Poslovni broj: Gž-1278/2021-2

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-1278/2021-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Puli – Pola, po sutkinji Mirni-Nadi Terlević Sebastijan, u  pravnoj stvari tužiteljice I. Z. iz Z., X. A. P., OIB:, koju zastupa A. C., odvjetniku u Z., protiv tuženika E. d.d., U. V. Zagreb, OIB:, kojeg zastupaju odvjetnici u O. društvu G.&partneri, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pn-123/2019-31 od 17. lipnja 2021., 25. studenog 2021.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se žalba tužiteljice te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pn-123/2019-31 od 17. lipnja 2021.

 

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbe.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja, toč. I., odbijen je zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se tuženiku naloži isplata tužiteljici iznosa od 8.200,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama od 13. studenog 2018. do isplate po propisanoj stopi te trošak postupka, sve u roku od 15 dana. Toč. II. naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 7.593,75 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 17. lipnja 2021. do isplate po propisanoj stopi, sve u roku od 15 dana.

 

2. Protiv te presude pravovremenu žalbu podnijela je tužiteljica iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. Smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st.2. toč.11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013. i 70/2019.  dalje: ZPP), budući da je presuda proturječna sama sebi, nejasna, ali i pravno neodrživa jer je sud izveo pogrešan zaključak da tužiteljica nije bila ozlijeđena u prometnoj nesreći. Tužiteljica je medicinskom dokumentacijom koja ima snagu javne isprave prema odredbi čl.230. ZPP-a dokazala da je bila ozlijeđena u prometnoj nezgodi. Proizlazi to i iz provedenog medicinskog vještačenja po vještaku kirurgu dr. J. F.. Taj vještak je u svom pisanom nalazu i mišljenju izvršio uvid u medicinsku dokumentaciju tužiteljice koja je dio zdravstvene dokumentacije koja se vodi na svim razinama zdravstvene zaštite u elektroničkom obliku prema odredbi čl. 21. st.1. Zakona o podacima i informacijama u zdravstvu, uzeo anamnezu tužiteljice i na temelju svega zaključio da je tužiteljica bila ozlijeđena i trpjela fizičke bolove i strah. Za razliku od njega, vještak dr. J. Š., kao vještak sudske medicine, zaključuje kako ozljeda tužiteljice nije objektivizirana u sudskomedicinskom smislu te da tužiteljica nije bila ozlijeđena. U parničnom postupku naknade štete pravila o teretu dokazivanja nisu jednaka onim pravilima koja vrijede za kazneni postupak, a vještak dr. Š. je koristio standard dokazivanja tjelesne ozljede koja vrijedi za kazneni, a ne parnični postupak. Zato je nejasno što znači njegova formulacija da tužiteljica nije zadobila ozljedu u sudskomedicinskom smislu. On zapravo prihvaća mogućnost da je tužiteljica i bila ozlijeđena, ali zaključuje kako se po standardima kaznenog postupka dokazivanja tjelesne ozljede njena ozljeda ne može prihvatiti u sudskomedicinskom smislu. Ako prvostupanjski sud zaključuje da tužiteljica nije bila ozlijeđena, trebao je dati razloge zašto isključuje učinak odredbe čl. 230. ZPP-a jer nitko od stranaka u postupku nije osporavao sadržaj istinitosti medicinske isprave. Razlozi presude o ozljeđivanju tužiteljice su konfuzni i nejasni te proturječni sadržaju medicinske isprave u smislu odredbe čl. 230. ZPP-a, proturječni sadržaju provedenog medicinskog vještačenja po vještaku dr. F., osobito nejasni kad sud prvog stupnja zaključuje da tužiteljica nije ozlijeđena u objektivnom sudskomedicinskom smislu. Sud je posve pogrešno zaključio da izostanak nekih opisa ozljeda mora ići na teret tužiteljice, a kada je nesporno da tužiteljica nije utjecala na pisanje medicinske isprave jer ono što ulazi u sadržaj medicinske isprave određuje liječniku. Stoga, ako je liječnik izostavio neke znakove ozljede, ali je opisao da je zadobila tjelesnu ozljedu i postavio dijagnozu, to ne može ići na teret tužiteljice, osobito se ne bi trebalo zaključivati da nije bila niti ozlijeđena. Sud je time izveo i pogrešan zaključak o pravno odlučnoj činjenici, pogrešno i nepotpuno ocijenio dokaze provedene u postupku koji se odnose na težinu povrede prava osobnosti tužiteljice. Vještak dr. F. je to i utvrdio u svom nalazu. Tužiteljici su povrijeđena prava na tjelesno i duševno zdravlje u prometnoj nesreći te je imala potrebu za liječenjem i mirovanjem. Zato joj treba pripasti pravo na novčanu naknadu po odredbi čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011. i 78/2015 - dalje u tekstu: ZOO), ali i u skladu s Direktivom 2009/103/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. rujna 2009. u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila i izvršenja obveze osiguranja od takve odgovornosti. Ta je Direktiva implementirana i u Zakonu o obveznim osiguranjima u prometu koji odredbom čl. 22. jamči za odgovornost za štetu koja nastane uslijed tjelesne ozljede. Pogrešni su zaključci suda prvog stupnja o svrsi naknade štete zbog čega je pogrešno primijenjeno i materijalno pravo. Zatražena novčana naknada kompenzirala bi tužiteljici pretrpljenu štetu prema odredbi čl.1086. ZOO-a. Pogrešna je i odluka o troškovima postupka, o naknadi troška za sudskomedicinsko vještačenje što ga je platio tuženik jer se ne radi o trošku potrebnom za raspravu o spornim činjenicama. Presuda suda kojom se tužiteljici ne prizna pravo na naknadu štete, kao žrtvi prometne nesreće, a onda još mora platiti trošak osiguratelju štetnika koji je oslobođen odgovornosti za počinjeni građanski delikt predstavlja povredu ustavnih i konvencijskih prava tužiteljice. Takve presude su u koliziji i s odredbom čl.1100. ZOO-a prema kojoj će sud u slučaju povrede prava osobnosti ako nađe da težina i povrede okolnosti slučaja to opravdavaju dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema. Očiti je prijedlog preinačenje odluke prvostupanjskog suda i dosuđenje traženog iznosanaknade i troška, podredno ukidanje te odluke i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

 

3. Žalba tužiteljice nije osnovana.

 

4. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice (koja je u trenutku štetnog događaja upravljala svojim osobnim vozilom) kojim traži popravljanje neimovinske štete zbog ozljede zadobivene u prometnoj nezgodi 18. lipnja 2018. u Zagrebu, koju je prouzročio osiguranik tuženika čije je vozilo bilo osigurano kod tuženika policom automobilske odgovornosti, isplatom iznosa naknade štete od 8.200,00 kuna.

 

5. Prvostupanjski sud odbio je tužbeni zahtjev tužiteljice uz zaključak kako u predmetnom štetnom događaju nije došlo do povrede prava osobnosti tužiteljice jer ozljede koje su navedene u medicinskoj dokumentaciji tužiteljice nisu objektivno utvrđene tjelesne ozljede, a zbog čega ne postoje ni pretpostavke iz čl. 1100. ZOO-a jer tužiteljica nije dokazala štetu ni njenu visinu pa njen zahtjev za naknadu štete zbog povrede prava osobnosti nije osnovan.

 

6. Takva odluka prvostupanjskog suda pravilna je i zakonita, iako ne posve iz razloga navedenih po prvostupanjskom sudu.

 

7. Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. toč.11. ZPP-a na koje ukazuje tuženik jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, njena izreka je razumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude. U presudi su, osim toga, navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama (tako i o odlučnim utvrđenjima koja su rezultat izvedenih dokaza Centra za hitnu medicinu KBC Zagreba i nalaza i mišljenja vještaka dr. F. i dr. Š.) te o njima ne postoji proturječnost između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

8. Između stranaka u ovoj pravnoj stvari nije sporna pasivna legitimacija tuženika, nastanak štetnog događaja i odgovornost osiguranika tuženika prema odredbi čl. 1069. st.3. ZOO-a, podredno tuženika.

 

9. Sporno je i nadalje je li tužiteljica u prometnoj nezgodi pretrpjela ozljede te je li zato došlo do povrede njenih prava osobnosti, time i ispunjenja pretpostavki za naknadu štete prema čl. 1100. ZOO-a.

 

10. U ovoj pravnoj stvari radi se o postupku u sporu male vrijednosti. Prema odredbi čl. 467. st.1. ZPP-a presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. toč. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Dakle, žaliteljica se ne može žaliti iz žalbenog razloga pogrešno ili nepotpuno utvrđenog odlučnog činjeničnog stanja pa te njene žalbene navode ovaj sud nije niti ispitivao.

 

11. Prvostupanjski sud je po provedenom postupku, uzimajući u obzir nalaze i mišljenja vještaka dr. J. F., spec.kirurga i dr. J. Š., spec. sudske medicine i medicinsku dokumentaciju, utvrdio da je tužiteljica prilikom prijema na hitnu pomoć navela blaže zatezanje u vratu (u Centru za hitnu medicinu KBC-a Zagreb), a nakon što je u spomenutoj prometnoj nezgodi, kao vozačica osobnog automobila na koje je straga naletjelo kombi vozilo, trznula glavom i glavu oslonila na naslon za glavu, dok je druge ozljede negirala; da je pri pregledu bila pri punoj svijesti, orijentirana, urednih reakcija, na glavi bez znakova recentne traume, a u odnosu na vrat PMV mekana, dok je opseg pokreta bio pun, osim kod pogleda prema dolje kada navodi blaže zatezanje u vratu, dok su toraks i abdomen bez znakova traume, ekstremiteti uredni, da je na temelju navoda tužiteljice postavljena dijagnoza trzajne ozljede vrata (distensio colli); da ne postoji dokaz da je, osim opisanog jednokratnog kliničkog pregleda kirurga, izvršena dijagnostička radiološka obrada tužiteljice niti da se ona kasnije liječila i kontrolirala zbog spomenutog štetnog događaja.

 

11.1. Prvostupanjski sud prema nalazima oba vještaka utvrđuje da je kliničkim pregledom tužiteljice nakon štetnog događaja utvrđeno kako su kretnje njene vratne kralježnice bile uredne; da vještak dr. Š. ocjenjuje kako spomenuta ozljeda navedena u medicinskoj dokumentaciji ne predstavlja objektivno tjelesnu ozljedu; da vještak dr. J. F. ocjenjuje da se ozljeda trzajne ozljede vratne kralježnice mogla zadobiti u predmetnom štetnom događaju i da je zbog takve ozljede tužiteljica pretrpjela bol jakog intenziteta u trajanju od jednog dana, srednjeg tri dana, a slabijeg četiri dana, dok je primarni strah bio jačeg intenziteta i kratkotrajan, dok je u daljnjem tijeku liječenja postojao tzv. sekundarni strah jačeg intenziteta u trajanju od jednog dana, srednjeg intenziteta u trajanju od tri dana, s nastavkom stanja tzv. kasnog straha u vidu bojazni i zabrinutosti od pet dana, a tuđa pomoć i njega bila je potrebna dva sata dnevno pet dana, dok naruženje nije postojalo.

 

12. Prihvaćanjem provedenih medicinskih vještačenja, za koje ocjenjuje da se ne isključuju, prvostupanjski sud je, vodeći računa i o okolnostima u kojima se prometna nezgoda dogodila te tijeku oporavka tužiteljice, zaključio kako kod tužiteljice nije došlo do povrede prava osobnosti jer navedene ozljede u medicinskoj dokumentaciji nisu objektivno utvrđene tjelesne ozljede pa smatra da zato tužiteljica nije dokazala štetu ni njenu visinu i odbija njen zahtjev prema odredbi čl. 1100. ZOO-a.

 

13. Ovaj sud ne prihvaća materijalnopravni zaključak prvostupanjskog suda da ozljede utvrđene kod tužiteljice (unatoč prihvaćanju ocjene vještaka Josipa Škavića da utvrđene ozljede kod tužiteljice nisu objektivno utvrđene tjelesne ozljede) nisu dovele do povrede prava osobnosti tužiteljice, budući da su se one ipak očitovale upravo na način opisan po vještaku dr. F. (kratkotrajnim trpljenjem spomenutih bolova i straha te kraćom potrebom za tuđom pomoći i njegom). Sama ocjena radi li se o ozljedi u sudskomedicinskom smislu nije pritom od značaja u ovoj pravnoj stvari. 

 

14. Međutim, ocjena je ovog suda kako obim i narav opisanih ozljeda i njihovo trajanje nisu uzrokovali takvu povredu prava osobnosti kod tužiteljice koja bi opravdavala dosuđivanje pravične novčane naknade, kao satisfakcije, sve primjenom odredbe čl. 1100. ZOO-a.

 

14.1. Naime, kod tužiteljice je nastupila povreda tjelesnog i duševnog integriteta upravo u stupnju utvrđenom po vještaku dr. J. F., ali se radilo o kratkotrajnoj povredi neznatne naravi, bez ikakvih trajnih posljedica po fizičko i duševno zdravlje tužiteljice jer njeno stanje nije iziskivalo bilo kakvo dodatno liječenje, osim primarne medicinske obrade uz preporučeno mirovanje i korištenje analgetika, ali i uspješno okončan oporavak u kratkom periodu, bez posljedica i tegoba.

 

15. Odredba čl. 1100. st.1. ZOO-a propisuje da će sud u slučaju povrede prava osobnosti, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema. Pritom će, pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade, voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilja kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom. Pod pravima osobnosti, kada je u pitanju fizička osoba, podrazumijevaju se u smislu odredbe čl. 19. st.2. ZOO-a pravo na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i drugo.

 

16. Slijedom svega navedenog, tužiteljici bi prema odredbi čl. 1100. st.1. i 2. ZOO-a pripadalo pravo na pravičnu novčanu naknadu samo pod uvjetom da povreda prava osobnosti, uzimajući u obzir njenu težinu i trajanje nije neznatna jer se u situaciji kada je povreda osobnosti neznatna, a takva je povreda osobnosti nastupila kod tužiteljice, može reći da objektivno postoji povreda prava osobnosti (čl. 1046. ZOO-a), ali ne i pravo oštećenice na dosudu pravične novčane naknade (čl.1100. ZOO-a). Svaka povreda prava osobnosti ne znači bezuvjetno pravo na isplatu pravične novčane naknade jer to pravo postoji samo ako sud procijeni da težina povrede i okolnosti slučaja to opravdavaju prema odredbi čl. 1100. st.2. ZOO-a, koje se okolnosti procjenjuju ovisno o činjeničnim utvrđenjima svakog slučaja. U ovom slučaju nisu takve da bi opravdavale traženu dosudu.

 

17. Upravo uvažavajući sve odlučne okolnosti predmetnog slučaja, posebno narav zadobivene tjelesne ozljede u opisanom lakšem sudaru, jačinu i trajanje i fizičkih boli i straha te činjenicu da se, osim prve liječničke obrade kod tužiteljice nije provodilo daljnje liječenje niti je bila propisana bilo kakva druga terapija osim mirovanja i po potrebi analgetika, da je nije utvrđeno da bi kod tužiteljice zaostale kakve posljedice, ali cijeneći i okolnosti prometne nezgode, prihvaćen je zaključak prvostupanjskog suda prema odredbi čl.1100 ZOO-a, s time da tužiteljica posljedično ne bi imala pravo niti na traženu novčanu naknadu za tuđu pomoć i njegu prema odredbi čl.1095 ZOO-a.

 

18. Protivno žalbi tužiteljice, presuda prvostupanjskog suda nije donesena ni protivno direktivi 2009/103/EZ od 16. rujna 2009. Naime, spomenuta Direktiva odnosi se na osiguranje od građanskopravne odgovornosti za motorna vozila i cilj joj je pomoći stanovnicima jedne članice EU-a uključenima u prometnoj nezgodi u drugoj članici EU-a, pri čemu su potpisnici obveznih politika o obveznom osiguranju motornih vozila u svim zemljama EU-a tijekom upravljanja motornim vozilima diljem EU-a. Nesporno se u ovoj pravnoj stvari radi o prometnoj nezgodi koja je nastupila u Republici Hrvatskoj, čiji su sudionici, dakle, iz iste države članice, a nije sporno niti da je vozilo osiguranika tuženika bilo osigurano kod tuženika, odnosno da je time postojalo predviđeno pokriće za nastalu štetu tužiteljici, ukoliko bi se utvrdilo da joj je šteta doista nastala. Stoga je neosnovano pozivanje tužiteljice na spomenutu Direktivu koju i tumači izvan dosega njenog cilja, a pritom bi joj nesporno pripadalo pravo na naknadu štete ukoliko bi se utvrdilo da ju je pretrpjela, sve prema odredbama ZOO-a.

 

19. Stoga je prvostupanjski sud, protivno žalbenim navodima, na temelju utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenio materijalno pravo, odredbu čl. 1100. ZOO-a odbivši tužbeni zahtjev tužiteljice, iako je to pravilno trebao učiniti iz navedenog razloga jer težina povrede i okolnosti slučaja ne opravdavaju tužiteljici dosuđenje pravične novčane naknade.

 

20. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je uz pravilnu primjenu odredaba čl.154. st.1. ZPP-a u vezi s čl. 155. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 142/2012., 103/2014., 118/2014. i 107/2015. dalje: OT). Protivno žalbi tužiteljice, troškovi vještačenja su bili potrebni troškovi pa je prvostupanjski sud pravilno tuženiku dosudio i navedene troškove kao potrebne. 

 

U Puli,  25. studenog 2021.

 

 

Sutkinja

 

Mirna-Nada Terlević Sebastijan, v.r.