1                                             Posl. broj: 4 P-75/2021-49

 

                  

     REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U PAZINU

       Dršćevka 1, 52000 Pazin

Posl. broj: 4 P-75/2021-49

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Trgovački sud u Pazinu, po sutkinji Tijani Licul, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja H. T. d.d. Z, OIB:, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu B., D. & P. u Z., protiv tuženika Grad P., P., OIB:, kojeg zastupa punomoćnik D. Š., odvjetnik u Z., radi plaćanja naknade po osnovi prava služnosti, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene 26. studenog 2021. u nazočnosti punomoćnika stranaka, na ročištu za objavu presude održanom istog dana,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Utvrđuje se da ne postoji obveza tužitelja na plaćanje naknade za pravo puta u iznosu od 383.297,79 kn iz toč. III. Djelomičnog rješenja agencije, Klasa: UP/I 344-03/16-11/264, Urbroj: 376-10-17-25 od 25. listopada 2017., u iznosu od 319.516,50 kn iz toč. VII., VIII., IX. i X. Rješenja agencije, Klasa: UP/I-344-03/16-11/264, Urbroj: 376-05-3-19-31 od 17. travnja 2019. i u iznosu od 46.277,63 kn iz toč. IV., V., VI. i VII. Dopunskog rješenja agencije, Klasa: UP/I-344-03/16-11/264, Urbroj: 376-05-03-20-40 od 10. rujna 2020.“

II. Tuženik je dužan primati ispunjenje tužiteljevih novčanih obveza temeljem Ugovora T45-076/2010. o osnivanju prava služnosti na javnim površinama od 01. listopada 2010. godine."

 

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku plati troškove ovog postupka u iznosu od 90.437,50 kn, u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

1. Tužitelj je 04. prosinca 2017. godine podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja da je neosnovan i bez pravnog učinka otkaz Ugovora T45-076/2010. o osnivanju prava služnosti na javnim površinama od 01. listopada 2010. godine, kojeg je tuženik izjavio 28. srpnja 2017. godine, kao i da je tuženik dužan primiti ispunjenje tužiteljevih novčanih obveza temeljem tog ugovora.

 

2. Nije sporno da su stranke 1. listopada 2010. sklopile Ugovor o osnivanju prava služnosti na javnim površinama (list 9 do 12 spisa), predmet kojeg ugovora je osnivanje prava služnosti na javnim površinama u vlasništvu tuženika, a u korist tužitelja, u svrhu gradnje, polaganja, održavanja, razvoja i korištenja elektroničke komunikacijske infrastrukture i povezane opreme (čl. 3. Ugovora), kao i da ugovorena služnost nije upisana u zemljišne knjige nadležnog zemljišno knjižnog suda, te da je tuženik izjavom od 28. svibnja 2017. godine (list 13 do 14 spisa) otkazao tužitelju ugovor o osnivanju prava služnosti. Tim ugovorom tužitelj se tuženiku obvezao plaćati godišnji avans na ime naknade u iznosu od 107.100,00 kn (čl. 5.).

 

3. Presudom ovog suda posl. broj: P-360/2017-13 od 22. studenog 2018. godine tužbeni zahtjev je odbijen.

 

4. Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj: Pž-1112/2019-7 od 01. prosinca 2020. godine preinačena je prvostupanjska odluka u točki I. na način da je suđeno da je neosnovan i bez pravnog učinka otkaz Ugovora T45-076/2010. o osnivanju prava služnosti na javnim površinama od 01. listopada 2010. godine, kojeg je tuženik izjavio 28. srpnja 2017. godine, dok je u točki II. prvostupanjska presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak.

 

5. U presudi drugostupanjski sud navodi da sklopljeni pravni posao o osnivanju prava služnosti predstavlja obveznopravni odnos koji bi, po redovnom tijeku stvari, upisom u zemljine knjige počeo proizvoditi stvarnopravne učinke. U konkretnom slučaju tužitelj nije samim sklapanjem pravnog posla stekao prava stvarnopravnog ovlaštenika, već je za stjecanje prava stvarne služnosti tužitelj trebao ishoditi uknjižbu tog prava u zemljišne knjige, a što tužitelj nije učinio. Pravna narav tog posla nije da na neodređeno vrijeme ostane isključivo obveznopravni posao, već samo na određeno, to stoga što će u trenutku uknjižbe stvarnog prava u zemljišne knjige takav ugovor, pored obveznopravnih učinaka (u odnosu na naknadu) početi stvarati i stvarnopravne učinke, dakle preobraziti će se iz čistog obveznopravnog u mješoviti pravni posao u kojem prevladavaju elementi stvarnopravnog ugovora jer je zakonom propisano da je njegov cilj stjecanje ograničenog stvarnog prava. Upravo se zbog takvih stvarnopravnih učinaka kojima su stranke stremile u trenutku sklapanja ugovora, a do kojih bi prema redovitom tijeku stvari trebalo doći, takav ugovor ne može otkazati sukladno odredbi čl. 212. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), kao što se može otkazati pravni odnos koji je isključivo obveznopravni i koji je namijenjen da ostane takav za čitavo vrijeme svog trajanja.

 

6. Prema tome, zaključak je drugostupanjskog suda kako ugovorni odnos između stranaka nije pravni odnos koji će na neodređeno vrijeme proizvoditi isključivo obveznopravne učinke takav ugovorni odnos nije niti mogao biti otkazan u skladu s odredbom čl. 212. st. 1. ZOO-a radi čega  je otkaz Ugovora o osnivanju prava služnosti na javnim površinama T-45-076/10 od 1. listopada 2010. godine, kojeg je tuženik izjavio 28. srpnja 2017. godine, neosnovan i bez pravnog učinka.

 

7. U ponovljenom postupku preostalo je odlučiti o preostaloj točki tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži da je tuženik dužan primati ispunjenje tužiteljeve ugovorne obveze.

 

              8. Proveden je dokazni postupak u kojem je izvršen uvid u ugovor T-45-076/10 o osnivanju prava služnosti na javnim površinama na listu 8-12 spisa, izjavu o otkazu na listu 13-14 spisa, zaključak agencije na listu 15-17 spisa, dostavnica na listu 34 spisa, rješenja agencije na listu 143 do 148, 149 do 157, i listu 240 do 243 spisa, presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske posl. broj: UsII-334/17 na listu 157 do 160 te listu 161 do 165 spisa.

 

              9. U nastavku postupka tužitelj je predložio da sud odluči i o još jednom zahtjevu i to:

"Utvrđuje se da ne postoji obveza tužitelja na plaćanje naknade za pravo puta u iznosu od 383.297,79 kn iz toč. III. Djelomičnog rješenja agencije, Klasa: UP/I 344-03/16-11/264, Urbroj: 376-10-17-25 od 25. listopada 2017., u iznosu od 319.516,50 kn iz toč. VII., VIII., IX. i X. Rješenja agencije, Klasa: UP/I-344-03/16-11/264, Urbroj: 376-05-3-19-31 od 17. travnja 2019. i u iznosu od 46.277,63 kn iz toč. IV., V., VI. i VII. Dopunskog rješenja agencije, Klasa: UP/I-344-03/16-11/264, Urbroj: 376-05-03-20-40 od 10. rujna 2020.“

 

              10. Smatra da se ne radi o preinaci tužbe već da je za donošenje odluke o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva potrebno prethodno odlučiti o tom naknadno postavljenom zahtjevu.

 

              11. Nakon provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

 

              12. U prvom redu, a kako to proizlazi već iz drugostupanjske odluke, kako pravo služnosti nije upisano u zemljišne knjige to nije ni došlo do stjecanja ograničenog stvarnog prava u korist tužitelja. Obzirom na to, kako je obveza tužitelja vezana sa činjenicu osnivanja stvarne služnosti to sud utvrđuje da, a obzirom da ta služnost nije nikada osnovana, isti ne može biti u obvezi plaćati naknadu za tu služnost (3. odjeljak, strana 5. drugostupanjske odluke). Osim toga, visina te naknade nije nikada određena jer iznos od 107.100,00 kn predstavlja avans za naknadu čiju visinu su stranke trebale naknadno točno odrediti.

 

              13. No, neovisno o tome, sud je mišljenja da je Ugovor T45-076/2010. o osnivanju prava služnosti na javnim površinama od 01. listopada 2010. godine ništetan temeljem čl. 270. ZOO-a pa tužitelj nije i iz tog razloga dužan ispunjavati obvezu koja bi za njega proizlazila iz tog ugovora.

 

14. Članak 270. ZOO-a glasi: (1) Kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. (2) Ali ugovor sklopljen pod odgodnim uvjetom ili rokom valjan je ako je prije ispunjenja uvjeta, odnosno isteka roka činidba postala moguća, dopuštena, određena ili odrediva. Sukladno čl. 327. ZOO-a na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba.

 

              15. Naime, činidba tuženika je neodređena i temeljem ugovora uopće nije moguće utvrditi na teret kojih nekretnina u vlasništvu tuženika je tuženik u obvezi dopustiti osnivanje služnosti u korist tužitelja. Radi se o bitnom sastojku ugovora jer se ugovor sklapa upravo radi osnivanja služnosti. Nastavo na to neodređena je i činidba tužitelja jer visina naknade koju je isti dužan plaćati zavisi o ukupnoj duljini javne površine na kojoj se osniva služnost, a za što je bilo prethodno potrebno identificirati čestice na teret kojih će se služnost osnovati. Iznos od 107.100,00 kn ne predstavlja iznos naknade već avansa na ime naknade do konačnog utvrđivanja iznosa naknade (čl. 5.).

 

              16. Ugovor T45-076/2010. o osnivanju prava služnosti na javnim površinama sklopljen je 01. listopada 2010. godine. Taj je ugovor bio valjan do 31. prosinca 2012. jer je do tog dana obveza tuženika (i tužitelja) bila odrediva. Naime, u čl. 3. st. 3. ugovora, ugovoreno je da će tužitelj do 31. prosinca 2012. sačiniti identifikaciju čestica, a što nije učinjeno ni do 31. prosinca 2012. ni kasnije. Dakle, iako je obveza tuženika bila neodređena u trenutku sklapanja tog ugovora, a što je ugovornim stranama bilo poznato, ugovor ne bi bio nevaljan da su do 31. prosinca 2012. identificirane čestice na teret kojih se tuženik obvezao osnovati pravo služnosti, a nakon čega bi se ugovor mogao provesti u zemljišnim knjigama i osnovati pravo služnosti, ali i utvrditi iznos naknade kao obveze tužitelja. Međutim to nije učinjeno. Logično je da je identifikacija čestica bila obveza tužitelja, ne tuženika, jer je tužitelj, godinama prije polagao elektroničku komunikacijsku infrastrukturu tamo gdje mu je bilo potrebno, bez prethodnog odobrenja tuženika odnosno općenito vlasnika nekretnina, pa je samo tužitelj imao saznanja na kojim česticama je ta infrastruktura položena i samo on je mogao sastaviti taj popis tj. identifikaciju.

 

              17. Dakle, kako do 31. prosinca 2012., a ni kasnije, nisu određeno navedene čestice na teret kojih će se osnovati pravo služnosti to je ugovor kojemu je cilj upravo osnivanje prava služnosti izvođenjem iz prava vlasništva poslužne stvari ništetan jer se zbog neodređenosti nekretnina na teret kojih je trebalo osnovati pravo služnosti ta služnost nije mogla niti osnovati (uknjižbom u zemljišne knjige) i nije nikada niti osnovana, a posljedično nije se mogla odrediti ni visina naknade.

 

              18. Kako je ugovor ništetan isti ne proizvodi pravne učinke pa ne postoji ni obveza tužitelja na plaćanje naknade temeljem tog ugovora, kao ni dužnost tuženika da to ispunjenje primi. Upravo radi toga je neosnovan tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži od suda da je tuženik dužan primati ispunjenje tužiteljevih novčanih obveza temeljem Ugovora 45-076/2010. o osnivanju prava služnosti na javnim površinama od 01. listopada 2010. godine.

 

              19. Drugostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke navodi da je prije upuštanja u odlučivanje o osnovanosti tog dijela tužbenog zahtjeva potrebno razjasniti može li i koji bi uopće bio interes tužitelja zahtijevati u skladu s odredbom čl. 187. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP) da se utvrdi tuženikova obveza primati ispunjenje tužiteljevih ugovornih obveza. Dodatno ukazuje da tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje da je tuženik dužan primati ispunjenje tužiteljeve ugovorne obveze je gotovo jednak tužbenom zahtjevu kojim bi se zahtijevalo da se u parničnom postupku koji je tužitelj pokrenuo protiv tuženika utvrde tuženikova prava koja proizlaze iz ugovora.

 

              20. Sud smatra kako pravni interes tužitelja za postavljanje takvog tužbenog zahtjeva postoji upravo zato što je, u trenutku podnašanja tužbe, bio sporan pravni temeljem iz kojeg bi proizlazila obveza tužitelja na plaćanje naknade (ugovor ili zakon).

 

21. U vezi toga, sud smatra da je postojao i pravni interes za podnašanje naknadnog tužbenog zahtjeva, koji je postavljen u ponovljenom postupku, i to temeljem čl. 187. st. 3. i st. 4. ZPP-a koji glase: Ako odluka o sporu ovisi o tome postoji li ili ne postoji kakav pravni odnos koji je prije ili tijekom parnice postao sporan, tužitelj može, istaknuti i tužbeni zahtjev da sud utvrdi da takav odnos postoji odnosno da ne postoji, ako je sud pred kojim parnica teče nadležan za takav zahtjev. (4) Isticanje zahtjeva prema odredbi stavka 3. ovog članka nakon podnošenja tužbe neće se smatrati preinakom tužbe. Taj tužbeni zahtjev glasi:

"Utvrđuje se da ne postoji obveza tužitelja na plaćanje naknade za pravo puta u iznosu od 383.297,79 kn iz toč. III. Djelomičnog rješenja agencije, Klasa: UP/I 344-03/16-11/264, Urbroj: 376-10-17-25 od 25. listopada 2017., u iznosu od 319.516,50 kn iz toč. VII., VIII., IX. i X. Rješenja agencije, Klasa: UP/I-344-03/16-11/264, Urbroj: 376-05-3-19-31 od 17. travnja 2019. i u iznosu od 46.277,63 kn iz toč. IV., V., VI. i VII. Dopunskog rješenja agencije, Klasa: UP/I-344-03/16-11/264, Urbroj: 376-05-03-20-40 od 10. rujna 2020.“

 

              22. Naime, pojednostavljeno rečeno, između stranaka nije sporno da tužitelj kao infrastrukturni operator ima pravo na nekretninama tuženika polagati elektroničku infrastrukturnu mrežu, kao i da je tužitelj dužan tuženiku plaćati naknadu za takvo korištenje njegovih nekretnina. Sporno je po kojem pravnom temelju je tužitelj dužan plaćati naknadu, i to da li temeljem Ugovora 45-076/2010. o osnivanju prava služnosti na javnim površinama od 01. listopada 2010. godine ili temeljem rješenja agencije odnosno sporna je visina naknade.

 

              23. Sukladno uređenju iz Zakona o elektroničkim komunikacijama (Narodne novine broj 73/2008, 90/2011, 133/2012, 80/2013, 71/2014, 72/2017) te Pravilnika o potvrdi i naknadi o pravu puta (Narodne novine broj 31/2009, 89/2010, 152/2011 te Narodne novine broj 152/2011, 151/2014, 95/2017) to pravo može biti zakonsko (pravo puta) ili ugovorno (npr. pravo služnosti), a kako je istovjetno uređeno čl. 8. st. 1. ranijeg pravilnika odnosno čl. 8. st. 4. novog pravilnika, a koji glase: "Obveza plaćanja naknade za pravo puta prestaje ako infrastrukturni operator zasnuje koje drugo stvarno pravo na nekretnini za koju je izdano pravo puta ili zasnuje drugi pravni odnos s upraviteljem općeg dobra ili vlasnikom nekretnine za koje je izdano pravo puta, kojim je utvrđena obveza plaćanja odgovarajuće naknade za korištenje općeg dobra ili nekretnine. " odnosno "Obveza plaćanja naknade za pravo puta prestaje ako na nekretnini postoji koje drugo pravo temeljem kojeg infrastrukturni operator plaća naknadu za korištenje općeg dobra ili nekretnine.".

 

              24. Intencija je tužitelja i tuženika bila da svoje odnose reguliraju ugovorno i to tako da će na nekretninama tuženika osnovati u korist tužitelja pravo služnosti. Međutim, nakon sklapanja ugovora, ugovorne strane nisu izvršile sve obveze koje su trebale (u prvom redu identifikaciju nekretnina), i pravo služnosti nije nikada osnovano, kao što nije određena ni visina naknade, a ugovor je, upravo zbog toga što temeljem istoga nije moguće utvrditi koje su obveze stranaka (na teret kojih nekretnina je pravo služnosti trebalo osnovati, visina naknade), ništetan.

 

25. Radi navedenog, u nedostatku nekog drugog pravnog temelja (jer je sporni ugovor otpao) odnos tužitelja i tuženika uređuje se sukladno čl. 28. i čl. 29. Zakona o elektroničkim komunikacijama, uz sudjelovanje agencije (dalje: agencija), a kao što je konkretno i uređeno rješenjem agencije, Klasa: UP/I 344-03/16-11/264, Urbroj: 376-10-17-25 od 25. listopada 2017., rješenjem agencije, Klasa: UP/I-344-03/16-11/264, Urbroj: 376-05-3-19-31 od 17. travnja 2019. te rješenjem agencije, Klasa: UP/I-344-03/16-11/264, Urbroj: 376-05-03-20-40 od 10. rujna 2020. godine (rješenja agencije na listu 143 do 148, 149 do 157, i listu 240 do 243 spisa), po osnovi kojih rješenja je tužitelj dužan tuženiku plaćati naknadu u iznosima koji su utvrđeni u tim rješenjima, radi čega je tužiteljev naknado postavljeni zahtjev za utvrđenjem da nije u obvezi plaćati naknadu po osnovi tih rješenja neosnovan.

 

26. Sud ovdje ukazuje da nije nadležan ulaziti u valjanost rješenja agencije jer se radi o pravomoćnim rješenjima koja je u okviru svoje nadležnosti donijelo upravno tijelo, a sud je vezan takvim rješenjima. No sud je nadležan odlučivati po kojem pravnom temelju je odnos stranaka uređen, a što je u ovoj odluci i učinjeno i obrazloženo.

 

27. Stranke su potraživale troškove postupka.

 

28. Odredbom čl. 154. st. 1. ZPP-a propisano je da je troškove postupka dužna snositi ona strana koja je izgubila u postupku radi čega je sud odlučivao isključivo o tuženikovom zahtjevu za naknadom troškova.

 

              29. Tuženik potražuje trošak za sastav odgovora na tužbu, za zastupanje na ročištu 9. listopada 2018. godine, za odgovor na žalbu od 2. ožujka 2020. godine, za podnesak od 30. travnja 2021. godine, za podnesak od 11. svibnja 2021. godine, za ročište od 13. listopada 2021. godine, te ročište od 26. studenog 2021. godine, za svaku od tih radnji 12.562,50 kn (PDV uključen) te sudsku pristojbu za odgovor na žalbu u iznosu od 2.500,00 kn.

 

              30. S obzirom na vrijednost predmeta spora od 1.000.005,00 kn, tuženiku pripada iznos od 10.050,00 kn po radnji (Tbr. 7.1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika - Narodne novine, broj 142/2012, 103/2014, 118/2014,) i to za sastav odgovora na tužbu iznos od 10.050,00 kn  prema Tbr. 8.1, za zastupanje na ročištu 09. listopada 2018. godine iznos od 10.050,00 kn prema Tbr. 9.1., za sastav odgovora na žalbu od 02. ožujka 2020. godine iznos od 10.050,00 kn prema Tbr. 10.4., za sastav podneska od 30. travnja 2021. godine iznos od 10.050,00 kn prema Tbr. 8.1., za sastav podneska od 11. svibnja 2021. godine iznos od 10.050,00 kn prema Tbr. 8.1., za pristup ročištu održanom 13. listopada 2021. godine iznos od 10.050,00 kn prema Tbr. 9.1. te za pristup ročištu održanom 26. studenog 2021. godine iznos od 10.050,00 kn, ukupno 70.350,00 kn uvećano za PDV 25% u iznosu od 17.587,50 kn prema Tbr. 42. odnosno ukupan iznos od 87.937,50 kn, kao i trošak sudske pristojbe na odgovor na žalbu u iznosu od 2.500,00 kn (potvrda o plaćanju na listu 183 spisa).

 

              31. Ukupno, tuženiku je priznat trošak u iznosu od 90.437,50 kn, koji trošak mu je dužan platiti tužitelj temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a.

 

              32. Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

U Pazinu, 26. studenog 2021.

 

                                                                                                                Sutkinja:

                                                                                                                Tijana Licul

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

              Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

             

DNA:

              1. Pun. tužitelja

              2. Pun. tuženika