Poslovni broj: 4 Povrv-190/2020-24

 

 

 

 

Poslovni broj: 4 Povrv-190/2020-24

 

 

U I M E R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

             

Trgovački sud u Zadru, sudac pojedinac Tomislav Jurlina, u građanskopravnoj stvari tužitelja B. – L. R. d.o.o., OIB:…, L. (Grad Z.), kojeg zastupa punomoćnica A. D., odvjetnica u Z., protiv tuženika M. d.o.o., OIB:…, B.1, kojeg zastupa punomoćnik A. B., odvjetnik u B.2, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 22. listopada 2021. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja te odsutnosti uredno pozvanog tuženika, te nakon objave presude 26. studenoga 2021.,

 

p r e s u d i o     j e

 

1. Održava se na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika M. D. iz B.1, poslovni broj Ovrv-281/2019 od 24. prosinca 2019. kojim se nalaže tuženiku M. d.o.o., OIB:…, B.1, da tužitelju B. – L. R. d.o.o., OIB:…, L. (Grad Z.), namiri novčanu tražbinu u ukupnom iznosu od 24.955,37 kn, zajedno sa zateznim kamatama po stopi zakonske kamate za kašnjenje s plaćanjem obračunatoj sukladno odredbi čl. 12.a Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi (Narodne novine broj 108/12, 144/12, 81/13, 112/13, 78/15; dalje ZFPPN), odnosno po referentnoj stopi uvećanoj za 8 (osam) postotnih poena, a koje kamate teku:

-          na iznos od 23.641,93 kn od 15. svibnja 2019. pa do namirenja tužitelja

-          na iznos od 1.313,44 kn od 13. lipnja 2019. pa do namirenja tužitelja

kao i nadoknaditi mu trošak ovršnog postupka od 1.999,44 kn, te na te troškove platiti zatezne kamate za kašnjenje prema kamatnoj stopi određenoj sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, i to od dana donošenja rješenja o ovrsi pa do namirenja tužitelja, sve u roku od 8 dana.

 

2. Ukida se platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika M. D. iz B.1, poslovni broj Ovrv-281/2019 od 24. prosinca 2019. u dijelu u kojem se nalaže tuženiku M. d.o.o., OIB:…, B.1, da tužitelju B. – L. R. d.o.o., OIB:…, L. (Grad Z.), plati troškove ovršnog postupka u iznosu od 1.018,50 kn s pripadajućim zateznim kamatama, te se u tom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

 

3. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 6.250,00 kn.

 

4. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu parničnom postupka u iznosu od 1.250,00 kn.

 

Obrazloženje

 

1.               Povodom prijedloga tužitelja, tada ovrhovoditelja, javni bilježnik M. D. iz B.1, donijela je rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, poslovni broj Ovrv-281/2019 od 24. prosinca 2019., kojim je rješenjem tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos glavnog potraživanja od 24.955,37 kn, uvećano za zakonske zatezne kamate i troškove ovršnog postupka.

2.               Protiv tog rješenja ovršenik, sada tuženik, podnio je prigovor, povodom kojeg je prigovora Općinski suda u Zadru, Stalna služba u Benkovcu svojim rješenjem poslovni broj 7 Povrv-106/2020-2  od 15. lipnja 2020. u točki I. navedeno rješenje o ovrsi stavio izvan snage u dijelu u kojem je određena ovrha, ukinuo provedene radnje i odlučio da će postupak nastaviti kao povodom prigovora protiv platnog naloga, dok se u točki II. oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari te je predmetni spis po pravomoćnosti navedenog rješenje ustupio ovom sudu kao stvarno i mjesno nadležnom za postupanje.

3.               U ranijem prigovoru protiv rješenja o ovrsi tuženik (list spisa 16 do 18), tada ovršenik, u cijelosti pobija navedeno rješenje o ovrsi navodeći kako tužitelj i tuženik uopće nemaju zaključen ugovor o poslovnoj suradnji ni kupoprodaji te da nikada nisu poslovali. Tuženik ističe kako je bio angažiran za prijevoz 276.480m2 ploče-prana siva granit i 18 kom paleta, no da ih nikada nije kupio, niti je bila riječ o kupnji navedenih artikala, već da je isti bio izričito zadužen samo za prijevoz prema uputama zaposlenika tužitelja, I. P. I. P. da je angažirao tuženika za prijevoz kamenih kocki do dogovorenog mjesta, odnosno da je po pozivu I. P., tuženik ukrcao materijal u D. i prilikom ukrcaja da je zaposlenik tuženika potpisao otpremnicu kojom preuzima materijal, a na prijevoz od mjesta utovara do istovara, prema uputama tužitelja i koji prijevoz da još uvijek nije plaćen od strane ovdje tužitelja. Tuženik navodi kako tužitelj svoje potraživanje temelji na ugovoru o kupoprodaji koji da je navodno sklopljen između stranaka. Međutim, tuženik ističe kako stranke nikada nisu bile u ugovornom odnosu ni poslovnoj suradnji.

Tužitelj se na navode prigovora protiv rješenja o ovrsi očitovao podneskom od 21. listopada 2020. (l.s. 38 do 41) u kojem navodi da utužena tražbina proizlazi iz poslovnog odnosa stranaka, odnosno ugovora sklopljenog u trenutku kad je tužitelj prihvatio tuženikovu narudžbu i isporučio mu robu-betonsku galanteriju. Da je roba uredno isporučena tuženiku potvrđuju i računi, odnosno dvije otpremnice, označene kao "teretni list-otprema broj 140603/243/19 i 140603/315/19, i sukladno kojima su i izdani ovdje sporni računi. Ističe kako tuženik nikada ni na koji način nije osporio činjenicu da mu je roba predana, pa tako nije reklamirao niti sadržaj otpremnica-teretnih listova u kojima je upravo tuženik naznačen kao krajnji kupac, a niti je vratio sporne račune. Poriče i tvrdnje iz prigovora da bi tuženik bio samo prijevoznik robe, a posebno ukazuje da tuženik niti ne navodi za koju je navodnu treću osobu robu preuzeo, niti kojoj je navodno trećoj osobi preuzetu robu isporučio. Takve tvrdnje tužitelj smatra i nelogičnim, smatrajući da bi, u takvoj situaciji, bilo logično da tuženik reagira na činjenicu da je na poslovnoj dokumentaciji naznačen kao kupac, a uz to bi sigurno trebao znati kojoj je to trećoj osobi on navodno robu prevezao. Osim toga, da bi, da se radilo o ugovorenom samo prijevozu, postojao teretni list na kojem je naznačen krajnji kupac, odnosno odredište robe. Tvrdi da mu tuženik nikada ni na koji način nije spomenuo činjenicu da je on samo kupac, s tim da je tužiteljevo poslovanje potpuno automatizirano i odvija se prema unaprijed uređenoj praksi, a tužitelj u svojim evidencijama da nema, iz bilo kojeg vremena, nikakvu ispravu iz koje bi proizlazilo da je od tuženika naručio uslugu prijevoza.

4.               U dokaznom postupku sud je saslušao svjedoka I. P. (list spisa 81), zakonsku zastupnicu tužitelja, D. J. (list spisa 65) i zakonskog zastupnika tuženika, A. M. (list spisa 66).

              Također, pregledane su isprave priložene spisu i to:  računi i otpremnice (list spisa 5 do 7), izvod otvorenih stavki (list spisa 8), te dopis Porezne uprave, Ispostava Benkovac (list spisa 71).

5.               Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

6.               Odredbom čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 dalje: ZPP) propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

7.               Odredbom čl. 7. istog zakona propisano je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

8.               Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 24.955,37 kn, uvećano za zakonske zatezne kamate i troškove postupka, koji se zahtjev temelji na usmenom ugovoru o kupoprodaji, a sve temeljem dva izdana računa.

9.               U ovoj fazi postupka između stranaka sporno je postojanje poslovnog odnosa temeljem ugovora o kupoprodaji, sve budući da tuženik tijekom postupka ustrajava na tvrdnji da je spornu robu-betonsku galanteriju preuzeo kao prijevoznik za treću osobu, a prema uputama samog tužitelja.

10.               Suprotno tim tvrdnjama, tužitelj ističe da nikakvog ugovora o prijevozu između stranaka nije bilo, te da je tuženik robu preuzeo kao kupac, da mu je roba uredno isporučena bez ikakvih naknadnih prigovora, ali da nije plaćena.

11.               Zakonska zastupnica tužitelja u svom iskazu navodi da je poslovna dokumentacija priložena u spis uobičajena za poslovanje tužitelja. Navodi kako je u izdvojenom pogonu tužitelja u kojem je roba isporučena radio I. P., te da se u konkretnom slučaju radi o kupoprodaji za koju je u tom izdvojenom pogonu od strane tužitelja bio ovlašten I. P. Isto tako, ističe kako nikada nije bilo nikakvih prigovora tuženika, ili bilo kakvih naznaka spora vezano uz isporučenu robu.

Zakonski zastupnik tuženika A. M. u svom iskazu navodi da mu poslovna dokumentacija dostavljena u spis nije bila poznata, poriče da bi na toj dokumentaciji bio potpis zaposlenika tuženika kao vozača. Tvrdi da ga je zaposlenik tužitelja I. P. zvao da preveze robu za treću osobu, krajnjeg kupca, ali da ne zna tko je to bio, niti ima bilo kakvih saznanja o samim okolnostima izvršenog prijevoza. Navodi kako po njegovom saznanju sporni računi nisu evidentirani kod tuženika, a da je uslugu prijevoza platio I. P. u gotovini, bez računa, a u iznosu od oko 1.500,00 do 2.000,00 kn. Na posebno pitanje pojašnjava da ima saznanja da je I. P. netko bio dužan, te da mu je sam I. P. rekao da mu je dužan bio tužitelj, pa da je valjda na taj način kompenzirao to dugovanje uzimanjem robe.

Svjedok I. P. koji je pred sud pristupio tek nakon novčanog kažnjavanja i naloga za prisilno odvođenje, u svom iskazu navodi da je u kritično vrijeme bio zaposlenik tužitelja, a na predočenje predmeta spora i navode A. M. iskazuje da koliko zna, da je sporna roba bila namijenjena trećoj osobi, da je robu preuzeo tuženik, a da on nije prisustvovao primopredaji. Ističe da je on dogovarao posao s tuženikom ali za treću osobu. Na posebno pitanje suca, odgovara da nikada nije definirano tko je robu trebao platiti, te da mu je A. M. rekao da je to za nekog trećeg, ali nije rekao za koga. Na daljnje pitanje, odgovara da tužiteljeva praksa nije bila da isporuči robu na temelju dogovora u kojem nije bio poznat kupac, niti tko bi robu trebao platiti. Iz priča kolega da mu je poznato da je robu preuzeo tuženik, da je nakon toga razgovarao s Mitrovićem, koji mu je rekao da će robu platiti treća osoba, odnosno da je tuženik to plaćanje navodno trebao kompenzirati s trećom osobom. Na posebno pitanje odgovara da mu nije poznato  kakva bi to kompenzacija trebala biti. Također, odgovara da mu je poznato da bi tuženik kupovao robu od tužitelja.

Nadalje, odgovara da se kod preuzimanja robe u teretnom listu navode svi podaci, odnosno tko je robu preuzeo i tko je kupac.

Na pročitani iskaz A. M. u dijelu u kojem isti govori da je svjedok I. P. organizirao cijeli posao, da je roba bila za treću osobu koja A. M. nije poznata, već da to zna svjedok (I. P.), da je on (I. P.) prijevoz platio u gotovini, moguće zbog svog duga prema trećoj osobi, svjedok I. P. ističe da to nije istina, da on nije platio robu, nije dogovorio posao za treću osobu niti zna tko je ta treća osoba.

12.               Iz priloženih računa broj 145/83/1 i 190/83/1 proizlazi da je tužitelj tuženiku u dva navrata prodao robu-betonsku galanteriju, po prvom računu izdanom 25. travnja 2019. u vrijednosti od 23.641,93 kn, a po drugom računu izdanom 24. svibnja 2019. u iznosu od 1.313,44 kn. Uz svaki od ovih računa priložene su dvije otpremnice, označene kao "teretni list-otprema". Na njima je kao kupac naveden upravo tuženik. Pritom je za naglasiti da obje te otpremnice sa svojim podacima odgovaraju ispostavljenim računima pa je tako ona koja prati prvi račun izdana 24. travnja 2019., dakle dan prije prvog računa, šifra kupca na računu 39131 odgovara šifri kupca – tuženiku na samoj otpremnici, a broj otpremnice naznačen na računu (243) odgovara broju otpremnice 140603/243/19. Identična je situacija i s drugom računom i otpremnicom, i ovdje je otpremnica sastavljena dan prije izdavanja računa, šifra kupca je identična na oba dokumenta i označava tuženika, a odgovara i broj otpreme.

Pritom je za naglasiti da tuženik nikad nije prigovorio niti jednom od ovih dokumenata, a dokazi kojima pokušava pobiti tvrdnje tužitelja u ovom postupku su iskazi njegova zakonskog zastupnika, A. M. i svjedoka I. P., koji su iskonstruirani i na granici lažnog iskaza, pri čemu su u bitnim okolnostima proturječni jedan drugom, a usmeni iskaz direktora tuženika u bitnome je proturječan navodima njegova vlastitog prigovora.

Tako primjerice, u prigovoru protiv rješenja o ovrsi tuženik tvrdi da je izvršio samo prijevoz po uputama I. P., a da je tuženikov zaposlenik samo potpisao otpremnicu kojom preuzima robu od utovara do istovara, te da izvršeni prijevoz još uvijek nije plaćen od strane tužitelja. S druge pak strane, direktor tuženika A. M. u svom usmenom iskazu navodi da na otpremnici nije potpis zaposlenika tuženika, a da je prijevoz platio I. P. u gotovini na ruke i to u iznosu od 1.500,00 do 2.000,00 kn.

Na sve to, svjedok I. P. tvrdi da on nije naručio nikakav prijevoz, već da je sve organizirao A. M., a da su svi navodi A. M. vezani uz sudjelovanje tog svjedoka oko organizacije cijelog posla, da je upravo njemu (svjedoku) poznato tko je krajnji kupac, da je on (svjedok) platio prijevoz, te da je sve to organizirao zbog svog navodnog potraživanja prema svom poslodavcu, zapravo neistiniti.

Jedino što je u njihovim iskazima suglasno, ali opet potpuno nelogično i nevjerojatno, jest da ne znaju tko je ta treća osoba - navodni kupac i gdje je roba, ako je postojala treća osoba, uopće završila. Dodatno tome, treba istaknuti da je tuženik na ovaj način, za nepoznatu treću osobu, ovakav prijevoz izvršio dva puta, a da pritom, čak niti drugi put, ni I. P., niti A. M., niti tuženiku, i dalje nije bilo poznato tko je kupac. Pritom, tuženik u prilog svojih tvrdnji nije predložio dokaze, osim izvedenih, a primjerice, izvjesno je da bi vozač koji je robu prevezao, u svojstvu svjedoka mogao iskazati kome je roba predana nakon izvršenog prijevoza.

13.               Iz svega navedenog, sud zaključuje da su stranke bile u poslovnom odnosu temeljem ugovora o kupoprodaji, te da je upravo tuženik kupac isporučene robe, a koji kupac preuzetu robu nije platio. I bez obzira na naziv dokumentacije koja prati izdane račune, jasno je da se u konkretnom slučaju radi o otpremnicama i da je tuženik u svojstvu kupca preuzeo spornu robu, kao što je tamo i navedeno.

14.               Odredbom čl. 376. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj  35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje ZOO)  propisano je da se ugovorom o kupoprodaji prodavatelj obvezuje predati kupcu stvar u vlasništvo, a kupac se obvezuje platiti mu za to cijenu.

U konkretnom slučaju, to znači da je tužitelj svoju ugovornu obvezu ispunio, a da tuženik, kao kupac, to nije učinio, radi čega se tužbeni zahtjev tužitelj ukazuje osnovanim, pa je na temelju odredbe čl. 451. st. 3. ZPP-a trebalo održati na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi u odnosu na glavno potraživanje i zatezne kamate koje tužitelju pripadaju prema odredbi čl. 12 a ZPPN-a , ali i čl. 29. ZOO-a, te dio troškova ovršnog postupka s pripadajućim zateznim kamatama.

15.               U odnosu na troškove ovršnog postupka, osnovan je tužiteljev zahtjev koji se odnosi na sastav prijedloga za ovrhu po punomoćniku iz reda odvjetnika u iznosu od 1.000,00 kn prema Tbr. 7. st. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, dalje Tarifa), odnosno javnobilježničku nagradu od 599,55 kn, sve uvećano za PDV, što ukupno iznosi 1.999,44 kn.

Protivno tome, nije osnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova ovršnog postupka koji se odnosi na trošak dostave od 34,80 kn, pribavu klauzule pravomoćnosti i ovršnosti u iznosu od 250,00 kn, sastav prijedloga za provedbu ovrhe daljnjim sudionicima u ovrsi od 500,00 kn te trošak klauzule pravomoćnosti i i ovršnosti od 30,00 kn uvećano za PDV jer nema dokaza da su ti troškovi zaista nastali, pa je odlučeno kao u točki II. izreke presude. 

16.               Odluka o parničnom trošku donesena je primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i 5. te čl. 155. ZPP-a, pri čemu je bitno naglasiti da tužitelj nije uspio samo s neznatnim dijelom svog sporednog zahtjeva, a u vezi kojeg nisu nastali posebni troškovi.

Prema priloženom troškovniku, a sukladno vrijednosti predmeta spora, tužitelju je trebalo priznati troškove zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika i to za sastav obrazloženog podneska od 15. listopada 2020. u iznosu od 1.250,00 kn prema Tbr. 8. st. 1. Tarife, trošak zastupanja na ročištima od 2. veljače 2021., 17. svibnja 2021. i 22. listopada 2021., svaka radnja u iznosu od po 1.250,00 kn, te trošak zastupanja na ročištima od 7. rujna i 6. listopada 2021., svaka radnja u iznosu od 625,00 kn, prema Tbr. 9. st. 2. Tarife, odnosno ukupno 6.250,00 kn.

U preostalom iznosu od 1.250,00 kn, tužiteljev zahtjev za naknadu troškova nije osnovan, a stoga jer mu za pristup na ročišta od 7. rujna i 6. listopada 2021. ne pripada zatraženi iznos od po 1.250,00 kn, već 625,00 kn po ročištu jer se na njima raspravljalo samo o procesnim pitanjima.

17.               Radi izloženog, odlučeno je kao u izreci.

 

U Zadru 26. studenoga 2021.

 

                                                                                                  Sudac

                                                                                                                Tomislav Jurlina, v.r.

 

 

 

 

 

 

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude može se podnijeti žalba Visokom trgovačkom sudu RH u Zagrebu u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave, putem ovog suda u tri primjerka.             

 

 

DNA:

-          tužitelju po punomoćnici uz poziv za plaćanje sudske pristojbe na presudu u iznosu od 600,00 kn

-          tuženiku po punomoćniku

-          u spis