niti uzročnoposljedičnu vezu između utuženih štetnih posljedica i postupanja liječnika tuženika, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo i odbili tužbeni zahtjev kao neosnovan. Pri tome je na temelju provedenog vještačenja utvrđeno da na strani tuženika nema niti propusta, a niti greške u vođenju trudnoće tužiteljice, pa slijedom toga tuženik nije niti odgovoran za naknadu štete tužiteljima.

 

27. Slijedom navedenog nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa je valjalo reviziju I i II-tužitelja odbiti kao neosnovanu primjenom odredbe čl. 393. ZPP.

 

 

Zagreb, 30. studenog 2021.

 

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.