1         Poslovni broj: 2 Us I-1000/2021-6

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Rijeka, Erazma Barčića 5                                         Poslovni broj: 2 Us I-1000/2021-6

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Sofije Germovšek, u upravnom sporu tužiteljice N. R.-T., iz P., koju zastupaju opunomoćenici u O. u. J. L. M., u Z., protiv tuženika Ministarstva financija, Carinske uprave, Drugostupanjskoga disciplinskog suda Carinske uprave, Zagreb, A. von Humboldta 4, radi obnove postupka – teške povrede službene dužnosti, 25. studenog 2021.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva financija, Carinske uprave, Drugostupanjskoga disciplinskog suda Carinske uprave, KLASA: UP/II-114-04/17-01/3, URBROJ: 513-02-8988-21-26 od 2. srpnja 2021., radi obustave disciplinskog postupka protiv tužiteljice, te radi nadoknade troškova ovoga upravnog spora.

Obrazloženje

1.  Rješenjem tuženika, KLASA: UP/II-114-04/17-01/3, URBROJ: 513-02-8988-21-26 od 2. srpnja 2021. odbačen je prijedlog tužiteljice za obnovu disciplinskog postupka dovršenog drugostupanjskim rješenjem tuženika, KLASA: UP/II-114-04/17-01/3, URBROJ: 513-02-8988-17-6 od 13. studenog 2017. godine. Potonjim rješenjem odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Prvostupanjskoga disciplinskog suda Carinske uprave, KLASA: UP/I-114-04/13-01/41, URBROJ: 513-02-1230/1-17-64 od 24. svibnja 2017., kojim rješenjem je utvrđeno da je tužiteljica odgovorna tešku povredu službene dužnosti nezakonitog rada iz članka 99. stavka 1. točke 2. Zakona o državnim službenicima, zbog čega joj je izrečena novčana kazna na vrijeme od dva mjeseca u mjesečnom iznosu od 10% plaće isplaćene u mjesecu u kojem je kazna izrečena. Rješenje tuženika od 13. studenog 2017. ocijenjeno je zakonitim u oba stupnja upravnog spora (presudama Upravnog suda u Rijeci, posl. br. 3 UsI-1692/17-18 od 30. listopada 2018. i Visokoga upravnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Usž-5065/18-2 od 27. lipnja 2019.). Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-4653/2019 od 18. veljače 2021. odbijena je ustavna tužba ovdje tužiteljice podnesena u povodu drugostupanjske presude od 27. lipnja 2019. godine. Ovdje osporavano rješenje od 2. srpnja 2021. tuženik je donio utvrdivši da tužiteljica nije učinila vjerojatnom okolnost na kojem se prijedlog temelji, tj. razlog iz članka 123. stavka 2. točke 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09, u nastavku teksta: ZUP).

2.  Tužiteljica u tužbi i u kasnijem podnesku osporava zakonitost tuženikove odluke, detaljno obrazlaže zbog čega smatra da u konkretnom slučaju nije bilo pravne osnove da se utvrdi njezina disciplinska odgovornost, opisuje nepravilnosti u radu Carinske uprave i u provedenome disciplinskom postupku, te tvrdi, u bitnome, da se disciplinska tijela Carinske uprave ne mogu smatrati neovisnim i nepristranim sudom, da ta tijela nastupaju s pozicije sile provodeći mobing i kršeći propise na štetu tužiteljice, da nitko od nadležnih osoba tijekom osam godina nije smatrao potrebnim ispitati tužiteljičina upozorenja, te da je riječ ne samo o nezakonitome, već i teže kažnjivom djelu počinjenom s prijevarnom namjerom izbjegavanja nadzora Europske komisije. Tužiteljica predlaže da Sud poništi osporavano rješenje tuženika, uz obustavu disciplinskog postupka (na koji način bi Sud sam riješi stvar). Traži i naknadu troškova ovog spora, u iznosu od 3.125,00 kuna (PDV uključen).

3.  Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje, u osnovi, kod navoda osporenog rješenja i predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.

4.  Za rješavanje ovog spora odlučna je činjenica sadržaja prijedloga za obnovu postupka, zbog razloga koji proizlaze iz nastavka ovog obrazloženja. Sadržaj prijedloga među strankama je nesporan (to ne znači da su nesporni i navodi tužiteljice obuhvaćeni tim sadržajem). Sud je, stoga, odlučio ovaj spor riješiti bez rasprave (čl. 36. t. 4. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21, u nastavku teksta: ZUS, vezano uz čl. 8. toga Zakona), utvrdivši da tužbeni zahtjev nije osnovan.

5.  Predmetni postupak pokrenut je prijedlogom za obnovu od 28. travnja 2021. (zaprimljenome 4. svibnja 2021.), pozivom na osnovu iz članka 123. stavka 2. točke 1. ZUP-a. Prema toj odredbi, obnova postupka u kojem je doneseno rješenje protiv kojeg se ne može izjaviti žalba može se pokrenuti na zahtjev stranke ili po službenoj dužnosti bez vremenskog ograničenja ako je rješenje doneseno na temelju lažne isprave ili lažnog iskaza svjedoka ili vještaka ili je posljedica kakvog kaznenog djela.

6.  U prijedlogu za obnovu postupka stranka je dužna učiniti vjerojatnim ne samo da je prijedlog podnesen u zakonskom roku, već i razloge zbog kojih traži obnovu postupka (čl. 124. st. 2. ZUP-a).

7.  Razlog za obnovu postupka na koju se stranka pozove (ovdje: baziranje rješenja u odnosu na koje se obnova predlaže na lažnoj ispravi ili lažnom iskazu svjedoka ili vještaka ili na počinjenju kaznenog djela) potrebno je učiniti vjerojatnim već sâmim prijedlogom. Svaka upravna stvar, u punini mjerodavnih činjeničnih i pravnih pitanja, razmatra se samo u jednome „redovitome“ upravnom postupku, što je ovdje bio postupak okončan rješenjem od 13. studenog 2017. (koje rješenje je potom prošlo upravnosudsku i ustavnosudsku provjeru). Nikome ne pripada pravo da se o istoj stvari odlučuje više puta, osim pod pretpostavkama za primjenu izvanrednih pravnih lijekova. Te su pretpostavke posebno propisane, po prirodi pravnog sustava stroge, radi osiguranja pravne sigurnosti kao elementa vladavine prava, pri čemu u odnosu na njih nisu primjenjivi svi pravni instituti predviđeni za „redoviti“ upravni postupak.

8.  Tuženik je, povodom prijedloga za obnovu, bio dužan najprije, prije ulaska u meritum obnove, utvrditi je li tužiteljica učinila vjerojatnim da je konačna, izvršna i pravomoćna tuženikova odluka od 13. studenog 2017. opterećena nekom od nezakonitošću iz članka 123. stavka 2. točka 1. ZUP-a. Pritom nije od utjecaja je li takvih nepravilnosti bilo u drugim postupanjima Carinske uprave, koja ne čine predmet odnosnoga disciplinskog postupka.

9.  Nadalje, u kontekstu dotičnog slučaja, nije dovoljno učiniti vjerojatnim da je u disciplinskom postupku vođenom protiv tužiteljice bilo nepravilnosti. S obzirom da to nije od utjecaja, Sud u ovome sporu spomenute okolnosti nije ni utvrđivao, niti je to bio dužan učiniti tuženik. Odlučno je isključivo je li rješenje od 13. studenog 2017. opterećeno nekom od nezakonitosti iz članka 123. stavka 2. točka 1. ZUP-a, tj. je li to učinjeno vjerojatnim već u prijedlogu za obnovu postupka, a ne kasnije u postupku povodom prijedloga, niti u upravnom sporu koji potom uslijedi. Ustaljeno je pravno tumačenje po kojem se razlozi iz članka 123. stavka 2. točka 1. ZUP-a dokazuju pravomoćnom kaznenom presudom, koju tužiteljica nije priložila prijedlogu za obnovu postupka. Mimo toga se postojanje tih razloga može utvrđivati samo kada su u međuvremenu nastupile zapreke za kazneni progon, poput zastare. Tužiteljica nije učinila vjerojatnim nastup takvih zapreka. Ovo utvrđenje dovoljno je za odbijanje tužbenog zahtjeva.

10.  Podredno, i kada javnopravno tijelo utvrđuje je li postojanje razloga iz članka 123. stavka 2. točka 1. ZUP-a učinjeno vjerojatnim (nakon nastupa kaznenopravne zastare), dužno je voditi računa o striktnosti kaznenog prava. Strogost pri odlučivanju ovdje je potrebna i s upravnopravnoga gledišta: osnova za obnovu postupka iz članka 123. stavka 2. točke 1. ZUP-a nije ograničena objektivnim rokom, što – radi ostvarenja adekvatne ravnoteže između načelâ zakonitosti i pravne sigurnosti - dodatno naglašava dužnost izbjegavanja olakog interveniranja u rješenje koje je steklo svojstva konačnosti, izvršnosti i pravomoćnosti, u situaciji nepostojanja pravomoćne kaznene presude. Da bi se učinili vjerojatnima razlozi iz članka 123. stavka 2. točka 1. ZUP-a potrebno je precizno navesti o kojim kaznenim djelima i njihovim počiniteljima je riječ (uključujući analizu bitnih obilježja konkretnih kaznenih djela) i elaborirano učiniti vjerojatnim da je, prema kaznenopravnim kriterijima, došlo do počinjenja tih kaznenih djela. Tužiteljica to nije učinila. Čak i da jest, Sud podsjeća da je za odbijanje tužbenog zahtjeva u ovome sporu bilo dovoljno utvrditi da tužiteljica nije učinila vjerojatnim postojanje zapreka za vođenje kaznenog postupka u kojem bi moglo doći do pravomoćne osuđujuće presude za nezakonitosti iz članka 123. stavka 2. točka 1. ZUP-a (dokle god razlozi iz članka 123. stavka 2. točka 1. ZUP-a mogu biti utvrđeni pravomoćnom kaznenom presudom, to ne može biti učinjeno u postupku obnove upravnog postupka).

11.  S obzirom na to da tužiteljica u prijedlogu za obnovu postupka nije učinila vjerojatnim razlog na kojoj se prijedlog temelji, tuženik je, sukladno odredbi članka 126. stavka 1. ZUP-a, osnovano odbacio dotični prijedlog.

12.  Sukladno prethodnom, osporena odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom, pa je, na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a, vezano uz članak 79. toga Zakona, tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

13.  Iako je donesena presuda kojom je tužbeni zahtjev odbijen, tužiteljica nije pozvana na plaćanje sudske pristojbe za tužbu i presudu, jer je oslobođena plaćanja sudskih pristojbi na temelju odredbe članka 11. stavka 1. točke 4., u vezi sa člankom 22. stavkom 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18).

U Rijeci 25. studenog 2021.

S u d a c

              dr. sc. Alen Rajko, v.r.   

              Uputa o pravnom lijeku:

              Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.