Općinski sud u Splitu Poslovni broj: Psp-62/2019-14 Ex. vojarna Sv. Križ, Dračevac
21000 Split
U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Splitu po sucu toga suda Mislavu Poliću, kao sucu
pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja G. S., O.:…, protiv tuženih: ad1/ T. Đ., iz S.,
O.:67854517923; ad2/ V. Đ., iz S., O.:., ad3/ T. Đ., iz S., O.:…, ad4/ mal. I. Đ., iz S., O.:…, ad5/ mal. D. Đ., iz S., O.:…, svi zastupani po punomoćniku R. V., odvjetniku u
S., radi smetanja posjeda, nakon održane i zaključene glavne i javne
rasprave dana 20. rujna 2021. godine, u nazočnosti punomoćnika parničnih
stranaka, dana 25. studenoga 2021. godine,
r i j e š i o j e:
I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
„Utvrđuje se da su tuženici smetali tužitelja u posjedu stana u S.,
položenog u prizemlju anagrafske oznake, označenog kao
stan br. 1, tako što su dana 9.lipnja 2017.godine provalili u taj stan i
zamijenili bravu na ulaznim vratima stana, pa im se nalaže da u roku
od 8 dana od dana primitka ovog rješenja napuste predmetni stan, i
slobodan od osoba i stvari predaju u posjed tužitelju, te da se ubuduće
klone takvog i sličnog smetanja.“
II. Odbija se prijedlog tužitelja za određivanje privremene mjere koji glasi:
„1.Određuje se PRIVREMENA MJERA
a) oduzimanjem iz posjeda stana koji se nalazi u S. , položenog u
prizemlju zgrade anagrefske oznake dvosobni stan u
prizemlju, označen br.1, u površini od 47,02 m2 (E-29), na č.zgr.893/14
K.O. S., ZU:13424, povjeravanjem toga stana na čuvanje i upravu
tužitelju, slobodnog od osoba i stvari, s time što će tuženike obvezati
na predaju ključeva od ulaznih vrata u roku od 24 sata po prijmu
rješenja, pod prijetnjom novčanog kažnjavanja;
b) zabranjuje se tuženicima svako drugo postupanje usmjereno na
onemogućavanje tužitelja u korištenju nekretnine iz točke 1/a, kao i
svako drugo postupanje usmjereno na nanošenje štete tužitelju;
2.Ukoliko tuženici ne ispune navedene obveze iz toč.1. sud će
tuženicima temeljem odredbe čl.342., u svezi sa čl.263.st.1. i čl.16. OZ-
a izreći novčanu kaznu u iznosu od 10.000,00 kn;
3.Ako se tuženici i nakon donošenja ovog rješenja budu ponašali
suprotno svojoj navedenoj obvezi, sud će na prijedlog tužitelja izreći
novčanu kaznu kojim im je zaprijetio;
4.Ova privremena mjera ostaje na snazi do pravomoćnog okončanja ovog spora;
5. Dužni su tuženici u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe nadoknaditi tužitelju trošak ove privremene mjere.
III. Nalaže se tužitelju da u roku od 8 dana naknadi tuženicima parnični
trošak u iznosu od 2.500,00 kuna.
Obrazloženje
1.Kod naslovnog je suda dana 10. srpnja 2017.g. zaprimljena tužba u
kojoj tužitelj tvrdi da je vlasnik i posjednik stana položenog u prizemlju zgrade
anagrafske oznake, koji je označen kao stan br.1, koji je stan
tužitelju provedbom Rješenja o ovrsi ovoga suda broj: Ovr-6049/16 od 2.
lipnja 2017.g., dana 7. lipnja 2017.g., M. Đ. predao u posjed te da su
dana 9. lipnja 2017.g. djelatnici tužiteljeve S. zaštite i za stanove i
poslovne prostore G. S. očevidom na licu mjesta utvrdili da su u
navedeni stan provalili i uselili tuženici te da je istog dana taj događaj
prijavljen MUP, I.. PP Split.
S obzirom na iznesene navode, tužitelj je predložio sudu donošenje rješenja
kojim će utvrditi smetanje posjeda te naložiti uspostavu ranijeg posjedovnog
stanja.
2.U pravodobno podnesenom odgovoru na tužbu od 12. prosinca
2017.g. tuženici su se usprotivili tužbi i tužbenom zahtjevu navodeći da nisu
istiniti navodi tužitelja da su tuženici provalili u predmetni stan, budući da isti
koriste u kontinuitetu, počevši od 2008.g., za što prilažu dokaze u vidu
Potvrde izdane od strane predstavnika stanara zgrade u S..
3.Tuženici se, dokazujući gornje navode, u odgovoru na tužbu dalje
pozivaju i na preslike računa za utrošak električne energije, utrošak vode te
prilažu i potvrde na ime plaćanja komunalne naknade koja da je uplaćivana
na račun tužitelja, a koja davanja da terete predmetni stan, kao režijska i
komunalna davanja, odnosno da su ista podmirivana kroz navedeno razdoblje
od 2008.g., pa nadalje, upravo od strane tuženika ad1/ T. Đ., pa
da se stoga svi tuženici nalaze u kontinuiranom posjedu stana od 2008.g., pa
nadalje.
4.Tuženici poriču da su izvršili provalu u stan dana 9. lipnja 2017.g. te
navode da isti koriste duži niz godina, međutim potvrđuju da isti koriste bez
valjanog pravnog osnova.
5.Tuženik ad1/ u odgovoru na tužbu dalje navodi da tužitelj zanemaruje
činjenicu da je on HRVI iz D. rata te da ostvaruje pravo na otkup
stana sukladno odredbi čl.36.st.1. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz
D. rata i članova njihovih obitelji, koju citira te dodaje da nije
odlučna činjenica da se predmetni stan koristi bez valjanog pravnog osnova, s
obzirom da je M. obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti
svojim Očitovanjem, Klasa: 371-01/04-0001/610, Ur.br: 519-05-08-11 od 13.
listopada 2008.g. utvrdilo da otkup stanova u vlasništvu jedinica lokalne
samouprave nije uvjetovan načinom stjecanja posjeda nad predmetnim
stanom te da smatra, a s obzirom da iz priloženih dokaza proizlazi da stan
koristi od 2008.g. da ispunjava uvjete za otkup istog, sukladno citiranom
Zakonu te smatra da mu je tužitelj, umjesto što je podnio ovakav tužbeni
zahtjev, trebao omogućiti otkup predmetnog stana.
Zaključno, tuženici predlažu odbačaj tužbe, tj. odbijanje tužbenog zahtjeva kao neosnovanog.
6.Ovaj sud je, potom, dana 19. prosinca 2017.g. održao ročište u
ovom predmetu na kojem su stranke ustrajale u svojim dosadašnjim
navodima te je na istome zaključena glavna rasprava i određeno ročište za
objavu odluke.
7.Dana 27. prosinca 2017.g. sud je donio i objavio rješenje kojim
prihvaća tužbeno traženje tužitelja i zahtjev za naknadu troškova postupka,
obrazlažući ga u bitnome da je neosporno da je tužitelj vlasnik predmetnog
stana te da se kao dosadašnji korisnik kod tužitelja vodio Đ. M. koji
da je dana 7. lipnja 2017.g. predao stan gradskim službenicima i koji da je
potpisao zapisnik o primopredaji stana, a da tuženici sa tužiteljem nemaju
zaključen ugovor koji bi im omogućio pravo na posjed predmetnog stana pa
stoga prihvaća tužbeni zahtjev kao osnovan.
8.Protiv tog prvostupanjskog rješenja tuženici pravodobno izjavljuju
žalbu pobijajući isto iz svih žalbenih razloga te navodeći činjenice koje su
iznosili tijekom postupka predlažu da žalbeni sud žalbu prihvati na način da
preinači, a podredno ukine prvostupanjsko rješenje.
9.Postupajući kao drugostupanjski sud, uvažavanjem žalbe tuženih,
Županijski sud u Rijeci je Rješenjem, broj: Gž-565/2018 od 15. svibnja
2019.g. ukinuo ovosudno Rješenje, broj: Psp-153/2017 od 27. prosinca
2017.g. te predmet vratio istom sudu na ponovni postupak.
10.Drugostupanjski sud je u ukidnoj odluci dao uputu da bi u ponovljenom postupku trebalo utvrditi kada je i na koji način prvotuženik sa
svojom obitelji stupio u posjed predmetnog stana kako bi se utvrdilo radi li se
o samovlasnom smetanju u smislu odredbe čl.20 Zakona o vlasništvu i drugim
stvarnim pravima (ZV) ili o korištenju stana uz dozvolu tužitelja kao posrednog
posjednika te kako bi se utvrdila činjenica je li sudska posjedovna zaštita u
ovom slučaju zatražena u roku koji propisuje odredba čl. 21.st.3. ZV-a,
odnosno kako bi se nastavno utvrdilo posljednje stanje posjeda predmetnog
stana i nastalo smetanje, obzirom da tuženici navode da su oni u posjedu
stana od 2008.g. te da poriču nasilan ulazak u stan dana 9. lipnja 2017.g.,
kako to navodi tužitelj.
11.Tužitelj je podneskom od 29. rujna 2020.g., predložio da sud u
daljnjem tijeku postupka donese privremenu mjeru kojim će predmetni stan
oduzeti iz posjeda tuženika i povjeriti taj stan na čuvanje i upravu tužitelju pod
prijetnjom izricanja novčanih kazni, navodeći da iz dosadašnjeg postupanja
tuženika proizlazi da postoji opasnost od nastanka štete uslijed prisilne
prodaje predmetnog stana, sukladno odredbi čl. 83. Zakona o hrvatskim
braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji.
12.U dokaznom postupku ovaj je sud izvršio pregled dokumentacije
koja je priložena od stranaka tijekom postupka, i to: Obavijesti MUP-a RH,
PUSD, II. PP S., Broj: 511-12-24-4-716/17 od 11.srpnja 2017.g.; Očitovanja
Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, Klasa: 371-
01/04-0001/610, Ur.br: 519-05-08-11 od 13. listopada 2008.g.; Potvrde
Predstavnice suvlasnika SZ S. od 8. prosinca 2017.g.;
prvotuženikovih P. o uplati novčanih iznosa na ime naknade za
korištenje stana na račun tužitelja; R. o ovrsi ovog suda br.Ovr-6049/16
od 2. veljače 2017.g., ovosudne presude, broj: P-1137/06 od 9. lipnja 2010.g.,
ovosudnog zapisnika iz predmeta Ovr-6049/17 od 7. lipnja 2017.g.,
ovosudnog zaključka iz predmeta Ovr-6049/17 od 5. travnja 2017.g.,
ovosudnog rješenja iz predmeta Ovr-6049/17 od 28. lipnja 2017.g., e-ZK
izvatka za predmetnu nekretninu od 27.rujna 2020.g., dopisa prvotuženika od
24.veljače 2020.g., zatim je izveo dokaz saslušanjem prvotuženika u svojstvu
parnične stranke te svjedoka Z. G. i J. B..
13.Tužbeni zahtjev i prijedlog tužitelja za određivanje privremene mjere nisu osnovani.
14.Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (N.N. br. 91/96, 68/98,
137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09,
143/12 i 152/14, u daljnjem tekstu ZV), propisuje u odredbama čl. 10 st.1 i
st.2, da je osoba koja ima faktičnu vlast glede neke stvari, njezin posjednik.
Tko svoju faktičnu vlast izvršava osobno ili posredovanjem pomoćnika u
posjedovanju, neposredni je posjednik. Nadalje propisano je da se posjed
stječe kada osoba uspostavi faktičnu vlast, bilo da ju je osnovala jednostranim
činom (izvorno stjecanje), bilo da joj je prenesena (derivativno stjecanje).
15.Odredba čl.20. ZV-a propisuje zabranu samovlasti, bez obzira na
činjenicu kakav je posjed, nitko ga nema pravo smetati, pa makar smatrao da
ima jače pravo na posjed. Ista odredba propisuje da tko posjedniku bez
njegove volje oduzme posjed ili ga u posjedovanju uznemirava, samovlasno
smeta posjed. Stavak 3. citirane zakonske odredbe propisuje da niti osoba od
koje je posjed pribavljen silom, potajno ili zlouporabom povjerenja (vi, clam ili
precario) ne smije samovlasno oduzeti taj posjed nakon što joj prestane pravo
na zaštitu posjeda, a stavak 4. iste odredbe propisuje da nije samovlasno
smetanje ukoliko je čin oduzimanja ili smetanja posjeda dopušten zakonom ili
sudskom odlukom, odnosno odlukom drugoga tijela donesenom na osnovi
zakona koji to dopušta, međutim samovlasan je čin smetanja ili oduzimanja
posjeda učinjen u nakom javnom, društvenom ili sličnom interesu, ako nije
dopušten zakonom ili na temelju zakona.
16.U odredbama čl. 21 st. 1. i st. 3 ZV-a, propisano je da koga drugi
samovlasno smeta u posjedu, bilo da ga uznemirava u posjedu ili mu ga je
oduzeo, ima pravo na zaštitu posjeda. Pravo na zaštitu posjeda prestaje
protekom roka od trideset dana od dana kad je smetani saznao za čin
smetanja i počinitelja, a najkasnije godinu dana od dana nastaloga smetanja.
17.Nadalje je u odredbi čl. 22. st. 1. ZV-a, propisano da je posjednik
kojemu je posjed samovlasno smetan ovlašten svoj posjed štititi putem suda,
zahtijevajući da se utvrdi čin smetanja njegova posjeda, naredi uspostava
posjedovnog stanja kakvo je bilo u času smetanja, te zabrani takvo ili slično
smetanje ubuduće.
18.Konačno je u odredbi čl. 27 st. 1 ZV-a, propisano da tko ima pravo
na zaštitu posjeda, smije svoj posjed zaštititi za vrijeme trajanja rokova iz
članka 21. stavak 3. ovoga Zakona i silom od onoga tko mu posjed
samovlasno oduzme ili ga u posjedovanju uznemirava, ako je to nužno jer bi
sudska pomoć stigla prekasno, a opasnost jer neposredna, ali samo ako za
zaštitu svoga posjeda ne primjeni silu veće jakosti nego li je primjerena
okolnostima (dopuštena samopomoć).
19.Ovaj sud cijeni da iz izvedenih dokaza proizlazi da tužitelj nije bio u
posljednjem mirnom posjedu predmetne nekretnine te da mu tuženici dana 9.
lipnja 2017.g. nisu oduzeli, odnosno nisu smetali posjed predmetnog stana,
pa stoga nisu ispunjene pretpostavke za sudsku zaštitu posjeda koju pripisuju
citirane odredbe čl. 21. i 22. ZV-a.
20.Naime, iz isprava koje prileže spisu, a kojima ovaj sud vjeruje,
proizlazi da su osnovani navodi tuženika da se u posjedu predmetnog stana
nalaze duži niz godina, tj. od 2008.g.
21.Iz uplatnica koje prileže spisu, razvidno je da je prvotuženik
T. Đ. još 2008.g. plaćao tužitelju naknadu za korištenje predmetne
nekretnine. Iako su navedene uplatnice predane u preslicima, iz istih je
razvidno da je iznos od 329,14 kn plaćan u više navrata dana 4. srpnja
2008.g. te dana 18. srpnja 2008.g., i to u poštanskim uredima HP-a, broj:
21107 i 21110, a kojim su uplatama plaćane naknade za mjesece siječanj,
veljača, ožujak i travanj 2008.g. te da je osoba koja uplaćuje upravo
prvotuženik T. Đ..
22.Činjenicu da se radi o četiri različite uplate, koja je svaka zasebno
provedena, potvrđuju i različiti referentni brojevi transakcija, koji su također
različiti, a koji su također vidljivi na potvrdama poštanskog ureda (021050244-
uplata za 01/08; 021050252-uplata za 02/08; 021050279-uplata za 03/08;
020920784-uplata za 04/08), pa ovaj sud nema razloga za sumnju u
vjerodostojnost izvršenih uplata od strane prvotuženika, a primitak kojih uplata
tužitelj nije niti sporio.
23.Navedene uplate po stavu ovog suda dokazuju činjenicu posjeda
predmetnog stana od strane prvotuženika i njegove obitelji 2008.g. pa
nadalje.
24.Također iz Potvrde od 8.prosinca 2017.g., a koju je potpisala T.
B., kao predstavnica suvlasnika SZ S., i koja je ovjerena
pečatom zgrade proizlazi da su prvotuženik i njegova obitelj u predmetni stan
doselili 2008.g. te da u tome stanu borave i na dan izdavanja predmetne
potvrde, dakle u prosincu 2017.g.
25.Ovoj ispravi sud također vjeruje, s obzirom da je ista potpisana od
strane predstavnice suvlasnika i ovjerena pečatom zgrade, međutim ne mogu
se prihvatiti navodi tužitelja iz podneska od 1. lipnja 2020.g. da se navedena
potvrda odnosi na M. Đ., prvotuženikovog brata, a ne na tuženike
jer upravo iz isprava koje je priložio tužitelj proizlazi da M. Đ. od lipnja
2017.g. nije bio u zgradi (s obzirom da je iseljen u ovršnom postupku Ovr-
6049/16) te je očito da se potvrda predstavnice suvlasnika odnosila upravo na
prvotuženika T. Đ. i njegovu obitelj jer ona navodi da oni „i
danas“, dakle na dan 8. prosinca 2017.g. borave u predmetnom stanu.
26.Glede ovosudnih postupaka Ovr-6049/2016 te IP-1137/2006, valja
reći da se niti jedan od ovih postupaka nije vodio protiv ovdje tuženika, niti je
ovdje tužitelj protiv ovdje tuženika ishodio bilo kakve ovršne isprave.
Navedeni parnični i, na posljetku, ovršni postupak bili su vođeni
isključivo protiv M. Đ., pa stoga sve sudske odluke iz navedenih
sudskih postupaka imaju djelovanje isključivo između M. Đ. i ovdje
tužitelja, a iste se ne tiču ovdje tuženika T. Đ. i drugih (dakle
nemaju djelovanje erga omnes).
27.Iz Obavijesti II. PP od 11. srpnja 2017.g., proizlazi da su u
predmetnom stanu na dan 9.lipnja 2017.g. zatečeni prvotuženik i njegova
obitelj, međutim iz iste nije razvidno otkada se isti koriste predmetnim stanom,
već je razvidno jedino da su policijski službenici došli po pozivu djelatnika
tužitelja i tada zatekli u stanu prvotuženika sa njegovom obitelji, što nije
sporno.
28.Iz iskaza prvotuženika proizlazi da on i njegova obitelj nisu provalili
u predmetni stan te da isti koriste od 2008.g., za koje korištenje da je
prvotuženik plaćao naknadu tužitelju i ostale režijske troškove.
Kritičnog dana 9.lipnja 2017.g. navodi da je pokušao ući u „svoj“ stan,
međutim otključavajući bravu da nije mogao otvoriti vrata od stana te da je bio
uvjeren da se brava pokvarila te da je malo jače gurnuo vrata koja su se
otvorila. Iz iskaza proizlazi da su vrata bila stara i trošna te da mu nije bio problem da ih otvori jačim guranjem.
29.Tuženiku je poznato da je u stanu ranije živio M. Đ. te da je
on nakon njega 2008.g. uselio u predmetni stan, kada je i počeo s plaćanjem
naknade za korištenje na račun G. S. te režijskih troškova
isporučiteljima komunalnih usluga, a da je u lipnju 2017.g. htio izvršiti radnje
lakiranja parketa i bojanja stana te da je zato stan tada bio bez namještaja.
Tuženik je napomenuo da tužitelj protiv njega nije ishodio bilo kakvu presudu
niti ga je smetao u posjedu predmetnog stana kroz sve ove godine te da je
kroz cijelo to vrijeme bio u mirnom i neometanom posjedu stana.
30.Iz iskaza svjedoka Z. G. proizlazi da je on kao djelatnik
tužitelja bio nazočan sa svojim radnim kolegom I. B. dana
7.lipnja 2017.g. na deložaciji predmetnog stana te da je na primopredaji bio
prisutan M. Đ. koji da ih je dočekao i predao im ključeve te da su
potom popisali stanje el.brojila i izmijenili cilindar brave na ulaznim vratima.
Navedeni svjedok je iskazao da na deložaciji nije vidio prvotuženika
T. Đ. te da je bio nazočan samo M. Đ..
31.Svjedok J. B. u svome iskazu navodi da je do umirovljenja
radio kao službenik tužiteljeve S. za pravnu zaštitu za stanove i poslovne
prostore te da je dana 9.lipnja 2017.g. zajedno s kolegom I. P. bio
na terenu u zgradi u S. te da su konstatirali da je brava na
stanu promijenjena, što je prijavljeno I..P. u Splitu.
32.Raspravljanje u parnicama zbog smetanja posjeda ograničeno je
isključivo na dokazivanje posljednjeg mirnog posjeda i čina smetanja.
Cijeneći uputu drugostupanjskog suda i sve relevantne činjenice te
izvedene dokaze, sukladno odredbi čl.8. i čl. 219. Zakona o parničnom
postupku, ovaj sud zaključuje da je tužitelj nije bio posljednji mirni posjednik
predmetnog stana, već suprotno, da su posljednji mirni posjednici stana bili
tuženici te da slijedom toga nije došlo do samovlasnog smetanja posjeda, pa
tužitelj sukladno odredbi čl. 21.ZV-a ne uživa sudsku posjedovnu zaštitu.
33.Naime, sud prihvaća kao dokazanu činjenicu da se tuženici, kao
obitelj, nalaze u mirnom i nesmetanom posjedu stana od 2008.g. te da tužitelj
protiv njih nikada nije ishodio bilo kakvu ovršnu ispravu kojom bi bilo naloženo
njihovo iseljenje iz predmetnog stana i predaja istog u posjed tužitelja. Ovaj
sud nadalje zauzima stav da je posjed tuženika trajan od 2008.g., u smislu
odredbe čl. 19. ZV-a, te da je ta činjenica dokazana tijekom postupka, kao i
da je tužitelj, s obzirom na prigovore tuženika iznesene tijekom postupka i
priložene isprave, trebao dokazati da je posjed tuženika prestao ili da je isti
bio prekinut.
S druge strane, pozivanje tužitelja na postupke koje je vodio protiv
M. Đ. nema utjecaja na ovdje tuženike jer, kako je iskazivao
prvotuženik, oni nisu niti znali za postupke vođene između M. Đ. i
G. S., ovdje tužitelja.
Tuženici su, odnosno prvotuženik je, kako proizlazi iz priloženih
uplatnica, plaćao tužitelju naknadu za korištenje nekretnine i to tužitelju nije
moglo biti nepoznato, pa je očito da je tužitelj znao da stan koristi prvotuženik zajedno sa svojom obitelji.
34.Iz odredbe čl. 22. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim
pravima („NN“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00,73/00, 114/01,
79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 - dalje: ZVDSP) slijedi da sud pruža posjedovnu
zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, bez obzira na
pravo na posjed, pravni temelj posjeda, poštenje posjednika, kao i bez obzira
koliko bi smetanje posjeda bilo u kakvu društvenom, javnom ili sličnom
interesu.
35.Iz odredbe čl. 21 st. 1. i st. 3 ZV-a, proizlazi da koga drugi
samovlasno smeta u posjedu, bilo da ga uznemirava u posjedu ili mu ga
oduzima, ima pravo na zaštitu posjeda, međutim iz izvedenih dokaza proizlazi
da kod tuženika nema elemenata samovlasnog smetanja posjeda, budući da
je tužitelju još od 2008.g. bilo poznato da prvotuženik plaća naknadu za
korištenje stana, a s obzirom na navedeno, razvidno je da je pravo na zaštitu
posjeda kod tužitelja prestalo s obzirom na protekli vremenski period,
odnosno zbog proteka subjektivnog i objektivnog roka koji propisuje odredba
čl. 21 st. 3. ZV-a.
36.S obzirom da tužitelj nije dokazao da je bio posljednji mirni
posjednik nekretnine, a prema ocjeni ovog suda ne može se raditi o smetanju
posjeda ako tuženi drže posjed stvari uz znanje i pristanak tužitelja (s obzirom
da tužitelju nije moglo ostati nepoznato da prvotuženik još od 2008.g. plaća
naknadu za korištenje nekretnine), ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev
neosnovan te je isti kao takav odbijen.
37.Posljedično gore navedenom, neosnovan je i prijedlog za
određivanje privremene mjere, u prvom redu zato što je istim prijedlogom
konzumiran tužbeni zahtjev, a koji je uz gornje obrazloženje u konačnici
odbijen kao neosnovan, pa je stoga i predložena privremena mjera
neosnovana. Osim toga, ovaj sud cijeni da nisu ispunjene pretpostavke za
određivanje privremene mjere propisane odredbom čl. 346. Ovršnog zakona
jer tužitelj nije učinio vjerojatnim postojanje svoje tražbine, a pogotovo nije
učinio vjerojatnim postojanje opasnosti da bi tuženici bez takve mjere spriječili
ili znatno otežali ostvarenje tražbine promjenom postojećeg stanja stvari ili
pak opasnost da bi ta mjera bila nužna da bi se spriječilo nasilje ili nastupanje
nenadoknadive štete koja prijeti.
38.Slijedom iznijetog, sud je riješio kao u izreci.
39.Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 ZPP-
a, a odnosi se na zastupanje tuženika po punomoćniku – odvjetniku, koji je
trošak popisan i odmjeren sukladno Tbr. 7.2 Tarife o nagradama i naknadi
troškova za rad odvjetnika, kao jednokratna nagrada za zastupanje u
prvostupanjskom
postupku u iznosu od 200 bodova ili 2.000,00 kuna. Tom iznosu treba
pridodati i 25% PDV-a u iznosu od 500,00 kuna, tako da trošak tuženika na
ime zastupanja po odvjetniku iznosi 2.500,00 kuna.
U Splitu, 25. studenoga 2021.
Sudac Mislav Polić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima
pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi
pisano u tri istovjetna primjerka putem ovoga suda za nadležni županijski sud.
DNA:
1. tužitelju
2. pun. tuženika
