Pristupanje sadržaju
- 1 - Poslovni broj: Usž-3046/20-2
Poslovni broj: Usž-3046/20-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga Suda, Ljiljane Karlovčan-Đurović, predsjednice vijeća, Lidije Rostaš i dr. sc. Sanje Otočan, članice vijeća te višeg sudskog savjetnika – specijalista Srđana Papića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja B. n. d.o.o. u stečaju, N., kojeg zastupa S. T., odvjetnica u odvjetničkom društvo T.1 i T.2 iz V., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., kojeg zastupa S. T.3, dipl. iur., radi povrata poreza na dodanu vrijednost, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-4184/19-9 od 20. ožujka 2020., na sjednici vijeća održanoj 25. studenoga 2021.
p r e s u d i o j e
I. Poništava se presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-4184/19-9 od 20. ožujka 2020.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za poništenjem rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-410-19/16-01/55, urbroj: 513-04-19-3 od 23. rujna 2019.
III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda poništeno je rješenje tuženika od 23. rujna 2019., kao i rješenje Porezne uprave, Područnog ureda S. H., Ispostave Č., klasa. UP/I-416-02/2015-04/707, urbroj: 513-07-26-03/16-05 od 23. ožujka 2016., te je utvrđeno da tužitelj ima pravo na povrat više plaćenog poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 332.273,71 kunu, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos od 1. siječnja 2010., pa do 31. srpnja 2015. u visini eskontne svote Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodišnju uvećane za osam postotnih poena, od 1. kolovoza 2015., pa do isplate po stopi propisanom člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, te je tuženiku naloženo da izvrši povrat naprijed navedenog više uplaćenog poreza na dodanu vrijednost, te mu naknadi trošak upravnog spora u iznosu od 6.250,00 kuna u roku od 15 dana.
2. Protiv označene presude tuženik je podnio žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu te zbog pogrešne primjene materijalnog prava (članak 66. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima - „Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17. – dalje u tekstu: ZUS).
3. Tuženik u žalbi ističe kako drži da je prvostupanjski sud u obrazloženju predmetne presude pravilno rastumačio činjenicu nastupa relativna zastare tužiteljeva prava na povrat više plaćanog poreza na dodanu vrijednost za 2008. i 2009., međutim nikako se ne može složiti s obrazloženjem presude u dijelu koji se odnosi na iskazani stav suda da je porezno tijelo dostavom „izlista stanja računa poreznog obveznika na dan 30. rujna 2015.“ zapravo izvršilo priznanje zastarjelog duga, koja bi se radnja imala smatrati odricanjem od zastare shodno članku 220. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima, koje je vidljivo iz iznesenog stanja stvari. Kao suština predmetnog spora nameće se pitanje je li sud mogao navedenu okolnost dostave „izlista stanja računa poreznog obveznika na dan 30. rujna 2015.“, tumačiti kao pisano priznanje zastarjele obveze od strane dužnika – poreznog tijela. Tuženik drži kako nije bilo osnove za opisano tumačenje od strane suda. Prema opisanom stanju stvari proizlazi kako navedeni izlist, kao saldo dugovanja, nema značenje priznanja duga, jer predmetna isprava nije potpisana od strane čelnika tijela koji je jedini ovlašten na takvo postupanje, nego je potpisano od strane službene osobe prvostupanjskog tijela koja nije ovlaštena za davanje izjava koje bi dovodile do priznanja duga. Kako u konkretnom slučaju „izlist“ nije potpisao čelnik prvostupanjskog tijela, tako da ta isprava nema značenje priznanja duga, nije bilo osnove za poništavanje prvostupanjskog i drugostupanjskog rješenja kao u izreci osporavane presude Upravnog suda u Zagrebu. Iz naprijed navedenog proizlazi da je sud predmetnu presudu donio temeljem pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, slijedom čega je pobijana presuda nezakonita, te tuženik predlaže da Visoki upravni sud u cijelosti poništi prvostupanjsku presudu Upravnog suda u Zagrebu.
4. U odgovoru na žalbu tuženika, tužitelj ističe da činjenica prijave poreza na dodanu vrijednost i njezino evidentiranje kod poreznog tijela itekako utječe na prekid tijeka zastare, jer je samim evidentiranjem pretplate u svom sustavu upravo porezno tijelo na taj način priznalo postojanje iste i na taj način prekinulo eventualnu zastaru. Prema tome, nesporna je činjenica da je porezna pretplata bila evidentirana na računu tuženika i da je tuženik znao za postojanje predmetne pretplate. Upravo je predmetna činjenica ključna za odgovor na pitanje da nije nastupila zastara tužiteljevog prava na povrat. Slijedom iznijetog predlaže da se žalba tuženika kao neosnovana odbije.
5. Žalba je osnovana.
6. Iz spisa predmeta proizlazi da je prvostupanjski sud pri utvrđivanju činjeničnog stanja u sporu uzeo u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja osporavane odluke (članak 33. stavak 2. ZUS-a).
7. Tako je prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj dana 27. studenog 2015. zatražio od prvostupanjskog poreznog tijela povrat više plaćenog poreza na dodanu vrijednost za 2008. i 2009. koji zahtjev je odbijen, uz obrazloženje tuženika da je nastupila zastara prava na povrat.
8. Po ocjeni ovoga Suda na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pogrešno primijenio odredbe materijalnog prava.
9. Naime, prvostupanjski sud je u obrazloženju presude izrazio shvaćanje da je knjigovodstveni izlist stanja poreznog duga potpisan od ovlaštene osobe poreznog tijela na dan 30. rujna 2015. pisano priznanje zastarjele obveze od strane poreznog tijela, koje se smatra odricanjem od zastare shodno članku 220. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima. Sud također ističe da ako Općim poreznim zakonom nije uređeno drugačije, na poreznu zastaru primjenjuje se Zakon o obveznim odnosima, radi čega je osporena rješenja tuženika i prvostupanjskog poreznog tijela ocijenio nezakonitima i poništio ih primjenom odredbe članka 58. stavak 1. ZUS-a.
10. Međutim, prema shvaćanju ovoga Suda knjigovodstveni izlist stanja poreznog duga potpisan od ovlaštene osobe poreznog tijela ne može se smatrati priznanjem zastarjele porezne obveze u smislu odredbe članka 220. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15.).
11. Navedena odredba propisuje da se pisano priznanje zastarjele obveze smatra odricanjem od zastare.
12. Odredbama Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ 18/11., 78/12., 136/12., 73/13. i 26/15.) propisan je način utvrđivanja zastare u poreznim stvarima, te je odredbom članka 94. stavak 5. propisano da zastara prava na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe počinje nakon isteka godine u kojoj je porezni obveznik stekao pravo na povrat.
13. Obzirom da je u konkretnom slučaju tužitelj zahtjev za povrat više pretplaćenog poreza za 2008. i 2009. (kraj nesporne činjenice da tužitelj ima pretplaćen porez), podnio 27. studenog 2015., pravilno je tuženo tijelo utvrdilo da je za 2008. relativna zastara prava tužitelja na povrat poreza nastupila s danom 1. siječnja 2013., a za 2009. zastara nastupila s danom 1. siječnja 2014., radi čega je prema ocjeni ovoga Suda, pravilno odbijena žalba tužitelja u odnosu na osporeno rješenje prvostupanjskog tijela.
14. Prvostupanjski sud je u obrazloženju svoje odluke također naveo da je prihvatio stajalište tuženika da je tužitelj zatražio povrat poreza na dodanu vrijednost nakon nastupa relativne zastare prava na povrat tog poreza te da u konkretnom slučaju tužitelj kao porezni obveznik nije poduzimao bilo kakve radnje upućene poreznom tijelu za povrat preplaćenog poreza te da je došlo do nastupa relativne zastare prava na povrat tog poreza. Također je sud pravilno zaključio da samim dostavljanjem prijava PDV obrazaca za pojedina razdoblja oporezivanja u kojima se iskazuje preplaćeni PDV prenosi u sljedeća obračunska razdoblja, porezni obveznik ispunjava svoje obveze propisane Zakonom o PDV-u ali to ne znači da je podnio i zahtjev za povrat više preplaćenog poreza na dodanu vrijednost jer isti mora biti izričito postavljen. Međutim, prema ocjeni ovoga Suda prvostupanjski sud nema uporište u odredbama Općeg poreznog zakona prema kojima bi izlist stanja poreznog duga potpisan od ovlaštene osobe predstavljalo pisano priznanje zastarjele obveze od strane poreznog tijela u smislu naprijed citirane odredbe članka 220. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima.
15. S obzirom da je ovaj Sud ocijenio kako je prvostupanjski upravni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, to je prihvatio žalbene navode tuženika i riješio kao u izreci ove presude primjenom odredbe članka 74. stavka 2. u vezi s člankom 57. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima.
16. Odluka o troškovima upravnog spora temelji se na odredbi članka 79. stavak 4. ZUS-a.
U Zagrebu 25. studenoga 2021.
Predsjednica vijeća
Ljiljana Karlovčan-Đurović, v.r.