Poslovni broj: I Kž-295/2021-4

Poslovni broj: I Kž-295/2021-4

U I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Tanje Pavelin, predsjednice vijeća te Ivana Turudića, univ.spec.crim. i Tomislava Juriše, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ive Kero, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog Z. M., zbog kaznenog djela iz članka 246. stavak 1. i 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. i 101/17., dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi osuđenika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, broj Kv-I-2/2021. (K-7/2018.) od 1. srpnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 24. studenoga 2021.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba osuđenog Z. M. te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom je na temelju članka 564. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08.) opozvana uvjetna osuda iz presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 28. studenoga 2018., broj: K-7/18., koja je postala pravomoćna istoga dana, te je određeno izvršenje kazne zatvora u trajanju 1 (jedne) godine osuđenom Z. M..

2. Protiv te presude žalbu je podnio osuđeni Z. M. po branitelju, odvjetniku I. Ž., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske ukine presudu, ukine kaznu zatvora te da odbije prijedlog za opoziv uvjetne osude Županijskog državnog odvjetništva u Slavonskom Brodu.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., prije dostave sucu izvjestitelju dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

5. Žalba nije osnovana.

6. Osuđeni Z. M. žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08., tvrdeći da „u pobijanoj presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama ili su razlozi potpuno nejasni ili u znatnoj mjeri proturječni“. Žalitelj u nastavku navodi da sud nije utvrdio postojanje stvarne namjere da osuđenik plati tražbinu u iznosu od 81.984,67 kuna te da osuđenikovo dosadašnje postupanje ukazuje na postojanje takve namjere. Međutim, s obzirom da je prvostupanjski sud dao jasne i dostatne razloge o toj činjenici, s kojim razlozima se žalitelj očito ne slaže, pa s njima i polemizira, iz čega je razvidno da ih sasvim dobro razumije, to nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08., na koju osuđenik upire, već ti prigovori sadržajno predstavljaju pobijanje presude zbog pogrešnog i nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja.

7. Nije u pravu žalitelj da je sud prvog stupnja nepotpuno i pogrešno utvrdio činjenično stanje. Naime, prvostupanjski sud je utvrdio sve činjenice o kojima ovisi odluka o opozivu uvjetne osude i valjano ih cijenio te s pravom zaključio da osuđenik nije imao opravdani razlog da u razdoblju od gotovo tri godine ne podmiri obvezu naloženu mu pravomoćnom presudom. Imajući u vidu da je osuđeniku na njegovu inicijativu produljen rok za ispunjenje obveze, unutar kojeg nije ni djelomično podmirio obvezu, da je potom u tri navrata na zahtjev osuđenika odgađano ročište za opoziv uvjetne osude, sve u cilju izvršenja plaćanja, koje je u tom razdoblju osuđenik izvršio tek djelomično, za ostatak nudeći ustup tražbine čije postojanje nije izvjesno jer je parnični postupak u tijeku te prodaju osobnog automobila, čiji nije vlasnik, niti je ičim potkrijepio njegovu vrijednost i uopće volju da se taj automobil otuđi, zaključak suda prvog stupnja doista je i za ovaj drugostupanjski sud neupitan.

8. Stoga drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća zaključak suda prvog stupnja da osuđeni Z. M. nije tijekom gotovo tri godine iskazao, pravu volju i iskrenu želju te očekivanu marnost da ispuni obvezu koja mu je naložena pravomoćnom presudom. Naime, unatoč plaćanju polovine iznosa, (no tek nakon dvije godine i šest mjeseci od pravomoćnosti presude), ocjena je i drugostupanjskog suda da je osuđeni Z. M. olako držao da do opoziva uvjetne osude neće doći u zakonskom roku, pri čemu osuđenik nije naveo niti jedan prihvatljiv razlog zbog kojeg u cijelosti nije podmirio obvezu.

9. Slijedom navedenoga, s obzirom na to da pobijana presuda žalbenim tvrdnjama osuđenika nije dovedena u pitanje, te da je sud prvog stupnja odluku o opozivu uvjetne osude donio u roku iz članka 58. stavka 8. ZKP/08., računajući od isteka novog roka za ispunjenje obveze i unutar roka provjeravanja iz pravomoćne presude, pri čemu sud nije našao ni povrede na koje pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 476. stavak 1. ZKP/08., valjalo je žalbu osuđenog Z. M. odbiti i odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 24. studenoga 2021.