- 1 -              Poslovni broj: Usž-392/21-2

 

 

 

Poslovni broj: Usž-392/21-2

 

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Marine Kosović Marković, predsjednice vijeća, mr.sc. Inge Vezmar Barlek i Eveline Čolović Tomić, članica vijeća, te sudske savjetnice Dijane Filipčić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja P., Udruge, K., koju zastupa opunomoćenica I. B., odvjetnica u K., protiv tuženika Ministarstva zaštite okoliša i energetike, Samostalnog sektora za pravne poslove, Z., kojeg zastupa opunomoćenica S. M., uz sudjelovanje zainteresirane osobe L. c. d.o.o., K., koju zastupa opunomoćenik I. V., odvjetnik u Z., radi prethodne ocjene prihvatljivosti za ekološku mrežu, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-345/2020-11 od 9. studenoga 2020., u sjednici vijeća održanoj 26. studenoga 2021.

 

p r e s u d i o  j e

 

              I Poništava se presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj:               UsI-345/2020-11 od 9. studenoga 2020.

              II Poništava se rješenje Ministarstva zaštite okoliša i energetike,               Samostalnog sektora za pravne poslove, KLASA: UP/II-351-02/19-21/27,               URBROJ: 517-10-2-20-3 od 24. siječnja 2020.

              III Poništava se rješenje K. županije, Upravnog odjela za               graditeljstvo i okoliš, Odsjeka za planske poslove i zaštitu okoliša, KLASA:               UP/I-612-07/19-01/26, URBROJ: 2133/1-07-01/03-19-13 od 15. listopada               2019.

              IV Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove upravnog               spora u iznosu od 10.156,25 kuna               (desettisućaistopedesetišestkunaidvadesetipetlipa) u roku od 60 (šezdeset)               dana od primitka ove presude.

              V Odbija se zahtjev zainteresirane osobe za naknadu troškova               upravnog spora.

 

Obrazloženje

 

1.              Osporavanom presudom Upravnog suda u Rijeci odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-351-02/19-21/27, URBROJ: 517-10-2-20-3 od 24. siječnja 2020. i rješenja prvostupanjskog javnopravnog tijela, KLASA: UP/I-612-07/19-01/26, URBROJ: 2133/1-07-01/03-19-13 od 15. listopada 2019. (točka I. izreke). Tužitelju je naloženo da zainteresiranoj osobi naknadi troškove upravnog spora u iznosu od 6.250,00 kuna u roku od 60 dana od dostave pravomoćne presude (točka II. izreke) te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova spora (točka III. izreke).

2.              Predmetnim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv navedenog rješenja prvostupanjskog javnopravnog tijela od 15. listopada 2019. kojim je određeno da je zahvat „Gradnja nasipa-zaštitnog zida“ na k.č.br. 1856/3 k.o. K. II., čiji je nositelj zainteresirana osoba, prihvatljiv za područje ekološke mreže.

3.              Upravni sud u Rijeci ocijenio je rješenje tuženika zakonitim pozivom na odredbe Zakona o vodama („Narodne novine“, broj: 153/09., 63/11., 130/11., 56/13., 14/14., 46/18.) radi čega je presudio na temelju članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 29/17., dalje: ZUS).

4.              Protiv osporavane presude žalbu je izjavio tužitelj zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava u kojoj u bitnom navodi slijedeće.

4.1.              Početno navodi odredbe članka 55. stavka 3. i članka 60. stavka 4. ZUS-a, kao i odredbe Ustava Republike Hrvatske o primjeni prava Europske unije i pravu na pošteno suđenje te zaključuje da je Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj dosadašnjoj praksi iznio stajalište kako pretjerani (ekscesivni) formalizam u odlučivanju/suđenju postoji onda kad su pravna stajališta proizvod „mehaničke“ primjene pozitivnog prava, bez uzimanja u obzir konteksta i bez sagledavanja pravnog problema kao jedinstvene cjeline. S aspekta zaštite ustavnih prava podnositelja, ali i s aspekta temeljnih vrijednosti ustavnog poretka Republike Hrvatske, takva je primjena pozitivnog prava na konkretne slučajeve neprihvatljiva. Tužitelj smatra da su pobijana presuda i rješenja javnopravnih tijela primjer takvog formalizma u odlučivanju.

4.2.              Naime, Upravni sud u Rijeci utvrdio je da predmetni nasip – zaštitni zid po svojoj namjeni predstavlja regulacijsku i zaštitnu vodnu građevinu za zaštitu od štetnog djelovanja voda. Međutim, usprkos odredbi točke 2.2. Priloga III. Uredbe o procjeni utjecaja zahvata na okoliš, kojom je propisano da se za kanale, nasipe i druge građevine za obranu od poplava i erozije obale provodi ocjena o potrebi procjene zahvata na okoliš, prvostupanjski sud je prihvatio obrazloženje javnopravnih tijela iz kojih proizlazi da je bitan naziv točke 2. Priloga III. navedene Uredbe: infrastrukturni projekti. Stoga, premda u ovom predmetu jest riječ o građevini za obranu od poplava, predmetna građevina nije infrastrukturni projekt jer je to vodna građevina koju privatna osoba gradi na svojem zemljištu za svoje potrebe pa stoga u primjenu ne dolazi navedena Uredba.

4.3.              Tužitelj smatra da je ovakvo formalističko tumačenje točke 2.2. Priloga III. Uredbe o procjeni utjecaja zahvata na okoliš protivno Direktivi 2011/92/EU o procjeni učinaka određenih javnih i privatnih projekata na okoliš (SL L 26, 28.1.2012. str. 1-21, Posebno izdanje na hrvatskom jeziku: Poglavlje 15 Svezak 027, str. 3-23, dalje: Direktiva o procjeni utjecaja na okoliš). Sukladno Ustavu Republike Hrvatske, pravni akti i odluke koje je Republika Hrvatska prihvatila u institucijama Europske unije primjenjuju se u Republici Hrvatskoj u skladu s pravnom stečevinom Europske unije. Acquis communautaire (pravna stečevina) je francuski izraz koji se odnosi na cjelokupni pravni poredak Europske unije, a obuhvaća cjelokupno zakonodavstvo EU te sudsku praksu Suda Europske unije, uključujući i opća načela prava. Stoga je za rješavanje ove žalbe mjerodavna i praksa Suda EU koja se odnosi na tumačenje odredaba navedene Direktive.

4.4.              U postupcima koji su se vodili protiv Belgije (C-133/94 Commission v. Belgium) i Njemačke (C-301/95 Commission v. Germany) Sud EU je presudio da države članice nisu smjele isključiti čitave kategorije projekata iz Priloga II. Direktive o procjeni utjecaja na okoliš. Članak 4. stavak 2. Direktive propisuje da za projekte koji su navedeni u Prilogu II. države članice određuju podliježu li procjeni utjecaja na okoliš. Države članice to određuju: (a) pojedinačnim ispitivanjem ili (b) pragovima ili kriterijima koje utvrđuje država članica. Države članice se mogu odlučiti za primjenu oba postupka iz točaka (a) i (b). Sud EU je u predmetu C-133/94 Commission v. Belgium, par. 42., utvrdio da kriteriji i pragovi koji se spominju u članku 4. stavku 2. Direktive imaju za cilj omogućiti ispitivanje stvarnih obilježja pojedinog projekta kako bi se utvrdilo treba li on biti podvrgnut procjeni utjecaja na okoliš ili ne. Ti kriteriji i pragovi nisu namijenjeni tome da države članice unaprijed isključe čitave kategorije projekata koji su navedeni u Prilogu II. Tužitelj smatra da je obrazloženje prvostupanjskog suda protivno članku 4. stavku 2. Direktive jer je građevine koje privatne osobe grade na svojem zemljištu za svoje potrebe isključio iz Priloga II. Direktive (tj. iz odgovarajućeg Priloga II. Uredbe).

4.5.              Dodatno, sukladno članku 4. stavku 3. Direktive, kao i prema praksi Suda EU (primjerice C-435/09, Commission v. Belgium, par. 53), kada države članice određuju koji će projekti iz Priloga II. ići na ocjenu o potrebi procjene utjecaja na okoliš, tada se trebaju uzeti u obzir relevantni kriteriji koji su navedeni u Prilogu III. Direktive. Prilog III. Direktive je u hrvatskoj Uredbi o procjeni utjecaja zahvata na okoliš prenesen u Prilog V. Stoga tužitelj smatra da je neispravan zaključak prvostupanjskog suda da se ne primjenjuju kriteriji iz Priloga V. Uredbe s obrazloženjem da se oni primjenjuju samo kad se provodi ocjena o potrebi procjene zahvata na okoliš. Ističe kako je i ovdje vidljiv pretjerani formalizam u shvaćanju prvostupanjskog suda ne sagledavajući smisao instituta ocjene o potrebi procjene sukladno Direktivi o procjeni utjecaja na okoliš i mjerodavnoj praksi Suda EU.

4.6.              Tužitelj Sudu upućuje i zahtjev da zastane s postupkom i uputi Sudu Europske unije prethodna pitanja o tome: 1. protivi li se Direktivi 2011/92/EU o procjeni utjecaja na okoliš tumačenje nacionalnog suda da su iz pojma infrastrukturni projekti (Prilog II., točka 10.) izuzeti zahvati koje privatne osobe grade na svojem zemljištu za svoje potrebe; 2. protivi li se Direktivi 2011/92/EU o procjeni utjecaja na okoliš tumačenje nacionalnog suda da se kriteriji iz Priloga III. Direktive ne primjenjuju prilikom određivanja treba li se provesti tzv. screening postupak (ocjena o potrebi procjene utjecaja na okoliš), već se primjenjuju samo kad se ocjena o potrebi procjene zahvata na okoliš provodi.

4.7.              Radi svega navedenog predlaže Sudu poništiti pobijanu presudu i rješenja javnopravnih tijela. Traži i naknadu troškova sastava žalbe u iznosu od 3.125,00 kuna uz PDV u iznosu od 781,25 kuna.

5.              Tuženik u odgovoru na žalbu u bitnom navodi da su navodi iz žalbe tužitelja neosnovani, netočni i usmjereni na odugovlačenje upravnog spora pa prema tome protivni odredbi članka 8. ZUS-a.

5.1.              Naime, prvostupanjski sud je na temelju svih dokaza pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe važećih propisa. Sva utvrđenja suda o bitnim činjenicama koje je sud izložio u obrazloženju presude su potpuna i nedvosmislena te ni na koji način ne dovode u sumnju pravilnost sudske odluke.

5.2.              U obrazloženju pobijane presude sud u bitnom navodi kako je u ovom upravnom sporu sporno je li za predmetni zahvat potrebno provesti ocjenu o potrebi procjene zahtjeva (pravilno: zahvata) na okoliš pri čemu nije sporno da je namjena predmetnog nasipa – zaštita od visokih voda. Nastavno navodi članak 3. stavak 1. točku 66. Zakona o vodama, zatim članak 22. stavak 1. točku 1. i članak 23. stavke 1. i 7. Zakona o vodama te točku 2., odnosno 2.2. Priloga III. Uredbe o procjeni utjecaja zahvata na okoliš. Ističe da se predmetni zahvat ne može podvesti pod točku 2. Priloga III. Uredbe obzirom da se ne radi o infrastrukturnom objektu nego o vodnoj građevini koju privatna osoba gradi na svojem zemljištu za svoje potrebe. Također, iz

glavnog projekta je razvidno da predmetni zahvat nema dimenzije i karakteristike prema kojima bi se svrstao u točku 2.2. Priloga III. Uredbe, odnosno da ne proizvodi utjecaje izvan čestice nositelja zahvata.

5.3.              Nastavno na sve navedeno tuženik ističe kako su bespredmetni i navodi kojima se tužitelj poziva na postupke koji su se vodili pred Sudom Europske unije protiv Belgije i Njemačke obzirom da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti u ovom upravnom sporu. Ističe i da je Direktiva 2011/92/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 13. prosinca 2011. o procjeni učinaka određenih javnih i privatnih projekata na okoliš (kodifikacija) (tekst značajan za EGP, 28.1.2012.) prenesena u Zakon o zaštiti okoliša („Narodne novine“, broj: 80/13., 153/13., 78/15., 12/18., 118/18.) kao i u Uredbu o procjeni utjecaja zahvata na okoliš.

5.4.              Zaključno, iz svega navedenog proizlazi da je zahtjev tužitelja o upućivanju prethodnih pitanja Sudu Europske unije bespredmetan te da su žalbeni navodi neosnovani pa Sudu predlaže postupiti sukladno članku 74. stavku 1. ZUS-a i presudom odbiti žalbu kao neosnovanu.

6.              Zainteresirana osoba, iako pozvana rješenjem od 18. prosinca 2020. sukladno odredbi članka 71. stavku 3. ZUS-a, nije dostavila odgovor na žalbu.

7.              Žalba je osnovana.

8.              Ispitujući osporavanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi u smislu članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 29/17. i 110/21.), koju stranke protiv presude upravnog suda mogu podnijeti zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava (članak 66. stavak 1. ZUS-a), ovaj Sud nalazi da se pobijana odluka prvostupanjskog suda, uz obrazloženje kakvo je njome dano, ne može ocijeniti zakonitom.

9.              Rješenjem prvostupanjskog javnopravnog tijela odlučeno je da je predmetni zahvat gradnje nasipa – zaštitnog zida prihvatljiv za područje ekološke mreže, što je tuženik potvrdio, kao i prvostupanjski sud uz obrazloženje kako se u konkretnom slučaju radi o regulacijskoj i zaštitnoj vodnoj građevini (članak 22. stavak 1. točka 1. Zakona o vodama) koju pravne i fizičke osobe u smislu odredbe članka 23. stavka 7. Zakona o vodama mogu graditi na vlastitom zemljištu za vlastite potrebe, radi čega se ne radi o infrastrukturnom objektu u smislu točke 2. Priloga III. Uredbe o procjeni utjecaja zahvata na okoliš („Narodne novine“, broj: 61/14. i 3/17.) pa se stoga ne mora provesti ocjena o potrebi procjene utjecaja zahvata na okoliš slijedom čega se ne primjenjuju niti kriteriji iz Priloga V. Uredbe.

10.              Međutim, Sud navedeno shvaćanje ocjenjuje neosnovanim.

11.              U točki 2. Priloga III. Uredbe o procjeni utjecaja zahvata na okoliš navedeni su infrastrukturni projekti kao zahvati za koje se provodi ocjena o potrebi procjene utjecaja zahvata na okoliš, a za koje je nadležno upravno tijelo u županiji, odnosno u Gradu Zagrebu.

12.              U točki 2.2. Priloga III. navedene Uredbe navedeni su infrastrukturni projekti u odnosu na koje je potrebno izvršiti ocjenu o potrebi procjene utjecaja zahvata na okoliš, odnosno: kanali, nasipi i druge građevine za obranu od poplava i erozije obale.

13.              Prema tome, zahvat za koji je zainteresirana osoba prvostupanjskom javnopravnom tijelu podnijela zahtjev za prethodnu ocjenu prihvatljivosti zahvata za ekološku mrežu, po ocjeni ovog Suda potpada pod doseg navedene Uredbe jer se radi o gradnji nasipa – zaštitnog zida, a koji zahvat je nedvojbeno naveden u točki 2.2. Priloga III. navedene Uredbe. Pritom treba reći da Uredba ne razlikuje zahvate ovisno o činjenici tko je nositelj zahvata i na čijem zemljištu se zahvat izvodi, nego je naglasak na vrsti zahvata.

14.              Stoga se u konkretnom slučaju prethodna ocjena prihvatljivosti zahvata za ekološku mrežu daje u okviru postupka ocjene o potrebi procjene utjecaja zahvata na okoliš u smislu članka 27. stavka 1. Zakona o zaštiti prirode („Narodne novine“, broj: 80/13., 15/18. i 14/19.), što ovdje nije učinjeno zbog pogrešne pravne ocjene predmetnog zahvata, a time i pogrešne primjene materijalnog prava.

15.              Već zbog navedene povrede ovaj Sud nalazi pobijanu odluku prvostupanjskog suda, a shodno tome i predmetna rješenja javnopravnih tijela, nezakonitima pa stoga druge prigovore tužitelja nije razmatrao.

16.              Stoga će prvostupanjsko javnopravno tijelo u ponovljenom postupku uvažavajući pravno shvaćanje Suda iz ove presude, potpuno i pravilno utvrditi činjenično stanje na koje će pravilno primijeniti mjerodavni propis te potom donijeti novo zakonito rješenje o zahtjevu zainteresirane osobe.

17.              Kraj takvog stanja stvari, a zbog gore iznesenog, valjalo je, na temelju odredbe članka 74. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima, odlučiti kao u točkama I, II i III izreke ove presude.

18.              S obzirom na naprijed navedeno, tuženiku je sukladno članku 79. stavku 4. Zakona o upravnim sporovima naloženo da tužitelju naknadi troškove spora koji se odnose na sastav tužbe i podneska od 19. listopada 2020. na temelju Tbr. 23. t. 1. i 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.) što u vezi s Tbr. 42. i 50. iznosi ukupno 10.156,25 kuna, kako je i traženo.

19.              Zahtjev zainteresirane osobe za naknadu troškova spora odbijen je točkom V izreke na temelju članka 79. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima budući da u upravnom sporu nije uspjela.

 

U Zagrebu 26. studenoga 2021.

 

                            Predsjednica vijeća             

                                                                                                                Marina Kosović Marković, v.r.