REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU Poslovni broj: 63-P-2846/20-23.

Ulica grada Vukovara 84

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao
sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice D. Č. OIB:… iz Z., zastupane po punomoćniku S. P., odvjetniku u Z., protiv tuženika R. A. d.d. OIB:… iz Z., zastupanog po punomoćniku J. G., odvjetniku iz o. d. G. & G., odvjetnicima u Z., po
generalnoj punomoći Su-…, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 29. listopada 2021. godine u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice M. P., odvjetnika te zamjenika punomoćnika tuženika D. Z., odvjetničkog vježbenika, dana 25. studenog 2021. godine

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da su odredbe Ugovora o kreditu broj … sklopljenog dana 08. studenog 2006. godine između tužiteljice D. Č. OIB:… iz Z., kao korisnice kredita i tuženika R. A. d.d. OIB:… iz Z., kao kreditora u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF ništetne.

II. Nalaže se tuženiku R. A. d.d. OIB:… iz Z., platiti tužiteljici D. Č. OIB:… iz Z., iznos od 34.510,41 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 93,28 kuna od 31. listopada 2008. godine do isplate,
- iznos od 120,67 kuna od 02. prosinca 2008. godine do isplate,
- iznos od 140,40 kuna od 31. siječnja 2009. godine do isplate,
- iznos od 149,32 kuna od 28. veljače 2009. godine do isplate,
- iznos od 124,75 kuna od 31. ožujka 2009. godine do isplate,
- iznos od 129,44 kuna od 30. travnja 2009. godine do isplate,
- iznos od 91,86 kuna od 31. svibnja 2009. godine do isplate,
- iznos od 64,19 kuna od 30. lipnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 71,55 kuna od 31. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 86,13 kuna od 31. kolovoza 2009. godine do isplate,
- iznos od 84,87 kuna od 30. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 70,12 kuna od 31. listopada 2009. godine do isplate,
- iznos od 97,79 kuna od 30. studenog 2009. godine do isplate

2 Poslovni broj: 63-P-2846/20-23.

- iznos od 119,97 kuna od 31. prosinca 2009. godine do isplate,
- iznos od 151,52 kuna od 31. siječnja 2010. godine do isplate,
- iznos od 144,29 kuna od 28. veljače 2010. godine do isplate,
- iznos od 187,11 kuna od 31. ožujka 2010. godine do isplate,
- iznos od 178,98 kuna od 30. travnja 2010. godine do isplate
- iznos od 194,81 kuna od 31. svibnja 2010. godine do isplate,
- iznos od 331,85 kuna od 30. lipnja 2010. godine do isplate,
- iznos od 303,64 kuna od 31. srpnja 2010. godine do isplate,
- iznos od 382,08 kuna od 31. kolovoza 2010. godine do isplate,
- iznos od 352,89 kuna od 30. rujna 2010. godine do isplate,
- iznos od 305,94 kuna od 31. listopada 2010. godine do isplate,
- iznos od 404,99 kuna od 30. studenog 2010. godine do isplate,
- iznos od 531,00 kuna od 31. prosinca 2010. godine do isplate,
- iznos od 441,78 kuna od 31. siječnja 2011. godine do isplate,
- iznos od 473,07 kuna od 28. veljače 2011. godine do isplate,
- iznos od 433,27 kuna od 31. ožujka 2011. godine do isplate,
- iznos od 440,42 kuna od 30. travnja 2011. godine do isplate,
- iznos od 609,33 kuna od 31. svibnja 2011. godine do isplate,
- iznos od 623,09 kuna od 30. lipnja 2011. godine do isplate,
- iznos od 763,61 kuna od 31. srpnja 2011. godine do isplate,
- iznos od 691,43 kuna od 31. kolovoza 2011. godine do isplate,
- iznos od 612,41 kuna od 30. rujna 2011. godine do isplate,
- iznos od 603,93 kuna od 31. listopada 2011. godine do isplate,
- iznos od 597,85 kuna od 30. studenog 2011. godine do isplate,
- iznos od 635,54 kuna od 31. prosinca 2011. godine do isplate,
- iznos od 668,39 kuna od 31. siječnja 2012. godine do isplate,
- iznos od 672,80 kuna od 29. veljače 2012. godine do isplate,
- iznos od 650,07 kuna od 31. ožujka 2012. godine do isplate,
- iznos od 665,41 kuna od 30. travnja 2012. godine do isplate,
- iznos od 675,91 kuna od 31. svibnja 2012. godine do isplate,
- iznos od 658,25 kuna od 30. lipnja 2012. godine do isplate,
- iznos od 662,89 kuna od 31. srpnja 2012. godine do isplate,
- iznos od 649,65 kuna od 31. kolovoza 2012. godine do isplate,
- iznos od 621,03 kuna od 30. rujna 2012. godine do isplate,
- iznos od 651,54 kuna od 31. listopada 2012. godine do isplate,
- iznos od 666,18 kuna od 30. studenog 2012. godine do isplate,
- iznos od 655,92 kuna od 31. prosinca 2012. godine do isplate,
- iznos od 598,37 kuna od 31. siječnja 2013. godine do isplate,
- iznos od 647,26 kuna od 28. veljače 2013. godine do isplate,
- iznos od 651,53 kuna od 31. ožujka 2013. godine do isplate,
- iznos od 632,37 kuna od 30. travnja 2013. godine do isplate,
- iznos od 572,77 kuna od 31. svibnja 2013. godine do isplate,
- iznos od 571,25 kuna od 30. lipnja 2013. godine do isplate,
- iznos od 585,89 kuna od 31. srpnja 2013. godine do isplate,
- iznos od 609,36 kuna od 31. kolovoza 2013. godine do isplate,
- iznos od 641,86 kuna od 30. rujna 2013. godine do isplate,
- iznos od 625,10 kuna od 31. listopada 2013. godine do isplate,
- iznos od 636,97 kuna od 30. studenog 2013. godine do isplate,
- iznos od 650,44 kuna od 31. prosinca 2013. godine do isplate
- iznos od 653,84 kuna od 31. siječnja 2014. godine do isplate,
- iznos od 671,41 kuna od 28. veljače 2014. godine do isplate,
- iznos od 665,66 kuna od 31. ožujka 2014. godine do isplate,

3 Poslovni broj: 63-P-2846/20-23.

- iznos od 646,22 kuna od 30. travnja 2014. godine do isplate, - iznos od 639,99 kuna od 31. svibnja 2014. godine do isplate, - iznos od 642,81 kuna od 30. lipnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 664,86 kuna od 31. srpnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 683,44 kuna od 31. kolovoza 2014. godine do isplate,
- iznos od 679,59 kuna od 30. rujna 2014. godine do isplate,

- iznos od 695,65 kuna od 31. listopada 2014. godine do isplate te na - iznos od 706,56 kuna od 30. studenog 2014. godine do isplate,

kao i naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 10.035,55 kuna sa zakonskom
zateznom kamatom tekućom od 25. studenog 2021. godine do isplate, a sve po stopi
koja se za razdoblje od 31. listopada 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine
određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke
koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za
pet postotnih poena, a za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi
koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na
stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim
društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri
postotna poena, u roku 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka preko
dosuđenog iznosa kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

r i j e š i o j e

Dopušta se preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva učinjena podneskom od 24. srpnja 2021. godine.

Obrazloženje

1. Punomoćnik tužiteljice u tužbi navodi da je dana 08. studenog 2006. godine
tužiteljica, koja se tada prezivala L., s tuženikom sklopila ugovor o kreditu broj
…, prema kojem je tuženik kao kreditor, tužiteljici kao korisnici kredita,
stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 31.837,80 CHF obračunatom po srednjem
tečaju HNB-a na dan isplate kredita, na rok otplate 96 mjeseci, s time da je
odredbom članka 7. predmetnog ugovora o kreditu ugovoreno da se kredit otplaćuje
u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju
kreditora za CHF važećem na dan dospijeća a prema otplatnom planu koji će biti
uručen korisniku kredita po isplati kredita. Nastavno punomoćnik tužiteljice je
istaknuo da je dana 07. travnja 2013. godine Trgovački sud u Zagrebu donio presudu
poslovni broj P-1401/12 u sporu tužitelja P. – H. s. u. z. z.
p. protiv osam tuženih banaka, između ostalih i tuženika, koja presuda je u
dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog
suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine te presudom Vrhovnog
suda RH poslovni broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. godine, kojim presudama je u
bitnom utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31.
prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika
kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene

4 Poslovni broj: 63-P-2846/20-23.

odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da
tuženik kao trgovac prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora korisnike kredita
kao potrošače nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za
donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za
posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
Naprotiv prilikom zaključenja ugovora tužiteljica kao prosječni potrošač nije mogla
predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca, što je tuženiku bilo
poznato ili moralo biti poznato, iz čega proizlazi da tuženik prilikom sklapanja
ugovora nije postupio u dobroj vjeri. S obzirom da je tuženik tijekom sklapanja
ugovora o kreditu nudio kredit u valuti CHF koji je predstavljen kao „sigurna valuta“, a
tužiteljica kao prosječni potrošač nije bila upozoren na rizike, nije joj spomenuta
vjerojatnost skorašnjeg očekivanog rasta valute i činjenica da se radi o odredbi koja
daje sigurnost tuženiku kao banci, a to tim više što odredbe o valutnoj klauzuli nisu
bile razumljive, o njima se nije pojedinačno pregovaralo, pa su iste nepoštene i
posljedično tome ništetne, punomoćnik tužiteljice je konačno postavljenim tužbenim
zahtjevom predložio donošenje presude kojom se utvrđuje da su ništetne odredbe
predmetnog ugovora o kreditu broj … od 08. studenog 2006. godine u
dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za
CHF te naložiti tuženiku platiti tužiteljici na ime stjecanja zbog preplaćene valutne
klauzule iznos od 34.510,41 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na
svaki pojedini preplaćeni iznos od dana izvršene uplate do isplate uz naknadu
troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana
objave presude do isplate.

2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu ističući da u cijelosti osporava
tužbu i tužbeni zahtjev. Naime u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita se pruža
na općenitoj, apstraktnoj razini neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava
i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu, pa tužiteljica mora dokazati
nepoštenost, odnosno ništetnost konkretne ugovorne odredbe, na koju okolnost
tužiteljica nije predložila nikakve dokaze. Nastavno punomoćnik tuženika je istaknuo
da sukladno odredbi članka 96. stavka 1. i odredbi članka 99. Zakona o zaštiti
potrošača iz 2007. godine tužiteljica prvo mora dokazati da joj sporna odredba nije
bila jasna, lako razumljiva ili uočljiva, a ako to ne bi dokazala, tada niti nije dopušteno
ocjenjivati njezinu poštenost, s time da test poštenosti znači da treba utvrditi da li se
o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo i da li sporna odredba uzrokuje znatnu
neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno
načelu savjesnosti i poštenja. Naprotiv sporna odredba o valutnoj klauzuli tužiteljici je
bila jasna, razumljiva i lako uočljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu
shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti
prognoze budućeg neizvjesnog događaja te su tužiteljici tijekom pregovaranja o
ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF na koje je
tužiteljica pristala te joj je prilikom zaključenja ugovora o kreditu uručen okvirni
otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Inače institut valutne klauzule
je uveden kao posljedica dugogodišnjih negativnih iskustava vezanih uz financijsku
inflaciju i deprecijaciju nekadašnje nacionalne valute zbog čega je taj institut vrlo brzo
postao općeprihvaćen kako od strane banaka tako i od strane potrošača. Isto tako
punomoćnik tuženika je naglasio da je prema stavu Vrhovnog suda RH za ocjenu o
jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno da li su na svjetskom ili
domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će
izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno da li je tuženik za
takve okolnosti znao ili morao znati i da li ih je uskratio tužiteljici prilikom sklapanja
ugovora, a u postupku kolektivne zaštite je utvrđeno da takve okolnosti nisu
postojale, nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem

5 Poslovni broj: 63-P-2846/20-23.

tržištu i da je tuženik korisnicima kredita dao sve potrebne informacije kojima je i sam
raspolagao. Dakle tuženik je dao tužiteljici prije zaključenja ugovora o kreditu,
odnosno prije tužiteljičine odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, a
mogla je birati između ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF ili u EUR, što je
većina potrošača i činila, sve informacije temeljem kojih je mogla donijeti informiranu
odluku, a ujedno je predmetni ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog
bilježnika, što sukladno odredbi članka 57. Zakona o javnom bilježništvu znači da
javni bilježnik strankama objašnjava smisao i sadržaj posla, odnosno čita ugovor i
raspravlja o tome da li je strankama ugovor razumljiv i odgovara li njihovoj pravoj i
ozbiljnoj volji. U svakom slučaju je radi pravilnog rješenja ove pravne stvari potrebno
utvrditi i savjesnost postupanja tužiteljice kako bi se utvrdilo da li ima pravo
zahtijevati pravnu zaštitu propisanu za potrošače kao slabije stranke u ugovornom
odnosu, na što upućuje i Vrhovni sud RH u odluci poslovni broj Revt-575/16. S
obzirom da je tužiteljici kao razumnoj, dobro informiranoj, pažljivoj i opreznoj osobi
predmetna odredba bila jako uočljiva, jasna i razumljiva, odnosno tužiteljici je bilo
razumljivo da isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogla je shvatiti
ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze, da će joj visina anuiteta ovisiti o
kretanju tog tečaja, a u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale
naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecale
na tečaj CHF prema kuni, to niti nije dopušteno ocjenjivati da li je ta odredba
nepoštena. Inače valutna klauzula niti nije ugovorena kao jednostrana klauzula koja
bi štitila samo tuženika u slučaju aprecijacije CHF, a ne bi djelovala u korist tužiteljice
u slučaju devalvacije CHF, nego je ugovorena kao dvostrana klauzula koja prati
kretanje CHF u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera, a ujedno tuženik niti ne
ostvaruje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF, jer je i sam zadužen
u istoj valuti, što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu. Nastavno tijekom
postupka punomoćnik tuženika je istaknuo da je predmetni ugovor o kreditu u
cijelosti ispunjen, pa se sukladno odredbi članka 326. Zakona o obveznim odnosima
ništetnost navedenih ugovornih odredbi ne može više isticati, jer se radi o zabrani
manjeg značenja, a ujedno tužiteljica nema pravo na povrat isplaćenih iznosa
sukladno odredbi članka 1112. Zakona o obveznim odnosima, jer niti ne tvrdi da je
zadržala pravo na povrat, da je platila da bi izbjegla prisilu ili da je plaćanje zavisilo
od ispunjenja uvjeta. Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je osporavajući
visinu tužbenog zahtjeva te ističući i prigovor zastare potraživanja, predložio tužbeni
zahtjev odbiti kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka sa
zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske
presude do isplate.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku
solemniziranog ugovora o kreditu broj … od 08. studenog 2006.
godine (stranica 7-11 spisa), u presliku vjenčanog lista (stranica 12 spisa), u presliku
otplatnog plana (stranica 13-19 spisa), u presliku prijepisa knjigovodstvene kartice na
dan 17.06.2015 (stranica 20-26 spisa), u presliku zahtjeva za kredit (stranica 40
spisa), u presliku Akcijske ponude R. F. stamenih kredita uz valutnu klauzulu u
EUR, CHF i USD za klijente koji primaju plaću/mirovinu putem R.
tekućeg/deviznog računa (Akcija do 31.12.2006.g.) (stranica 41-45 spisa) te u nalaz i
mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire
D. P. (stranica 67-73 spisa).

4.Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i
savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na
temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o
parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03,

6 Poslovni broj: 63-P-2846/20-23.

88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Među strankama je dakle nesporna aktivna i pasivna legitimacija, činjenica
da su tužiteljica, koja se tada prezivala L., sada Č. i tuženik dana 08.
studenog 2006. godine sklopili ugovor o kreditu broj …, kojim je
tuženik odobrio tužiteljici stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od

31.837,80 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, na rok otplate
96 mjeseci i s početno ugovorenom kamatnoj stopom od 3,95%, koja je promjenjiva
u skladu s „Odlukom o kamatnim stopama Kreditora“. Isto tako je nesporna činjenica
da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti. Naprotiv sporno je pitanje da li su odredbe
predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu ništetne, s time da
je ujedno sporna visina tužbenog zahtjeva, kao i prigovor zastare potraživanja.
6. Prvenstveno treba naglasiti da je punomoćnik tužiteljice konačno
postavljenim tužbenim zahtjevom od 24. srpnja 2021. godine preinačio tužbu,
povišenjem tužbenog zahtjeva u odnosu na prvotno postavljeni tužbeni zahtjev
sukladno nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka financijske struke D. P.,
kojoj preinaci se protivio punomoćnik tuženika, navodeći da je preinaka izvršena
nakon zaključenje prethodnog postupka, a osim toga je istaknuo prigovor zastare
potraživanja. Naprotiv sud je sukladno odredbi članka 190. stavka 2. ZPP-a dopustio
navedenu preinaku tužbe, jer tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla preinačiti tužbu
do zaključenja prethodnog postupka, s obzirom da su tek provedenim financijskim
vještačenjem utvrđene nove činjenice od kojih ovisi visina tužbenog zahtjeva. Drugim
riječima kada sud ne bi dopustio navedenu preinaku tužbe povišenjem tužbenog
zahtjeva sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka financijske struke, tada bi
tužiteljica, koja je predložila provođenje dokaza financijskim vještačenjem upravo iz
razloga jer ne raspolaže potrebnim stručnim znanjem, kao uostalom niti tuženik i sud,
zapravo bila dovedena u neravnopravni položaj u odnosu na tuženika, s obzirom da
se dokaz vještačenjem u postupku uvijek provodi nakon zaključenja prethodnog
postupka, a što nikako nije bila intencija zakonodavca. Naprotiv upravo zbog ovakvih
situacija odredbom članka 190. stavka 2. ZPP-a je propisan izuzetak od pravila da
tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Slijedom
navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja

7. Nastavno bitno je naglasiti da je odredbom članka 81. Zakona o zaštiti
potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a)
propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra
nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu
u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da
se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu
unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj,
poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca,
a sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je
ništetna. Isto tako odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a propisano je da se
nepoštenom može smatrati odredba kojom se trgovcu dopušta jednostrano mijenjati
ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, a prema odredbi
članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu
ugovora i cijeni dopuštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. S
obzirom da su ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na
valutnu klauzulu odredbe o predmetu ugovora i o cijeni, koji pravni stav je zauzeo
Vrhovni sud RH u presudi poslovni broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine,
bitno je naglasiti da je prema odredbi članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05.
travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ugovorna
odredba jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su

7 Poslovni broj: 63-P-2846/20-23.

potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako
bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske
posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti
iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se
odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i
usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u
ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što
je i predmetni ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim
ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno
osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati
znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući
odredbu članka 1. i odredbu članka 7. predmetnog ugovora o kreditu prema kojoj je
iznos kredita vezan uz tečaj CHF i to srednji tečaj kreditora za CHF važećim na dan
korištenja kredita, a otplata kredita u mjesečnim anuitetima ovisi o srednjem tečaju
kreditora za CHF na dan dospijeća, stava da tom odredbom nije jasno i razumljivo
određen tečajni rizik zbog čega tužiteljica, potrošač, niti nije mogla sagledati koliki će
biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Naime ugovorna
odredba o riziku promjene tečaja je tužiteljici kao prosječnom potrošaču morala biti
razumljiva ne samo na formalnoj, gramatičkoj razini, dakle da tečaj može varirati,
nego su joj morali biti jasni i stvarni učinci promjene tečaja, njenog konkretnog
dosega, na način da je mogla procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice
koje bi takva odredba mogla imati za njezine financijske obveze. Nastavno treba
naglasiti da prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja
sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je
potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili
kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, jer su
plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo
potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem, a ujedno ništetnost valutne klauzule
niti nije povreda manjeg značaja, s obzirom da se radi o cijeni, koja predstavlja bitan
sastojak ugovora o kreditu. Isto tako za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13 nije
niti odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu
prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj
potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora
koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisni o pojedinačnim
razlikama u znanju i iskustvu, pa tako i tužiteljica koja je po zvanju dip.ing.
prehrambene tehnologije, što je razvidno iz preslike zahtjeva za kredit (stranica 40
spisa), u odnosu na banku, kreditora dijele jednaki, podređeni položaj.

8. Nastavno Trgovački sud u Zagrebu je presudom za zaštitu kolektivnih
interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena
presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.
godine utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003.
godine do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava
potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio
nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o
svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke
potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, a koji pravni stav je potvrđen i presudom
Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2221/18 od 03.rujna 2019. godine, prema
kojem su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli bez jasnih i razumljivih
parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne. S obzirom da je sud
sukladno odredbi članka 502. c ZPP-a, kao i odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti
potrošača („Narodne novine“ broj 56/13) vezan za navedeno pravno utvrđenje iz
presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kada se u parnici koju pokrene fizička

8 Poslovni broj: 63-P-2846/20-23.

osoba poziva na to pravo utvrđenje, kao što se u ovom parničnom postupku pozivala
tužiteljica, sud je prijedlog za provođenjem dokaza saslušanjem tužiteljice,
svjedokinje S. N., osobnog bankara i svjedoka I. Č., javnog
bilježnika na okolnost informacija vezanih uz valutni rizik prilikom sklapanja
predmetnog ugovora o kreditu odbio kao neosnovan, jer u protivnom navedena
pravna utvrđenja iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača niti ne bi
imala ikakvu svrhu. Drugim riječima kada bi, neovisno o navedenim pravnim
utvrđenjima iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i pravnim
odredbama kojima je, što je bitno ponovno naglasiti, sud vezan, svaki pojedini
potrošač ponovno morao dokazivati ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli,
to bi bilo nesvrsishodno, neekonomično i u krajnjoj liniji previše tegotno za potrošače.
Navedeni pravni stav izražen je presudi Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-
3142/18, kao i nizu drugih sudskih odluka, kao primjerice presudi Županijskog suda u
Zagrebu poslovni broj Gž-1200/21 od 02. lipnja 2021. godine.

9. U odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je isti
neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog
odjela Vrhovnog suda RH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020.
godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo
pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su
ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju
ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana
pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena
ništetnost ugovora. Dakle iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda RH proizlazi
da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek
pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti kao o prethodnom
pitanju.

10. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i
vrijednosne papire D. P. (stranica 67-73 spisa) proizlazi da ukupna razlika s
osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju
kreditora važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po
srednjem tečaju kreditora važećem na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je
nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 34.510,41 kuna.

11. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka, jer je izrađen sukladno
dobivenom zadatku, temeljem uvida u dostavljenu dokumentaciju te je logičan i
obrazložen. U odnosu na navode punomoćnika tuženika da je volja ugovornih
stranka bila ugovoriti valutnu klauzulu u CHF, zbog čega sudski vještak u nalazu i
mišljenju nije smio iskazati razliku kunske protuvrijednosti anuiteta samo u
razdobljima otplate kredita kada je tečaj CHF bio veći od tečaja na dan isplate
kredita, već upravo činjenica da su u razdoblju otplate kredita tečajna kretanja
smanjivala kunsku protuvrijednost obveze i anuiteta u prve dvije godine otplate
kredita, a nakon toga su je povećavala, ukazuje da nije postojala neravnoteža u
pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, treba ponovno naglasiti
da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih
interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrdio da su odredbe u
potrošačkim ugovorima o kreditima kojima je ugovorena valutna klauzula bez jasnih
parametara koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača ništetne.
Isto tako tuženik nije potrošač, što rezultira time da se na njega niti ne može odnositi
kolektivna zaštita, pa ukoliko je tijekom otplate predmetnog kredita došlo do potplate
u korist tužiteljice u odnosu na početni tečaj CHF, za to ne postoji odgovornost
tužiteljice. Konačno bitno je naglasiti da punomoćnik tuženika nije imao prigovore na
matematički izračun sudskog vještaka, nego je naprotiv isticao prigovore pravne
prirode, o kojima odlučuje sud, a ne vještak financijske struke.

9 Poslovni broj: 63-P-2846/20-23.

12. U odnosu na navode punomoćnika tuženika kojim je isticao da tužiteljica
nema pravo na povrat sukladno odredbi članka 1112. Zakona o obveznim odnosima
(„Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – u daljnjem tekstu ZOO-
a), a niti je tuženik sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a nesavjestan, sud je utvrdio
slijedeće. Naime tužiteljica, korisnica kredita je plaćala mjesečne anuitete kako bi
izbjegla prisilu, jer tuženik, kreditor sukladno odredbi članka 11. ugovora o kreditu u
slučaju ako korisnik kredita ne izvrši plaćanje ili zakasni s plaćanjem bilo koje
novčane obveze, ima pravo otkazati kredit, učiniti ga dospjelim i zatražiti naplatu
cjelokupnog iznos neplaćenog duga s pripadajućim kamatama, naknadama i
troškovima. Isto tako činjenica da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu
kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja je
potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14.
lipnja 2018. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik povrijedio
kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim
ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, a da
nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje
valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, rezultira time
da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi, jer
je iste nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten
stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužiteljica ima pravo
zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja svakog anuiteta do
isplate.

13. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u
svezi s odredbom članka 81. ZZP-a, odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a,
odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP-a, odredbom
članka 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ, odredbom članka 502 c ZPP-a, odredbom
članka 323. stavka 1. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO-a sud je usvojio kao
osnovan tužbeni zahtjev za utvrđenjem da su ništetne odredbe predmetnog ugovora
o kreditu u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule
vezane za CHF te za isplatom iznosa od 34.510,41 kuna sa zakonskom zateznom
kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od dana izvršenog plaćanja do
isplate te je odlučeno kao pod točkom I. i točkom II. izreke presude.

14. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe
članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je
sud tužiteljici zastupanoj po punomoćniku dosudio naknadu troška u iznosu od

10.035,55 kuna, sukladno vrijednosti predmeta spora prema konačno postavljenom
tužbenom zahtjevu, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad
odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe od 09. lipnja

2020. godine u iznosu od 1.000,00 kuna (Tbr. 7. točka 1.), troška sastava podneska
od 02. studenog 2020. godine u iznosu od 1.000,00 kuna (Tbr. 8. točka 1.), troška
zastupanja na ročištu 26. studenog 2020. godine u iznosu od 1.000,00 kuna (Tbr. 9.
točka 1.), troška zastupanja na ročištu 07. svibnja 2021. godine u iznosu od 1.000,00
kuna (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 24. srpnja 2021. godine u iznosu
od 1.000,00 kuna (Tbr. 8. točka 1. u svezi s tbr. 7. točka 1.), troška zastupanja na
ročištu 29. listopada 2021. godine u iznosu od 1.000,00 kuna (Tbr. 9. točka 1.), 25%
na ime PDV-a u iznosu od 1,500,00 kuna (Tbr. 42.), troška predujma za financijsko
vještačenje u iznosu od 1.500,00 kuna, troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od
340,55 kuna i troška sudske pristojbe na presudu u iznosu od 695,00 kuna. Nadalje,
treba napomenuti da je na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud sukladno
odredbi članka 30. stavka 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13,
93/14, 55/16 i 73/17 – u daljnjem tekstu OZ-a) dosudio i zatraženu zakonsku zateznu
kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuću od 25.

10 Poslovni broj: 63-P-2846/20-23.

studenog 2021. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II. izreke presude.

15. Naprotiv zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka i to
troška pristupa na ročište za objavu i uručenje presude sud je temeljem odredbe
članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer od kada funkcionira e-oglasna
ploča suda, o čemu su stranke obaviještene, trošak pristupa na ročište za objavu i
uručenje presude nije nužan trošak, čiju bi naknadu stranka mogla osnovano
zahtijevati, a sve to tim više što intencija zakonodavca kada je propisano uručenje
presude na ročištu za objavu i uručenje, odnosno dostavu presude putem e-oglasne
ploče, sasvim sigurno nije bila na taj način povećavati troškove parničnog postupka,
nego upravo suprotno. Isto zahtjev tužiteljice za naknadom troška sudske pristojbe
na tužbu u iznosu od 695,00 kuna sud je odbio kao neosnovan, jer je tužiteljica
sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama platila sudsku pristojbu na tužbu
u iznosu od 340,55 kuna, što znači da tužiteljica može osnovano zahtijevati naknadu
troška sudske pristojbe na tužbu u navedenom iznosu od 340,55 kuna, a što je
tužiteljici i dosuđeno. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom III. izreke
presude.

16. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je
temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i
stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tuženik zastupan po punomoćnicima
izgubio u predmetnom parničnom postupku. Slijedom navedenog odlučeno je kao
pod točkom IV. izreke presude.

17. Konačno stopa zatezne kamate je određena sukladno odredbi članka 29.
stavka 2. ZOO-a, odnosno za razdoblje od 31. listopada 2008. godine do 31. srpnja

2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne
stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je
prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 01.
kolovoza 2015. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište
uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje
od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno
razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

U Zagrebu, dana 25. studenog 2021. godine

Sudac: Dijana Mađerčić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1. Tužiteljici po punomoćniku – uz rješenje na platež sudske pristojbe na presudu u

iznosu od 695,00 kuna

2. Tuženiku po punomoćniku
Rj.

- presuda i rješenje nepravomoćno - kal. 30 dana

U Zagrebu, dana 25. studenog 2021. godine