- 1 -              III Kr 132/2021-3

Broj: III Kr 132/2021-3

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana kao predsjednika vijeća, te Melite Božičević-Grbić i Ileane Vinja kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv os. S. G., zbog kaznenog djela iz čl. 227. st. 4. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12. - dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, koju čine presuda Županijskog suda u Velikoj Gorici od 1. ožujka 2021. broj K-18/2019 i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 27. svibnja 2021. broj I Kž-86/2021-4, u sjednici održanoj 25. studenog 2021.,

p r e s u d i o   j e:

Odbija se zahtjev os. S. G. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom, koju čine presuda Županijskog suda u Velikoj Gorici od 1. ožujka 2021. broj K-18/2019 i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 27. svibnja 2021. broj I Kž-86/2021-4 S. G. je osuđen na kaznu zatvora u trajanju tri godine zbog kaznenog djela iz čl. 227. st. 4. KZ/11.

2. Protiv te presude osuđenik je putem branitelja N. D., odvjetnika iz I.-G., podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje presude „zbog svih razloga predviđenih u čl. 515. i 517. Zakona o kaznenom postupku“, smatra da je na njegovu štetu „povrijeđen Kazneni zakon te da se radi o povredama opisanim u članku 469. toč. 1. do 4. odnosno zbog povredama istaknutim u žalbi protiv presude od dana 08. travnja 2021. godine.“ Predlaže da se prvostupanjska i drugostupanjska presuda ukinu i „predmet vrati na ponovni postupak„ uz odgodu izvršenja pravomoćne presude.

3. Prije dostavljanja spisa Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prvostupanjski sud je postupio sukladno čl. 518. st. 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.).

4. Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje u tekstu: zahtjev) nije osnovan.

5. Osuđenik u zahtjevu navodi da su „potpuno ... nejasni razlozi za donošenje drugostupanjske presude“ jer taj sud „nekritički i nepotpuno sagledava žalbene navode“, „činjenična utvrđenja sudova ne opravdava donošenje osuđujuće presude„ te „napose nije bilo razloga da se istom povećava kazna bezuvjetnog zatvora sa jedne godine na tri godine zatvora.“ Smatra da su niži sudovi povrijedili pravo na pravično suđenje  i pravo na obranu „budući nisu sagledali sve okolnosti prometne nezgode u kojoj je okrivljenik naletio na osobu koja je ležala na kolniku“ upiranjem na „gotovo identičan predmet“ u kojem je T. C. oslobođen od optužbe u čemu nalazi „nejednakosti pred zakonom“. Navodi da u postupku „odlučne činjenice nisu pravilno i potpuno utvrđene pa je stoga izostala i pravilna primjena materijalnog kaznenog prava“, a k tome je i neosnovano odbijen dokazni prijedlog obrane (o ne/mogućnosti poduzimanja intenzivnog kočenja). Zamjera da niži sudovi „uopće nisu razmatrali činjenicu radnji i položaja oštećenika“ odnosno „nespornu činjenicu da vozač nalijeće na potpuno nepredvidivu prepreku polegnutu uz tlo te da na istu nailazi iz zavoja te biva zaslijepljen blendanjem drugog vozača„ a da osuđenik zbog invalidnosti nije mogao poduzeti radnju intenzivnog kočenja, dakle da sudovi nisu uzeli u obzir „individualne osobine okrivljenika te progresivnu atrofiju mišića njegove noge“. Prigovara da se drugostupanjski sud „uopće ne osvrće na ...žalbeni navod o kojem ovisi pravilna primjena materijalnog prava“ da oštećenik „nije bio pješak u smislu zakona...budući je...u samom trenutku pregaženja praktički ležao na sredini kolnika“ jer je prema općim odredbama ZOSPC-a pješak „osoba koja sudjeluje u prometu ako se pritom kreće brzinom čovječjeg hoda“. Zaključno se navodi da je osuđenik upravljao vozilom prilagođenim potrebama invalidne osobe i dopuštenom brzinom pa „ne postoji krivnja okrivljenika niti je ista dokazana.“ niti je bilo razloga za preinačavanje presude izricanjem bezuvjetne kazne zatvora u trajanju tri godine.

6. Razmotrivši navode iz zahtjeva te sadržaj prvostupanjske i drugostupanjske presude, Vrhovni sud Republike Hrvatske nije našao osnovanim prigovore osuđenika da mu je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te s tim u vezi i pravo na obranu, niti su ostvarene ostale zahtjevom naznačene povrede materijalnog zakona iz čl. 469. toč. 1. do 4. ZKP/08.

7. Prije svega valja reći da prema čl. 515. st. 1. i čl. 517. st. 1. ZKP/08. zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude može se podnijeti samo zbog točno propisanih povreda zakona. Upravo takvo zakonsko ograničenje mogućnosti pobijanja pravomoćne presude jasno govori o karakteru ovog izvanrednog pravnog lijeka u kojem se ne ispituje pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja u prvostupanjskoj presudi i koje je takvim, nakon ocjene žalbenih navoda osuđenika, prihvatio sud drugog stupnja. Stoga je bez osnova polemiziranje sa argumentacijama nižih sudova o ocjeni dokaznog materijala u cilju njegove preocjene.

8. Nadalje, prvostupanjski sud je, rukovodeći se stanjem dokaza i sukladno ovlasti iz čl. 421. ZKP/08. ocijenio izlišnim provoditi sudsko medicinsko vještačenje radi provjere sposobnosti osuđenika kao invalidne osobe za intenzivno kočenje jer je kao vozač sam trebao procijeniti svoju sposobnost za sigurno sudjelovanje u prometu koje podrazumijeva i poduzimanje naglog kočenja „osobito u pijanom stanju ili pak voziti takvom brzinom da može zaustaviti vozilo pred bilo kojom preprekom i bez naglog kočenja“.  Pored toga je temeljito obrazložio kojim se dokazima rukovodio pri utvrđenju dinamike prometne nezgode (iskaz svjedoka očevica, prometno, toksikološko, sudskomedicinsko i oftalmološko vještačenje) i shodno tome dokazanosti kaznene odgovornosti osuđenika.  Osuđenik u zahtjevu ponavlja da je kao invalidna osoba upravljao dopuštenom brzinom, a da se „bizarnost“ nesreće ogleda u naletu na za njega neočekivanu prepreku koju nije mogao pravovremeno uočiti zbog svjetlosnog signala vozila iz suprotnog smjera. Sve je ove prigovore otklonio prvostupanjski sud temeljitom raščlambom dokaza, poglavito spomenutih vještačenja, a ono što osuđenik posve ignorira jest činjenica da je vozilom upravljao visoko alkoholiziran što je bilo razlogom nesposobnosti za sigurnu vožnju te uzrokovalo prometnu nesreću u kojoj je smrtno stradao pješak I. S. (str. 8 i 9 prvostupanjske presude).

9. Ovakvo utvrđenje odlučnih činjenica pravilnim je ocijenio i sud drugog stupnja pri odlučivanju o žalbama državnog odvjetnika (zbog odluke o kazni) i osuđenika (sve žalbene osnove). Razmotrivši bitne žalbene navode, drugostupanjski sud  je ocijenio pravilnim odbijanje dokaznog prijedloga obrane (toč. 10.) te je razmotrio sve ostale relevantne žalbene navode na koje se upire i u podnijetom zahtjevu (analiza iskaza svjedoka T. K. kao očevica nesreće, vještačenje oftalmologa o mogućnosti adaptacije oka na „blicanje“ svjetala, alkoholiziranost i s tim u vezi nesposobnost za sigurno upravljanje vozilom, nalet na pješaka koji se nakon pada s bicikla podizao s kolnika), a posebno je drugostupanjski sud posvetio pažnju žalbenoj tvrdnji da se radi o identičnoj prometnoj nesreći u kojoj je pjevač T. C. oslobođen optužbe (toč.14. presude).

10. Valja reći da osuđenik u zahtjevu pogrešno tumači zakonski izraz „pješak“ kako bi opravdao tezu o  neosnovanom terećenju za kršenje blanketne norme iz čl. 38. st. 1. ZOSPC-a. Naime, sukladno čl. 2. st. 1. toč. 70. ZOSPC-a ("Narodne novine" broj 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 158/13. i 92/14.) koji se s obzirom na vrijeme djela (22. travanj 2015.) ima primijeniti „pješak“ je osoba koja sudjeluje u prometu, a nije vozač niti putnik u vozilu ili na vozilu. Stoga, uzimajući u obzir činjenični opis djela iz izreke pravomoćne presude, nema dvojbe da je oštećenik bio pješak koji je smrtno stradao zbog optuženikove nepropisne vožnje pa nema ni povrede materijalnog zakona na koju smjera osuđenik.

11. Prema tome, iz iscrpne i temeljite argumentacije prvostupanjske i drugostupanjske presude razvidno je na kojim dokazima se temelji zaključak o utvrđenju kaznene odgovornosti osuđenika, dok odbijanjem dokaznog prijedloga za  vještačenje mogućnosti poduzimanja radnje intenzivnog kočenja (po prijedlogu obrane provedena rekonstrukcija, oftalmološko vještačenje) nije povrijeđeno pravo obrane niti je dovedena u sumnju pravičnost postupka.

12. Konačno, osuđenik u zahtjevu izražava i nezadovoljstvo odlukom drugostupanjskog suda o (prihvaćanju žalbe državnog odvjetnika i ) izricanju kazne zatvora u trajanju duljem od one odmjerene po sudu prvog stupnja, dakle suštinski osporava pravilnost odmjerene visine kazne, zbog čega se ovaj izvanredni pravni lijek ne može podnijeti.

13. Slijedom navedenog, na temelju čl. 519. u vezi s čl. 512. ZKP/08., trebalo je zahtjev odbiti kao neosnovan, a shodno tome nema mjesta ni odgodi izvršenja pravomoćne presude.

Zagreb, 25. studenog 2021.

Predsjednik vijeća:

Ranko Marijan, v.r.