- 1 -              III Kr 99/2020-3

Broj: III Kr 99/2020-3

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog D. L., zbog kaznenog djela iz članka 229. stavka 1. točke 1. u vezi s člankom 52. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak, dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 8. ožujka 2018. broj K-1341/2017-23 i presuda Županijskog suda u Karlovcu od 2. lipnja 2020. broj Kž-142/2018-6, u sjednici održanoj 25. studenog 2021.,

p r e s u d i o   j e :

Zahtjev osuđenog D. L. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom, koju čine presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 8. ožujka 2018. broj K-1341/2017-23 koja je preinačena presudom Županijskog suda u Karlovcu od 2. lipnja 2020. broj Kž-142/2018-6 optuženi D. L. proglašen je krivim da je počinio kazneno djelo teške krađe iz članka 229. stavka 1. točke 1. u vezi s člankom 52. KZ/11. i na temelju tih zakonskih odredbi osuđen na kaznu zatvora od jedne godine.

2. Osuđeni D. L. podnio je po branitelju, odvjetniku V. I., zahtjev za izvanredno preispitivanje navedene pravomoćne presude (dalje: zahtjev), na temelju članka 515. Zakona o kaznenom postupku (,,Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.  – dalje: ZKP/08.), a iz razloga predviđenog u članku 517. stavku 1. točki 1. ZKP/08. te zbog povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, s prijedlogom da se pravomoćna presuda preinači na način da se osuđenika oslobodi optužbe odnosno da se optužba odbije.

3. Na temelju članka 518. stavka 4. ZKP/08. spis je sa zahtjevom dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na koji je dan odgovor.

4. Odgovor državnog odvjetnika dostavljen je osuđeniku i njegovom branitelju na znanje. 

5. Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nije osnovan.

6. Osuđenik tvrdi da radnje za koje je osuđen, ovdje pobijanom pravomoćnom presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 8. ožujka 2018. broj K-1341/2017., zajedno s radnjom iz ranije donesene pravomoćne presude istog suda od 11. listopada 2016. broj K-1304/2016. nisu ocijenjene kao jedno produljeno djelo, iako se radi o ispunjenju svih uvjeta iz članka 52. KZ/11. Stoga da  kasnije donesena pravomoćna presuda trpi prigovor presuđene stvari, čime da je ostvarena povreda kaznenog zakona iz članka 469. točke 3. ZKP/08., kao jedan od taksativno propisanih razloga iz članka 517. stavka 1. točke 1. ZKP/08. 

6.1. Nije u pravu osuđenik kada tvrdi da je kazneno djelo iz članka 229. stavka 1. točke 1. u vezi s člankom 52. KZ/11. za koje je osuđen, ovdje pobijanom, pravomoćnom presudom već presuđeno pravomoćnom presudom od 11. listopada 2016. broj K-1304/2016. Naime, razmatrajući činjenični opis radnji sadržanih u ovdje pobijanoj pravomoćnoj presudi broj K-1341/2017. i činjenični opis radnje opisane u pravomoćnoj presudi broj K-1304/2016., moglo bi se zaključiti da ta postupanja osuđenika u prirodnom smislu, s obzirom na postojanje sjedinjujućih okolnosti u pogledu namjere, te vremenske i prostorne povezanosti, predstavljaju jedinstvenu cjelinu u pravnom smislu, u skladu s člankom 52. KZ/11. Međutim, kod ocjene radi li se ovdje o presuđenoj stvari treba voditi računa o pojmu "znatne novootkrivene kriminalne količine" (VSRH broj I Kž 169/2018.) kod koje se ocjenjuje razmjer koji ta novootkrivena kriminalna količina ima u odnosu na onu kriminalnu količinu za koju već postoji pravomoćna sudska presuda. To znači da je za utvrđenje pojma „znatne novoutvrđene kriminalne količine“ potrebno da ona bude veća ili barem ista onoj koja je već sadržana u pravomoćnoj osuđujućoj presudi, a što ovdje nije slučaj. Naime, u ovdje pobijanoj pravomoćnoj presudi iznos pribavljene koristi (1.200,00 kn) i broj poduzetih radnji (tri) kod kaznenog djela teške krađe znatno nadilazi onu kriminalnu količinu za koju je optuženik već suđen pravomoćnom presudom, i u odnosu na iznos imovinske koristi (600,00 kn), tako i u odnosu na broj poduzetih radnji (jedna radnja). Budući da je kriminalna količina, kako je opisana u radnjama kaznenog djela teške krađe iz članka 229. stavka 1. točke 1. u vezi s člankom 52. KZ/11. iz ovdje pobijane pravomoćne presude,  znatno veća u odnosu na kriminalnu količinu ostvarenu kaznenim djelom teške krađe iz članka 229. stavka 1. KZ/11., za koje je već pravomoćno osuđen,  to se na radi o presuđenoj stvari. Stoga nije ostvarena povreda kaznenog zakona iz članka 469. točke 3. ZKP/08. u vezi s člankom 517. stavkom 1. točkom 1. ZKP/08., a kako to osuđenik tvrdi.

6.2. Činjenica da su osuđeniku dvjema pravomoćnim presuda izrečene kazne zatvora bez primjene odredaba o odmjeravanju jedinstvene kazne za djela u stjecaju, mogu biti predmetom tzv. neprave obnove postupka iz čl. 498. st. 1. ZKP/08, uz ostvarenje tamo propisanih uvjeta

7. Nadalje, osuđenik tvrdi da su donošenjem pobijane pravomoćne presude sudovi povrijedili odredbu članka 9. ZKP/08. jer nisu s jednakom pažnjom ispitivali i utvrđivali činjenice koje osuđeniku idu u korist, a koje ga terete, a isto tako i odredbu članka 459. ZKP/08., uz potpuni izostanak obrazloženja prvostupanjske presude u pitanju postojanja produljenog djela iz dvije pravomoćne presude, a time i presuđene stvari, dok je drugostupanjski sud propustio dati valjane razloge  u odnosu na tako istaknute žalbene navode osuđenika. Time sadržajno smjera i na povredu iz članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP/08.

7.1. Prije svega, prigovorom kako je prvostupanjski sud bio dužan s jednakom pažnjom ispitati i utvrditi činjenice koje terete osuđenika kao i one koje mu idu u korist, osuđenik ustvari osporava činjenična utvrđenja suda, a to nije osnova za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka niti preispitivanje pravomoćne presude. Potrebno je ujedno naglasiti da ni prigovor izostanka razloga o odlučnim činjenicama u prvostupanjskoj presudi, što inače predstavlja bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08, ne predstavlja osnovu za podnošenje zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude jer ta osnova nije propisana člankom 517. ZKP/11.

7.2. Protivno daljnjim navodima, drugostupanjski sud je sukladno članku 487. stavku 1. ZKP/08. ispitao presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnova iz kojih se pobija. Iz sadržaja drugostupanjske odluke proizlaze odgovori na istaknuti prigovor presuđene stvari, a jednako tako i na pitanje postojanja produljenog kaznenog djela. U tom smislu drugostupanjski je sud dao razloge zbog kojih smatra da radnja iz ranije pravomoćne presude broj K-1304/2016. i tri radnje iz kasnije donesene presude broj K-1341/2016. koja se pobijala žalbom optuženika, po njegovoj ocjeni, ne čine jedno produljeno kazneno djelo, a niti da bi se u konkretnom slučaju radilo o presuđenoj stvari. S druge strane, obrazložio je zbog čega smatra da se tri radnje, koje su tom prvostupanjskom presudom označene kao tri kaznena djela počinjena u stjecaju, predstavljaju jedno produljeno kazneno djelo pa ih je tako pravno i označio u pravnoj oznaci djela. Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, sud drugog stupnja nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka ni povreda kaznenog zakona na štetu osuđenika, na koje povrede sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti. To što je drugostupanjski sud, odgovarajući na prigovore osuđenika iznesene u žalbi na prvostupanjsku presudu, zaključke suda prvog stupnja prihvatio pravilnim, ne predstavlja istaknutu povredu odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku. Samim time činjenica što se pri tome nije očitovao na sudsku praksu (presuda Općinskog suda u Puli-Pola broj 426/2016.) na koju je optuženik upirao u žalbi protiv prvostupanjske presude nema nikakvog utjecaja na drugostupanjsku presudu, jer se uopće ne odnosi na jednaku pravnu situaciju.

8. S obzirom na izloženo, na temelju članka 519. u vezi s člankom 512. ZKP/08. trebalo je zahtjev osuđenika odbiti kao neosnovan.

Zagreb, 25. studenog 2021.

Predsjednik vijeća:

                                                                                                                Ranko Marijan, v.r.