- 1 -              Revt 567/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Revt 567/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr.sc. Jadranka Juga člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Republike Hrvatske, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u S., Građansko-upravni odjel, protiv I-tuženika P. P. iz M., kojeg zastupa punomoćnik V. Č., odvjetnik u S., radi isplate iznosa od 147.225,00 kn, te II-tužene M. P. , vl. ugostiteljskog obrta V. I., M., koju zastupa punomoćnik V. Č., odvjetnik u S., radi isplate iznosa od 441.675,00 kn, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-8817/13-3 od 16. svibnja 2017., kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Splitu br. P-1933/11 od 3. rujna 2013., u sjednici vijeća održanoj 30. studenoga 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Presudom suda prvoga stupnja naloženo je I-tuženiku da tužitelju isplati na ime stečenog bez osnove iznos od 147.225,00 kn, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne iznose, kako je to navedeno u toč. I. izreke prvostupanjske presude. Ujedno je naloženo II-tuženoj da tužitelju isplati na ime stečenog bez osnove iznos od 441.675,00 kn, zajedno sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose kako je to navedeno u toč. II. izreke prvostupanjske presude. Tuženici su ujedno obvezani tužitelju nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 19.170,00 kn (toč. III.).

 

2. Presudom suda drugog stupnja prihvaćana je žalba tuženika i preinačena je prvostupanjska presuda na način da je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev tužitelja protiv tuženika, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka.

 

3. Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj je pravodobno podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – dalje: ZPP), postavljajući pri tom pitanje za koje tužitelj smatra da je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Tužitelj predlaže da se revizija prihvati, pobijana presuda preinači u skladu s revizijskim navodima, podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

4. Na reviziju nije odgovoreno.

 

5. Revizija nije osnovana.

 

6. Prije svega valja navesti da je revizijski sud podnesenu reviziju razmotrio kao reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP, budući je drugostupanjski sud preinačujući prvostupanjsku presudu i odbijajući postavljeni tužbeni zahtjev primijenio odredbu čl. 373. a ZPP. Iz toga slijedi da je u konkretnom slučaju dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP.

 

7. U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP, prema odredbi čl. 392. a st. 1. ZPP, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

8. Naime, drugostupanjski sud je preinačujući prvostupanjsku presudu utvrdio da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, ali da je usprkos tome bitne činjenice moguće utvrditi i na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu.

 

9. U konkretnom parničnom predmetu predmet postupka je zahtjev tužitelja da mu tuženici naknade korist koju su isti stekli upotrebom dijela nekretnine upisane u zk. ul. 1132/2 k.o. M.-M. Obzirom na tu činjenicu drugostupanjski sud ističe da pravna osnova tužbenog zahtjeva ne može biti institut stjecanja bez osnove propisan čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 78/15, dalje ZOO) prema kojoj kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti a, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute korist. Prema shvaćanju drugostupanjskog suda u konkretnom slučaju su mjerodavne odredbe čl. 164. i 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, dalje ZVDSP), a koje odredbe uređuju pravni položaj poštenog odnosno nepoštenog posjednika.

 

Prema odredbi čl. 164. st. 1. ZVDSP pošteni posjednik tuđe stvari koju nema pravo posjedovati mora predati vlasniku ili osobi koju taj odredi, ali nije dužan dati naknadu za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi primjerene onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada, a ne treba naknaditi ni ono što je pritom oštećeno ili uništeno. Za razliku od poštenog posjednika, prema odredbi čl. 165. st. 1. ZVDSP nepošteni posjednik takva prava nema, te je isti dužan vlasniku stvari naknaditi sve štete koje su mu nastale i sve koristi koje je isti imao za vrijeme svog posjedovanja, pa i one koje bi star dala da ih nije zanemario.

 

10. Drugostupanjski sud zaključuje da su tuženici bili pošteni posjednici, u smislu čl. 18. st. 3. ZVDSP, budući da tužitelj tijekom postupka nije dokazao činjenicu da bi isti bili nepošteni. Kod toga valja posebno napomenuti da se poštenje presumira, što znači da onaj koji tvrdi da je određena osoba nepoštena, to mora i dokazati. Kod toga drugostupanjski sud ističe da su tuženici bili u posjedu spornog prostora na temelju valjanog pravnog posla sklopljenog sa Socijaldemokratskom partijom Hrvatske, da je prodavatelj bio upisan u zemljišnoj knjizi još u studenom 2010., a radi čega tuženici nisu niti imali razloga posumnjati da im ne pripada pravo na posjed.

 

Neosnovanost tužbenog zahtjeva drugostupanjski sud nalazi i u činjenici da tužitelj nije dokazao niti visinu zahtjeva, pri čemu se posebno napominje da tuženici nisu koristili cijelu nekretninu, već samo dio iste.

 

11. Iz revizije tužitelja proizlazi da isti smatra da su sudovi dužni odgovoriti na pitanje može li se tuđa nekretnina koristiti besplatno, odnosno može li se prihvatiti presuda koja ima postupovnih i materijalnopravnih nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a razlozi o odlučnim činjenicama su proturječni provedenim dokazima. Time tužitelj zapravo ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava i počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

12. Suprotno tvrdnji tužitelja drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu na koju se ukazuje revizijom, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ista ne bi mogla ispitati, razlozi pobijane presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između obrazloženja pobijane presude i dokaza koji su provedeni u postupku.

 

13. Nadalje tužitelj tvrdi da tuženici tijekom postupka nisu dokazali da su bilo kome, ranijem vlasniku ili tužitelju za sporno razdoblje platiti i jednu lipu za korištenje tuđe nekretnine od 2001. odnosno za vrijeme vođenja sudskog postupka. Takva tvrdnja revidenta predstavlja zapravo ukazivanje na počinjenu bitnu povredu nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a zbog tog razloga reviziju uopće nije moguće podnijeti (čl. 385. ZPP).

 

14. Suprotno shvaćanju revidenta drugostupanjski sud je pravilno ocijenio da su tuženici bili pošteni posjednici, da su se u posjedu sporne nekretnine nalazili na temelju valjanog pravnog posla (ugovora o zakupu), a koji ugovor je prešutno produžen, kao i da je raniji zakupodavac bio upisan u zemljišnoj knjizi i krajem 2010. U takvoj situaciji pravilno drugostupanjski sud navodi da se predmet spora treba razriješiti primjenom odredbi čl. 164. i 165. ZVDSP.

 

15. Kako je utvrđenje drugostupanjskog suda da tužitelj nije dokazao da su tuženici bili nepošteni, a takvo utvrđenje proizlazi iz činjeničnog stanja koje je utvrđeno, to je pravilan zaključak da tuženici kao pošteni posjednici nisu dužni tužitelju naknaditi koristi od uporabe tuđe stvari.

 

16. Slijedom navedenog valjalo je reviziju tužitelja odbiti primjenom odredbe čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 30. studenog 2021.

 

 

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.