Poslovni broj: 57 Pž-5076/2021-2

1

REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 57 Pž-5076/2021-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ružice Omazić, predsjednice vijeća, Mirte Matić, sutkinje izvjestiteljice i Božene Zajec, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja F. S..p.A., Talijanska Republika, OIB ..., kojeg zastupa I. S., odvjetnik u Z., protiv tuženika F. d.o.o., Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnica M. P. F., odvjetnica u Z., radi isplate iznosa od 93.169,17 EUR, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude i rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1170/12-84 od 3. rujna 2021., u sjednici vijeća održanoj 25. studenoga 2021.

p r e s u d i o j e

I. Odbijaju se tužiteljeva i tuženikova žalba kao neosnovane i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1170/12-84 od 3. rujna 2021.

II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu u iznosu od 7.000,00 kn kao neosnovan.

r i j e š i o j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1170/12-84 od 3. rujna 2021. u točki II. izreke rješenja.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Trgovački sud u Zagrebu je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 73.549,17 EUR kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka I. izreke), odbio tužiteljev zahtjev za nadoknadom troškova postupka (točka II. izreke), naložio tužitelju nadoknaditi tuženiku trošak postupka od 244.500,00 kn (točka III. izreke) i odbio tuženikov zahtjev za nadoknadu troškova postupka u iznos od 232.500,00 kn, kao neosnovan.

2. Pobijanim rješenjem, Trgovački sud u Zagrebu je utvrdio povlačenje tužbe u dijelu zahtjeva za isplatom iznosa od 19.620,00 EUR (točka I. izreke) i odbio kao neosnovan prijedlog za osiguranje novčane tražbine u iznosu od 73.569,17 EUR s pripadajućim zateznim kamatama određivanjem privremene mjere zabrane otuđenja ili opterećenja nekretnina u vlasništvu tuženika pobliže opisanih u izreci rješenja.

3. U obrazloženju presude sud, u bitnome, navodi da među strankama nije sporno da je tužitelj jedan od članova društva tuženika koji je tuženiku isporučio robu, keramičarsku i sanitarnu opremu, specificiranu u utuženim računima za koju mu tuženik nije platio cijenu već je sporno jesu li stranke bile u odnosu kupoprodaje ili je isporuka predmetne robe predstavljala bespovratno robno ulaganje društva majke u društvo kćer te je li potraživanje zastarjelo. Ocjenom izvedenih dokaza sud je iz Sporazuma od 7. travnja 2000., koji je sklopljen između tužitelja, zastupanog po tadašnjem direktoru G. C. i tuženika, zastupanog po direktoru N. G., utvrdio da su stranke u čl. 4. Sporazuma ugovorile da će se u njihovom međusobnom poslovanju kao mjerodavno pravo primjenjivati hrvatski propisi i pravo, a za sve sporove da će biti nadležan sud u Zagrebu, koje pravilo će vrijediti i za kupce iz trećih zemalja, što će tuženik posebno i ugovoriti sa svakim kupcem. S obzirom na to da je u postupku utvrđeno da su stranke preostale odredbe Sporazuma ispunile sud nema razloga sumnjati da je i odredba čl. 4. Sporazuma, kojom se uređuje mjerodavno pravo i prorogacija nadležnosti, odgovarala pravoj volji ugovornih strana. U odnosu na tuženikovo osporavanje vjerodostojnosti dostavljene ovjerene preslike Sporazuma od 7. travnja 2000., kao i autentičnost potpisa tadašnjeg zastupnika po zakonu tužitelja, G. C. i pečata tuženika, sud je izvođenjem dokaza, između ostalog i grafološkom vještačenjem po vještaku M. K., te prigovore ocijenio neosnovanim. Primjenom odredbe mjerodavnog čl. 19. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 43/82 i 72/82, „Narodne novine“ broj: 53/91, 88/01 i 101/17 i čl. 228. st. 1. i. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08; dalje: ZOO) tuženikov prigovor zastare sud je ocijenio osnovanim jer su utuženi računi dospijevali u razdoblju od 30. studenoga 2005. do 30. srpnja 2008., a tužba je podnesena 15. ožujka 2012., dakle, nakon isteka zastarnog roka od tri godine. O troškovima parničnog postupka odlučeno je primjenom čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP).

4. U obrazloženju rješenja sud u odnosu na predloženu mjeru osiguranja navodi da nisu ispunjene zakonske pretpostavke koje opravdavaju prihvaćanje prijedloga za osiguranje, propisane odredbom čl. 344. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17; dalje: OZ) jer tužitelj nije dokazao vjerojatnost svoje tražbine.

5. Tužitelj je podnio žalbu protiv presude u točkama I., II. i III. izreke te rješenja u točki II. izreke, navodeći, u bitnome, da je presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer sud nije iznio valjane razloge o odlučnim činjenicama. Sud je presudu donio samo na temelju spornog Sporazuma od 7. travnja 2000. te nalaza i mišljenja grafološkog vještaka koje je tužitelj osporio. Sporazum je nevjerodostojan dokument jer nije dostavljen u izvorniku te je tužitelj odmah nakon što je tuženik dostavio ovjerenu presliku spornog sporazuma osporavao ne samo potpis g. C. kao navodno potpisnika za tužitelja, nego vjerodostojnost tog dokumenta. Sud nije ocijenio radi li se o valjanoj ispravi i zakonitom dokazu. Pritom, sud je zanemario da je tuženik dostavio tu ispravu nakon proteka osam godina od podnošenja tužbe jer je prvotno isticao prigovor zastare tužiteljeve tražbine pozivajući se na primjenu Konvencije o zastari potraživanja u oblasti međunarodne kupoprodaje roba kojom je propisani rok od četiri godine. Osim toga, pečat koji je korišten na spornoj preslici spornog Sporazuma iz 2000. godine razlikuje se od pečata društva F. M. O. kakav je korišten najmanje od 1. prosinca 1999. te je to još jedan dodatan pokazatelj da je riječ o nevjerodostojnom, ali vrlo vjerojatno i krivotvorenom dokumentu. Samo zbog toga što je javni bilježnik Š. B. Š. potvrdila da ovjerena preslika odgovara njenom izvorniku, a onda je to isto, u odnosu na potvrdu ovjerene preslike, učinio i javni bilježnik B. J. nije ispunjena pretpostavka podnošenja isprave u izvorniku prema čl. 108. st. 3. ZPP-a. Zbog navedenog pogrešan je zaključak suda da su stranke ugovorile mjerodavno pravo spornim Sporazumom slijedom čega je sud propustio primijeniti talijansko pravo kao pravo države u kojoj prodavatelj ima sjedište pri čemu je propustio primijeniti i pravilni zastarni rok koji je prema talijanskom pravu 10 godina. U odnosu na točku II. izreke rješenja koja se odnosi na odbijanje prijedloga za određivanje privremene mjere navodi da to rješenje pobija zbog svih razloga iznesenih u odnosu na glavnu stvar jer je sud pogrešno utvrdio da tužitelj nije dokazao vjerojatnost postojanja tražbine prema tuženiku. Zahtijeva naknadu troškova sastava žalbe u iznosu od 20.937,00 kn.

6. Tuženik je podnio žalbu protiv odluke o troškovima postupka sadržanu u dijelu točke IV. izreke presude navodeći da je sud pogrešnom primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika tuženikov zahtjev radi naknade za sastavljanje podnesaka od 14. listopada, 5. studenoga i 8. prosinca 2020. odmjerio prema Tbr. 8.3. Tarife iako se radi o obrazloženim podnescima kojima se tuženik očitovao na navode tužitelja, predlagao dokaze i prilagao isprave, pri čemu se u podnesku od 14. listopada 2020. očitovao o podnesenom prijedlogu za određivanjem privremene mjere slijedom čega mu je za te podneske valjalo odmjeriti trošak od po 7.000,00 kn prema Tbr. 8.1. Tarife. Pored toga, tuženiku neosnovano nisu priznati troškovi sastava odgovora na žalbu podnesenu protiv rješenja o odbačaju tužbe i odgovora na reviziju prema Tbr. 10. 1. i 2. Tarife jer su ti podnesci bili potrebni slijedom čega mu pripada trošak za te radnje od po 100.000,00 kn.

7. Tuženik u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode i zahtijeva nadoknadu troška sastava žalbe u iznosu od 7.000,00 kn.

8. Žalbe nisu osnovane.

9. Pobijana presuda ispitana je prema odredbi čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnoga prava.

10. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu kupoprodajne cijene robe označene u utuženim računima koja je isporučena tuženiku u razdoblju od 2005. do 2008. godine u iznosu od 73.549,17 EUR.

11. U tijeku postupka nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti pa tako ni povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju tužitelj neosnovano ukazuje u žalbi.

12. Prvostupanjski sud je pravilnom primjenom čl. 19. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Sporazuma od 7. travnja 2000. kojim je propisano da je za ugovor mjerodavno pravo što su ga izabrale ugovorne strane, ako tim zakonom ili međunarodnim ugovorom nije drugačije određeno, pravilno ocijenio da su stranke ugovorile primjenu mjerodavnog hrvatskog prava u čl. 4. Sporazuma.

13. Iz spisa proizlazi da je tužitelj osporavao valjanost i vjerodostojnost Sporazuma tvrdnjama; da on nije podnesen u izvorniku već ovjerenoj preslici što je protivno odredbi čl. 108. ZPP-a, da je na njemu krivotvoren potpisa tadašnjeg zastupnika po zakonu tužitelja, G. C.; da se pečat tuženika kojim je on ovjeren razlikuje od pečata koji je tuženik koristio u tom razdoblju; da je podnesen sudu nakon osam godina od pokretanja ovog postupka. Tužitelj je tijekom postupka pokušao osporiti valjanost sporazuma posljedično čemu i ugovorenu primjenu materijalnog hrvatskog prava odnosno primjenu odredbi o zastarnom roku od tri godine (čl. 288. ZOO-a) koje mu upravo zbog kraćih rokova zastare od onih propisanih talijanskim pravom, ne idu u prilog.

14. Žalbenim navodima žalitelj ponavlja sve navode istaknute tijekom prvostupanjskog postupka i osporava pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda o neosnovanosti njegovih prigovora iznesenih na okolnost nevaljanosti i neautentičnosti Sporazuma.

15. Neosnovan je žalbeni navod kojim žalitelj osporava nevjerodostojnost Sporazuma samo zbog toga što nije dostavljen u izvorniku jer je u odnosu na tu okolnost prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu čl. 108. st. 3. ZPP-a kojom je propisano da ako je isprava priložena u prijepisu, sud će na zahtjev protivne stranke pozvati podnosioca da podnese sudu ispravu u izvorniku, a protivnoj stranci dopustiti da je pregleda. S obzirom na to da je tuženik izjavio da više ne raspolaže izvornikom Sporazuma od 7. travnja 2000., jer je zastupnik po zakonu tuženika N. G. izjavio da je u okviru kaznenog postupka koji se vodio pred talijanskim kaznenim sudom u P., protiv članova obitelji F. taj sporazum u izvorniku predao E. F.. Imajući u vidu da je javni bilježnik Š. B. Š. potvrdila da ovjerena preslika Sporazuma odgovara njenom izvorniku, nakon toga, u odnosu na potvrdu ovjerene preslike to je potvrdio i javni bilježnik B. J. toj ispravi se ne može oduzeti dokazna snaga samo zbog toga što je podnesena sudu u ovjerenom prijepisu.

16. Žalbeni navod kojim žalitelj osporava autentičnost potpisa G. C. nije osnovan jer je sud pravilnom ocjenom nalaza i mišljenja grafološkog vještaka M. K. utvrdio da je potpis ispod teksta F. M. O. S..p.a., na drugoj stranici Sporazuma od 7. travnja 2000., napisan, gotovo sigurno, rukom G. C.. Uostalom, prvostupanjski sud je rješenjem od 24. studenog 2000. pozvao obje parnične stranke da dostave isprave na kojima se nalaze nesporni potpisi nekadašnjeg zastupnika po zakonu tužitelja G. C., međutim, po tom rješenju je postupio samo tuženik, dok tužitelj, iako se radilo o njegovom dugogodišnjem zastupniku po zakonu, isprave nije dostavio.

17. Pored toga, razlika u dizajnu pečata tužitelja koji je korišten prilikom potpisivanja Utanačenja od 1. prosinca 1999. i Sporazuma od 7. travnja 2000., sama za sebe ne dovode do zaključka da je Sporazum od 7. travnja 2000. krivotvoren jer je identični pečata tužitelja, kao i u Sporazumu, korišten i prilikom potpisivanja Odluke članova društva tuženika od 11. prosinca 1995. o usklađenju Ugovora o osnivanju tuženika s odredbama Zakona o trgovačkim društvima, na kojem je, između ostalog, potpis G. C., što je prvostupanjski sud pravilno utvrdio.

18. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, sud je pravilnom primjenom materijalnog prava, odredbe čl. 228. ZOO-a utvrdio da je pravo zahtijevati plaćanje kupoprodajne cijene zastarjelo jer su utuženi računi dospijevali u razdoblju od 30. studenoga 2005. do 30. srpnja 2008., a tužba je podnesena 15. ožujka 2012., dakle, nakon isteka zastarnog roka od tri godine.

19. Zbog osnovanosti prigovora zastare preostali žalbeni navodi nisu od odlučnog značaja pa ih ovaj sud nije ispitivao (čl. 375. st. 1. ZPP-a).

20. O troškovima parničnog postupka prvostupanjski sud je odlučio pravilnom primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

21. U odnosu na tuženikovu žalbu valja navesti da je prvostupanjski sud njegove podneske od 14. listopada, 5. studenoga, 8. prosinca 2020. i 26. veljače 2021. pravilno odmjerio prema Tbr. 8.3. Tarife jer se ne radi o obrazloženim podnescima navedenim u Tbr. 8.1. Tarife pri čemu ponavljanje navoda i predlaganje dokaza u podnescima te osporavanje predložene mjere osiguranja koji su ujedno i izneseni na ročištima za koje mu je priznat trošak zastupanja ne čine te podneske obrazloženima u smislu odredbe Tbr. 8.1. Tarife. Tuženiku pravilnom primjenom čl. 155. st. 1. ZPP-a, nisu priznati troškovi za sastav odgovora na žalbu u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a, jer i prema ocjeni ovog suda te parnične radnja nisu bile potrebne za vođenje parnice.

22. U odnosu na predloženu mjeru osiguranja radi osiguranja novčane tražbine određivanjem privremene mjere prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe čl. 344. Ovršnog zakona ocijenio da nije ispunjena jedna od kumulativno propisanih pretpostavki koje opravdavaju prihvaćanje prijedloga za osiguranje. Tužitelj nije učinio vjerojatnim postojanje svoje tražbine jer je ona zastarjela slijedom čega sud nije ispitivao drugu kumulativno propisanu pretpostavku postojanje subjektivne opasnosti, da bi bez takve mjere tuženik osiguranja spriječio ili znatno otežao ostvarivanje tražbine.

23. Stoga je, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a i čl. 380. t. 2. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude i rješenja.

24. Tuženiku nije priznat trošak za sastav odgovora na žalbu u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a, jer prema ocjeni ovog suda ta parnična radnja nije bila potrebna za vođenje parnice slijedom čega je primjenom čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki II. izreke presude.

Zagreb, 25. studenoga 2021.

Predsjednica vijeća

Ružica Omazić