1                            Poslovni broj: Gž-1859/2021-2

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-1859/2021-2

 

 

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, po sucu tog suda Mihi Mratoviću, kao sucu pojedincu, na temelju nacrta odluke koji je izradila viša sudska savjetnica Tihana Lovrić, u predmetu tužitelja N. Š., Č., OIB: …, zastupanog po punomoćniku K. G., odvjetniku u Č., protiv tuženika R. A. d.d., Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima iz OD G. i G. u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-610/19-9 od 17. rujna 2021., 24. studenog 2021.,

 

 

r i j e š i o  j e

 

I. Uvažava se žalba tuženika i preinačuje rješenje Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-610/19-9 od 17. rujna 2021. na način da se rješava:

a) Uvažava se prigovor mjesne nenadležnosti.

b) Općinski sud u Čakovcu nije mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari.

c) Nalaže se prvostupanjskom sudu spis dostaviti stvarno i mjesno nadležnom Općinskom građanskom sudu u Zagrebu na daljnje postupanje.

II. Odluka o troškovima postupka u povodu žalbe ostavlja se za konačnu odluku.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanim prvostupanjskim rješenjem sud je odbio kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti.

 

2. Protiv tog rješenja tuženik podnosi žalbu iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1., u vezi s člankom 381. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19; dalje: ZPP), predlažući rješenje preinačiti.

 

3. U odgovoru na žalbu tužitelj je osporio sve žalbene navode tuženika. 

 

4. Žalba tuženika je osnovana.

 

5. Iz sadržaja prvostupanjskog spisa proizlazi da je tužitelj 12. lipnja 2019. prvostupanjskom sudu podnio tužbu radi isplate, da je tuženik u odgovoru na tužbu od 16. rujna 2019. istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Čakovcu, navodeći kako su stranke, u smislu odredbe članka 70. ZPP-a, ugovorile nadležnost suda u Zagrebu. Smatrajući da bi ugovorena klauzula o mjesnoj nadležnosti predstavljala nepoštenu odredbu Ugovora o kreditu te kao takva uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, sud ju je utvrdio ništetnom te pozivom na odredbu članka  59. ZPP-a donio pobijano rješenje. 

 

6. Pregledom priloženog Ugovora o kreditu broj 218-50-4078742 od 3. svibnja 2007. utvrđeno je da su stranke u članku 12. Ugovora za slučaj spora ugovorile mjesnu nadležnost suda prema sjedištu banke, dakle suda u Zagrebu.

 

7. Odredbom je članka 70. stavka 1. ZPP propisano, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan. Stavkom 3. istog članka propisano je da taj sporazum važi samo ako je sastavljen u pismenom obliku i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji proistječu iz određenog pravnog odnosa.

 

8. Sporazum o mjesnoj nadležnosti iz predmetnog Ugovora o kreditu prema kojem je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta Kreditora, a to je Općinski sud u Zagrebu, je jasna i razumljiva, a u skladu je s odredbom članka 70. ZPP. Prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sklapanjem sporazuma o mjesnoj nadležnosti ne isključuje se niti otežava pravo tužitelja kao potrošača ostvariti svoja prava iz ugovora pred sudom ili drugim nadležnim tijelom jer je ugovorena nadležnost upravo u skladu s odredbom članka 46. stavka 1. ZPP-a (određena je po općoj mjesnoj nadležnosti za tuženika).

 

9. U tom se smislu, ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti ne može smatrati nepoštenom odredbom ugovora prema odredbi članka 49. stavaka 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14, 110/15 i 14/19) kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, a potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, a osobito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

 

10. Ugovorna odredba kojom se ugovara mjesna nadležnost bi eventualno bila nepoštena odredba kada bi kao takva pretjerano ograničavala pravo potrošača na djelotvornu sudsku zaštitu ili izvršavanje prava koja su mu dodijeljena Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Nadalje, odredba Ugovora kojom se u slučaju spora ugovara nadležnost nekog suda sama po sebi ne može dovesti do pretjeranog ograničenja prava potrošača na djelotvornu sudsku zaštitu niti takva nadležnost isključuje mogućnost da potrošač sudjeluje u postupku i da istakne prava koja ima na temelju Direktive 93/13. To bi pretjerano ograničavalo prava potrošača u situaciji kada bi sud pred kojim bi se parnica vodila bio previše udaljen od njegovog prebivališta pa bi mu prouzročilo prevelike troškove putovanja koji bi ga mogli odvratiti od upuštanja u postupak.

 

11. Ovakvo pravno shvaćanje izraženo je u presudi Suda Europske unije u predmetu Aqua Med sp. z o. o. od 3. travnja 2019. broj C-266/18 koja je donesena povodom zahtjeva za prethodnu odluku Okružnog suda u Poznanju, Poljska o tumačenju Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima u vezi s mjesnom nadležnošću nacionalnih sudova za odlučivanje o tužbi za plaćanje kupoprodajne cijene koju je prodavatelj robe ili pružatelj usluga podnio protiv potrošača.

 

12. Isto tako, prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Splitu, od dana 29. siječnja 2020., da bi prorogacijska klauzula, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, bila nepoštena, a posljedično i ništetna potrebno je uzeti u obzir sve okolnosti pojedinog slučaja. Stav sjednice odjela od 29. siječnja 2020. je dopunjen na sjednici odjela održanoj 13. listopada 2020. na način da je istaknuto pravno shvaćanje po kojem: "Prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) uvijek uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača ukoliko putovanje od mjesta prebivališta tužitelja (potrošača) do suda mjesta sjedišta tuženika (banke) i natrag traje duže od tri sata."

 

13. Odredbom članka 40. stavka 2. Zakona o sudovima ("Narodne novine", broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20) pravno shvaćanje prihvaćeno na sjednici svih sudaca odnosno sudskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, Visokoga kaznenog suda Republike Hrvatske, Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske i sjednici odjela županijskog suda obvezno je za sva drugostupanjska vijeća ili suce pojedince tog odjela, odnosno suda.

 

14. U postupku je utvrđeno da je vrijednost predmeta ovoga spora 28.155,09 kuna, da tužitelj ima prebivalište u Čakovcu, a udaljenost od Čakovca do Zagreba je približno 102 km. Tužitelj ne navodi u kojoj mjeri financijski trošak, utrošak vremena i način dolaska/putovanja na sud u Zagrebu mogu utjecati na njegovu inicijativu za vođenje ove parnice, ne navodi eventualne zapreke zbog kojih njegov dolazak na sud u Zagreb ne bi bio moguć ili bi bio otežan, ne opisuje svoje opće imovno stanje i ne navodi druge bitne okolnosti koje u konkretnom slučaju mogu dovesti do zaključka da je ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti ništetna jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

 

15. U tom smislu promatrano, žalbeni sud ocjenjuje da je s obzirom na činjenicu da za suđenje u konkretnom slučaju nije određena isključiva mjesna nadležnost, stranke su imale mogućnost sporazumjeti se o nadležnosti suda u mjestu sjedišta tužene i sporazumjele su se o tome. Imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), s tim u vezi i mogućnost dolaska na sud punomoćnika tužitelja i samog tužitelja, ovaj sud je stava da nadležnost Općinskog građanskog suda u Zagrebu neće tužitelja odvratiti od njegovog prava na pristup sudu, koji je zajamčen člankom 6.1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10). Tim više što je tužitelj već angažirao punomoćnika u ovom sporu to ne postoji zapreka da za obavljanje tih istih radnji angažira odvjetnika u Z., čime za njega ne bi nastali novi troškovi, niti bi bio, zbog ugovorene nadležnosti u ovom slučaju, doveden u nepovoljniji procesnopravni položaj od tužene

 

16. Slijedom navedenog, žalbu je tuženika valjalo uvažiti i temeljem odredbe članka 38. točke 3. ZPP-a, preinačiti pobijano rješenje. 

 

17. Odluka o troškovima postupka u povodu žalbe temelji se na odredbi članka 166. stavka 3. ZPP-a.

 

Split, 24. studenog 2021.