Poslovni broj: 65 Pž-6454/2019-2

1

REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 65 Pž-6454/2019-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Lenka Ćorić, u pravnoj stvari tužitelja E. T. M., vlasnika ugostiteljskog obrta G.I.P., P., otok H., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik L. T., odvjetnik u S.., protiv tuženika C. O. d.d., Z., OIB ..., radi naknade štete, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-855/2013 od 9. kolovoza 2019., 26. studenog 2021.

p r e s u d i o j e

Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-855/2013 od 9. kolovoza 2019. i sudi:

1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 179.175,00 kn (stosedamdesetdevettisućastosedamdesetpet kuna) sa zateznim kamatama od 13. listopada 2011. do isplate po stopi propisanoj za odnose iz trgovačkih ugovora.

2. Nalaže se tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 700,00 kn (sedamsto kuna) u roku osam dana.

Obrazloženje

Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-855/2013 od 9. kolovoza 2019. naloženo je tuženiku da plati tužitelju iznos od 179.175,00 kn sa zateznim kamatama od 13. listopada 2011. do isplate po stopi propisanoj za odnose iz trgovačkih ugovora (točka I. izreke), kao i da mu nadoknadi parnične troškove u iznosu od 67.100,00 kn u roku osam dana (točka II. izreke).

Tuženik je podnio žalbu protiv presude pobijajući je u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnom navodi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da je tužitelj aktivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari, iako nije osiguranik, nije imao opravdani materijalni interes da ne nastupi osigurani slučaj, posebno s obzirom na okolnost da nije vlasnik plovila, nego je imao samo pravo korištenja na temelju ugovora o leasingu, te da mu nije valjano ustupljena tražbina iz ugovora o osiguranju šteta, jer tuženik nije dao suglasnost za prijenos prava i obveza iz osiguranja. Svaki od tih razloga žalitelj opširno obrazlaže u žalbi pozivajući se na činjenice koje proizlaze iz izvedenih dokaza i na odredbe Pomorskog zakonika, za koje tvrdi da ih je prvostupanjski sud ignorirao odnosno umjesto njih se poziva na moralna načela, opća načela obveznog prava i tekovine prava Europske unije. Žalitelj dalje navodi da prvostupanjski sud uopće nije odlučio o prigovoru zastare ustupljene tražbine, zatim da je prvostupanjski sud priznao aktivnu legitimaciju tužitelja na temelju izjave o ustupanju tražbine koju je pribavio od U. leasing C. d.o.o. tek 9. srpnja 2019., a tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena još 2013., da je netočno utvrđen dan nastanka štetnog događaja, kao i da krmeni val predstavlja osigurani rizik, a k tome je potpuno nejasno kako je prvostupanjski sud utvrdio na koji je način nastala šteta na motoru plovila s obzirom na to da nijedan od mogućih uzroka ne predstavlja osigurani slučaj u smislu članka 3. stavka 1. pravila osiguranja. Tvrdi da je pogrešno utvrđen tijek zateznih kamata i pogrešno je odlučeno o troškovima postupka. Predlaže da ovaj žalbeni sud uvaži žalbu i prvostupanjsku presudu preinači tako da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan ili ukine i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

Žalba je osnovana.

Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe članka 365. i 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, te na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 356. ZPP).

Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik nadoknadi štetu nastalu kao posljedica osiguranog slučaja na plovilu Boston Whaler 220 Outrage i to na motoru Mercury 300 Verado na temelju police kasko osiguranja broj 177537536359. U vrijeme štetnog događaja tužitelj nije bio vlasnik brodice, nego njen korisnik na temelju ugovora o leasingu koji je sklopio s društvom J. jahte d.o.o. i u polici osiguranja davatelj leasinga naveden je kao osiguranik.

Tužitelj je u tužbi tražio naknadu štete u visini od 120.000,00 kn, ali je na ročištu održanom 10. lipnja 2014. povećao tužbeni zahtjev tako da traži plaćanje iznosa od 179.175,00 kn koji predstavlja cijenu novog motora umanjenu za iznos ugovorene odbitne franšize. Nakon provedenog vještačenja tužbeni zahtjev je povećan na iznos od 192.725,00 kn, tuženik se protivio takvoj preinaci tužbe, ali je sud raspravnim rješenjem od 12. ožujka 2015. dopustio preinaku tužbe ocijenivši da je to svrsishodno za rješenje odnosa među strankama. Unatoč tome, pobijanom presudom odlučeno je o tužbenom zahtjevu za isplatu iznosa od 179.175,00 kn, pa kako tužitelj nije podnio prijedlog za donošenje dopunske presude, u skladu s odredbom članka 339. stavka 2. ZPP-a smatra se da je tužba za naknadu štete iznad iznosa od 179.175,00 kn povučena.

Tuženik se protivio tužbenom zahtjevu prvenstveno osporavajući tužitelju aktivnu legitimaciju tvrdnjom da isprava kojom je tadašnji pravni sljednik osiguranika H. A.-A.-L. d.o.o. dao pristanak za ostvarivanje prava iz osiguranja i koja je priložena uz tužbu ne može biti valjana osnova za prijenos prava iz osiguranja na tužitelja. Tuženik je aktivnu legitimaciju osporavao i nakon što je tužitelj dostavio izjavu pravnog sljednika osiguranika U. leasing C. d.o.o. o ustupanju tražbine koju je ovaj dao 9. srpnja 2019.

Osnovano žalitelj tvrdi da o prigovoru aktivne legitimacije prvostupanjski sud nije odlučio pozivom na mjerodavne zakonske odredbe, osobito odredbu članka 692. Pomorskog zakonika („Narodne novine“ broj: 181/04, 76/07, 146/08, 61/11, 56/13, 26/15 i 17/19) kojom je propisano da osiguranik može prenijeti svoja prava iz osiguranja, prije nastanka štete, samo na osobu koja može biti osiguranik prema članku 685. stavku 1. tog Zakonika, dakle na osobu koja ima ili može očekivati da će imati opravdan materijalni interes da ne nastupi osigurani slučaj. Umjesto toga prvostupanjski sud je razloge za odbijanje tog prigovora našao u interesu tužitelja,kao i davatelja leasinga, da sklapanjem ugovora o osiguranju zaštite plovilo (predmet leasinga), da do predmetne štete nije došlo krivnjom tužitelja već nastupom osiguranog rizika (izvanrednog vanjskog događaja vezanog uz plovidbu), na što tužitelj sigurno nije mogao utjecati, te da je tužitelj do nastupa štetnog događaja uredno i valjano isplaćivao rate leasinga i premije ugovorenog osiguranja te pažnjom dobrog gospodara skrbio o plovilu redovnim održavanjem i zaključio da je tužitelj bio pošten i savjestan sudionik cjelokupnog poslovnog i pravnog odnosa koji uključuje i predmetno osiguranje, pa na temelju načela legitimnih očekivanja s pravom zahtijeva obeštećenje koje je zasnovano na pravnim (nije navedeno kojim) i moralnim razlozima, koje je tuženik neosnovano otklonio.

Neovisno o tome, valja istaknuti da bi stajalište tuženika, koje je opširno i detaljno obrazlagao tijekom prvostupanjskog postupka i koje ponavlja u žalbi, bilo pravilno pod uvjetom da se ovdje doista radi o prijenosu prava iz ugovora o osiguranju. Naime, prava iz ugovora o pomorskom osiguranju mogu se prenositi na druge osobe ako među strankama nije drukčije ugovoreno odnosno ako je mogućnost takvog prijenosa izričito isključena u ugovoru o osiguranju (članak 692. stavak 6. Pomorskog zakonika). Takav prijenos prava iz ugovora o pomorskom osiguranju u skladu je s općim pravilima obveznog prava o prijenosu ugovora iz članka 127. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO). Svoja prava iz ugovora mogu prenositi obje ugovorne strane, osiguratelj i osiguranik, s tim da je Pomorskim zakonikom uređen samo prijenos osiguranikovih prava (članak 692. Pomorskog zakonika). Kada osiguranik prenese svoja prava iz ugovora o osiguranju tada na njegovo mjesto u ugovornom odnosu dolazi novi osiguranik koji preuzima sva njegova prava i obveze, dakle, postaje stranka toga ugovora.

Međutim, osiguranik može svoju otuđivu tražbinu za naplatu osigurnine poslije nastanka osiguranog slučaja ustupiti drugoj osobi ugovorom o ustupanju tražbine. U
tome slučaju tražbina prelazi na novog vjerovnika, koji time ne postaje novi osiguranik. Na taj prijenos ne primjenjuju se pravila Pomorskog zakonika o prijenosu ugovora na koje se pozivaju tuženik i prvostupanjski sud, nego opća pravila obveznog prava o ustupanju tražbine (cesiji).

U ovoj pravnoj stvari tužitelj svoj zahtjev za isplatu osigurnine prema tuženiku ne zasniva na prijenosu ugovora o osiguranju, nego na prijenosu samo pojedine tražbine iz tog Ugovora. Stoga prijenosom tražbine na isplatu osigurnine iz predmetnog štetnog događaja, nije došlo do prijenosa ugovora o osiguranju na tužitelja kao novog osiguranika, pa se sva ona ograničenja na koja ukazuje žalitelj, ne mogu primijeniti na konkretan pravni odnos.

Međutim, u prilog svojim tvrdnjama da mu je osiguranik ustupio tražbinu na isplatu osigurnine iz predmetnog štetnog događaja, tužitelj je, najprije uz tužbu, priložio pisani pristanak pravnog slijednika osiguranika da može ostvarivati prava iz osiguranja na temelju odredbe članka 929. stavka 1. ZOO-a (iako je očito riječ o pomorskom osiguranju na kojega se ne primjenjuju odredbe tog Zakona o osiguranju) povodom zahtjeva za naknadu štete koja je nastala 10. lipnja 2011. na plovilu koje je bilo predmet ugovora o kasko osiguranju, a potom na zadnjem ročištu za glavnu raspravu priložio pisanu izjavu o ustupu tražbine od 9. srpnja 2019. kojom novi pravni sljednik osiguranika ustupa tužitelju pravo na naplatu osigurnine koje je nastalo povodom nastupa osiguranog slučaja 8. srpnja 2010. Iz toga bi se moglo zaključiti da se radi o dva štetna događaja, pa za onaj drugi žalitelj s pravom ističe da je riječ o ustupanju zastarjele tražbine, odnosno da bi taj zahtjev bio neosnovan zbog proteka zastarnog roka.

Ono što je važno za odluku u ovoj pravnoj stvari jest da iz činjeničnih navoda tužbe, doista nije bilo jasno kada i kako se dogodio štetni događaj. Prema odredbi članka 719. stavka 2. Pomorskog zakonika u slučaju ostvarenja osiguranog rizika osiguranik je dužan
1) poduzeti, po mogućnosti u suglasnosti s osiguravateljem, sve razumne mjere potrebne da se izbjegne, odnosno smanji šteta,
2) obavijestiti o nastaloj šteti osiguravatelja ili njegova ovlaštenog predstavnika čim sazna za štetu,
3) osigurati pravo na naknadu štete od osobe odgovorne za štetu, a prema odredbi članka 720. Pomorskog zakonika, pri podnošenju odštetnog zahtjeva osiguranik treba, na zahtjev osiguravatelja, dati podatke i dostaviti raspoloživu dokumentaciju i ostala dokazna sredstva koja su potrebna za utvrđivanje naravi, uzroka i visine štete te ostalih okolnosti na temelju kojih se može utvrditi ili bar učiniti vjerojatnim njegovo pravo na naknadu iz osiguranja (stavak 1.), a ako osiguranik namjerno ili iz krajnje nepažnje propusti pravodobno utvrditi štetu na ugovoreni ili, ako o tome nema ugovorenih odredaba, na uobičajeni način, osiguravatelj je obvezan nadoknaditi štetu samo ako osiguranik podnese vjerodostojne dokaze o naravi, uzrocima i visini štete te o okolnostima bitnim za utvrđivanje da je šteta pokrivena osiguranjem. Skoro jednake obveze propisane su člankom 24. Pravila za osiguranje brodica koji su sastavni dio ugovora o osiguranju.

Iz podatka u spisu proizlazi da tužitelj nije postupio po navedenim odredbama, da bi tuženik bio obvezan nadoknaditi tužitelju štetu. Štoviše, navodni štetni događaj je prvi put opisao vještak S. B. u svom nalazu i mišljenju, nakon što je
suočen s činjenicom da u spisu o tome nema ništa, tražio od tužitelja da mu opiše štetni događaj, kako bi od četiri moguća uzroka kvara motora koja je naveo proizvođač, izabrao onaj koji bi mogao biti uzrok nastanka štete. Riječ je, naime, o tome da je tužitelj, prema vlastitoj izjavi koju je dao na ročištu održanom 26. ožujka 2018. pred zamoljenim sudom (list 156. do 157. spisa), tražio naknadu štete od tuženika tek nakon što je serviser koji mu je popravljao motor otišao u stečaj, da mu je prodavatelj savjetovao da se obrati proizvođaču jer se radi o tvorničkoj grešci, da je to učinio, ali da je i to propalo iz razloga jer je propao njegov serviser, pa je na prijedlog prodavatelja, koji mu je rekao da ne može dobiti ništa, ni doći do motora, od tuženika tražio obeštećenje jer je plovilo kod njega bilo kasko osigurano.

Iako je prvostupanjski sud upravo ovu izjavu tužitelja cijenio valjanim dokazom o nastanku osiguranog slučaja, a time i osnovanosti tužbenog zahtjeva za naknadu štete koja je nastala zbog toga, iz te izjave je jasno da je do kvara motora došlo za vrijeme jamstvenog roka, i da je tužitelj podnio zahtjev za naknadu štete osiguratelju, tek nakon što mu serviser i prodavatelj nisu otklonili štetu i vratili popravljeni motor.
Štoviše, u toj izjavi tužitelj nije naveo kako je do kvara motora došlo uslijed „krmenog vala koji je uzrokovao punjenje ispušnog sustava morem", za koji je prvostupanjski sud utvrdio da je bio štetni događaj zbog kojega je došlo do oštećenja motora na plovilu. Tužitelj je, naime, samo izjavio da je tijekom plovidbe u srpnju 2010. došlo do prestanka rada motora, bez nekog neposrednog uzroka, a k tome je u prijavi štete na plovilu 10. lipnja 2011. (list 225. spisa) naveo da je razlog prodora vode u cilindar vjerojatno tehnička greška.

Prema tome, kao jedini dokaz na temelju kojega je prvostupanjski sud utvrdio koji štetni događaj je bio uzrok kvara motora (da bi se moglo ispitati je li uzrokovan osiguranim rizikom), ostaje samo pretpostavka vještaka S. B., koji je primjenjujući način eliminacije ostalih mogućih štetnih događaja, zaključio da bi ovaj bio najprihvatljiviji. Po ocjeni ovoga suda na takvim pretpostavkama ne može se osnovano zasnivati zahtjev za naknadu štete.

Dakle, ako se uzme da se unatoč različitim podacima o vremenu nastanka štete, radi o jednom štetnom događaju, na temelju činjenica koje proizlaze iz izvedenih dokaza ne može se sa sigurnošću utvrditi da je do štete došlo nastupom osiguranog rizika „izvanrednog događaja vezanog za plovidbu" na koji tužitelj nije mogao utjecati i da je tuženik kao osiguratelj plovila dužan tužitelju nadoknaditi štetu.

Zato je na temelju odredbe članka 373. točke 2. ZPP-a prvostupanjska presuda preinačena tako da je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

Prema odredbi članka 166. stavka 2. ZPP-a kad sud preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek, odlučit će o troškovima cijelog postupka jednom odlukom. Budući da je tužitelj u cijelosti izgubio ovu parnicu dužan je tuženiku nadoknaditi troškove postupka na temelju odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a.

Na temelju njegovog određenog zahtjeva tuženiku pripadaju troškovi na ime izdataka za sudske pristojbe na odgovor na tužbu u iznosu od 700,00 kn prema Tar. br. 1. točka 2. Tarife sudskih pristojbi sadržane u Zakonu o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 26/03-pročišćeni tekst, 125/11, 112/12 i 157/13). Zato je naloženo tužitelju da tuženiku nadoknadi parnične troškove u tome iznosu.

Zagreb, 26. studenog 2021.

Sudac

Lenka Ćorić