1              Poslovni broj: Gž-1029/2021-2

Poslovni broj: Gž-1029/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda Borisa Mimice, kao predsjednika vijeća, te Andree Boras Ivanišević, kao suca izvjestitelja i Denis Pancirov Parcen, kao člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja M. B. iz S., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku I. Ć., odvjetniku u I., protiv tuženika H. A. d.o.o., Z., OIB: ..., zastupan po punomoćniku V. D. dipl. iur., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Makarskoj, Stalna služba u Imotskom od 21.travnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 25. studenog 2021.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda
u Makarskoj, Stalna služba u Imotskom od 21.travnja 2021.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:

"I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženom H. A. d.o.o., isplatiti tužitelju M. B. iznos od 251.000,00 kuna sa zateznim kamatama na taj iznos koje teku od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena te mu nadoknaditi prouzročeni parnični trošak sa istim pripadajućim kamatama, koje teku od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana."

II. Dužan je tužitelj u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tuženiku na ime parničnog troška iznos od 8.750,00 kuna, uz zakonsku zateznu kamatu počevši od 21. travnja 2021. do isplate. "

2. Protiv navedene presude žali se tužitelj, zbog svih žalbenih razloga navedenih u članku 353. stavku 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 1/92, 112/99, 88/01, 117/03,88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači shodno navodima žalbe, podredno i vrati prvostupanjskom sudu na postupanje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmetom spora predstavlja zahtjev tužitelja za naknadu štete koju trpi zbog neosnovano oduzetog dijela nekretnine označene kao dio čest. zem. 5965/1 jedino z.k. tijelo Z.U. 495 k.o. K., zv. P. u površini od 4444 m2 te zv. P. u površini od 2346 m2 ,koji dio mu je oduzet radi izgradnje dionice autoceste "Zagvozd-Ravča“.

6. U ovoj fazi postupka nije bila sporna činjenica da se predmetni dio nekretnine nalazi u obuhvatu izgrađene autoceste - dionice "Zagvozd-Ravča“.

7. Isto tako između stranaka nije bilo sporno da je tek pravomoćnom presudom Općinskog suda Imotski broj P-1346/06 od 24. lipnja 2010. tužitelj utvrđen vlasnikom nekretnina označenih kao dio č. zem. 5965/1, jedino z.k. tijelo Z.U. 495 k.o. K. u površini od 13.590 m2, a koja se sastoji od dvije posebno odvojene parcele pučkih naziva i to: -nekretnina zv. P. ukupne površine 8018 m2, pobliže označena točkama A, B, C, D, E, F, A i A, B, G, H, I, J, K, prikazana u skici vještaka geometra G. K. od 25. studenog 2008., -nekretnina zv. "Pleća" ukupne površine 5572 m2, koja se nalazi unutar točaka A, B, C, D, E, F, G, A (od kojih prostora je izuzet dio označen točkama H, I, J, K) prikazan u skici vještaka geometra G. K. od 20. ožujka 2009.

8. I na koncu u postupku nije bilo sporna činjenica da tužitelju nije isplaćena naknada za oduzeto zemljište, već da mu je isplaćena naknada samo za građevinske poboljšice i višegodišnje poljoprivredne kulture i to u postupku koji je vođen kod Ureda državne uprave – Splitsko dalmatinska županija – Služba za imovinsko - pravne poslove, Ispostava Omiš, klasa:UP/I 943-04-06-01/352, u kojem predmetu je zaključena nagodba, ali samo u pogledu naknade za građevinske poboljšice i višegodišnje kulture.

9. Sporno je, međutim, u postupku valjalo raspraviti i utvrditi pripada li tužitelju pravo potraživati od tuženika naknadu štete zbog neosnovanog oduzimanja predmetne nekretnine, s tim da je kao prethodno, a sporno valjalo raspraviti i utvrditi osnovanost istaknutog prigovora zastare tužiteljeva potraživanja.

10. Prvostupanjski sud je po prevedenom dokazanom postupku odbio tužbeni zahtjev tužitelja jer je smatrao osnovanim istaknuti prigovor zastare pozivom na pravni stav izražen u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzet u odluci broj Rev-807/2016 od 06.listopada 2020.

11. Naime, pitanjem od kada počinje teći rok zastare, da li od dana izdavanja uporabne dozvole, kao dana kada tužitelj nije mogao koristiti nekretninu na način kako ju je koristio prije ili od dana kada je prometnica faktično izgrađena, revizijski sud u navedenoj odluci napominje kako je taj sud dao odgovor u nizu svojih odluka donesenih o (u bitnome) istoj ili sličnoj pravnoj stvari, primjenom odredaba zakona - koje su po sadržaju identične sa i sada važećim odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO-a/05). Tako, primjerice: u odluci poslovni broj Revx 357/2011-2 od 8. lipnja 2011., prema kojoj prilikom odlučivanja o tuženikovom prigovoru zastare valja poći od pravnog shvaćanja da zastarni rok za potraživanje naknade za zemljište koje je postalo društveno vlasništvo ili je vlasniku oduzeto bez zakonom predviđenog postupka i ne može se tužitelju vratiti, zastarijeva u općem petogodišnjem zastarnom roku prema odredbi članka 371. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO-a) - ako je riječ o stjecanju bez osnove time da zastara potraživanja počinje teći od trenutka kad se dužnikova imovina povećala na račun vjerovnika, a vjerovnik mogao tražiti vraćanje onoga što je stečeno bez osnove, odnosno u roku zastarijevanja tražbine naknade štete - ako je riječ o odštetnom zahtjevu sukladno odredbama članka 376. stavka 1. i 2. ZOO-a .

12. Nadalje, u presudi poslovni broj Rev 1841/2011-2 od 23. srpnja 2013., Vrhovni sud Republike Hrvatske je polazeći od odredbe članka 376. stavka 1. ZOO-a, prema kojoj potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, naglašava da je u okolnostima konkretnog slučaja, sasvim sigurno da se pitanje početka tijeka zastarnog roka glede štete koju tužiteljica trpi umanjenjem vrijednosti njezinih preostalih nekretnina, a koje nisu obuhvaćene izvlaštenjem, ne može vezivati za datum nastupa pravomoćnosti rješenja o izvlaštenju, niti za dan izdavanja uporabne dozvole za izgrađenu prometnicu, a kod činjenice da je tužiteljica po dovršetku radova na izgradnji prometnice (lipanj 2004.) raspolagala svim relevantnim podacima dostatnim za spoznaju kako o elementima koji utječu na umanjenje tržišne vrijednosti njezinih nekretnina tako i o tuženiku kao osobi odgovornoj za ovu štetu.

13. I na koncu u odluci poslovni broj Rev 1823/1994. od 16. veljače 1999., revizijski sud zauzima pravni stav kako pravo (su)vlasnika glede naknade za oduzetu stvar ne može prestati zbog zastare sve dok on može zahtijevati povrat svoje stvari, a u okolnostima kada tužitelj kao bivši vlasnik ne može više zahtijevati povrat stvari odnosno posjed spornih nekretnina zbog već izloženog razloga - koji su nesumnjivo nastali već časom izgradnje javnog puta preko njegovog zemljišta, a to znači još 1972. - to potraživanje tužitelja u pogledu naknade za protuzakonito oduzeto zemljište dospio je 1972., ukazuje da je nesumnjivo prestalo njegovo prava uslijed nastupa zastare prije podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari koja je podnesena tijekom 1989., u smislu članka 14. bivšeg ZZP - te su stoga niži sudovi osnovano prihvatili istaknuti prigovor zastare potraživanja tužitelja i na taj način pravilno primijenili materijalno pravo odbijanjem tužbenog zahtjeva (članak 360. Zakona o obveznim odnosima, dalje ZOO).

14. U navedenom Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu pod poslovnim brojem Rev-807/2016 od 06.listopada 2020. na postavljeno pitanje glede prigovora zastare ukazuje da je rok zastare po tužitelju istaknute tražbine naknade štete započeo teći kada mu je zemljište faktično oduzeto bez mogućnosti da mu se vrati – i bez konačnog rješenja o izvlaštenju ili bez valjanog akta o oduzimanju, odnosno kada je stekao saznanje da nekretninu ne može vratiti u posjed i takvu je zadržati – ali i kada je raspolagao ili mogao raspolagati svim relevantnim podacima dostatnim za spoznaju o elementima štete i o tuženiku kao osobi odgovornoj za ovu štetu.

15. Stoga, suprotno navodima žalbe, s pravom prvostupanjski sud polazeći od iznesenog pravnog stava VSRH-a, u pobijanoj odluci ukazuje kako se početak računanja toga roka ne može se vezivati tek i samo uz uporabnu dozvolu za izgrađenu prometnicu: on je u svakom slučaju započeo teći prije nego je autocesta završena, konkretno - u svakom je slučaju započeo kada je cesta dovedena u stanje prema kojemu je i tužitelj sa sigurnošću mogao zaključiti da mu je nekretnina nepovratno oduzeta (kada je po redovitom tijeku stvari šteta postala izvjesna).

15.1. Naime, potraživanje naknade za zemljište koje je postalo društveno vlasništvo ili je vlasniku oduzeto bez zakonom predviđenog postupka i ne može se tužitelju vratiti, zastarijeva u općem petogodišnjem zastarnom roku prema odredbi članka 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO) - ako je riječ o stjecanju bez osnove ili po osnovi koja je kasnije prestala, odnosno u roku zastarijevanja tražbine naknade štete - ako je riječ oodštetnom zahtjevu, prema odredbama članka 230 stavka 1. i 2. ZOO-a, kojom je propisano:

(1) „Potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.“,

(2) „U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.“

15.2. Pritom valja imati na umu kako je tužitelj i u ovoj pravnoj stvari tužitelj zahtjev temeljio na institutu naknade štete (uz navod da mu je nekretnina oduzeta po tuženiku, protupravno - i nema mogućnosti vratiti je, pa trpi štetu zbog umanjenja imovine), a ne na institutu stjecanja bez osnove - prema kojemu bi tek relevantno bilo (zbog pitanja pasivne legitimacije) utvrditi tko je u konačnom stekao nekretninu tužitelja (ili prometnicu): obzirom da bi tek u takvoj situaciji taj bio pasivno legitimiran po zahtjevu za vraćanje tako (neosnovano) stečenog ili isplatu tome odgovarajuće protuvrijednosti.

16. Isto tako i da se trenutak kada je oštećena osoba doznala za štetu i osobu koja je štetu učinila vezuje uz trenutak njezina saznanja za okolnosti pod kojima odštetno pravo propisuje odgovornost subjekta (ovdje tuženika) koji odgovara za štetu (saznanje za osobu koja je štetu učinila podrazumijeva u suštini saznanje za osobu koja je za štetu odgovorna i protiv koje se može podići tužbu).

17. I na koncu da je o pravu tužitelja o zahtjevu za isplatu određene svote novca radi naknade štete, ovlašten suditi upravo nadležni prema odredbi članka 1. ZPP-a, o kojemu je u konkretnom sporu i presuđeno, pa prvostupanjski sud nije imao razloga otkloniti svoju nadležnost za suđenje o zahtjevu tužitelja.

18. Iz stanja spisa proizlazi kako su pred Uredom državne uprave u Splitsko –dalmatinskoj županiji u predmetu broj klasa:UP/I-943-04/06-01/352, Ur. broj: 2181-05/05-06-02, Omiš - dana 23. listopada 2006., zaključene tri nagodbe po kojima je tuženik isplatio tužitelju iznose od 31.974,00 kune, 240,00 kuna, 1.455,00 kuna.

18.1. Nadalje, dana 20.kolovoza 2007.godine između istih stranaka zaključena je nagodba vezana za isplatu iznosa od 6.870,00 kuna. Sve nagodbe odnose se na građevinske poboljšice i višegodišnje poljoprivredne kulture za zemljište za koje je tužitelj utvrđen vlasnikom presudom ovog suda broj P-1346/06, a koje mu je oduzeto za potrebe izgradnje autoceste.

19. Kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da nakon sklapanja nagodbi 2006. i 2007. između stranaka o naknadi poboljšica, u pogledu nekretnina za koje je tužitelj utvrđen stvarnim vlasnikom, nije vođen postupak izvlaštenja, niti da bi tužitelj bio obaviješten o vođenju takvog postupka, pravilnim je za zaključiti da je tužitelj za ono na čemu temelji zahtjev za naknadu štete, konkretno - za to što drži štetom, pa i u odnosu na njezinu visinu, te za osobu koju smatra štetnikom, dakle - i da mu je i prijeporna nekretnina trajno oduzeta bez mogućnosti da je vrati, znao još 2006. odnosno 2007. ili u svakom slučaju znatno prije nego što je autocesta otvorena i puštena u promet.

20. Utoliko se ukazuje osnovanim pravni zaključak prvostupanjskog suda da je u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja utužene naknade štete, sve budući da je tužitelj tužbu sa zahtjevom za tu naknadu štete zbog umanjenja svoje imovine podnio 29. lipnja 2011., nakon proteka trogodišnjeg (subjektivnog) roka zastare za takvo potraživanje iz odredbe članka 230 stavka 1. ZOO-a.

21. Pri tome je za ukazati žalitelju kako je identičan pravni stav izražen i u uz žalbu dostavljenoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1841/11 od 06.listopada 2020., prema kojoj se subjektivni zastarni rok za potraživanje naknade štete zbog neosnovano oduzete nekretnine ne može vezivati za dan izdavanja uporabne dozvole za izgrađenu prometnicu, već trenutak saznanja za štetu i štetnika, što je i pravni stav izražen u dostavljenoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 1823/1994.

22. Slijedom naprijed izloženog, kako nisu ostvareni navodi žalbe niti ovaj sud nalazi ostvarenje bitnih povreda postupka na koje pazi po službenoj dužnosti u okviru odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, žalbu tužitelja je valjalo odbiti kao neosnovanu i pobijanu presudu na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

23. Potvrđena je i odluka o troškovima postupka zasnovana na valjanoj primjeni odredba članka 154. stavak 1. ZPP-a, u svezi s odredbom članka 155. ZPP-a.

U Splitu 25. studenog 2021.