- 1 -              I Kž 41/2019-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 41/2019-4

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog I. J., zbog kaznenog djela iz članka 246. stavaka 1. i 2. Kaznenog zakona („Narodne novine‟ broj 125/11. i 144/12., dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 6. srpnja 2018. broj K-22/2017., u sjednici održanoj 25. studenog 2021.,

 

r i j e š i o   j e :

 

I. Prihvaća se žalba optuženog I. J., ukida se prvostupanjska presuda i predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

II. Uslijed gornje odluke, žalba državnog odvjetnika postala je bespredmetna.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu optuženi I. J. proglašen je krivim za počinjenje kaznenog djela protiv gospodarstva, zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavaka 1. i 2. KZ/11. i na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora od jedne godine, a na temelju članka 56. KZ/11. izrečena mu je uvjetna osuda na način da se navedena kazna zatvora neće izvršiti ako optuženik u vrijeme provjeravanja od pet godina ne počini novo kazneno djelo. Na temelju članka 560. stavaka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine‟ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17., dalje: ZKP/08.) utvrđeno je da novčani iznos od 751.249,98 kuna predstavlja imovinsku korist koju je trgovačko društvo K. m. d.o.o. u stečaju iz Z. ostvarilo kaznenim djelom optuženog I. J. i da taj novčani iznos postaje imovina Republike Hrvatske te je naloženo K. m. d.o.o. u stečaju iz Z. da isplati novčani iznos od 751.249,98 kuna u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude. Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08. optuženiku je naloženo platiti troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. ZKP/08. u iznosu od 11.897,60  kuna za troškove vještaka i svjedoka te iz članka 145. stavka 2. točke 6. ZKP/08. paušalnu svotu u iznosu od 500,00 kuna.

 

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio državni odvjetnik, zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne "bezuvjetna kazna zatvora u duljem trajanju".

 

3. Žalbu je podnio i optuženi I. J. po braniteljici, odvjetnici S. V., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, podredno da pobijanu presudu preinači u odluci o kazni.

 

4. Prije održavanja sjednice vijeća spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje ga je u roku vratilo.

 

5. Žalba optuženog I. J. je osnovana.

 

6. Prije svega, treba reći da nisu ostvarene u žalbi optuženika istaknute bitne povrede odredaba kaznenog postupka. Naime, optuženik u žalbi smatra da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. jer da je izreka prvostupanjske presude proturječna njenim razlozima, a da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, dok oni su dani razlozi proturječni. U tom smislu pojašnjava da je prvostupanjski sud ispustio iz činjeničnog opisa dio koji glasi „iako je znao da društvu N. M. Đ. d.o.o. nisu potrebne usluge navedene u ugovoru", a o tome nije dao nikakve razloge, jednako kao što je propušteno dati razloge zbog kojih ne prihvaća istinitost iskaza svjedoka danih u korist optuženika, čime da je povrijedio odredbu članka 9. ZKP/08.

 

6.1. U pravu je optuženik kada tvrdi da prvostupanjski sud, nakon što je ispustio navedeni dio iz činjeničnog opisa, nije naveo konkretne razloge zbog čega je tako postupio. Međutim, u ovom konkretnom slučaju, nije se postavilo kao odlučno pitanje je li optuženik znao da društvu N. M. Đ. d.o.o. nisu potrebne usluge iz Ugovora o poslovnoj suradnji od 1. ožujka 2013., već jesu li usluge koje su ugovorene tim ugovorom stvarno i obavljene. Prema tome, ne radi se o odlučnoj činjenici koju je trebalo utvrditi u ovom postupku, pa samim time tako koncipirana izreka nije proturječna obrazloženju pobijane presude, a niti su dani razlozi o odlučnim činjenicama proturječni. Stoga se u tom dijelu pobijana presuda, unatoč takvom manjem propustu, može sa uspjehom ispitati.

 

6.2. Nije u pravu optuženik kada tvrdi da prvostupanjski sud uopće nije dao razloge zbog kojih prihvaća vjerodostojnost iskaza svjedoka. Naime, u obrazloženju pobijane presude (list 13, III. pasus) se navodi da su prihvaćeni iskazi svjedoka u odnosu na činjenice o kojima imaju neposrednih saznanja, vezano za njihov položaj, poslove koje su obavljali te razdoblje zaposlenja. Okolnost što je prvostupanjski sud u nastavku presude, prilikom analize vjerodostojnosti personalnih dokaza, kratko citirao samo one dijelove iskaze svjedoka (N. Č., A. O., Ž. B. Š. te M. G.) koji su mu poslužili kao temelj za izricanje osuđujuće presude, a da istovremeno nije s jednakom pažnjom ispitao i utvrdio činjenice koje proizlaze iz iskaza svjedoka koji optuženiku idu u korist, u konkretnoj situaciji utječe na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga će ovi prigovori činjeničnog karaktera biti razmotreni u okviru žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

7. Osnovana je žalba optuženika zbog pogrešno, a time, za sada, i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

8. Naime, optuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud potpuno zanemario ocijeniti iskaze svjedoka T. J., A. O., M. K. i A. M. koji su iskazivali o postojanju Ugovora o poslovnoj suradnji od 1. ožujka 2013., ali i o tome koje su sve usluge temeljem tog ugovora obavljene. Jednako tako tvrdi da se prvostupanjski sud nije očitovao u odnosu na nejasnoće u financijsko knjigovodstvenom vještačenju u kojem vještak navodi da se računi broj 919/P8/8 i 920/P8/8 prvi puta spominju vezano uz postojanje tog spornog ugovora, iako se u nastavku navodi da postoje i drugi, ranije izdani računi između K. m. d.o.o. i N. M. Đ. d.o.o., a koji su također vezani uz sporni ugovor. Ujedno skreće pažnju i na to da uopće nije cijenjena činjenica da iz podneska dužnika N. M. Đ. d.o.o. od 24. studenog 2015. potpisanog po M. G. proizlazi da to društvo priznaje K. m. d.o.o. tražbinu u iznosu od 867.569,95 kn temeljem Ugovora o poslovnoj suradnji, a to bi ukazivalo da su te usluge doista i obavljene.

 

8.1. U ovom postupku, kao suštinsko, postavilo se pitanje jesu li usluge (poslovi savjetovanja, ustup tehnološkog znanja i uspostava proizvodne cjeline za proizvodnju mlijeka i mliječnih proizvoda) iz Ugovora o poslovnoj suradnji od 1. ožujka 2013. koji je optuženi I. J. sklopio u svojstvu prokurista za društvo K. m. d.o.o., kao suradnika, te u svojstvu direktora za društvo N. M. Đ. d.o.o., kao naručitelja, stvarno obavljene za društvo naručitelja ili nisu. Doista, činjenica da optuženik takav ugovor sklapa "sam sa osobom", iako je u isto vrijeme direktor društva K. m. d.o.o. njegov sin, svjedok T. J., a svjedok M. G., uz optuženika jedan od direktora društva N. M. Đ. d.o.o., stvara određenu sumnju u valjanost načina sklapanja tog ugovora. Međutim, ta činjenica predstavlja indiciju koja, sama za sebe, nije dostatna za zaključak da nije postojala stvarna poslovna suradnja između ta dva društva, odnosno da usluge nisu obavljene, a da bi optuženik naplatom potraživanja temeljem tog ugovora imao namjeru onome o čijim interesima je dužan skrbiti, prouzročiti štetu.

 

8.2. Naime, iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da je Ugovor o poslovnoj suradnji od 1. ožujka 2013. doista postojao, ali i da su pored tog ugovora bili sklopljena još dva ugovora između ta dva društva, i to o ustupu radnika te o ustupu strojeva od 1. srpnja 2013. Navedeno su potvrdili svjedoci T. J., A. O., M. K., ali i svjedokinja N. Č. (vezano za ugovor o "posudbi radnika"). Međutim, obranu optuženika da su se usluge iz Ugovora o poslovnoj suradnji od 1. ožujka 2013. odnosile, ne samo na ustup tehnologije u smislu znanja i recepata, već i na uspostavu proizvodne cjeline za proizvodnju mlijeka i mliječnih proizvoda u društvu N. M. Đ. d.o.o., potvrdili su i drugi svjedoci, čije iskaze je prvostupanjski sud u cijelosti propustio vrednovati. Tako je svjedok T. J. naveo da je bio prisutan dogovoru između optuženika i svjedoka M. G. prema kojem će optuženik voditi cijelu proizvodnju i tehnološki proces (za što mu pripada 2% naknade od cjelokupno ostvarenog prometa), dok će svjedok M. G. obavljati distribuciju mlijeka putem društva B. d.o.o., što potvrđuje ugovor o distribuciji sklopljen s tim društvom. U tom kontekstu svjedok je pojasnio da je optuženik nacrtao tehnološki projekt i tako razradio cijeli plan u odnosu na vodu, mlijeko i sveukupan tehnološki proces, a koji ranije nije bio uspostavljen u novoosnovanom društvu N. M. Đ. d.o.o. Osim toga, potvrdio je da je optuženik upravo u te svrhe zaposlio svjedoka A. M., a tako su iskazivali i svjedokinja N. Č. (samo ne zna što je točno radio) te svjedokinja M. K.. O svemu tome je iskazivao i svjedok A. M. navodeći da je on angažiran od strane optuženika radi pokretanja tehnološkog procesa proizvodnje UHT mlijeka, za koje poslove mu je optuženik na ruke isplatio jednokratnu naknadu od 20.000,00 kn, time da je s njim radila i mlada tehnologica I. F.. S tim u vezi propušteno je ocijeniti i iskaz svjedoka M. G., voditelja tehničkog tima i distribucije mlijeka u društvu N. M. Đ. d.o.o., koji je opisao da su doista uspostavili liniju za proizvodnju trajnog mlijeka na kojoj su radili optuženik i svjedok A. M., a ona se sastojala od uspostave tehnologije vezano uz struju, vodu, hlađenje i grijanje, time da je optuženik bio upućen u cjelokupno poslovanje. Prvostupanjski sud nije vodio računa niti o iskazu svjedokinje M. K., referentice otkupa mlijeka iz društva N. M. Đ., kojoj je poznato da je postojala ugovorna obveza K. m. d.o.o. vezano uz uspostavu proizvodnje i tehnologije od 1. ožujka 2013., temeljem koje su fakturirani računi krajem 2013. i početkom 2014. uredno i plaćeni, pri čemu je njezin dio posla bio temeljen upravo na spornom ugovoru vezano za praćenje prodaje milijun litara mlijeka mjesečno, tijekom šest mjeseci. Prema tome, navedeni svjedoci suglasno iskazuju da je optuženik obavljao poslove vezano za tehnološke procese temeljem tog ugovora, a da su oni bili angažirani upravo u te svrhe. Nije bez značaja niti iskaz svjedoka M. G., direktora N. M. Đ. d.o.o., koji je naveo da je proizvodnja u tom društvu pokrenuta od strane T., S., optuženika i drugih osoba, a da on sam nema stručnih znanja za uspostavu takve proizvodnje. Stoga je promašeno te iskaze u cijelosti zanemariti, kako to čini prvostupanjski sud u obrazloženju svoje presude, na što s pravom upire u žalbi optuženik.

 

8.3. Nastavno na izloženo, prvostupanjski sud uopće nije analizirao utvrđenja financijsko knjigovodstvene vještakinje u odnosu na dinamiku izdavanja, ali i plaćanja nekih računa između društva K. m. d.o.o. i N. M. Đ. d.o.o., a koja potvrđuje da su se upravo temeljem spornog Ugovora o poslovnoj suradnji i obavljale određene usluge. Naime, vještakinja je račune broj 919/P8/8 od 1. studenog 2014. i 920/P8/8 od 10. studenog 2014. dovela u vezu sa spornim Ugovorom o poslovnoj suradnji, budući da se isti pozivaju na taj ugovor, ali kako nisu posebno specificirane obavljene usluge, nije ih mogla izričito povezati s konkretnim uslugama iz tog ugovora. Upravo te račune izdala je svjedokinja A. O., knjigovotkinja društva K. m. d.o.o. na temelju dostavljenog prometa od strane svjedokinje N. Č., knjigovotkinje društva N. M. Đ. d.o.o., time da je nakon izvršene kompenzacije dugovanja između ta dva društva, izračunala iznos od 2% obavljenog prometa sa PDV-om, kako to i regulira navedeni ugovor. Prvostupanjski je sud propustio analizirati te okolnosti, na što žalba s pravom ukazuje. Nadalje, vještakinja je isto tako navela da se računi broj 580/P8/8 i 584/P8/8 pozivaju na Ugovor o poslovnoj suradnji od 1. ožujka 2013. te da su u cijelosti plaćeni od strane N. M. Đ. d.o.o. 31. prosinca 2013., i to prije izdanih računa broj 919/P8/8 od 1. studenog 2014. i 920/P8/8 i od 10. studenog 2014. Navedeno upućuje da su određene usluge između ta dva društva obavljene, a potom i plaćene već krajem 2013., upravo temeljem Ugovora o poslovnoj suradnji od 1. ožujka 2013., čime očito N. M. Đ. d.o.o. priznaje, ne samo postojanje tog ugovora, već i poslovni odnos između ta dva društva, a što se s pravom tvrdi u žalbi.

 

8.4. Konačno, prvostupanjski je sud zanemario cijeniti značenje podneska N. M. Đ. d.o.o. potpisanog po direktoru M. G. kojim se priznaje tražbina K. m. d.o.o. u iznosu od 867.569,95 kn prema tom društvu, a koja prema rezultatima knjigovodstveno financijskog vještačenja proizlazi upravo iz Ugovora o poslovnoj suradnji između ta dva društva. Naime, vještakinja je navela da je račun broj 919/P8/8 od 1. studenog 2014. u potpunosti namiren naplatom zadužnice broj OV-6413/14.,  kao i prebijanjem međusobnih potraživanja i dugovanja tih društva, a da je račun broj 920/P8/8 od 10. studenog 2014. djelomično naplaćen putem te zadužnice, kao i kompenzacijom međusobnih potraživanja i dugovanja tih društava. Nakon naplate dijela potraživanja K. m. d.o.o., ostao je nenaplaćeni ostatak duga N. M. Đ. d.o.o. prema K. m. d.o.o. u iznosu od 429.663,75 kn. Međutim, K. m. d.o.o. izdala je potom nove račune na ime dugovanja N. M. Đ. d.o.o. iz Ugovora o poslovnoj suradnji od 1. ožujka 2013., slijedom čega je dug tog društva prema  K. m. d.o.o. na dan 30. siječnja 2015. iznosio 867.569,95 kn. Iako je upravo to dugovanje na ime spornog ugovora o poslovnoj suradnji priznato od strane društva N. M. Đ. d.o.o.u nacrtu predstečajne nagodbe po direktoru M. G., prvostupanjski sud nije razjasnio od kakvog je značaja ta činjenica te može li se dovesti u vezu s obavljenim uslugama proizašlim iz tog ugovora.

 

9. Stoga je u pravu optuženi I. J. kada tvrdi da je činjenično stanje za sada, ostalo pogrešno utvrđeno pa je pobijanu presudu trebalo ukinuti i predmet uputiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odluku.

 

10. Posljedično, žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni postala je bespredmetna.

 

11. U ponovljenom suđenju prvostupanjski će sud imati u vidu naprijed istaknute nedostatke te će provesti sve do sada izvedene dokaze, ali i nove ukoliko ih ocijeni opravdanima, naročito u pravcu razjašnjenja pitanja jesu li usluge iz Ugovora o poslovnoj suradnji od 1. ožujka 2013. obavljene i u kojem opsegu, a koje utvrđenje je relevantno za ocjenu je li postojala namjera optuženika da se počini znatna šteta društvu o kojem je bio dužan skrbiti, te ako jest, kolika je stvarna šteta nastupila, pa će, vodeći računa o okolnostima na koje mu je ovdje skrenuta pažnja, sveobuhvatno ocijeniti rezultate dokaznog postupka i donijeti novu, na zakonu osnovanu presudu koju je dužan i valjano obrazložiti.

 

12. Slijedom navedenog trebalo je na temelju čl. 483. st. 1. ZKP/08 riješiti kao u izreci.

Zagreb, 25. studenog 2021.