1          Poslovni broj: 10 Us I-1315/2020-27

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 10 Us I-1315/2020-27

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

             

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Danici Vučinić, dipl. iur., uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Misirača, u upravnom sporu tužitelja Z. l. R. d. o.  o., sa sjedištem u O., H. 1, kojeg zastupa opunomoćenica K. M., odvjetnica u R., I. G. 2, protiv tuženika Hrvatske agencije za civilno zrakoplovstvo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 284, zastupan po službenim osobama Z. Š. i G. H., radi pristupa u štićeno područje zračne luke, 29. studenog 2021.,

 

p r e s u d i o  j e

 

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja Hrvatske agencije za civilno zrakoplovstvo KLASA: UP/I-343-01/20-05/01, URBROJ: 376-02-04-20-01 od 24. rujna 2020. i rješenja Hrvatske agencije za civilno zrakoplovstvo KLASA: UP/I-343-01/20-05/01, URBROJ: 376-02-04-20-02 od 25. rujna 2020.

 

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova spora.

 

III. Nalaže se tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove upravnog spora u visini od 504,00 kune u roku od 60 dana od dostave pravomoćne odluke o troškovima upravnog spora, dok je u preostalom dijelu odbijen tuženik sa zahtjevom za nadoknadu troškova upravnog spora.

 

Obrazloženje

 

1. Rješenjem Hrvatske agencije za civilno zrakoplovstvo KLASA:UP/I-343-01/20-05/01, URBROJ: 376-02-04-20/01, točkom I. naređeno je tužitelju stavljanje van snage Odluke o načinu ulaska/izlaska službenih vozila i osoba u štićeno područje Z. l. R., koje je pod nadzorom unutarnje službe zaštite Z. l. R. za potrebe i po najavi Hrvatske kontrole zračne plovidbe URBROJ: 914/20 od 18. rujna 2020; točkom II. rješenja naređeno je tužitelju trenutna operativna primjena odvojeno od programa zaštite, uključujući dio kojim se uređuju mjere kontrole pristupa u štićeno područje, kretanja štićenim područjem, zaštitnih pregleda vozila i osoba koje nisu putnici i zaštitnih kontrola za aerodromsku opskrbu istovjetno na sve subjekte koji obavljaju djelatnost u zračnoj luci i osobe koje nisu putnici; točkom III. rješenja naređeno je tužitelju da dokaze o stavljanju van snage naprijed navedene odluke dostavi Hrvatskoj agencije za civilno zrakoplovstvo do 28. rujna 2020. na adresu elektroničke pošte.

 

2. Rješenjem Hrvatske agencije za civilno zrakoplovstvo, KLASA: UP/I-343-01/20-05/01, URBROJ: 376-02-04-20-02 od 25. rujna 2020., izvršen je ispravak naprijed navedenog rješenja i to u točki III. izreke, te je ispravljena pogreška na način da se briše riječ „sutra“, ispred teksta „dana 28. rujna 2020. godine“. Ovaj Sud ističe kako je navedeno rješenje zakonito jer se radi o očitoj pogrešci u pisanju riječi „sutra“ obzirom da iza te riječi stoji točan datum do kada je potrebno dostaviti dokaz o stavljanju van snage Odluke o načinu ulaska/izlaska službenih vozila i osoba u štićeno područje Z. l. R..

 

3. Tužitelj je ovom Sudu pravodobno podnio tužbu kojem usporava zakonitost rješenja tuženika te u bitnome navodi da je tužitelj 18. rujna 2020., temeljem odredbi Zakona o privatnoj zaštiti donio Odluku o načinu ulaska/izlaska službenih vozila i osoba koje ulaze u štićeno područje Z. l. R., koje je pod nadzorom unutarnje službe zaštite Z. l. R. za potrebe i po najavi Hrvatske kontrole zračnog prometa, te ističe kako tuženik nije ovlašteni niti nadležan donositi rješenje kojem se tužitelju naređuje stavljanje van snage Odluke donesene temeljem odredbi Zakona o privatnoj zaštiti budući nadzor nad primjenom Zakona o privatnoj zaštiti obavlja Ministarstvo unutarnjih poslova, a ne tuženik i da predmetnom Odlukom tužitelj samo štiti svoju imovinu i da ista nema apsolutno nikakve veze sa zračnim prometom, te ističe kako je nadležnost tuženika propisana člankom 5. Zakona o zračnom prometu. Dalje ističe kako je tužitelj dužan poštovati Zakon o zračnom prometu , Uredbu Komisije od 5. studenoga 2015., Odluku komisije od 16. studenoga 2015., nacionalni program zaštite i Aerodromski program i plan zaštite, te da je isto tako dužan poštovati i Zakon o privatnoj zaštiti i smatra da je neosnovan stav tuženika da tužitelj ne može zaštitni pregled osoba i vozila koje ulaze u štićeno područje Z. l. obavljati  temeljem Zakona o privatnoj zaštiti, budući je tužitelj obvezan obavljati pregled upravo temeljem Zakona o privatnoj zaštiti, a tuženik da nije niti nadležan niti ovlašten procjenjivati da li je tužitelj primjenjivati Zakon o privatnoj zaštiti prilikom pregleda osoba i vozila koja ulaze u štićeno područje. Ističe kako se Odluka tužitelja od 18. rujna 2020. odnosi na štićeno područje Z. l. R. koje je pod nadzorom Unutarnje službe zaštite Zračne luke Rijeka, a koje obuhvaća i kritičnu zonu i nadzirano područje sukladno aktima o Zaštiti zračnog prometa, kao i sva druga područja koja su u vlasništvu Z. l. R., te ističe da se prostorije u kojima se nalaze djelatnosti HKZP d. o. o. nalaze i unutar štićenog područja i unutar kritične zone zračne luke i da se stoga na ulasku osoba i vozila prvo primjenjuju mjere sukladno Zakonu o privatnoj zaštiti, a nakon toga pri ulaska u kritičnu zonu primjenjuje se mjere sukladno aktima kojima se propisuje zaštita civilnog zračnog prometa i da se primjena jednih i drugih međusobno ne isključuju, uz napomenu da se pri izlasku iz štićenog područja primjenjuju jedino mjere temeljem Odluke od 18. rujna 2020., odnosno temeljem Zakona o privatnoj zaštiti, a kao razlog zašto se pri ulasku u štićeno područje/kritičnu zonu primjenjuju prvo jedne pa druge mjere, da je taj što se ne može ući u kritičnu zonu, a da se prije toga ne uđe u štićeno područje na koje se primjenjuje Zakon o privatnoj zaštiti. Tužitelj ističe da Odlukom od 18. rujna 2020., zapravo samo dopunjuje metode pregleda vozila propisane točkom I.  točka IV.  navedenih akata na način da je pregled vozila usklađen i sa Zakonom o privatnoj zaštiti, te ističe da se obavljanje pregleda osoba sukladno članku 49. Zakona o privatnoj zaštiti obavlja na isti način kako je to propisano aktima, pa da je u cijelosti neosnovan stav tuženika da točka II. Odluke tužitelja nije u skladu sa spomenutim aktima, te ističe kako i sama Uredba Komisije i Nacionalni program propisuju da osoba mora imati stalno pratnju dok se nalazi u zaštitno ograničenim područjima, a  može biti izuzeta od obaveze pratnje ako pokaže ovlaštenje i ima valjano identifikacijsku iskaznicu Z. l., ističe kako je sporna Odluka u cijelosti zakonita, budući da niti Uredba Komisije od 5. studenog 2015., niti Odluka Komisije od 16. studenoga 2015., niti Nacionalni program zaštite civilnog zračnog prometa, niti Aerodromski program zaštite Z. l. R., niti Aerodromski plan zaštite Z. l. R. ne zabranjuje tužitelju kao operatoru aerodroma da sukladno Zakonu o privatnoj zaštiti, propiše dodatne mjere zaštite, a sve polazeći od ustavnog načela da je dopušteno činiti sve što nije zabranjeno Ustavom. Podredno, navodi da iako je u cijelosti pravno i relevantno iz kojeg razloga je tužitelj donio Odluku od 18. rujna 2020., ističe da je navedenu Odluku bio primoran donijeti iz razloga što je HKZP d. o. o.  bez suglasnosti bez uređenih odnosa sa Z. l. R. d. o. o.,  kao vlasnikom zemljišta i prostorija koje HKZP d. o. o. koristi u obavljanju svojih poslova na nekretninama u vlasništvu Z. l. R. d. o. o., vršila određene radnje i to: postavljanje sustava video-nadzora, da je neovlašteno postavila sustav elektroničke kontrole pristupa, odnosno sustav tehničke zaštite suprotno odredbama Zakona o privatnoj zaštiti, da je postavila sustav tehničke zaštite - kameru za koju tvrde da služi isključivo za motrenje meteorološke vidljivosti, a koja kamera da snima ne samo djelatnike  tužitelja, MUP-a, Carine, putnike već iz CARGO avione s posebnim odobrenje Ministarstva vanjskih poslova, da je vršila projektiranje u svrhu izgradnje, da vršila radnje izgradnje/prepravke/instalacije raznih uređaja i objekata na kontrolnom tornju, a sve s ciljem da bi u parničnom postupku koji se vodi između HKZP d. o. o. i tužitelja pred Trgovačkim sudom u Rijeci radi utvrđivanja prava vlasništva, mogli utvrditi da su oni vlasnici dijela zemljišta na kojem je izgrađen kontrolni toranj, da je koristila vozila i opremu kojima može prouzročiti štetu trećim osobama i da je donosila razne mjere na području Z. l. R. bez suglasnosti Zračne luke Rijeka, te ističe da je Odluka od 18. rujna 2020., donesena iz razloga što u slučaju da nadležno tijelo utvrdi bilo kakve prekršajne ili kaznene sankcije vezano uz navedene radnje, za ista može odgovarati isključivo tužitelj kao vlasnik zemljišta na kojem su radnje izvršene i da je s toga tužitelj bio primoran donijeti navedenu Odluku kako bi spriječila daljnje nezakonite radnje od strane djelatnika HKZP d. o. o. na području Zračne luke Rijeka, a sve radi zaštite svojih prava i interesa. Također ističe da tužitelj posjeduje niz ovlaštenja temeljem Zakona o privatnoj zaštiti i ne provođenjem odredbi navedenog Zakona de facto riskira gubitak istih, a što konkretno znači da bi tužitelj stavljanjem van snage Odluke od 18. rujna 2020. mogao izgubiti status međunarodnog aerodroma i stoga predlaže da se poništi rješenje tuženika od 24.  rujna 2020. i 25. rujna 2020. 

 

4. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, te ističe kako je u Republici Hrvatskoj uveden jedinstven i cjelovit sustav zaštite civilnog zračnog prometa, sukladno obavezama preuzetim međunarodnim ugovorima i članstvu u Europskoj uniji, sa zakonodavstvom u dijelu zaštite civilnog zračnog prometa koje je obavezujuće i izravno primjenjivo u državama članicama, odnosno Uredbom (EZ broj 300/ 2008) Europskog parlamenta i Vijeća od 11. ožujka 2008. o zajedničkim pravilima u područjima zaštite civilnog zračnog prometa i stavljanju izvan snage Uredbe (EZ broj 2320/ 2002) i Provedbenom Uredbom Komisije (EU) 2015/1998 od 5. studenog 2015. i ističe kako je nesporna nadležnost tuženika u domeni zaštite civilnog zračnog prometa i dužnost i pravo tuženika da osigura da svi subjekti civilnog zračnog prometa postupaju sukladno europskim i nacionalnim propisima. Ističe da aerodromski program zaštite mora biti usklađen s nacionalnim programu zaštite civilnog zračnog prometa sukladno članku 117. stavku 3. Zakona o zračnom prometu i ističe kako je tuženik Aerodromski program tužitelja odobrio i da je isti dužan i obvezan primjenjivati takav program, dok tužitelj smatra da je ovlašten samoinicijativno vršiti izmjene i dopune kontrole pristupa te praćenog pristupa u svoje štićeno područje te primjenjivati neka dodatna i druga pravila osim onih odobrenih u Aerodromskom programu, zbog čega je svojom Odlukom uveo primjenu Zakona o privatnoj zaštiti i to u odnosu na samo jednog subjekta i to Hrvatsku kontrolu zračne plovidbe d. o. o., navodeći kako je Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske nadležno za kontrolu primjene tog Zakona, te u tom smislu navodi kako Zakon o privatnoj zaštiti predstavlja fakultativnu mogućnost dodatne zaštite za koju se mogu odlučiti gospodarski subjekti i ističe da niti jedan pravni subjekt nije u obavezi primjenjivati Zakon o privatnoj zaštiti, a što da potvrđuje i odredba članka 1. stavak 3., ali bez obzira na navedeno ističe kako tužitelj treba prije svega postupati sukladno dužnostima i obavezama propisanim u Zakonu zračnom prometu, koji Zakon da određuje tuženika kao nadležno tijelo za zaštitu civilnog zračnog prometa u cjelokupnom području civilnog zračnog prometa, što proizlazi iz članka 5. stavka 3. Zakona o zračnom prometu, a Zakonom o privatnoj zaštiti da su propisani uvjeti za obavljanje poslova privatne zaštite i u tom smislu uređene ovlasti čuvara i zaštitara, a intencija je da se nastoji podići razina kvalitete obavljanja zaštitarskih usluga u Republici Hrvatskoj i u tom smislu da je MUP tijelo koje je je nadležno provjeravati da li subjekti koji su se odlučili provoditi takvu zaštitu zadovoljavaju uvjetima za obavljanje te djelatnosti odnosno s time u svezi daje odobrenja i suglasnosti za obavljanje te djelatnosti subjektima, a tvrditi da bi temeljem takvih ovlasti MUP bio ovlašten u području civilnog zračnog prometa potpuno pogrešno i neutemeljeno na Zakonu, a u konačnosti da predstavlja neozbiljno, površno i laički shvaćeno poimanje cjelokupne problematike civilnog zračnog prometa i slijednom toga da je neupitno kako je tuženik nadležno tijelo za civilni zračni promet i da je nadležan za kontrolu i praćenje da li subjekti tog prometa postupaju u skladu s promjenjivim i obvezatnim propisima, da je neupitno da Zakon o privatnoj zaštiti uređuje fakultativno sigurnosnu djelatnost su gospodarskim obilježjima, ali da pojedini subjekti u uređenju i provođenje u te zaštite zadovoljavaju propisane tehničke uvjete provjerava MUP. Također ukazuje kako tužitelj kada se odlučio na primjenu privatne zaštite, nije čak niti je zadovoljio uvijete za primjenu takve zaštite obzirom da nije postupio prema članku 3. stavak 2. Zakona o privatnoj zaštiti jer nije, prije uspostave takve zaštite, izradio prosidbu ugroženosti kojem će se odrediti stvarna razina rizika od počinjenih kaznenih djela i ugrožavanja života i imovine osobe u objektu ili na javnoj i drugoj površini isključivo od strane HKZP d. o. o., a ovisno o vanjskim i unutarnjim faktorima ugroženosti, niti je to učinio u svojoj Odluci od 18. rujna 2020., te prilaže u spis dopis Ministarstva pomorstva, prometa i infrastrukture od 14. kolovoza 2015., kojim je iskazan stav u odnosu na primjenu Zakona o privatnoj zaštiti,  te prilaže i odluke Visokog prekršajnog suda od 6. veljače 2019., te se protivi saslušanju zakonskog zastupnika tužitelja i djelatnika tužitelja. Dalje navodi kako je tužitelj odvojenim programom zaštite izjednačio štićeno područje i kritičnu zonu zaštitno ograničenog područja, što je sukladno propisanim zahtjevima, a tuženik da je isto odobrio u korelaciji s mjerama zaštite koje se primjenjuju i napominje kako tužitelj iznosi svoje obrazloženje poimanja „štićeno područje“ i prilagođava ga formalno nepostojećoj terminologiji u civilnom zračnom prometu „područje unutar i izvan žice“, međutim pojam „štićeno područje“ na način kako ga prezentirati tužitelj, da Zakon o privatnoj zaštiti ne definiraj niti određuje i sam pojam štićeno područje, da navedeni Zakon navodi samo u jednom stavku i to članka 49. stavak 1., kojim definira pojam štićeni prostor, međutim opis tog pojma da ne odgovara pojmu štićenog područja kako ga navodi i shvaća tužitelj, te se u tom smislu poziva i na Uredbu Komisije EU 2015/1998. Ističe kako intencija tužitelja kada je donosio spornu Odluku nije bila da odredi pregled osoba, vozila i pratnju u svim trećim osobama koje dolaze ili se nalaze na području tužitelja, već je intencija bila u konačnosti i odnosi se samo na jednu pravnu osobu - HKZP d. o. o., koje postupanje je diskriminatorno, obzirom da se samo zaposlenicima tog društva i njegovim posjetiteljima jednostrano uvode mjere kojima se mijenjaju uvjeti i način ulaska u štićeno područje aerodroma i ističe kako je svoje postupanje tužitelj pokušao opravdati nabrajanjem navodnih radnji koje poduzima HKZP d. o. o., a koje radnje tužitelj tvrdi da su nezakonite, ali da pritom ne pojašnjava kojim to odredbama Zakona o privatnoj zaštiti su navedene radnje protivne, niti navodi kada su te navodne radnje poduzete, kao što niti ne pojašnjava dodatno zbog čega smatra takve radnje nezakonitima pogotovo ako se uzme u obzir da je privatna zaštita samo fakultativni i neobavezujuće model zaštite, kao što ne navodi kojim je on to točno prekršajnim/kaznenim sankcijama izložen i temeljem čega pretpostavlja da bi se neki postupak mogao pokrenuti protiv njega,  koji navodi su potpuno hipotetski i ukoliko smatra da HKZP d. o. o., postupa protivno zakonskim propisima da je ovlašten potražiti odgovarajuću pravnu zaštitu, a ne svoje neriješene i dvojbene odnose s HKZP d. o. o., rješavati kroz ne poštivanje međunarodnih i nacionalnih mjerodavnih potpisa u zaštiti civilnog zračnog prometa i ističe kako se ne može prepoznati koja to ovlaštenja tužitelj ima temeljem Zakona o privatnoj zaštiti, te u kojem to smislu bi nepridržavanje fakultativnog i neobvezatnog propisa mogao izgubiti status međunarodnog aerodroma i stoga predlaže da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan.

 

5. Tužitelj se podneskom od 3. veljače 2021. očitovao na odgovor na tužbu tuženika, te u bitnome i ponavlja navode iz svoje tužbe, te u bitnome navodi da tužitelj može vršiti zaštitu imovine u svome vlasništvu, kao i osigurati primjenu pozitivnih propisa u Republike Hrvatske u vez sa zaštitom privatnog vlasništva, samo primjenom zakona o privatnoj zaštiti i ističe kako se iz pet akata koje navodi tuženik, ne osigurava pregled za izlazak iz štićenog područja, a što da potencijalno predstavlja opasnost za imovinu i za zaposlenike tužitelja, a koja opasnost u potpunosti otklanjaju primjenom Zakona o privatnoj zaštiti, te ističe da je i iz Nacionalnog programa zaštite civilnog zaštitnog prometa razvidno da se na zaštitu civilnog zaštitnog prometa primjenjuju i drugi propisi osim onih koje navodi tuženik, između ostalog i Zakon privatnoj zaštiti. Dalje navodi da iz Zakona o privatnoj zaštiti je razvidno da je tužitelj kao operator aerodroma dužan osigurati zaštitne preglede i da te poslove može obavljati sam ili ih može povjeriti drugoj pravnoj osobi registriranoj za obavljanje zaštitarske djelatnosti i stoga smatra da je duža se pridržavati i primjenjivati i odredbe Zakona o privatnoj zaštiti, čiji nadzor nad primjenom obavlja Ministarstvo unutarnjih poslova. Ističe kako tuženik u cijelosti zanemaruje da Zakon o zračnom prometu ne daje apsolutnu nadležnost tuženiku vezano uz zaštitu civilnog zračnog prometa, odnosno da izričito propisuje i nadležnost ministarstva nadležnog za unutarnje poslove u području civilnog zračnog prometa, primjerice radi provjere podobnosti osoba koje obavljaju ili su odgovorne za primjenu zaštitnih kontrola, soba za obavljanje zaštitnih pregleda, nadležnost nad nadzorom Nacionalnog programa kontrole kvalitete zaštite civilnog zračnog prometa, izvješćivanja  ministarstva nadležnog za unutarnje poslovne prilikom nesreća i nezgoda, te da je i Nacionalnim programom zaštite civilnog zračnog prometa propisano niz dužnosti i ovlasti Ministarstva unutarnjih poslova u području zaštite civilnog zračnog prometa, koje i nabraja. Sve kada bi tužitelj i bio samo u fakultativnoj obvezi primjenjivati Zakon o privatnoj zaštiti, samom činjenicom da je zatražio i ishodio odobrenje za obavljanje privatne zaštite, da je isti temeljem toga odobrenja ujedno dužan i obligatorno poštivati Zakon o privatnoj zaštiti, te da tuženik nema nikakve nadležnosti u nadzoru provođenja tog Zakona i zbog toga smatra da je polemiziranje tuženika kako je primjena Zakona o privatnoj zaštiti od strane tužitelja nepotrebna i fakultativna u cijelosti neosnovano i bespredmetno, te ističe da je Ministarstvo unutarnjih poslova isključivo nadležno za kontrolu Zakona o privatnoj zaštiti i u tom smislu ima inspekcijsku službu koja provodi ispite za certifikaciju, nadzor nad primjenom Zakona, odobrava postupanja i tehničke uvjete sukladno tom Zakonu, te da ima i šire i veće ovlasti od ovlasti tužitelja i tuženika u zaštiti imovine i građana u svim područjima, a ne samo u onim obuhvaćenim Zakonom o zračnom prometu. Vezano uz dopis Ministarstva pomorstva, prometa i infrastrukture od 14. kolovoza 2015. i rješenje Visokog prekršajnog suda od 6. veljače 2019., ističe da je tužitelj predmetnu odluku koja je stavljena van snage donio temeljem Zakona o privatnoj zaštiti („Narodne novine“, broj 16/20), koji je stupio na snagu 22. veljače 2020. i obzirom da niti prednje navedeni dopisi niti odluka suda nisu doneseni u odnosu na trenutno važeći Zakon o privatnoj zaštiti, da nisu relevantni za ovaj postupak, a sve obzirom na činjenicu da raniji zakon nije izričito propisao iznimku obveze primjene Zakona o privatnoj zaštiti. Nadalje navodi da Zakon o privatnoj zaštiti u čanku 2. stavka 1. točka 24. definira štićeni prostor kao područje unutar perimetra u štićenom objektu ili/i izvan štićenog objekta te javne i druge površine koje se štite tjelesnom i/ili tehničkom zaštitom, iz čega da je razvidno da je tužitelj definirao štićeno područje u skladu sa Zakonom o privatnoj zaštiti i ističe da tužitelj nije bio u obvezi u odluci od 18. rujna 2020. definirati štićeno područje Z. d. o. o. kada postoje drugi akti tužitelja koji to definiraju i da se on u svojoj tužbi koristio i pojmovima „unutar žice“ i „izvan žice“ kako bi sudu na jednostavniji način objasnio o kojem se području zapravo radi, a sve iz razloga što Aerodromski program zaštite definira nadzirano područje i kritičnu zonu zaštitno ograničenog područja, a opis granica između ta dva područja da su objekti i zaštitna ograda. Ističe kako je on svoju odluku od 18. rujna 2020. donio u skladu s odredbama Zakona o privatnoj zaštiti koji Zakon je obvezan primjenjivati, a ako tuženik smatra da su odredbe ZKONA O Privatnoj zaštiti u suprotnosti s propisima o civilnom zračnom prometu, da je slobodan pokrenuti odgovarajuće postupke pred nadležnim tijelima. Ujedno napominje kako je i podnio kaznene prijave za nekoliko kaznenih dijela protiv H. d. o. o. od kojih su pojedine u postupanju o čemu tužitelj ima neposredni saznanja i napominje kako je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio i pravomoćnu odluku kojom se odbija tužba i tužbeni zahtjev H. d. o. o. radi utvrđenja prava vlasništva nad prostorima koje H. d. o. o. koristi na Z. l. R. d. o. o., te ističe da ograničavanje ulaska u štićeno područje djelatnika H.-a d. o. o. kojima primarno radno mjesto nije Z. d. o. o., nije niti nedopustivo niti diskriminatorno, već da je isto u skladu s nacionalnim programom zaštite civilnog zračnog prometa i ističe kako smatra diskriminatornim činjenicu upravo da se tuženik kao nadzorno tijelu u domeni Zakona o zračnom prometnu protivi saslušanju odgovorne osobe tužitelja te odgovorne osobe tužitelja za primjenjuju Zakona o zračnom prometu i Zakona o privatnoj zaštiti, a istodobno predlaže saslušanje predstavnika H. d. o. o., te dostavlja u spis i nacrt Z. d. o. o. na kojem je jasno naznačeno plavom bojom koji dio predstavlja štićeno područje u nadležnosti tuženika, a crvenom bojom označeno štićeno područje u nadležnosti MUP-a i Carine i stoga predlaže da se poništi rješenje tuženika.

 

              6. Tuženik se svojim podneskom od 5. ožujka 2021. očitovao na podnesak tužitelja, te ustraje kod svih navoda iz obrazloženja osporavanog rješenja i prvenstveno ističe kako je tužitelj povredivo odredbe Zakona o tajnosti podataka, obzirom da je Nacionalni program temeljni dokument koji sadrži sve mjere zaštite civilnog zračnog prometa od dijela nezakonitog ometanja u skladu s međunarodnim ugovorima koji obvezuju Republiku Hrvatsku, koji dokument nije javno dostupan i za pristup istome treba postupiti sukladno odredbama članka 18. do 20. Zakona o tajnosti podataka i zatražiti certifikat od Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnosti ili sigurnosno informiranje,  a tužitelj da je svojim podneskom učinio dostupnim odredbe Nacionalnog programa i širem krugu osoba i obzirom da nisu ispunjene pretpostavke za raspravljanje o Nacionalnom programu, da se tuženik o navodima tužitelja kojim se citiraju njegove odredbe neće i ne smije očitovati u ovom podnesku. Tuženik ustraje u svom stavu kako na pristup štićenim područjima aerodroma, kretanjem štićenim područjima te zaštitne pregrade prilikom ulaska mogu se primjenjivati isključivo uvjeti i mjere određene Provedbenom uredbom komisije EU od 5. studenoga 2015., Provedbenom odlukom komisije C od 16. studenog 2015., Zakonom o zračnom prometu, Nacionalnim programom te Aerodromskim programom zaštite civilnog zračnog prometa, te da skup tih propisa cjelovito regulira jedinstveni sustav zaštite civilnog zračnog prometa, sve kako je navedeno u odgovoru na tužbu. Ističe kako je tužitelj svojom odlukom od 18. rujna 2020. izmijenio prethodno odobrene mjere zaštite koje su se provodile temeljem odobrenog aerodromskog programa zaštite što je suprotno primjenjivim propisima budući da tužitelj ne smije samoinicijativno mijenjati prethodno odobrene mjere zaštite bez odobrenja tuženika, a osobito da ne može propisane i odobrene mjere mijenjati i/ili ih nadopunjavati postupcima/metodama koje nisu utvrđene primjenjivim propisima, te ističe da je izričito propisano da operator zračne luke je dužan aerodromski program zaštite dostaviti tuženiku na odobrenje, a što da tužitelja nije učinio prije donošenja same odluke. Što se tiče primjena Zakona o privatnoj zaštiti ističe da operator zračne luke može ugovorom povjeriti obavljanje te vrste poslova pravnim osobama registriranim za obavljanje zaštitarske djelatnosti koji udovoljavaju propisanim uvjetima i to konkretno za poslove kontrole i sprečavanje neovlaštenog pristupa u sigurnosno osjetljiva štićena područja zračne luke, obavljanje zaštitnih pregleda predane putničke prtljage i stvari i obavljanje zaštitnih pregleda putnika i njihove ručne prtljage i ističe da tužitelj te poslove tumači u suprotnosti sa Zakonom o zračnom prometu budući da ih proglašava poslovima kojima podliježu privatnoj zaštiti i povezuje ih sa Zakonom o privatnoj zaštiti, a što da ne proizlazi niti odredbe niti iz drugih odredbi Zakona o zračnom prometu, a Zakon o zračnom prometu da nigdje ne upućuje u obvezu izvršavanja privatne zaštite i primjenu Zakona o privatnoj zaštiti, te ističe kako je Zakon o privatnoj zaštiti i u ranijem zakonu propisao mogućnost osnivanja unutarnje službe i stoga smatra da se tužitelj ne može pozivati na odredbu članka 119. Zakona o zračnom prometu  u svezi sa Zakonom o privatnoj zaštiti kada takva povezanost zakona nije posredno niti neposredno propisana, slijedom čega je potpuno neopravdana nadležnost unutarnje službe zaštite tužitelja u svrhu obavljanja poslova iz članka 119. Zakona o zračnom prometu. Ističe kako tužiteljeva odluka od 18. rujna 2020. po svom smislu, sadržaju i namjeni, nije komplementarna odredbama Zakona o zračnom prometu, osobito odredbi članka 119., te ističe kako nije jasno zbog čega tužitelj smatra da radnici HKZP-a i vanjski suradnici, u obavljanju svojih redovitih radnih zadataka, svojim postupcima i ponašanjem narušavaju zahtjeve u djelu kontrole i sprečavanja neovlaštenog ulaska ili da predstavljaju veći rizik u smislu zaštite civilnog zračnog prometa, od ostalih subjekata koji obavljaju poslove u štićenom području Z. l. R.. Dalje ističe kako tuženik niti u jednom dijelu nije otklonio ovlasti MUP-a temeljem odredaba Zakona o privatnoj zaštiti i ne osporava njihovu ovlast koju imaju temeljem Zakona o zračnom prometu, a poslovi koje je Zakon o zračnom prometu povjerio nadležnost MUP-a da ne zadiru niti delegiraju ovlasti i nadležnost koju ima tuženik u području zaštite civilnog zračnog prometa, niti ovlasti koje ima MUP isto ne omogućavaju kontrolu nad primjenom propisa iz područja zaštite civilnog zračnog prometa i da Zakon o zračnom prometu sukladno međunarodnim standardima, određuje tuženika kao jedino nadležno tijelo u državi odgovorno za usklađivanje i koordinaciju rada subjekata zaštite civilnog zračnog prometa, te nadzor u području zaštite civilnog zračnog prometa i smatra kako su dopisi Ministarstva pomorstva, prometa i infrastrukture od 14. kolovoza 2015. i rješenje Visokog prekršajnog suda od 6. veljače 2019., relevantni u smislu da se iz istih mogu izvesti zaključci o problematici ovog spora i predlaže da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

 

7. Tužitelj se podneskom od 11. lipnja 2021. očitovao na podnesak tuženik od 8. ožujka 2021. i ističe da je točko da Nacionalni program nije javan dokument, ali da je tuženik propustio navesti kako su dijelovi Nacionalnog programa koje je tužitelj citirao označeni stupnjem tajnosti Ograničeno i za pristup istim ne pribavlja se certifikat Ureda vijeća za nacionalnu sigurnost i ističe da je tužitelj u konkretnom slučaju citirao nazive zakona koji se  primjenjuju uz propise o zaštiti civilnog zračnog prometa, te ovlasti i dužnosti Ministarstva unutarnjih poslova, Ravnateljstva policije. Ističe i kako je Sudu samo dostavio podatke o pravnim izvorima čija primjena obvezuje obje strane i temeljem kojih se može ocijeniti je li tuženik izašao izvan svojih ovlasti donoseći rješenje koje se ovom tužbom pobija i smatra da nije došlo do povrede Zakona o tajnosti podataka. Nadalje ponavlja kako se na pristup štićenim područjima aerodroma, kretanja zaštićenim područjem, kretanjem zaštićenim područjem, te zaštitne preglede prilikom ulaza, mogu isključivo primjenjivati uvjeti i mjere određene Provedbenom Uredbom Komisije, Provedbenom Odlukom Komisije, Zakonom o zračnom prometu, Nacionalnim programom i Aerodromskim programom zaštite civilnog zračnog prometa navodeći da prednje navedeni skup propisa cjelovito regulira jedinstveni sustav zaštite civilnog zračnog prometa, te navodi kako je i naveo da je i samim Nacionalnim programom propisano da se relevantnim propisom između ostalog smatra i Zakon o privatnoj zaštiti i da  i sam Zakon o zračnom prometu propisuje obvezu tužitelja kao operatora aerodroma da provodi privatnu zaštitu, odnosno zaštitne pregleda, a koja je regulirana Zakonom o privatnoj zaštiti, te da su stoga opetovani navodi tuženika o isključivoj primjeni pet navedenih propisa kontradiktorna sadržaju samih tih propisa i kao takvi su neosnovani i kad bi teoretski navodi tuženika bili osnovani, ističe kako se tuženik referira isključivo na pristup i ulazak u štićeno područje, dok je tužitelj svojom Odlukom od 18. rujna 2020. propisao i pregled propisane prilikom izlaska iz štićenog područja, a koji pregledi nisu propisani apsolutno niti jednim od pet akata na koje se poziva tuženik i obzirom da izlazak iz štićenog područja nije predmet tih pet navedenih propisa, da tuženik nije imao apsolutno nikakva prava staviti van snage dijelove Odluke tužitelja od 18. rujna 2020. koje se odnose na reguliranje izlaska vozila i osoba iz štićenog područja, kad je izlazak iz štićenog područja reguliran isključivo Zakonom o privatnoj zaštiti, da navedenih pet akata niti jednom odredbom ne regulira zaštitu imovine pravnih osoba pa tako ni tužitelja, a koja je zaštita regulirana osporavanom Odlukom. Ističe kako su neosnovani navodi tuženika da je tužitelj svojom Odlukom izmijenio prethodno odobrene mjere zaštite koje su se provodile temeljem aerodromskog programa i navodi kako je tužitelj kao trgovačko društvo s osnovanom Unutarnjom službom zaštite, svojom Odlukom utvrdio mjere za zaštitu osoba i imovine trgovačkog društva Z. l. R. d. o. o. i o njima ničim nije povrijedio, promijenio ili na bilo koji drugi način prekršio odredbe Aerodromskog programa koje je dužan primjenjivati. Ističe kako je temeljem Zakona o privatnoj zaštiti ovlašten donositi interne akte radi  obavljanja zaštitnih pregleda prilikom izlaska iz štićenog područja, te radi zaštite imovine i upravo s tim ciljem da je Odluka i donesena i nije se zadiralo u mjere zaštite odobrene aerodromskim programom. Navodi kako iz odredbi članka 119. Zakona o zračnom prometu je razvidno kako je tužitelj kao operator aerodroma dužan osigurati zaštitne preglede i da te poslove može obavljati sam ili povjeriti drugoj pravnoj osobi registriranoj za obavljanje zaštitarske djelatnosti, a obzirom da je tužitelj registriran za obavljanje zaštitarske djelatnosti, da te zaštitne preglede obavlja i sam, te navodi kako smatra da je tuženik navedenu Odluku stavio van snage baš zbog toga što je to vezano uz trgovačko društvo H. d. o. o., navodeći da su istom navodno povrijeđeni propisi o zaštiti civilnog zračnog prometa i da tuženik uporno ignorira činjenicu da je ta Odluka usmjerena na zaštitu osoba i imovine tužitelja i ne miješa se u zaštitu civilnog zračnog prometa, kao i da tuženik ignorira potrebu tužitelja da zaštiti svoju imovinu budući propisi iz područja zaštite civilnog zračnog prometa nisu regulirali primjerice jednu banalnu stvar kao što je krađa to jest otuđivanje imovine i stoga primjenom isključivo propisa o zaštiti civilnog zračnog prometa, treća osoba može na području Z. l. R. d. o. o., primjerice ukrasti automobil koji se nalazi „unutar žice“ i Unutarnja služba zaštite z. l. R. d. o. o. ne smije spriječiti tu osobu u počinjenju krađe jer to nije propisano kao ugrožavanje sigurnosti civilnog zračnog prometa niti regulirano propisima o zaštiti civilnog zračnog prometa. Dalje navodi kako tuženik nema apsolutno nadležnost nad radom tužitelja iz razloga što je isti operator aerodroma, pa tako da nema ni nikakve nadležnost u području privatne zaštite niti u reguliranju imovinsko-pravnih odnosa između tužitelja i trgovačkog društva H. d. o. o. i smatra kako tuženik nije nadležan ocjenjivati zakonitost apsolutno svih akata koje donese tužitelj u obavljanju svojih registriranih djelatnosti pa da tako nije nadležan u području privatne zaštite, te predlaže da se usvoji tužbeni zahtjev.

 

8. Tuženik se podneskom od 8. srpnja 2021. očitovao na podnesak tužitelje od 11. lipnja 2021. te ističe kako su netočni navodi tužitelja da je povrijedio doradba Zakona o tajnosti podataka i ustraje u navodima kao dostavljena legenda-skica štićenog područja koja se odnosi na postupanje trećih osoba nije u uzročnoj vezi s navodima tužitelja iz tužbe. Navodi kako tužitelj pogrešno navodi da i sam Zakon o zračnom prometu propisuje obvezu tužitelja kao operatora aerodroma da provodi privatnu zaštitu i navodi kako Zakon o zračnom prometu ne propisuje obvezu provođenja Zakona o privatnoj zaštiti već daje samo mogućnost operatoru aerodroma ugovornog povjeravanja izvršavanja određenih poslova zaštite civilnog zračnog prometa pravnim osobama registriranim za obavljanje zaštitarske djelatnosti, kao izvršitelju, bez mogućnosti određivanja sadržaja mjera zaštite civilnog zračnog prometa i navodi da je donošenje sporne Odluke tužitelja, isti samoinicijativno izmijenio utvrđena i odobrena pravila postupanja i to u odnosu na samo jedno trgovačko društvo što je u potpunoj suprotnosti sa svim primjenjivim propisima kao i sa vlastitim već odobrenim aerodromskim programom zaštite samog tužitelja, jer da sve mjere zaštite civilnog zračnog prometa koje  tužitelj odgovornost provoditi, da se mora propisati u aerodromskom programu zaštite, a sporna Odluka da je donijeta nakon odobrenog aerodromskog programa zaštite slijedom čega je samovoljno izmijenjene prethodno odobrene mjera zaštitite. Ističe kako tužitelj ima fakultativnu mogućnost dodatne zaštite sukladno Zakonu o privatnoj zaštiti, ali da ista mora biti u suglasju s postupanjem predviđenim obligatornim propisima i ne smije utjecati na odobrene mjere zaštite civilnog zračnog prometa, što u postupanju tužitelja kada je donio već navedenu odluku nije slučaj. Ističe kako je sporna Odluka donijeta u odnosu samo na jedno trgovačko društvo i da tužitelj ne pojašnjava niti ne opravdava, odnosno ne daje odgovor na pitanje zbog čega to jedino društvo predstavlja takvu opasnost za njega da u odnosu na to društvo moraju biti propisane posebne procedure i ističe kako ostaje u cijelosti kod svih ranije iznijetih navoda.

 

9. U tijeku spora održana je rasprava na ročištu održanom 8. veljače 2021., u prisutnosti zakonskog zastupnika tužitelja, opunomoćenice tužitelja, službenih osoba tuženika, čime se smatra da je strankama u smislu članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21, dalje: ZUS) dana mogućnost očitovanja o svim zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koji su predmet ovog upravnog spora.

 

10. Opunomoćenica tužitelja je ustrajala kod svih navoda iz tužbe i tužbenog zahtjeva, kao i podneska od 3. veljače 2021. i predložila je da se od tuženika zatraži dokumentacija koja ne prileže spisu, a radi se o dokumentaciji koja je ograničena kao „tajno“, a to je Nacionalni program zaštite civilnog zračnog promet i Aerodromski program iz čega će biti vidljivo da Zakon o privatnoj zaštiti nije supsidijarni zakon u primjeni i obavljanju navedene djelatnosti.

 

11. Službena osoba tuženika je ostala pri svim navodima iz obrazloženja osporavanog rješenja i odgovora na tužbu i smatra da nije potrebno pribavljati navedenu dokumentaciju, obzirom da se radi o pravnom pitanju.

 

12. Dana 22. studenog 2021. nastavljena je rasprava u prisutnosti opunomoćenice tužitelja, tužitelja osobno i službenih osoba tuženika.

 

13. Opunomoćenica tužitelja predala je u spis dokaz o ovlaštenju za pristup klasificiranim podacima stupnja tajnosti „ograničeno“ od 1. listopada 2021., o čemu je upoznat i tuženik, te je ista izvršila uvid u Nacionalni program zaštite civilnog zračnog prometa i Aerodromski program zaštite. Navedeno dopuštenje posjeduje i zakonski zastupnik tužitelja što ne spori tuženik.

 

              14. Opunomoćenica tužitelja ustrajala je kod svih do sad navoda iz tužbe i tužbenog zahtjeva, kao i podnesaka predanih Sudu, te kod navoda iznijetih u dosadašnjim ročištima i navodi kako je odluka tužitelja od 18. rujna 2020. donijeta u skladu sa Zakonom o privatnoj zaštiti i smatra kako tuženik nije nadležan za donošenje odluke kojom se tužitelju naređuje da stavi van snage svoju odluku, a o čemu bi bilo nadležno Ministarstvo unutarnjih poslova sukladno Zakonu o privatnoj zaštiti.

 

15. Zakonski zastupnik tužitelja posebno napominje kako je odluka donijeta o načinu ulaska i izlaska službenih vozila isključivo radi zaštite imovine, otuđenja iste, čija provedba se vrši prema Zakona o privatnoj zaštiti dok s druge strane uvažava i poštuje sva druga pravila prema Zakonu o zračnom prometu. Također napominje da isprave koje se nalaze u spisu, a odnose se na misli z. l. B., rješenje prekršajnog suda kao i Mišljenje Ministarstva prometa, nepotrebno opterećuju ovaj spis jer se ne radi o istoj stvari.

 

              16. Službena osoba tuženika ostala je pri svim navodima iz obrazloženja osporavanog rješenja i odgovora na tužbu, kao i kasnijih očitovanja i ističe kako je Hrvatska agencija za civilno zrakoplovstvo nadležna za odlučivanje ovom predmetu sukladno svim zakonima, Uredbama, da je nesporno da se primjenjuje i Zakon o privatnoj zaštiti dok god nije u koliziji sa svim spomenutim zakonima i uredbama. Službena osoba tuženika tvrdi upravo suprotno, da se mišljenja i odluke vezano uz z. l. B. mogu primijeniti u ovom slučaju, te napominje kako je od strane tužitelja donijeta gotovo ista odluka 27. kolovoza 2020., kojom se u preambuli poziva na Nacionalni program zaštite civilnog zrakoplovstva, a koja odluka je stavljana van snage, a nakon toga da  je donijeta ovdje sporna odluka koja je sadržajno gotovo identična, osim što se u preambuli iste poziva na Zakon o privatnoj zaštiti.

 

17. Opunomoćenica tužitelja je istaknula kako se ovdje ne radi o eventualnoj primjeni Zakona o privatnoj zaštiti od strane tužitelja, već da je on u obvezi isti primjenjivati od dana od kada je i donesena Odluka o osnivanju unutarnje zaštitarske službe od 31. prosinca 1997. i ističe kako su dostavili i nacrt iz kojeg je točno vidljivo što spada pod zaštitu unutarnje službe, a što pod zaštitu Agencije.

 

18. Zakonski zastupnik tužitelja ističe da je sporna odluka donesena na temelju Zakona o privatnoj zaštiti, da ničim ne utječe na sigurnost i svih propisanih mjera vezano za zaštitu zračnog prometa, niti da se radi o istom području djelovanja.

 

19. Službena osoba tuženika ističe kako priložena mapa od strane tužitelja nije  nikakav službeni dokument, na što je zakonski zastupnik tužitelja naveo da je ista priložena samo radi lakšeg snalaženja Sudu, kroz grafički prikaz.

 

20. Opunomoćenica tužitelja predlaže da se u svojstvu svjedoka sasluša S. T. na adresi tužitelja i predlaže saslušanje zakonskog zastupnika tužitelja.

 

21. Službena osoba tuženika se protivi saslušanju navedenih svjedoka, a ukoliko Sud prihvati dokazne prijedloge, onda predlaže da se sasluša svjedok D. B. iz Hrvatske kontrole zračne plovidbe i V. I. zrakoplovni inspektor u Hrvatskoj agenciji za civilno zrakoplovstvo, na okolnosti primjene Zakona o privatnoj zaštiti i Propisa iz područja zaštite zračnog prometa.

 

22. Zakonski zastupnik tužitelja tvrdi da Hrvatska agencija za civilno zrakoplovstvo nije reagirala na činjenicu da je na području Z. l. R., upravo na području za koje tvrdi da su nadležni ni Agencija ni MUP, Hrvatska kontrola zračne plovidbe instalirala dozvoljene tipove kamera (CCTV), koje su u suprotnosti s Nacionalnim programom i u suprotnosti sa Zakonom o obveznim odnosima, Zakonom o privatnoj zaštiti, Zakonom o trgovačkim društvima i Zakonom o zračnom prometom.

 

23. Službena osoba tuženika je navela da je postavljanje kamera irelevantno za ovaj upravni spor i da se to odnosi na neki drugi postupak.

 

24. Radi ocjene zakonitosti pobijanog rješenja tuženika na raspravi je izvršen uvid u dokumentaciju dostavljenu od stranaka u tijeku upravnog spora, te onu koja prileži dostavljenom spisu upravnog postupka. Sud nije prihvatio dokazne prijedloge tužitelja niti tuženika, smatrajući da se provođenjem predloženih dokaza ne bi utvrdile relevantne činjenice, a odnosno da se sve relevantne činjenice mogu izvan razumne sumnje utvrditi na temelju spisu priležeće materijalne dokumentacije, te navoda samih stranaka.

 

25. Razmatrajući sva sporna, činjenična i pravna pitanja ovog spora, Sud smatra da tužbeni zahtjev nije osnovan.

 

              26. Odredbom članka 5. stavkom  6. Zakona o zračnom prometu („Narodne novine“, broj 69/09, 84/11, 54/13, 127/13, 92/14, dalje: Zakon), propisano je da djelatnost Agencije obuhvaća poslove vezane za sigurnost zračnog prometa, a osobito certificiranje, nadzor i inspekciju u cilju osiguravanja kontinuiranog udovoljavanja zahtjevima za obavljanje zračnog prijevoza i drugih djelatnosti u zračnom prometu, vođenje propisanih registara i evidencija te obavljanje drugih poslova utvrđenih ovim Zakonom. Između ostalog, stavkom 7. je propisano da je Agencija osobito nadležna za praćenje operativne provedbe Nacionalnog programa sigurnosti u područjima iz svoje nadležnosti. Stavkom 9. je propisano da je Agencija  nadležno tijelo odgovorno za usklađivanje i koordinaciju rada subjekata zaštite civilnog zračnog prometa te nadzor u području zaštite civilnog zračnog prometa.

 

27. Odredbom članka 9. i 10. Zakona, propisano je da je Agencija nadležno tijelo odgovorno za usklađivanje i koordinaciju rada subjekata zaštite civilnog zračnog prometa te nadzor u području zaštite civilnog zračnog prometa. Ako Agencija utvrdi da se ovlaštenja i posebne ovlasti iz dozvole, svjedodžbe, odobrenja ili drugog upravnog akta provode protivno primjenjivim propisima, uvjetima i ograničenjima, ili izvan opsega operativnih specifikacija, Agencija može ukinuti rješenje i/ili oduzeti dozvolu, svjedodžbu, odobrenje ili drugi upravni akt i odrediti korektivnu akciju ili daljnju provjeru. Agencija može, kao alternativnu mjeru, odrediti dodatna ograničenja u operativnim specifikacijama i korektivnu akciju, ako je to dovoljno po pitanju sigurnosti.

 

              28. Odredbom članka 117. stavak 1. i 2. Zakona, propisano je da svaka zračna luka i svaki zračni prijevoznik izrađuje vlastiti program zaštite civilnog zračnog prometa u skladu s Nacionalnim programom. Programe iz stavka 1. ovog članka odobrava Agencija.

 

              29. Odredbom članka 119. stavak 4. i 5. Zakona, propisano je da je operator zračne luke obvezan primjenjivati aerodromski program zaštite civilnog zračnog prometa. Nacionalni program moraju primjenjivati svi zračni prijevoznici koji obavljaju usluge zračnog prijevoza, u skladu s vlastitim programom zaštite.

 

              30. U području zaštite civilnog zračnog prometa, moraju se primjenjivati slijedeći propisi: Provedbena uredba Komisije (EU) 2015/1998 оd 5. studenoga 2015. o utvrđivanju detaljnih mjera za provedbu zajedničkih osnovnih standarda iz područja zaštite zračnog prometa (dalje: Uredba); Provedbena odluka Komisije C(2015) 8005 final od 16. studenoga o utvrđivanju detaljnih mjera za provedbu zajedničkih osnovnih standarda iz područja zaštite zračnog prometa koje sadržavaju informacije iz članka 18. točke (a) Uredbe (EZ) br. 300/2008 (dalje: Odluka), Zakon o zračnom prometu, Nacionalni program zaštite civilnog zračnog prometa („Narodne novine“ broj: 141/15, dalje: Nacionalni program) i Odvojeni (aerodromski) program zaštite civilnog zračnog prometa.

 

              31. Iz spisa predmeta upravnog postupka proizlazi da je tužitelj 18. rujna 2020. donijeo Odluku o načinu ulaska/izlaska službenih vozila i osoba koji ulaze u štićeno područje Z. l. R., koje je pod nadzorom Unutarnje službe zaštite Z. l. R., za potrebe i po najavi Hrvatske kontrole zračnog prometa d. o. o.. Tužitelj je donio svoj odvojeni program zaštite „Aerodromski program zaštite civilnog zračnog prometa na Z. l. R., Izdanje 4, Revizija 1“, 12. lipnja 2020., koji program mora biti usklađen s Nacionalnim programom zaštite  civilnog zračnog prometa u skladu s člankom 117. stavak 3. Zakona, što provjerava i odobrava tuženik, koji je to i učinio. Donošenjem pobijane Odluke tužitelja od 18. rujna 2020., tužitelj je samoinicijativno izvršio izmjene i dopune kontrole pristupa te praćenog pristupa u svoje štićeno područje, te je uveo primjenu Zakona o privatnoj zaštiti i to u odnosu na samo jednog subjekta, sve bez odobrenja tuženika. Naime, tužitelj je spornom Odlukom samostalno izmijenio prethodno odobrene mjere iz Aerodromskog programa zaštite jer je tom Odlukom uveo nove mjere zaštite koje nisu navedene u odobrenom Aerodromskom programu zaštite, a koje promjene su trebale biti odobrene od strane tuženika.

 

32. Sud je izvršio uvid u Nacionalni program zaštite civilnog zračnog prometa i u Aerodromski program zaštite, označeni stupnjem tajnosti „ograničeno“, te je uvidom u isti ovaj Sud  utvrdio da je s razlogom donijeto ovdje osporavano rješenje tuženika.

 

33. U konkretnom slučaju Zakon o zračnom prometu je lex specialis u odnosu na Zakon o privatnoj zaštiti, kojim odredbama je propisana i zaštita civilnog zračnog prometa, kao i nadležnost, odgovornost, ovlasti i obveze za provođenje mjera zaštite civilnog zračnog prometa, sve usklađeno sa europskim zakonodavstvom. Sukladno Zakonu o zračnom prometu, isti ne propisuje obveznu primjenu Zakona o privatnoj zaštiti, već operator zračne luke može ugovorom povjeriti obavljanje tri vrste poslova pravnim osobama koje su registrirane za obavljanje zaštitarske djelatnosti i to: kontrola i sprječavanje neovlaštenog pristupa u sigurnosno osjetljiva i štićena  područja zračne luke, obavljanje zaštitnih pregleda predane putničke prtljage i stvari, obavljanje zaštitnih pregleda putnika i njihove ručne prtljage. Sve navedene poslove detaljno opisuju i propisi iz područja zaštite civilnog zračnog prometa

 

34. Tužitelj smatra da tuženik nije ovlašten niti nadležan donositi odluke kojima mu se naređuje stavljanje van snage odluke donesene temeljem Zakona o privatnoj zaštiti, čiju primjenu obavlja Ministarstvo unutarnjih poslova.

 

35. Tuženik ističe da je odredbama Zakona o zračnom prometu tuženiku dana obveza, dužnost i ovlast da poduzima sve poslove vezane za sigurnost zračnog prometa. Tuženik ima pravo i dužnost obavljati inspekcijski nadzor nad bilo kojim subjektom koji svojim radnjama, propuštanje ili nečinjenjem izravno ili neizravno ugrožava sigurnost zračnog promet. Stoga je netočna tvrdnja tužitelja kako on nije nadležan za donošenje sporne odluke. 

 

36. Sukladno gore citiranim propisima, prema ocjeni ovoga Suda, tuženik je u okviru svojih zakonskih ovlasti bio nadležan provesti inspekcijski nadzor sigurnosti zračnog prometa, te je temeljem provedenog inspekcijskog nadzora bio ovlašten donijeti osporeno rješenje.

 

              37. Također se napominje da Uredba komisije (EU) 2015/1998 propisuje i razgraničava područja/zone koje podliježu zaštiti, definira ih i propisuje zaštitu za takve prostore, pa tako razlikuje nadzirano područje, štićeno područje, zaštitno ograničeno područje, kritične zone zaštitno ograničenih područja i demarkirane zone. Iz svega proizlazi da tužitelj ne smije samostalno i proizvoljno određivati što čini štićeno područje već se isto određuje sukladno Uredbi, Aerodromskom programu i Nacionalnom programu, što tužitelj nije učinio već je samovoljno odredio štićeno područje koje je ujedno proglasio da obuhvaća i kritičnu zonu i nadzirano područje i time odredio posebna pravila pregleda i zaštite, te to područje stavio u nadležnost svoje Unutarnje službe zaštite u odnosu na jednog pravnog subjekta. Dakle, tužitelj je svojom Odlukom samostalno izmijenio već odobrene mjere iz Aerodromskog programa zaštite, obzirom da je uveo nove mjere zaštite koje nisu navedene u odobrenom Aerodromskom programu zaštite, a što je sve trebalo prethodno dostaviti tuženiku da izda svoje odobrenje.

 

38. Kraj ovakvog stanja stvari, Sud smatra da prigovori tužitelja nisu od utjecaja na zakonitost odluka koje se pobijaju u ovom sporu te je stoga, temeljem odredbe članka 57. stavak 1. ZUS-a, odlučeno kao u izreci.

 

39. Odluka o troškovima spora temelji se na odredbi članka 79. stavak 4. ZUS-a kojom je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, pa je stoga odlučeno kao pod točkom II. Izreke presude.

 

40. Tuženik je raspravi zatražio troškove upravnog spora koji obuhvaćaju trošak benzina i cestarine u ukupnom iznosu od 1.206,00 kuna. Odmjeravajući trošak upravnog spora Sud je primijenio odredbe Pravilnika o naknadi troškova u sudskim postupcima („Narodne novine“, broj 8/88, 3/94, 150/05) koji u članku 6. stavak 1., primijenjen u vezi sa odredbom članka 24. Pravilnika određuje da putni troškovi obuhvaćaju naknadu za prijevoz sredstvima javnog prometa, koja sredstva javnog prometa su u smislu ovog Pravilnika (stavak 3. istog članka) tramvaj, trolejbus, vlak, autobus, brod i avion, dok naknada troška u vidu kilometraže pripada strankama samo ako na predmetnoj relaciji ne prometuju sredstva javnog prometa ili ne prometuju u pogodno vrijeme ili je iz drugih razloga bilo neophodno da se ne koristi sredstvo javnog prometa (čl. 8. st. 1. Pravilnika). Kako je prosječna cijena autobusne karte  (redovne linije javnog prijevoznika koji prevozi na relaciji Zagreb – Rijeka-Zagreb u jednom smjeru 84,00 kune – utvrđeno uvidom u javno objavljeni cjenik na web stranici Autotrans d.d. Rijeka) to je putni trošak odnosno ukupni trošak upravnog spora tuženiku dosuđen u visini od 504,00 kuna, dok je preostali dio zahtjeva za naknadom troškova odbijen, slijedom čega je odlučeno u točki III. izreke ove presude.

 

U Rijeci 29. studenog 2021.

 

                                                                                                                                              S u t k i nj a

 

Danica Vučinić, dipl. iur. v.r.

 

 

              UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu (tri primjerka), u roku od 15 dana od dana dostave presude.

              Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).

 

 

 

 

 

DNA:

-  opunomoćenici tužitelja K. M., odvjetnici u R., I. G. 2

- tuženiku Hrvatskoj agencije za civilno zrakoplovstvo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 284