Poslovni broj: 31. K-619/2020-29

 

 

 

 

 

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31 000 Osijek

Poslovni broj: 31. K-619/2020-29

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Općinski sud u Osijeku, po sucu Ivanu Sajteru, kao sucu pojedincu, u kaznenom predmetu protiv opt. J. Š., zbog kaznenog djela iz čl. 311. st. 1. Kaznenog zakona (Narodne novine br. 125/11., 144/12., 56/15., 61/15.,101/17., 118/18. i 126/19. – u nastavku  KZ/11) povodom optužnice O. državnog odvjetništva u N., S. službe u Đ. broj: K-DO-154/2013 od 30. travnja 2013., nakon zaključene javne rasprave u prisutnosti zamjenice O. državne odvjetnice u O. S. I. N. i branitelja opt. D. B., odvjetnika iz O., a u odsutnosti uredno pozvanog optuženika J. Š., dana 29. studenog 2021.

 

p r e s u d i o    j e

 

I.

 

Na temelju čl. 508. st. 3. Zakona o kaznenom postupku  (NN 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 – u nastavku teksta ZKP/08), presuda Općinskog suda u N. broj. K-131/2013-12 od 11. lipnja 2014., koja je preinačena presudom Županijskog suda u O. broj: Kž-419/2014-4 od 3. listopada 2014., stavlja se izvan snage.

 

II.

 

 

Na temelju čl. 453. t. 3. Zakona o kaznenom postupku  (NN 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – u nastavku teksta: ZKP/08)

 

opt. J. Š., OIB:, sin M. i M. r. T., rođen u Z., R. B. i H., s prebivalištem u Đ., K. T. 3, državljanin Republike Hrvatske, neoženjen, bez djece, osuđivan,

 

OSLOBAĐA SE OPTUŽBE

 

da bi:

 

dana 29. siječnja 2013. oko 03,00 sati u S., u K. ulici bb zatečen od strane policijskih službenika P. postaje u Đ. u upravljanju osobnim automobilom marke V. P. registarske oznake DJ, iako je znao da mu je presudom O. suda u N. broj: K-173/11 od 9. studenog 2011. izrečena sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom B kategorije u trajanju od jedne godine, a koja se izvršavala u razdoblju od 8. lipnja 2012. do 8. lipnja 2013.

 

dakle, kršio sigurnosnu mjeru koja mu je određena pravomoćnom presudom,

 

pa da bi time počinio kazneno djelo protiv pravosuđa – neizvršenjem sudske odluke, opisano u čl. 311. st. 2. KZ/11, a kažnjivo po čl. 311. st. 1. KZ/11.

 

Sukladno čl. 149. st. 1. ZKP/08, trošak kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. t. 1. i 5. ZKP/08, te nagrada i nužni izdaci branitelja T. F., odvjetnika iz O., padaju na teret proračunskih sredstava.

 

Obrazloženje

 

1. Optužnicom O. državnog odvjetništva u N., S. služba u Đ. broj: K-DO-154/2013 od 30. travnja 2013. optužen je opt. J. Š. zbog kaznenog djela protiv pravosuđa – neizvršenje sudske odluke, opisano u čl. 311. st. 2. KZ, a kažnjivo po čl. 311. st. 1. KZ/11.

 

2. Presudom O. suda u N. broj: K-131/2013-12 od 11. lipnja 2014. proglašen je krivim opt. J. Š. zbog kaznenog djela protiv pravosuđa – neizvršenje sudske odluke iz čl. 311. st. 2 KZ/11, te je osuđen kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci i izrečena mu je sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom svih kategorija u trajanju od 3 (tri) godine.

 

3. Navedena presuda preinačena je presudom Ž. suda u O. broj: Kž-419/2014-4 od 3. listopada 2014. u dijelu u kojem je prema optuženiku primijenjena sigurnosna mjera na način da je ukinuta sigurnosna mjera, a u ostalom dijelu je prvostupanjska presuda potvrđena.

 

4. O. sud u O. je rješenjem br. Kv-150/2020-6 (Pu K-2/202) od 8. lipnja 2020. odbio zahtjev opt. J. Š. za obnovom kaznenog postupka kao neosnovan.

 

5. Rješenjem Ž. suda u O. broj: Kž-365/2020-4 od 4. rujna 2020. prihvaćena je žalba opt. J. Š., te je dopuštena obnova kaznenog postupka.

 

6.Ovosudnim rješenjem broj: Kv-320/2020-4 od 14. listopada 2020. obustavljeno je izvršenje kazne zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci.

 

7. U ponovljenom postupku optuženik je ponovno porekao počinjenje djela.

 

8. U dokaznom postupku ispitana je svjedokinja M. Š., te su pročitane sljedeće isprave: iskazi ispitanih svjedoka V. G. i I. H. (stranica 42. do 44 spisa), svjedoka E. C. i S. G. (stranica 47. do 48. spisa), svjedoka Z. V. i B. K. (stranica 49. do 50. spisa), presuda O. suda u N. broj; K.174/2911-2 od 9. studenog 2011., obavijest PP Đ. broj: 511-07-27-05/3-501/1-12 od 3. veljače 2012. upućena J. Š. o izvršenju zaštitne mjere, preslika dostavnice o primitku obavijesti o početku trajanja sigurnosne mjere zabrane upravljanja motornim vozilom B kategorije, obavijest PP Đ. upućena O. sudu u N. o izvršenju zaštitne mjere zabrane upravljanja motornim vozilom B kategorije u trajanju od 12 mjeseci, zapisnik o ispitivanju svjedoka V. G. od 22. travnja 2013., zapisnik o ispitivanju svjedoka I. H. od 22. travnja 2013., zapisnik o ispitivanju okr. J. Š. od 15. travnja 2013., DVD snimka prvog ispitivanja okrivljenika J. Š., obrana optuženika dana na raspravi te izvadak iz kaznene evidencije na ime optuženika.

 

9. Budući da optuženik nije došao na posljednje ročište na koje je bio uredno pozvan, kao i da je optužen za kazneno djelo za koje propisana kazna ne prelazi pet godina zatvora, te se očitovao o krivnji, a iznio je obranu u prethodnom postupku, sud je raspravno ročište održao u njegovoj odsutnosti, te je pročitao njegovu raniju obranu.

 

10. Optuženik se branio iskazujući da je kritične večeri bio s prijateljima u B. i da je tamo igrao nogomet do 22,00 sata kada je otišao u S. na rođendan kod prijatelja D. K.. Auto je vozio S. G. i to Golf 2, vlasništvo njegove majke. Na rođendanu je bio do ranih jutarnjih sati, otprilike do 06,00 sati, a nakon toga je otišao kod svoje tete u S. kod koje je prespavao. Kritične večeri nije upravljao automobilom marke VW P. reg. oznake DJ, već je taj auto vozio netko drugi. Nije želio otkriti njegov identitet jer je tvrdio da se radi o njemu bliskoj osobi. Poznaje policajca V. G. koji je prema njemu više puta postupao, te ima više prekršajnih kazni, kao i zabranu upravljanja osobnim automobilom. Za navedenog policajca je tvrdio da je konfliktna osoba, jer da ima takav pristup, te je tvrdio da ga je prilikom obavljanja službene radnje zaustavljanja u više navrata vrijeđao govoreći mu da je majmun. Predmetni automobil je vlasništvo njegove majke, a on je ključeve vozila davao svojim prijateljima.

 

11. Svjedok V. G. je iskazao da je oko 3,00 sata vozio policijski automobil u kojem je bio njegov kolega I. H. jer su bili u ophodnji naselja. V. S. došli su do raskrižja ulica B. R. i K., te je vidio J. Š. kako upravlja plavim P.. Optuženika pozna od ranije iz prijašnjih policijskih postupanja. Optuženik je polako vozio i bilo je javne rasvjete. Znao je da optuženik ima zabranu upravljanja vozilom B kategorije i to je rekao kolegi H., pa su se vratili u K. ulicu, ali nisu uspjeli zaustaviti vozača P. jer je on naglo povećao brzinu vozila i dao se u bijeg K. ulicom pored pruge, pa zatim po ulicama S. i potom je otišao nadvožnjakom u smjeru V., što je područje P. B.-p. Na kraju je iskazao da dobro pozna optuženika jer ga je susretao, ali ga kao policajac nikada nije zaustavio.

 

12. Svjedok I. H. je iskazao da je policajac u P. Đ., te je kritične noći vršio ophodnju naselja S. u policijskom vozilu kojim je upravljao V. G.. G. mu je rekao da vozilom marke V. P. koji je skretao u K. ulicu upravlja J. Š. i da on zna da navedeni ima zabranu upravljanja osobnim vozilom. Ne zna tko je J. Š., ali mu je kolega rekao da ga jako dobro pozna iz prijašnjih obrada. Vozač P. se nije zaustavio, već mu je pobjegao jer je imao brži automobil i nestao je na području PU B.-p, a to nije više njihova teritorijalna nadležnost. Bili su u službenom policijskom vozilu marke Š. O. 1.6 TDI.

 

13. Svjedok E. C. je iskazao da mu je optuženik prijatelj i da je ponekad vozio njegov automobil marke VW P., te da zna da je vlasnik auta optuženikova majka. Navedeni auto je vozio jer ga je optuženik molio da ga vozi s obzirom da je imao zabranu upravljanja vozilom. Ponekad je taj auto vozio i za svoje potrebe. Nije želio odgovoriti da li je vozio automobil kritične večeri. Zna da su predmetni auto vozili i optuženikovi prijatelji, te njegova majka.

 

14. Svjedok S. G. je iskazao da je optuženik njegov prijatelj iz osnovne škole, te da je vozio njegov automobil jer inače nema svoj, a ponekad je vozio i optuženika jer je on imao zabranu upravljanja. Jednom prilikom ga je policija i zaustavila dok je vozio njegov automobil, a to je bilo na graničnom prijelazu pored S. Š.. Ne sjeća se da je bježao pred policijom vozeći njegov auto.

 

15. Svjedok D. K. je iskazao da je više puta vozio predmetni automobil i to nekad za svoje potrebe, a nekad je vozio i optuženika. Kritične večeri je slavio svoj  rođendan i nije upravljao navedenim vozilom. Na njegovom rođendanu je bio i optuženik, te su ostali do jutarnjih sati, odnosno do 6,00 ili 7,00 sati. Sporne večeri se nije udaljavao s proslave svog rođendana. Optuženik povremeno boravi u S. kod svoje majke, a povremeno odlazi u Đ..

 

16. Svjedok Z. V. je iskazao da mu je optuženik prijatelj i zna da je njegova majka vlasnica automobila P., kojega vozi optuženik. Također je iskazao da zna da su taj automobil vozili D. K., E. C. i S. G.. On nije vozio optuženikov automobil, jer inače ne vozi automobil. Kritične večeri bio je na rođendanu D. K., a na tom rođendanu je bio i optuženik. Na rođendan su došli između 20,00 i 20,30 sati i ostali su do 5,00 ili 6,00 sati. Koliko se sjeća optuženik je cijelu večer bio s njima, a on inače stanuje preko puta kuće slavljenika. Nije čuo da je optuženik te večeri imao nekih problema s policijom.

 

17. Svjedok B. K. je iskazao da mu je optuženi prijatelj i da zna da ima VW P., odnosno da je njegova majka vlasnica automobila kojeg vozi optuženik, ali i njegovi prijatelji D. K. i S. G.. Kritične večeri bio je na nogometu u B., a tamo je bio i optuženik. Nogomet su igrali do 22,00 sata, a kasnije su otišli kod D. K. koji je slavio rođendan. Tamo je ostao do jutra, a u zajedničkom društvu bio i optuženik. Nije primijetio da je optuženik izlazio tijekom noći.

 

18. Svjedokinja M. Š. je iskazala da kao majka optuženika otklanja blagodat nesvjedočenja, te je navela da je kritične večeri vozila svoj osobni automobil jer je išla na autobusni kolodvor u S. zato što je željela vidjeti da li je na kolodvoru njen tadašnji partner za kojega je sumnjala da joj laže govoreći da mora negdje otputovati. Rekla je da joj je prijateljica M. Š. javila da je njen partner na kolodvoru, pa je željela provjeriti da li je to istina. Te večeri nije konzumirala alkohol i policija ju nije zaustavila. Oko 7,00 sati na vratima joj je zvonio policajac kojeg ne pozna i pitao ju je tko je prethodne večeri vozio auto, te gdje se automobil nalazi. Odgovorila mu je da je auto u garaži i da je ona vozila automobil.

 

19. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka, analizirajući sve izvedene dokaze i tako utvrđene činjenice, sud je utvrdio da optužba nije dokazala da je optuženik počinio djelo za koje je optužen. Stoga je prijašnja pravomoćna osuđujuća presuda u cijelosti stavljena izvan snage, te je sud donio novu oslobađajuću presudu.

 

20. Optužba nije uspjela dokazati svoju osnovnu tužiteljsku tvrdnju, a ta je da je optuženik inkriminiranog događaja zatečen od strane policijskih službenika Policijske postaje Đakovo. To jednostavno nije točno.

 

21. Naime, optuženik naprosto nije zatečen na mjestu događaja. Kada se čita optužni akt čini se kao da se radi o nekom drugom događaju jer tužitelj nigdje u optužnici ne navodi da optuženik kritične noći nije stao na znak policije, da se dao u bijeg, da je za njim policijsko vozilo vršilo potjeru po selu S. i da im je optuženik na kraju pobjegao u drugu županiju. O svemu tome u činjeničnom opisu inkriminiranog događaja nema ni riječi. Osim toga, tužitelj nije sudu dostavio rješenje o prekršaju ili neku drugu obavijest kao dokaz da je upravo optuženi J. Š. prekršajno kažnjen zbog članka 32. stavka 4. stavku. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (Narodne novine", broj 67/08, 48/10 - OUSRH, 74/11, 80/13, 158/13 - Odluka i Rješenje USRH, 89/14 - OUSRH i 92/14, 64/15, 108/17, 70/19 i 42/20) u kojem je propisano da će se novčanom kaznom u iznosu od 3.000,00 do 7.000,00 kuna kazniti za prekršaj onaj vozač motornog vozila koji postupi suprotno zahtjevu izraženom pomoću znaka ili po naredbi policijskog službenika ili druge ovlaštene osobe.

 

22. Stoga je jedini dokaz optužbe svjedočki iskaz policajca V. G.. No, iskaz ovog svjedoka ima značaj i težinu kao iskaz bilo kojeg drugog građanina jer njegovo svojstvo policijskog službenika PP Đ. u postupanju nije od nekog posebnog značaja. Nadalje, uslijed dvojbene vjerodostojnosti zbog uočenih ozbiljnih manjkavosti te primjedbi obrane na istinitost tog iskaza, na koje svjedok nije dao nikakav odgovor, sud je stajališta da iskaz ovog svjedoka nije takve kvalitete i da nema takvu dokaznu snagu da bi u suodnosu sa ostalim iskazima samo na temelju njega mogao bezrezervno i izvan razborite dvojbe donijeti odluku o optuženikovoj krivnji, to jest o postojanju objektivnih obilježja predmetne inkriminacije. Ovaj svjedok tvrdi da je prilikom skretanja u jednu seosku ulicu u noći u autu na cesti jasno vidio vozača J. Š. kojeg zna iz prijašnjih postupanja, ali ga zapravo nikad prije nije zaustavio. Kako je to svjedok siguran da se radi baš o J. Š. kojeg nikada nije legitimirao, ovaj svjedok sudu nije uspio objasniti. Tempore criminis ovaj policajac nije obavio nikakvu službenu radnju, niti je tužitelj dostavio bilo kakav dokaz o predmetnom policijskom postupanju u smislu policijskog zapisnika, službene bilješke, izvještaja nadređenoj osobi ili tome slično. Sud nema obavezu prihvatiti takvo sumnjivo policijsko postupanje kao ono koje ima zakonom propisanu dokaznu snagu. Bilo bi vrlo suspektno kada bi proizvoljni iskazi policijskih službenika obavljeni izvan jasno propisanih zakonskih ovlasti predstavljali one formalne dokaze na kojima bi sud eo ipso temeljio odluku o krivnji za kazneno djelo. Upitnost u pravilnost načina postupanja policijskog službenika nije i ne može biti pokrivena sudskom odlukom, ma kakvi bili razlozi za tu i takvu problematičnost u postupanju, koja je inače jasno određena posebnim propisom. Dakle, u konkretnom slučaju iskaz ovog policajca ima značaj svjedočkog iskaza. Ništa više, i ništa manje od tog.

 

23. Pored opisanog iskaza svjedoka G. treba rezimirati druge odlučne činjenice koje su utvrđene u ovom kaznenom postupku. S., I. H. policajac P. Đ. nema saznanja o tome tko je te noći upravljao predmetnim P. jer ne pozna optuženika, ali tvrdi da je auto za kojim su se dali u potjeru bio brži i jači od njihove Š. O. 1,6 TDI, za koju ne zna koja joj je snaga motora. Oba iskazuju da zaustavili policijsku akciju nakon što se optuženik dao u bijeg u drugu županiju. U predmetu nisu vršili dalja policijska postupanja kojima bi utvrdili i neke druge činjenice (pomoćne ili odlučne).

 

24. Optuženik tvrdi da je svjedok V. G. pristran svjedok jer je prema njemu u prethodnim policijskim postupanjima pokazao poseban animozitet i neprimjerenost vrijeđajući ga i nazivajući ga majmunom.

 

25. Svi ostali svjedoci obrane nemaju izravnih saznanja o predmetnom događaju, osim što suglasno tvrde da su predmetne večeri bili na rođendanskoj zabavi na kojoj je bio i optuženik. Pored toga, tri svjedoka (prethodno navedeni) izričito tvrde da se povremeno služe optuženikovim autom, odnosno autom čija je vlasnica optuženikova majka.

 

26. U obnovljenom postupku ispitana je optuženikova majka koja tvrdi da je upravo ona kritične večeri oko 3 ujutro vozila predmetni automobil želeći provjeriti gdje se nalazio tadašnji njezin ljubavnik kojemu ne želi otkriti ime. Opravdano je sumnjati u njenu nepristranost i uvjerljivost samog iskaza. Ipak, postoji mogućnost njegove istinitosti i vjerodostojnosti. Time sud ujedno ne tvrdi da je i obrana optuženika vjerodostojna, koji je iskazao da je auto vozila njemu bliska osoba, već samo da postoji takva mogućnost da je njegova majka doista vozila auto predmetne noći. Da li je ona iz nekih svojih razloga i bježala od policije nije od posebne važnosti jer kao što je već obrazloženo, optuženik nije ni optužen za takav modus počinjenja.

 

  27. Kada se na ovaj način sumiraju sve relevantne i pomoćne činjenice i supsumiraju pod materijalnopravnu normu, dolazi se do zaključka da optužba nije dokazala da je optuženik počinio kazneno djelo za koje je optužen. Za predmetnu optužbu jednostavno nema dovoljno uvjerljivih, okolnosnih i dostatno obrazloženih dokaza. Stoga, optužna tvrdnja da je optuženik inkriminiranog događaja kršio sigurnosnu mjeru koja mu je određena pravomoćnom presudom ostaje samo to - tvrdnja, ali ne i činjenica. To ukazuje na ozbiljnu kvalitativnu insuficijentnost činjeničnog supstrata. Treba napomenuti da se u kaznenom procesnom pravu dosljedno primjenjuje akuzatorna maksima (uz određene izuzetke), što znači da je teret dokazivanja na tužitelju, te da se svaka ozbiljna sumnja u postojanje odlučnih činjenica mora odraziti u optuženikovu korist. Optuženikova obrana je moguće neistinita. Opt. J. Š. je bio problematična mlada osoba jer je činio više istovrsnih kaznenih djela (prometni delikti) i kao takvome mu treba pružiti vrlo ograničeno povjerenje te je njegovu obranu razumno smatrati dvojbenom, tj. usmjerenom na izbjegavanje krivnje prebacujući odgovornost na majku. Optuženik je kao specijalni recidivist možda neistinito iskazivao/lagao na sudu, te možda jest počinitelj ovog djela. No, možda i nije. Možda je optuženik u obrani stvarno govorio istinu. Svi svjedoci obrane optuženiku daju manju ili veću podršku, odnosno u određenoj mjeri podupiru njegovu obranu dok, osim iskaza jednog svjedoka, optužba nema drugih dokaza.

 

28. Osuđujuća presuda se ne smije temeljiti na osjećajima ili ozbiljnim mogućnostima, niti na vjerojatnostima, koje čak mogu biti i vrlo vjerojatne (vjerojatnije i od suprotnog zaključka), već jedino i isključivo na činjenicama. I to na odlučujućim, to jest pravno-relevantnim činjenicama. Činjenica jest samo ono što se može neupitno i nepobitno ustanoviti. Samo odlučne činjenice predstavljaju element bića kaznenog djela. One činjenice koje idu na štetu optuženika moraju biti s izvjesnošću dokazane. Drugim riječima to znači da postojanje inkriminirajućih činjenica mora biti izvan svake razumne sumnje.

 

29. Dakle, odlučna činjenica koja ide na teret optuženiku (tj. u prilog optužbi) mora biti dokazana do takve izvjesne mjere da ne postoji razborita mogućnost postojanja neke druge činjenice koja bi isključila njeno postojanje. Riječ je o pravnom pravilu koje određuje dokazni standard poznatom po latinskom nazivu ''in dubio pro reo'' (u sumnji u korist optuženika), koje govori o tome kako treba postupiti sud kada mu nije jasno da li postoje ili ne postoje određene činjenice, ali se ipak mora opredijeliti u određenom smjeru budući da kazneni predmet ne smije ostati neriješen. Krajnja konzekvenca opisanog pravnog pravila je mogućnost i da krivac bude oslobođen. No, to je ipak društveno i moralno prihvatljivije od mogućnosti da nevina osoba bude osuđena. Pravno pravilo ''in dubio pro reo'' je neodvojivo povezano s pretpostavkom optuženikove nevinosti koja je regulirana člankom 3. stavkom 1. ZKP/08. Oba pravila se temelje na načelu humanizma jer jamče humani odnos organa kaznene represije prema optuženiku. Ovaj humani odnos kao konzekvenca šireg, liberalnog i demokratskog načela vladavine prava naposljetku je izražen oslobađajućom presudom jer se, ostavši u dvojbi, sud opredjeljuje za stajalište koje je za optuženika povoljnije.

 

30. Sukladno svemu iznesenom, a slobodno ocjenjujući dokaze prema općim pravilima ljudskog mišljenja, logike, znanja i životnog iskustva, sud je u ovom obnovljenom postupku mogao donijeti samo liberatornu presudu jer je svjedočki iskaz optuženikove majke u korelaciji sa iskazima ostalih svjedoka i obranom optuženika upravo onaj koji je naveo sud na zaključak da je utvrđeno činjenično stanje nedostatno za osuđujuću presudu.

 

31. Budući da je optuženik oslobođen optužbe, trošak kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. t. 1. do 5. ZKP/08., te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada njegovog branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

 

              32. Slijedom svega, odlučeno je kao u izreci.

 

 

Osijek, 29. studenog 2021.

 

 

                                                                                                                                  S U D A C:

                                                                                                                              Ivan Sajter, v. r. 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa. Žalba se podnosi u dovoljnom broju primjerka, putem ovog suda a o njoj odlučuje  Županijski sud u Osijeku.

 

DOSTAVITI:             

1. ODO O. na br. K-DO-154/2013
2. opt. J. Š.
3. branitelj opt. T. F., odvjetnik iz O.

 

 

Za točnost otpravka – ovl. službenik

Ljiljana Stolla