1              Poslovni broj: Gž-306/2020-2

Poslovni broj: Gž-306/2020-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, po sutkinji mr. sc. Seniji Ledić, u pravnoj stvari tužitelja S. P., OIB: ..., iz P., zastupanog po punomoćniku I. M., odvjetniku u Š., protiv tuženika M. M., OIB: ..., iz S., radi naknade neimovinske štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj Pn-139/2016 od 16. listopada 2019., dana 29. studenoga 2021.

p r e s u d i o  j e

Preinačuje se presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj Pn-139/2016 od 16. listopada 2019. u pobijanom dijelu tj. točkama 1. i 3. izreke, i u tom dijelu sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"Dužan je tuženik M. M. na ime pravične novčane naknade neimovinske štete isplatiti tužitelju S. P. iznos od 10.000,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 15. prosinca 2016. do isplate u visini stope koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.3143,75 kuna."

Obrazloženje

1. Pobijanom je presudom djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev te je obvezan tuženik M. M. po osnovi pravične novčane naknade neimovinske štete isplatiti tužitelju S. P. iznos od 10.000,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od podnošenja tužbe tj. 15. prosinca 2016. do isplate (točka 1. izreke), dok je tužbeni zahtjev odbijen za više zatraženi iznos od daljnjih 10.000,00 kuna s pripadajućom kamatom (točka 2. izreke). Odlukom je o parničnom trošku naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.343,75 kuna (točka 3. izreke).

2. Protiv ove presude žalbu podnosi tuženik pobijajući je u dosuđujućem dijelu (točke 1. i 3. izreke) ne navodeći precizno žalbene razloge iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), kao ni prijedlog odlučivanja u drugom stupnju

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je osnovana.

5. S obzirom na činjenicu da žalitelj u žalbi nije naveo da presudu pobija zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, u vezi s tim žalbenim razlogom pobijana je presuda ispitana u granicama ovlaštenja iz članka 365. stavka 2. ZPP. Na taj je način utvrđeno da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Predmet je postupka zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede časti, ugleda i dostojanstva nastale tuženikovom objavom na blogu članka pod naslovom "..., (myblachhronicle.blogspot.hr)

7. U postupku je utvrđeno da je tuženik "manipulirajući javnošću, iznoseći neistinite podatke, davanjem osuđujućih, klevetničkih i nadasve uvredljivih izjava o tužitelju u svome članku objavljenom na svome blogu, tužitelja uvrijedio i oklevetao na način koji je dostupan široj javnosti, pa bi se svaka normalna osoba mogla osjećati neugodno zbog termina kojima se tuženik u svome tekstu služio." To stoga što se tužitelj u spornom tekstu neistinitom informacijom prikazuje kao lažni ratni vojni invalid, kao raskrinkani lažni dragovoljac Domovinskog rata, da je P. pod njegovom upravom centar privatizacijskog kriminala, da je izbezumljeni polupismeni psihopat i sl. Stoga je sud ocijenio da su navedene i utužene informacije kod tužitelja izazvale iznimno jaku bol koja po svom intenzitetu, trajanju i sredini u kojoj su iznesene, a imajući u vidu i poziciju tužitelja kao načelnika Općine P., te bivšeg saborskog zastupnika, uzrokovale jasno izraženu i manifestiranu povredu prava osobnosti pri čemu tuženik, po ocjeni suda prvog stupnja, nije postupio u dobroj vjeri jer je znao ili morao znati da su iste štetne za tužitelja. Osim toga, ocijenjeno je da se putem predmetnog teksta stvorio negativan dojam o tužitelju kao "pokvarenom" političaru, da su objavljene informacije mogle izazvati prijekor okoline, prezir i umanjenje tužiteljevog ugleda u javnosti, tim i više što je "objava predmetnog teksta rezultat šikanoznog postupanja tuženika".

8. Na temelju naprijed utvrđenih činjenica, sud je prvog stupnja ocijenio da su takve informacije kod tužitelja izazvale duševne boli i da su se manifestirale kako na njegov privatni, tako i poslovni život u mjeri koja opravdava dosuđenje pravične novčane naknade neimovinske štete iz članka 1100. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO) te mu je dosudio iznos od 10.000,00 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, dok je njegov zahtjev odbio za više traženi, daljnji iznos od 10.000,00 kuna

9. Osnovano tuženik u žalbi ukazuje na nepravilnost primjene materijalnog prava kod dosuđenja pravične novčane naknade neimovinske štete tužitelju.

10. Odgovornost tuženika u konkretnom slučaju valja procijeniti primjenom odredbe članka 1045. stavka 1. ZOO kojom je propisano tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, što znači da tuženik odgovara po principu pretpostavljene krivnje. Kada štetnik odgovara po načelu pretpostavljene krivnje, oštećenik mora dokazati štetnu radnju, uzročnu vezu između štetne radnje i nastale štete time da se krivnja, a predmnijeva se krivnja u stupnju obične nepažnje (stavak 2. članka 1045. ZOO) pretpostavlja, i da je teret dokaza o nepostojanju krivnje na štetniku koji mora dokazati da nije kriv za nastanak štetnog događaja i štete.

11. Svaka osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti u koje spadaju čast i ugled (članak 19. stavci 1. i 2. ZOO), što ujedno predstavlja i Ustavom zaštićeno pravo tužitelja (odredba članaka 35. Ustava Republike Hrvatske -"Narodne novine", broj 56/91, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14, dalje: Ustav), dok je u isto vrijeme riječ i o konvencijskom pravu (odredba članka 8. stavka 1. (Europske) Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10; dalje: EKLJP).

12. Nasuprot ovom pravu tužitelja stoji i pravo tuženika na slobodu izražavanja koje mu jamči odredba članka 38. stavaka 1. i 2. Ustava (pravo na slobodu mišljenja i izražavanja misli) i odredba članka 10. stavka 1. EKLJP koje nisu bez ograničenja, već su podvrgnuta ograničenjima koja su nužna, među ostalim, i radi zaštite ugleda ili prava drugih (stavak 2. članka 10. EKLJP), a u konkretnom je slučaju ograničeno općom zabranom uzdržavanja od postupaka kojima se može drugome prouzročiti šteta (članak 8. ZOO).

13. U ovom se slučaju upravo i radi o sukobu između tuženikova prava na slobodu izražavanja s jedne strane i tužiteljeva prava na zaštitu prava osobnosti na čast, ugled i dostojanstvo, s druge koji je sukob potrebno razriješiti uspostavljenjem pravične ravnoteže između suprotstavljenih prava. Pri razrješenju tog sukoba potrebno je imati na umu jedno od temeljnih pravnih načela, a to je da se upotrebom jednog prava ili slobode ne smije ugroziti ili ukinuti neko drugo pravo i sloboda, nego se svako pravo i sloboda u određenoj mjeri ograničuje kako bi opstalo i ono drugo pravo ili sloboda.

14. Dostignuti standardi zaštite kako prava privatnosti s jedne strane, tako i zaštite prava na slobodu izražavanja s druge, u balansiranju između dvaju sukobljenih prava istog ranga, nameću sudovima određene kriterije koji omogućuju objektivizaciju ocjene o tome koje je od suprotstavljenih prava pretežnije u okolnostima svakog pojedinog slučaja. Riječ je o kriterijima koji se nastali u sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava (primjerice, Axel Springer SE i RTL Televizija GMBH protiv Njemačke, zahtjev broj 54105/12; Mladina d.d. Ljubljana protiv Slovenije, zahtjev broj 20981/10 od 17. travnja 2014. i sr.), a prihvaćeni su u praksi Ustavnog suda RH (primjerice, U-III-2588/2016 od 8. studenoga 2016., U-III-1898/2018 od 14. studenoga 2019.), kao i praksi domaćih sudova (primjerice ŽS Velika Gorica Gž-824/18 od 7. studenoga 2019, ŽS Split Gž-906/17 od 2. prosinca 2019. i dr.).

15. Tako je prilikom vaganja suprotstavljenih prava načelno nužno voditi računa o slijedećim kriterijima: doprinos izražavanja raspravi od javnog interesa, uloga i funkcija osobe i priroda aktivnosti koje su predmet objave u medijima, prethodno ponašanje osoba u pitanju, sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja, okolnosti i kontekst u kojima su objavljene informacije, metoda kojom su podaci o osobi pribavljeni i njihova točnost te povreda i težina sankcije. Navedeni kriteriji ujedno predstavljaju smjernice za utvrđivanje postojanja općih pretpostavki odštetne odgovornosti u specifičnim okolnostima odgovornosti za štetu nastalu objavom informacije u medijima.

16. U okolnostima konkretnog slučaja, tužitelj potražuje naknadu neimovinske štete zbog povrede časti, ugleda i dostojanstva nastale informacijama koje se odnose na njega kao javnu osobu, političara, bivšeg saborskog zastupnika i višegodišnjeg načelnika jedne jedinice lokalne samouprave (Općine P.), kojoj činjenici sud prvog stupnja nije dao dovoljno značenje, štoviše nije uopće imao na umu kod ocjene odgovornosti za štetu (samo je spomenuo tu okolnost kao relevantnu utvrđujući visinu štete). Ovaj žalbeni sud, slijedeći praksu Europskog suda za ljudska prava, kao i praksu US RH, smatra da granice u kojima se ostvaruju prava na slobodu izražavanja s obzirom na prihvatljivost javne kritike, moraju biti šire u odnosu na političare i druge javne osobe nego za privatne osobe. Te granice moraju biti šire u odnosu na državne dužnosnike, službenike i namještenike kad se one odnose na poslove i svojstva koje te osobe imaju nego za privatne pravne osobe i moraju biti u ravnoteži s predmetom rasprave o političkim i/ili drugim javnim pitanjima s očekivanim razumnim, opravdanim i legitimnim javnim interesima.

17. U tom smislu javne i političke osobe moraju biti spremne na kritiku u medijima, i to sa šireg i obuhvatnijeg aspekta nego privatne osobe, ali povezano s njihovim javnim funkcijama i dužnostima te izvršavanjem poslova zbog njihove realizacije, a posebno zbog višeg stupnja zainteresiranosti šire javnosti kada je dopušteno izražavanje u medijima čak i kroz provokaciju i pretjerivanje zato što svako uključivanje pojedinca u javnu arenu ili javnu raspravu samo po sebi služi za određivanje kriterija snošljivosti koje on mora imati prema kritici kao sredstvu ostvarivanja prava na slobodu izražavanja. Zaštita pojedinaca od kritike koja se temelji isključivo na njegovoj funkciji ili dužnosti odnosno statusa u društvu prevelika je povlastica i nije u skladu s pravom na slobodu izražavanja.

18. Sud je prvog stupnja, međutim, kod odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva sasvim pojednostavnio kriterije na temelju kojih je ocijenio da je pravo tužitelja na zaštitu privatnosti, časti, ugleda i dostojanstva u okolnostima konkretnog slučaja pretežnije od prava tuženika na slobodu izražavanja, odnosno kada je ocijenio da je tužitelju objavom spornih informacija nastala šteta koju je tuženik dužan nadoknaditi, zbog čega je pogriješio u primjeni materijalnog prava djelomičnim prihvaćanjem tužbenog zahtjeva.

19. To stoga što sud kod utvrđivanja odgovornosti tuženika za predmetnu štetu nije uopće dao značenje pravilno utvrđenoj činjenici da je tužitelj javna osoba koja djeluje javno kao političar (ranije saborski zastupnik te dugogodišnji načelnik Općine P.), a da su sporne informacije upravo povezane s njegovim javnim djelovanjem. Sud nadalje nije vodio računa o cjelokupnom sadržaju spornog članka, već samo o njegovim izdvojenim dijelovima koje nije doveo u vezu s člankom kao cjelinom. S tim je u vezi sud pogriješio što nije vodio računa o kontekstu objavljene informacije kao ni o pitanju doprinosi li izvještavanje o činjenicama raspravi u javnom interesu u demokratskom društvu.

20. Konkretno, žalbeni sud ocjenjuje da je način na koji se tuženik izražava o tužitelju u predmetnim informacijama, kako u dijelu koji se odnosi na činjenične tvrdnje (lažni ratni vojni invalid, raskrinkani lažni dragovoljac Domovinskog rata, P. je pod njegovom upravom postao centar privatizacijskog kriminala), tako i u onom koji se odnosi na vrijednosne sudove (izbezumljeni polupismeni psihopat), doista ekscesan, kontroverzan, provokativan i pretjeran. Za takav se način izražavanja u javnom prostoru nikako ne može kazati da je poželjan i prihvatljiv. Usprkos tome, ovakav način izražavanja u okolnostima konkretnog slučaja ne predstavlja bezobzirno klevetanje jer se iz sadržaja spornih navoda i cjelokupnog spisa ne može razumjeti da je jedina svrha ovakvog načina izražavanja tuženika bila vrijeđanje.

21. Naime, iz sadržaja spornog članka koji sadržaj tužitelj nije osporio, proizlazi da su stranke već od ranije u određenom osobnom odnosu povezanom s tužiteljevim i tuženikovim javnim djelovanjem, pa se tako, među ostalim, u tekstu navodi da je tužitelj već "kazneno prijavljen što me kazneno prijavljivao" i da tužitelj (kojeg naziva "... I.") po društvenim mrežama (facebook), uz pomoć treće osobe P. K., šalje cirkularna pisma s opisima kako zamišlja "monstruma koji bi trebao predstavljati mene" (tuženika) u kojem blati osobu tuženika. Pored toga se u spornom tekstu navodi da je tužitelj godinu dana prije objave spornog teksta molio tuženika da ga primi i molio da ga podrži u (političkoj) kampanji, kritizira se treća osoba P. K. kao "koalicijski" partner tužitelju i njegov moralni profil kao osobe koja sudjeluje u javnom životu. Sporni tekst je, kako iz njegova sadržaja kojeg tužitelj nije osporio, proizlazi, nastao kao reakcija tuženika na tužiteljeve objave na društvenim mrežama o tuženiku u odnosu na koje tuženik u spornom tekstu navodi "s obzirom da se S. P. pokazao kao moj veoma loš biograf, izazivam ga da se oboje javno i objektivno predstavimo javnosti: Tko je od nas dvojice prije rata bio član partije, a tko nije. Da zatražimo potvrde tko je od nas dvojice radio za komunističke službe, a tko nije. Da pokaže svoj izvod iz registra o nekažnjavanju i da obojica dokumentirano navedeno što smo radili tijekom rata i što smo radili do završetka rata do dana. Bit će mi zadovoljstvo prezentirati javnosti sve što sam u životu prošao, gazeći preko takvog psećeg izmeta bez da sam se obazirao. Bit će mi zadovoljstvo konačno javno reći i pohvaliti se što sam ja radio dok je njemu šumilo u uhu i dok je sređivao lažnu invalidsku mirovinu."

22. Sadržaj spornih navoda i spornog teksta u cjelini, kao i kontekst u kojem je sporni članak objavljen, a riječ je o kontekstu sukoba tužitelja i tuženika u javnom prostoru u okviru njihovog javnog djelovanja (iz sadržaja spisa, zapisnika s ročišta od 23. svibnja 2019., proizlazi da je tuženik bio u izbornoj kampanji za izbore za EU parlament) i kontekstu očite međusobne osobne netrpeljivosti dviju osoba prisutni na domaćoj političkoj sceni, zapravo predstavlja tuženikovu snažnu kritiku tužiteljeva ukupnog političkog djelovanja kojom tuženik želi naglasiti da tužitelj po svojim ljudskim i profesionalnim osobinama nije dorastao ulozi/ulogama koju/e ima (obnaša) ili je imao (obnašao) na domaćoj političkoj sceni i u političkom životu društva, posebno onoj tužiteljevoj ulozi koja se odnosi na obnašanje dužnosti načelnika Općine P. Sporni tekst, usprkos neprimjerenosti načina izražavanja, i takav otvara brojna pitanja moralnosti domaćih političara općenito, kao i njihovih sposobnosti za obnašanje političkih uloga koje imaju u društvu, a rasprava o tim pitanjima jest u javnom interesu i u domaćem je društvu gotovo trajno aktualna.

23. Osim toga, sukladno praski Europskog suda za ljudska prava koju ovaj sud slijedi, sloboda izražavanja se ne odnosi samo na informacije ili ideje koje su dobronamjerne ili se smatraju neuvredljivima ili ravnodušnima, nego i na one koje vrijeđaju, zaprepašćuju ili uznemiruju zato što su takvi zahtjevi pluralizma, tolerancije i širokoumnosti bez kojih nema demokratskog društva. U tom smislu i tekst kojeg je tuženik objavio na svom blogu o tužitelju pridonosi raspravi u javnom interesu i po ocjeni je ovog suda ipak u granicama slobode izražavanja primarno stoga što mu jedina namjera nije bila vrijeđanje i što stilski odgovara tužiteljevu načinu izražavanja kritike u javnom prostoru inače, pa je i takve informacije tužitelj kao javna osoba
dužan otrpjeti.

24. Naime, tužitelj je u domaćoj javnosti upravo prepoznatljiv po živopisnim, nerijetko ekscesnim, kontroverznim, nepristojnim, pa i vulgarnim oblicima izražavanja kada kritizira svoje, ne samo političke, već i druge, neistomišljenike. U tom smislu tuženikov način izražavanja u odnosu na tužitelja stilski ni najmanje ne odudara od tužiteljevih javnih nastupa, već mu zapravo predstavlja pandan. Ako se uzme da je govor odjeća jezika, tada je primijetiti da i tužitelj i tuženik svoj jezik odijevaju u vrlo neprikladnu i neuglednu odjeću, ali jednako neprikladnu i jednako neuglednu.

25. U tom smislu tužitelj nije dokazao da bi navodi iz spornog teksta njemu opravdano izazvali takve duševne bolove zbog povrede prava osobnosti na čast, ugled i dostojanstvo koji bi u primjeni odredbe članka 1100. stavaka 1. i 2. ZOO opravdali dosuđenje pravične novčane naknade neimovinske štete. To tim više što je tužitelj odustao od izvođenja dokaza saslušanjem parničnih stranka, dakle i svojim saslušanjem, pa nije dokazao da je pretrpio neimovinsku štetu koju potražuje tužbom, a ne može se pozivati na duševne bolove zbog povrede prava na čast i ugled koje trpi prosječan čovjek jer njegov naprijed opisani način izražavanja u javnom prostoru nije u skladu s načinom izražavanja prosječnog čovjeka.

26. Osim, toga, popravljanje neimovinske štete isplatom pravične novčane naknade, prema konceptu ZOO, je supsidijarni oblik popravljanja ove vrste štete jer se neimovinska šteta, temeljem odredbe članka 1099. ZOO, popravlja primarno objavljivanjem presude odnosno ispravka, povlačenjem izjave kojom je povreda prava osobnosti učinjena, ili nečim drugim čime se može ostvariti svrha koja se postiže pravičnom novčanom naknadom, a tek onda isplatom pravične novčane naknade u smislu odredbe članka 1100. ZOO. Tužitelj nije dokazao da je štetu pokušao popraviti na jedan od primarnih načina popravljanja ove štete kako bi se moglo ocijeniti pogoduje li isplata pravične novčane naknade u okolnostima konkretnog slučaja težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom (stavak 2. članka 1100. ZOO), sve i da je njegov zahtjev pravno osnovan.

27. Stoga žalbeni sud ocjenjuje da je u okolnostima konkretnog slučaja pravo tuženika na slobodu izražavanja pretežnije od prava tužitelja na zaštitu časti, ugleda i dostojanstva, pa je pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev i u dosuđujućem dijelu valjalo odbiti kao neosnovan.

28. Zbog toga je uvažavanjem žalbe tuženika temeljem odredbe članka 373. točke 3. ZPP presudu u pobijanom dijelu valjalo preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev radi čega je odlučeno kao u izreci.

Split, 29. studenoga 2021.