- 1 -              Kžm 5/2021-7

 

 

 

 

 

Broj: Kžm 5/2021-7

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević-Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv maloljetnog A. K. zbog kaznenog djela iz čl. 227. st. 4. u vezi st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15-ispravak - dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi maloljetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 12. studenog 2020. broj Km-1/2020, u sjednici održanoj 25. studenog 2021., kojoj je u javnom dijelu nazočio branitelj maloljetnika, odvjetnik I. B.

 

p r e s u d i o   j e:

 

Žalba maloljetnog A. K. odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom proglašen je krivim maloljetni A. K. zbog kaznenog djela izazivanja prometne nesreće iz čl. 227. st. 4. u vezi st. 1. KZ/11 za koje mu je, temeljem čl. 25. st. 1. i 2. Zakona o sudovima za mladež (84/11, 143/12, 56/15 i 126/19 – dalje: ZSM), izrečena kazna maloljetničkog zatvora od jedne godine.

 

2. Oštećenici su upućeni da svojoj imovinskopravni zahtjev ostvaruju u parnici, a maloljetnik je oslobođen dužnosti snašanja troškova kaznenog postupka koji padaju na teret proračuna u smislu čl. 89. st. 1. ZSM.

 

3. Protiv te presude žali se maloljetnik po svom branitelju I. B., odvjetniku iz P., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i maloljetnik oslobodi optužbe, odnosno da mu se izrekne "nezatvorska" sankcija, a podredno da se ta presuda ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Ujedno je zatražena obavijest o sjednici drugostupanjskog vijeća.

 

4. Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske 143/12, 56/13., 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 - ZKP/08), dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje ga je u roku vratilo.

 

5. Sjednici ovog žalbenog vijeća pristupio je branitelj maloljetnika, odvjetnik I. B., koji je izložio navode podnesene žalbe. Uredno obaviješteni maloljetnik, kao i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, nisu pristupili pa je sjednica održana u njihovoj odsutnosti, sukladno čl. 475. st. 3. ZKP/08.

 

6. Žalba nije osnovana.

 

7. Uvodno treba reći da se, prema koncepciji žalbe, istovremeno obrazlažu i miješaju različiti žalbeni osnovi što dovodi do stanovitih poteškoća pri ocijeni pojedinih žalbenih tvrdnji.

 

8. Ističući žalbeni osnov bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, žalitelj tvrdi da su "razlozi presude o odlučnoj činjenici ubrojivosti okrivljenika proturječni sadržaju dokaza - zapisnika o ispitivanju vještaka", koja povreda da je u izravnoj vezi s pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i povredom kaznenog zakona. Navodi se da prvostupanjski sud "nije uobzirio" zaključke psihijatrijskog vještaka I. Z. u pitanju (ne)ubrojivosti maloljetnika za upravljanje motornim vozilom. S tim u vezi, tvrdi se da u obrazloženju presude izostaje "supstancijalno obrazloženje odlučne činjenice ubrojivosti okrivljenika tempore criminis, a o kojoj činjenici ovisi primjena kaznenog zakona."

 

8.1. Međutim, prvostupanjski je sud u obrazloženju svoje presude dao jasne i logične razloge o svim odlučnim činjenicama temeljem kojih se osuđujuća presuda može uspješno ispitati. Drugo je pitanje što se žalitelj s tim zaključcima ne slaže čime, ustvari, obrazlaže žalbeni osnov pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

8.2. Nadalje, žalitelj nalazi ostvarenom bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. u vezi čl. 421. st. 2. ZKP/08 jer je prvostupanjski sud odbio provesti kombinirano psihijatrijsko-toksikološko vještačenje na okolnost "konkretizacije stupnja alkoholiziranosti okrivljenika", a budući da se provedeno psihijatrijsko vještačenje, između ostalog, temelji na nalazu i mišljenju vještaka toksikologa, kojeg obrana nije imala prilike ispitati na raspravi, da je povrijeđeno i pravo obrane u smislu bitne povrede iz čl. 468. st. 2. ZKP/08.

 

8.3. Nasuprot tome, provođenje psihijatrijsko-toksikološkog vještačenja maloljetnika uopće nije predloženo na raspravi od 12. studenog 2020., koja je počela iznova, pa prvostupanjski sud u presudi o tome nije bio dužan navoditi razloge. Isto tako, obrana niti u jednoj fazi postupka nije predlagala neposredno ispitivanje toksikološkog vještaka niti je imala primjedaba na pročitani nalaz i mišljenje Centra za forenzička ispitivanja, istraživanja i vještačenje Ivan Vučetić. Stoga se ovi prigovori žalbe ponovno svode na tvrdnju o pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjeničnom stanju.

 

8.4. S druge strane, odbijanje dokaznih prijedloga obrane s rasprave od 12. studenog 2020. u presudi je valjano i argumentirano obrazloženo, time da isti dokazi sada više nisu predmetom žalbe, osim u pitanju nepostupanja Općinskog državnog odvjetništva Slavonski Brod prema svjedoku Z. P., kao vlasniku vozila kojim je kritične prilike upravljao maloljetnik. Međutim, okolnost je li i zbog kojih razloga državni odvjetnik propustio pokrenuti kazneni progon protiv navedenog svjedoka uopće nije odlučna za kaznenopravnu odgovornost maloljetnika, kako pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

 

8.5. Stoga navedenim postupanjem prvostupanjskog suda nije kompromitirana pravičnost postupka niti su garantirana prava obrane teško povrijeđena, kako propisuje odredba čl. 468. st. 2. ZKP/08.

 

9. Žalbom se, ustvari, pobijaju činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda vezano za postojanje krivnje maloljetnika, kao subjektivne komponente bića kaznenog djela. Tvrdi se da je maloljetnik upravljao vozilom u stanju visoke alkoholiziranosti i nesposobnosti za sigurnu vožnju, zbog čega je bio neubrojiv. Stoga je, prema žalitelju pravilnom primjenom čl. 25. KZ/11, maloljetnika trebalo osloboditi optužbe "jer u vrijeme kada se dovodio u stanje neubrojivosti, kaznenog djelo koje je počinio nije bilo obuhvaćeno ni njegovom namjerom niti nehajem", pa je posljedično povrijeđen i kazneni zakon.

 

9.1. Nasuprot tome, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja nalazi da je prvostupanjski sud, u zakonito i sveobuhvatno provedenom dokaznom postupku, sve činjenice potpuno i pravilo utvrdio te je sa sigurnošću našao dokazanim kako objektivne, tako i subjektivne komponente bića kaznenog djela izazivanja prometne nesreće, na način kako je maloljetnik terećen optužnicom državnog odvjetnika.

 

9.2. Naime, iako se maloljetnik ne sjeća događaja zbog zadobivenih ozljeda, nije sporno da je on, bez položenog vozačkog ispita te nedovoljnih vozačkih vještina, upravljao vozilom u alkoholiziranom stanju s najmanje 1,5 g/kg alkohola u krvi uslijed čega je kotačima zahvatio zemljanu bankinu što je dovelo do destabilizacije vozila, rotacije i prevrtanja, posljedicom čega je suvozač D. A. preminuo na licu mjesta, a putnik u vozilu, svjedok Z. P., zadobio teške tjelesne ozljede.

 

9.3. Sporno je, prema tvrdnji žalbe, postoje li okolnosti koje isključuju maloljetnikovu krivnju s osnova njegove neubrojivosti.

 

9.4. S tim u vezi, žalitelj ističe da je maloljetnik pješice došao u Caffe bar V. bez namjere da upravlja vozilom jer nema vozačke dozvole niti vozačkog iskustva. Stoga je prvostupanjski sud trebao ocijeniti "je li se u stanje neubrojivosti doveo svojom krivnjom, odnosno kakav je odnos okrivljenika prema djelu u trenutku kada je započeo sa samoskrivljenim dovođenjem u stanje neubrojivosti".

 

9.5. Ovi navodi žalbe nisu osnovani. Prije svega, iz navedenih razloga žalbe proizlazi da žalitelj pogrešno interpretira pojam samoskrivljene neubrojivosti u smislu čl. 25. KZ/11. Naime, primjenom te zakonske odredbe neubrojivi će se počinitelj, izuzetno, smatrati sposobnim za krivnju, uz ostvarenje tamo predviđenih uvjeta. To prvenstveno podrazumijeva utvrđenje da počinitelj, u vrijeme izvršenja kaznenog djela, nije mogao shvatiti značenje svog postupanja i nije mogao vladati svojom voljom što, međutim, u konkretnom slučaju nije ostvareno.

 

9.6. Naime, prema nalazu i mišljenju psihijatrijskog vještaka I. Z. izloženog na raspravi od 12. studenog 2020., maloljetnik je, zbog alkoholiziranosti od najmanje 1,5 g/kg alkohola u krvi i time umanjenih kognitivnih funkcija te sposobnosti rasuđivanja, tempore criminis bio tek smanjeno ubrojiv. Žalitelj osporava takav zaključak psihijatrijskog vještaka pri čemu visok stupanj nesposobnosti maloljetnika za sigurno upravljanje vozilom, o kojem govori vještak, pogrešno izjednačava sa stupnjem njegove (ne)ubrojivosti. Međutim, radi se o potpuno različitim pojmovima jer nesposobnost za sigurno upravljanje vozilom još ne znači i da je ubrojivost maloljetnika, kao sastavnica krivnje, bila isključena. O tome je psihijatrijski vještak na raspravi dao stručno i profesionalno obrazloženje koje prvostupanjski sud s pravom prihvaća.

 

9.7. S tim u vezi, ukazuje se žalitelju da se toksikološki vještak S. B. nije mogao precizno izjasniti o stupnju alkoholiziranosti maloljetnika s obzirom na činjenicu da su krv i mokraća izuzeti protekom više sati od događaja. Ipak, metodom preračunavanja toksikološki vještak je zaključio da se radilo o prisutnosti alkohola u krvi od najmanje 1,5 g/kg. Zbog navedenog, teza žalbe o većem stupnju alkoholiziranosti maloljetnika (3,14 g/kg) uopće nema uporišta u stanju spisa niti je obrana na raspravi imala bilo kakvih primjedaba na pročitani nalaz i mišljenje Centra za forenzička ispitivanja, istraživanja i vještačenje Ivan Vučetić. Isto tako, sve da je maloljetnik u vrijeme nastanka prometne nesreće bio neubrojiv, a prema prihvaćenom mišljenju psihijatrijskog vještaka nije, u postupku nije utvrđena daljnja pretpostavka za isključenje krivnje tj. utvrđenje da maloljetnik u vrijeme konzumacije alkohola nije bio svjestan da mu predstoji vožnja motornim vozilom. Upravo suprotno, iz utvrđenih činjenica u postupku nesporno slijedi da je maloljetnik već u Caffe baru V. u O. znao da vlasnik vozila, svjedok Z. P., odbija voziti, ali je usprkos tome nastavio s konzumiranjem alkohola, kako proizlazi iz iskaza svjedoka obrane S. E. R.. Iako maloljetnik nije bio obavezan voziti društvo na daljnji provod u N. G., on to samoinicijativno čini te u lokalu E. nastavlja konzumirati alkoholna pića, iako je tada već potpuno siguran da mu slijedi povratna vožnja u O. tj. kući. Stoga, govora nema o tome da maloljetnik, u vrijeme dovođenja u alkoholizirano stanje, ne bi znao niti mogao predvidjeti da će upravljati vozilom, već je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je on prethodno, a konačno i u lokalu E. svojom namjerom obuhvatio sva obilježja predmetnog kaznenog djela znajući da će upravljati vozilom bez vozačkog iskustva te u alkoholiziranom stanju i time ugroziti živote i tijela drugih osoba te je na takvu posljedicu pristao. Stoga teza žalbe o postojanju okolnosti koje isključuju maloljetnikovu krivnju u postupku opće nije dokazana niti su okolnosti konkretnog slučaja primjenjive na situaciju kakvu ima u vidu odredba čl. 25. KZ/11.

 

9.9. Isto tako, u situaciji kada visoko alkoholizirani maloljetnik bez ikakvog vozačkog iskustva upravlja motornim vozilom, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da on na taj način svjesno pristaje na štetne posljedice koje iz takve vožnje mogu proizaći odnosno na dovođenje u opasnost života i tijela drugih osoba. Stoga se, očito, radi o namjernom obliku krivnje (neizravna namjera), a ne postupanju sa svjesnim nehajem, kako paušalno tvrdi žalitelj.

 

9.10. Ostali navodi žalbe kojima se sugerira odgovornost vlasnika vozila, svjedoka Z. P., iz razloga jer nije spriječio alkoholiziranog maloljetnika da upravlja njegovim vozilom, kao i činjenica da pokojni suvozač D. A. nije bio vezan sigurnosnim pojasom, nisu u neposrednoj uzročno – posljedičnoj vezi s nastalom prometnom nezgodom. Prvostupanjski sud pravilno uočava da je maloljetnik samoinicijativno i tvrdoglavo odlučio upravljati vozilom, što potvrđuje i putnik u vozilu, svjedok I. M. riječima "on je tu večer naumio voziti, nitko ga nije mogao spriječiti". Pri tome, nejasni su navodi žalbe o tome da bi vlasnik vozila imao svojstvo "garanta" u smislu čl. 20. st. 2. KZ/11. Kazneno djelo izazivanja prometne nesreće, po svojom prirodi, ne ulazi u krug kaznenih djela nečinjenja, već se ista mogu počiniti samo aktivnim kršenjem odredaba Zakona o sigurnosti prometa na cestama, zbog čega primjeni ove zakonske odredbe nema mjesta. S druge strane, okolnost da poginuli suputnik nije bio vezan sigurnosnim pojasom ne ekskulpira maloljetnika koji je, kao vozač, bio dužan brinuti se o sigurnosti putnika u vozilu. Stoga navedene okolnosti nisu relevantne za dokazanost predmetnog kaznenog djela, već, eventualno, mogu imati utjecaja na odmjeravanje kazne, što je prvostupanjski sud i uzeo u obzir.

 

10. Slijedom izloženog, prvostupanjski je sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje primijenio i odgovarajuće odredbe materijalnog prava te je maloljetnika osnovano proglasio krivim za kazneno djelo iz optužnice pa nije ostvarena niti povreda kaznenog zakona na njegovu štetu.

 

11. Konačno, nije osnovana žalba zbog odluke o kazni. Naime, žalitelj smatra primjerenim maloljetniku izreći pridržaj kazne maloljetničkog zatvora jerda on, nakon učinjenog kaznenog djela, "ni po čemu nije pokazao da bi bio na krivom putu".

 

11.1. Nasuprot tome, izrečena kazna maloljetničkog zatvora od jedne godine već je dovoljno blaga da u potrebnoj, pa i prenaglašenoj mjeri odražava sve utvrđene olakotne okolnosti. Ovog posebno kada se cijeni da je maloljetnik kritične prilike grubo prekršio više prometnih propisa posljedicom čega su stradale mlade osobe i to jedna smrtno, druga je zadobila tešku tjelesnu ozljedu, dok je jedna osoba lakše tjelesno ozlijeđena. Stoga težina i značaj nastupljenih posljedica, kao i životne okolnosti, sada punoljetnog, počinitelja koje su utvrđene provedenom socijalnom anamnezom, kao i mišljene stručne suradnice Općinskog suda u Slavonskom Brodu I. A., ne opravdavaju zaključak da bi se već i samom prijetnjom naknadnog izricanja kazne u smislu čl. 28. ZSM, mogle ostvariti zakonom predviđene svrhe izricanja maloljetničkih sankcija.

 

12. Kako time navodi žalbe nisu osnovani, a ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud, u smislu čl. 476. st. 1. ZKO/08, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 482. ZKP/08, odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 25. studenog 2021.