1              Poslovni broj: Gž-1149/2021-2

Poslovni broj: Gž-1149/2021-2

U   I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Marka Pribisalića predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i izvjestiteljice te Lucije Lasić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. B., OIB: ..., iz K., koju zastupa punomoćnik Z. K., odvjetnik u K., protiv tuženika E.&S. B. d.d., OIB: ... iz R., kojeg zastupaju punomoćnici - odvjetnici Odvjetničkog društva H. & P. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-112/2019-28 od 22. travnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 25. studenoga 2021.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-112/2019-28 od 22. travnja 2021. u pobijanom dijelu točke II. izreke koji se odnosi na dosuđene zakonske zatezne kamate od 1. veljače 2008. do 1. listopada 2013. na pojedinačne iznose navedene u ovoj točki izreke koji zbrojeni daju iznos od 4.988,73 kune.

Obrazloženje

1. Pobijanom je presudom utvrđeno da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe članka 8. Ugovora o kreditu broj ... kojeg su 3. lipnja 2004. sklopili tužiteljica V. B. kao korisnica kredita i tuženik E. & S. B. d.d. kao kreditor u dijelu u kojem je tužiteljica obvezna platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi promjenjivoj po Odluci tuženika o kreditiranju građana, a preko ugovorene kamatne stope od 4,99% godišnje (točka I. izreke). Ujedno je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 4.988,73 kuna sa zakonskom kamatom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate kako je specificirano u točki II. izreke (točka II. izreke). Odlukom je o parničnom trošku naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 8.407,50 kuna (točka III. izreke).

2. Protiv ove presude žalbu podnosi tuženik pobijajući je u dijelu točke II. izreke koji se odnosi na dosuđene zakonske zatezne kamate od 1. veljače 2008. do 13. lipnja 2014. zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11,148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP), s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Tužiteljica nije odgovorila na žalbu tuženika.

4. Žalba je neosnovana.

5. Bez osnove tuženik ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati zato što je njezina izreka razumljiva, ne proturječi sama sebi ni svojim razlozima, presuda ima jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, o tim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. U odnosu na žalbene navode da sud nije dao razloge za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u pobijanom dijelu koji se odnosi na dosuđeni tijek zakonskih zateznih kamata, odgovoriti je da je iz sadržaja pobijane presude neizravno, ali ipak jasno, razvidno da je ovaj dio prvostupanjske presude utemeljen na odredbi članka 323. stavka 1. i članka 1115. Zakona o obveznim odnosnima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), pa u tom smislu pobijana presuda nije nerazumljiva, ali o tome će više biti riječi u dijelu ovog obrazloženja koji se odnosi na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

5.2. Žalitelj ne ukazuje na druge bitne povrede, a ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinu donošenju u granicama ispitivanja iz članka 365. stavka 2. ZPP, žalbeni sud ocjenjuje da u postupku nisu počinjene ni bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

6. U ovom stadiju postupka nije sporno da je tužiteljica predmetnu parnicu pokrenula kao potrošač pojedinac u smislu odredbe članka 140. ZZP/07 (jednako i prema odredbi članka 120. Zakona o zaštiti potrošača - "Narodne novine", broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje: ZZP/14) nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora o zaštiti interesa i prava potrošača te da je tužiteljica u ovoj parnici, u skladu s odredbom članka 502.c ZPP, ovlaštena pozvati se na pravno utvrđenje suda iz kolektivnog spora, kao što je i sud u predmetnoj parnici, u skladu s odredbom članka 138.a ZZP/07 (članak 118. ZZP/14), vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.

7. Naime, u postupku nije bilo sporno da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a ona presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., pravomoćno utvrđeno da su banke, a među njima i tuženik iz predmetne parnice, u razdoblju od 20. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedile kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i način izračuna tih parametara koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama spomenutih Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

8. U tom je smislu u ovom stadiju postupka već pravomoćno utvrđeno da je predmetna ugovorna odredba o promjenjivoj stopi redovne kamate, u dijelu kojim je određena njena promjena jednostranom odlukom tuženika kao kreditora, nepoštena odredba u smislu odredbi članka 81. stavaka 1. i 2. te članka 82. ZZP/03 važećeg u vrijeme zaključenja ugovora jer se radilo o nerazumljivoj odredbi iz koje nisu bili jasno vidljivi parametri o promjeni stope odlukom tuženika budući da se radilo o odredbi unaprijed formuliranog obrasca ugovora sastavljenog po tuženiku o kojoj se nije pregovaralo te je kao takva ništetna u smislu odredbe članka 87. stavka 1. ZZK/03. Jednako je tako pravomoćno utvrđeno da je tuženik u obvezi platiti tužiteljici iznos od 4.988,73 kune, kao i da tuženik duguje tužiteljici zateznu kamatu na navedeni iznos.

9. Sporno je, međutim, pitanje tijeka zakonskih zateznih kamata jer je sud prvog stupnja tužiteljici dosudio kamate od dospijeća svakog pojedinog više plaćenog mjesečnog anuiteta do isplate, dok tuženik smatra da tužiteljici kamata ne može početi teći prije pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu, odnosno da tuženiku nije mogla nastati ni obveza plaćanja zateznih kamata prije tog trenutka, odnosno prije 13. lipnja 2014.

9. U smislu naprijed navedenog sud je prvog stupnja, iako se izrijekom nije pozvao na mjerodavne odredbe materijalnog prava, očito odluku o tijeku zateznih kamata utemeljio na odredbi članka 323. stavka 1. ZOO u vezi s člankom 1115. ZOO zato što je tužiteljici dosudio novčani iznos koji joj pripada temeljem općih propisa obveznog prava po osnovi povrata danog u izvršenju ništetnog ugovora i to od dospijeća svakog pojedinog više preplaćenog anuiteta Ugovora do isplate.

10. S druge strane, tuženik smatra da je primjenom odredbe članka 1115. ZOO na konkretan slučaj, uz uzimanje u obzir svih specifičnosti predmetnog ugovora o kreditu uz CHF, valjalo ocijeniti da se tuženik nikako ne može smatrati nepoštenim stjecateljem te da tužiteljici može pripadati pravo na zatezne kamate najranije od dana podnošenja tužbe, a čak ako bi i mogle teći prije podnošenja tužbe, da ne bi mogle teći prije pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Gž-7129/13.

11. Razlozi koje tuženik navodi u prilog svojim tvrdnjama o tijeku kamate, usprkos tome što su ozbiljni i relevantni, ipak nisu dostatni za zaključak kojeg tuženik potencira zato što, sami za sebe, u dovoljnoj mjeri ne uzimaju u obzir specifičnosti konkretnog slučaja vezane uz odnos tužiteljice kao potrošača i tuženika kao trgovca u sporu čija se bit svodi na zaštitu potrošača od nepoštenih odredaba u potrošačkom ugovoru. Naime, tužiteljica je u tom pravnom odnosu slabija strana i, s obzirom na u postupku utvrđene okolnosti, nije znala niti je prema okolnostima morala znati za postojanje uzroka ništetnosti zato što joj kao potrošaču nisu mogli biti poznati egzaktni parametri koji utječu na odluku tuženika kao trgovca o visini stope ugovorene (promjenjive) kamatne stope, a koji su parametri tuženiku morali biti poznati i što je tuženik sastavio obrazac ugovora kojeg je tužiteljica potpisala.

12. U tom je dijelu predmetna odredba Ugovora o kreditu kao nepoštena od početka bila ništetna, a zaključak tuženika da prije pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu nije mogla nastati ni obveza plaćanja zateznih kamata nije prihvatljiv zato što u slučaju obveze vraćanja primljenog kao posljedice ništetnosti pravnog posla u kojem se zahtjev za vraćanje jedne strane ne gasi (članak 328. ZOO), a time i ne zastarijeva, ne podliježi zastari ni zahtjev druge strane da joj se vrati ono što je ona dala. To posebno stoga što je bit predmetnog spora upravo zaštita potrošača od nepoštenih odredaba u ugovornom odnosu, a naprijed navedeni zaključak ne ugrožava prava tuženika kao trgovaca i ujedno jače strane u predmetnom pravnom odnosu na slobodu ugovaranja, s jedne strane, dok s druge štiti tužiteljicu kao potrošača i slabiju stranku u postupku od nepoštenih ugovornih odredaba u punom opsegu. Osim toga, ova se vrsta pravnog odnosa temelji, među ostalim načelima, i na načelu savjesnosti i poštenja (članka 4. ZOO) koje obvezuje stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa na pridržavanje upravo tog načela, a tumačenje koje zagovara tuženik bilo bi protivno ovom načelu jer bi nesavjesnost jedne, i to jače, stranke u postupku, išla na štetu druge slabije stranke u postupku, koja ne bi dobila zaštitu od nepoštenih odredaba u punom opsegu.

13. Kod okolnosti da je uzrok djelomične ništetnosti ugovora upravo činjenica da je ugovorna odredba na koju tužiteljica ukazuje nepoštena i kao takva stvara neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, a nastala je krivnjom tuženika kao jače ugovorne strane, valja zaključiti da je tužiteljica ugovorna strana koja je od početka pravnog odnosa stranaka savjesna, dok je tuženik od početka pravnog odnosa stranaka nesavjesna strana, pa nesavjesnost jedne strane u ugovornom odnosu ne može ići na štetu savjesne strane u tom odnosu. U tom bi smislu težnja tuženika da zadrži iznos koji predstavlja kamatu na preplaćene iznose po osnovi djelomične ništetnosti ugovora, i to od dospijeća do isplate predstavljala i zlouporabu prava koja je u obveznim odnosima zabranjena (članak 6. ZOO).

14. S obzirom na činjenicu da je spor na koji se tužiteljica pozvala u ovom postupku u smislu odredbe članka 502.c ZPP započeo podnošenjem tužbe 4. travnja 2012., a do tog trenutka primjenom općeg zastarnog roka od pet godina nije zastarjelo ni jedno potraživanje tužiteljice jer je najstarije iz veljače 2008., a prekid je trajao do 13. lipnja 2014. kada je okončan taj postupak. Kako je tužiteljica za djelomičnu ništetnost saznala tek pravomoćnošću presude donesene u kolektivnom sporu, to njoj pripada pravo na kamatu novčanog iznosa preplaćenog zbog takve ništetnosti, i to od preplate svakog pojedinog više plaćenog anuiteta do isplate sukladno odredbi članka 1115. ZOO.

15. Pravilna je i odluka o parničnom trošku jer pravilno utemeljena na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP i jer je parnični trošak pravilno obračunat.

16. Kako nisu ostvareni razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija, kao ni oni na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, žalbu je tuženika valjalo odbiti i u pobijanom dijelu presudu potvrditi temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP.

Split, 25. studenoga 2021.