Poslovni broj: 57 Pž-690/2019-2

1

REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 57 Pž-690/2019-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ružice Omazić, predsjednice vijeća, Mirte Matić, sutkinje izvjestiteljice i Božene Zajec, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Stečajna masa iza M. K. d.o.o. u stečaju, S. B., D.. M. B. 1, OIB …, protiv tuženika R. H., M. F., kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo, Građansko-upravni odjel u Slavonskom Brodu, radi naknade štete u iznosu od 21.468.861,00 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slavonskom Brodu poslovni broj P-550/2014-16 od 31. ožujka 2015., u sjednici vijeća održanoj 25. studeni 2021.

p r e s u d i o j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slavonskom Brodu poslovni broj P-550/2014-16 od 31. ožujka 2015. u točkama I. i II. izreke.

r i j e š i o j e

Ukida se presuda Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slavonskom Brodu poslovni broj P-550/2014-16 od 31. ožujka 2015. u točki III. izreke i predmet se u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Trgovački sud u Osijeku, Stalna služba u Slavonskom Brodu je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 21.468.861,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka I. izreke), odbio kao    neosnovan tuženikov zahtjev radi nadoknade troška parničnog postupka u iznosu od 385.000,00 kn (točka II. izreke) i naložio tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 385.000,00 kn (točka III. izreke) i odbio kao neosnovan tuženikov zahtjev radi nadoknade troška parničnog postupka u iznosu od 50.000,00 kn (točka IV. izreke).

2. U obrazloženju presude prvostupanjski sud navodi da tužitelj zahtijeva naknadu štete zbog nezakonitog rada tijela državne uprave, Ministarstva financija, za koju tuženik odgovora prema čl. 14. Zakona o sustavu državne uprave, („Narodne novine“ broj 150/11 i 12/13). Ocjenom izvedenih dokaza sud je utvrdio da tuženik nije dokazao opće pretpostavke odgovornosti za štetu, prema odredbi čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08; dalje: ZOO) jer nije dokazao da u slučaju prihvaćanja zahtjeva tužitelja za reprogram duga, on bi nastavio poslovanje s Đ. Đ. H. d.d. i dobio nove poslove na drugim javnim natječajima, pri čemu uopće nije naveo o kojim javnim natječajima se uopće radi. Naime, bez navođenja konkretnih činjenica predloženo financijsko- knjigovodstveno vještačenje nije adekvatan dokaz iz kojeg bi se mogla utvrditi navodna šteta, uzročno-posljedična veza, te visina štete na strani tužitelja. Osim toga, u odnosu na tužitelja je sklopljena predstečajna nagodba i doneseno rješenje o odobravanju predstečajne nagodbe koje se odnosi osim na tuženika i na ostale vjerovnike koji su prijavili svoje tražbine, a čije tražbine znatno premašuju tražbinu tuženika. Tužitelj nije osporio tvrdnju tuženika da je imao blokadu računa zbog potraživanja tuženika ali i drugih vjerovnika. U postupku javne nabave sudionik sukladno čl. 69. i 71. Zakona o javnoj nabavi („Narodne novine“ broj: 90/11, 83/13, 143/13 i 13/14) treba pribaviti potvrdu o tome da njegov račun nije blokiran. Zato se samo reprogramom duga u odnosu na tuženika, tužitelj nije mogao „osloboditi“ blokade svog računa i sudjelovati u postupcima javne nabave prijavljivanjem na natječaje. Iz navedenog slijedi zaključak da ne postoji uzročno-posljedična veza između odbijanja zahtjeva za reprogramom i nemogućnosti tuženika da ostvari dobit prijavljivanjem na javni natječaj. O troškovima postupka odlučeno je primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP).

3. Protiv presude tužitelj je podnio žalbu navodeći da je prvostupanjski sud u ovom postupku izveo samo dokaze koje je tuženik predložio u odgovoru na tužbu, a nije izveo dokaze koje je predložio tužitelj. Tužitelj je predložio dokaze na okolnost dokazivanja pretpostavki naknade štete, financijsko vještačenje na okolnost vrijednosti radova koje tužitelj nije mogao dovršiti zbog nezakonitog rješenja Ministarstva financija. Sud nije imao u vidu da su razlozi za provođenje postupka predstečajne nagodbe nastali nakon što je tužitelju već nastala šteta, nezakonitim rješenjem Ministarstva financija kojim je odbijen njegov zahtjev za reprogramom duga sukladno Zakonu o mjerama naplate poreznog duga uzrokovanog gospodarskom krizom. Tužitelj je štetu dokazao presudom Upravnog suda u Osijeku kojom je poništeno rješenje Ministarstva financija od 25. veljače 2013., što prvostupanjski sud uopće nije ocijenio. Pri tome potpuno je irelevantno što je tuženik, nakon toga, donio rješenje kojim se postupak obustavlja.

4. Tuženik nije podnio odgovor na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredaba čl. 365. st. 2. i 467. st. 1. ZPP-a, u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je tužiteljeva žalba neosnovana, a pobijana presuda u odnos na odluku o glavnoj stvari pravilna i zakonita.

7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu naknade štete u iznosu od 21.468.861,00 kn za koju tvrdi da mu je nastala zbog nezakonitog ili nepravilnog obavljanja poslova državne uprave, Ministarstva financija, koje je rješenjem od 25. veljače 2013. odbilo zahtjev tužitelja kao poreznog obveznika za reprogram poreznog duga, za koju tuženik odgovora prema odredbi tada mjerodavnog čl. 14. Zakona o sustavu državne uprave, („Narodne novine“ broj 150/11 i 12/13).

8. U odnosu na odluku o glavnoj stvari u tijeku postupka nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti pa tako niti povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju tuženik upire u žalbi.

9. Iz spisa i obrazloženja presude proizlazi da je:

- 13. kolovoza 2012. tužitelj podnio zahtjev za reprogramom naplate poreznog duga sukladno Zakonu o mjerama naplate poreznog duga uzrokovanog gospodarskom krizom,

- 25. veljače 2013. rješenjem Ministarstva financija je odbijen tužiteljev zahtjev za reprogram poreznog duga,

- 8. studenoga 2013. presudom Upravnog suda u Osijeku je poništeno rješenje Ministarstva financija od 25. veljače 2013.,

- 24. veljače 2014., Ministarstvo financija je donijelo rješenje kojim se obustavlja postupak pokrenut povodom zahtjeva tužitelja za reprogram duga uz obrazloženje da je tužitelj prije podnošenja zahtjeva, 31. prosinca 2012. podnio prijedlog za otvaranje predstečajnog postupka koji je obustavljen rješenjem od 21. svibnja 2013., a nakon toga je otvoren rješenjem od 26. listopada 2013.

10. Iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da tužitelj naknadu štete u vidu izmakle dobiti obrazlaže tvrdnjama da je „onemogućen u gospodarskoj aktivnosti jer nije imao mogućnost sudjelovanja na javnim natječajima i isključen je iz posla za izvođenje radova koje je već počeo obavljati kao kooperant trgovačkog društva Đ. Đ. H. d.d. iz S. B., za investitora J. d.d. na izgradnji i montaži spremnika sirove nafte na terminalu O.-K.“.

11. Prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe čl. 1045. ZOO-a ocijenio da tužitelj nije iznio konkretne činjenice i predložio adekvatne dokaze na temelju kojih bi se mogla utvrditi navodna šteta, uzročno-posljedična veza, te visina štete na strani tužitelja.

12. Naime, imajući u vidu odredbu čl. 14. Zakona o sustavu državne uprave za odgovornost tuženika potrebno je kumulativno ispunjene pretpostavki da se radi o nezakonitom ili nepravilnom obavljanju poslova državne uprave, da je zbog toga fizičkoj ili pravnoj osobi nastupila šteta te da postoji uzročna veza između nezakonitog ili nepravilnog obavljanja poslova državne uprave i nastale štete, pri čemu je novija sudska praksa prihvatila pravno shvaćanje da se kod odgovornosti tuženika za nezakoniti ili nepravilni rad u obavljanju poslova državne uprave radi o objektivnoj vrsti odgovornosti (Rev-704/13 od 3. studenog 2016., broj Rev-1478/10 od 27. kolovoza 2014. i broj Rev-2989/15 od 19. rujna 2018).

13. Između štetne radnje i štete mora postojati uzročna veza te oštećenik, tužitelj, mora dokazati da bi upravo zbog nezakonitog ili nepravilnog rada obavljanja poslova državne uprave nastupila šteta i da postoji uzročna veza između takvog činjenja ili nečinjenja i te štete. Stoga tužiteljeva tvrdnja da je onemogućen u gospodarskoj aktivnosti, javljanju na javne natječaje kao i „isključenja od izvođenja radova“ u poslovnom odnosu s Đ. Đ. holding d.d. bez prilaganja adekvatnih dokaza na te okolnosti nije dokaz štete koja mu je nastala upravo zbog odbijanja zahtjeva za reprogram. Naime, šteta može biti posljedica raznih uzroka slijedom čega je upravo na okolnost odlučnog pravno odlučujućeg uzroka valjalo iznijeti konkretne činjenice i dokaze, što on nije učinio.

14. Naime, pogrešno je žaliteljevo shvaćanje da se dokazi izvode da bi dopunili činjeničnu osnovu tužbenog zahtjeva pa da je dovoljno predložiti izvođenje dokaza, u ovom slučaju financijsko knjigovodstveno vještačenje, bez prethodnog iznošenja odlučnih činjenica radi čijeg utvrđivanja bi se ti dokazi izvodili već se dokazi izvode da bi se utvrdilo jesu li iznesene činjenične tvrdnje istinite (čl. 220. st. 2. ZPP).

15. Osim toga, pravo stranke koja ima punomoćnika je da može uvijek i sama davati izjave pred sudom (čl. 86. ZPP-a) pa nije bilo nikakve zapreke da to ne učini i tužitelj i dostavi dokaze kojima pobija navode i dokaze tuženika (čl. 219. st. 1. ZPP- a), posebno na okolnost utvrđene činjenice da je blokada njegovog računa pored tuženikove tražbine za koju je zahtijevao reprogram uzrokovana i tražbinama drugih vjerovnika.

16. Zbog navedenog tužitelj nije dokazao uzročno-posljedičnu vezu između štetne radnje, odbijanja zahtjeva za reprogram i štete u vidu izgubljene dobiti, posljedično čemu nije dokazao tuženikovu odgovornost za naknadu štete prema odredbi čl. 14. Zakona o sustavu državne uprave i čl. 1045. st. 1. ZOO-a.

17. Međutim, odluka o troškovima postupka sadržana u točki III. izreke presude zahvaćena je bitnom povredom odredba postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer je obrazloženje presude proturječno izreci presude i ne može se ispitati.

18. Naime, u obrazloženju presude sud navodi da je primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a tuženiku dosudio troškove postupka u ukupnom iznosu od 350.500,00 kn, dok u točki III. izreke presude tuženiku nalaže naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 350.500,00 kn, što je proturječno.

19. Slijedom navedenog, tužiteljeva žalba je odbijena i pobijana presuda potvrđena (čl. 368. st. 1. ZPP-a) kao u točki I. izreke ove presude i ukinuta (čl. 369. st. 1. ZPP-a), kao u točki II. izreke presude.

Zagreb, 25. studeni 2021.

Predsjednica vijeća
Ružica Omazić