Poslovni broj: I Kž-285/2021-8

Poslovni broj: I Kž-285/2021-8

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Tanje Pavelin, predsjednice vijeća te Ivana Turudića, univ.spec.crim. i Tomislava Juriše, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Bujas, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog I. P. i dr., zbog kaznenih djela iz članka 153. stavka 1. u vezi s člankom 152. stavkom 1. i člankom 34. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17. i 118/18.; dalje: KZ/11.) i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog I. P. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Splitu od 2. srpnja 2021. broj K-26/2020., u sjednici vijeća održanoj 24. studenog 2021., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženika, odvjetnika V. G.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i optuženog I. P. te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Županijski sud u Splitu, presudom broj K-26/2020. od 2. srpnja 2021., proglasio je krivim optuženog I. P., radnjom opisanom pod točkom 1. izreke presude, zbog kaznenog djela protiv spolne slobode – silovanjem u pokušaju –opisano i kažnjivo po članku 153. stavak 1. u vezi sa člankom 152. stavak 1. i člankom 34. KZ/11., a radnjom opisanom pod točkom 2., zbog kaznenog djela protiv osobne slobode – protupravnim oduzimanjem slobode – opisano i kažnjivo po članku 136. stavak 2. KZ/11, sve u vezi s člankom 51. KZ/11., a optuženu A. S. krivom, radnjom opisanom pod točkom 2. izreke presude, zbog kaznenog djela protiv osobne slobode – protupravnim oduzimanjem slobode –opisano i kažnjivo po članku 136. stavak 2. KZ/11.

 

1.1. Optuženom I. P. utvrđena je, na temelju članka 153. stavak 1. KZ/11., kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, a na temelju članka 136. stavak 2. KZ/11., kazna zatvora u trajanju od 7 (sedam) mjeseci te je na temelju članka 51. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 4 (četiri) mjeseca. Optužena A. S., na temelju članka 136. stavak 2. KZ/11., osuđena je na kaznu zatvora u trajanju od 7 (sedam) mjeseci time da joj je na temelju članka 56. KZ/11. izrečena uvjetna osuda tako da se kazna zatvora u trajanju od 7 (sedam) mjeseci neće izvršiti ako optuženika u vremenu provjeravanja od 2 (dvije) godine, po pravomoćnosti presude, ne počini novo kazneno djelo.

 

1.2. Na temelju članka 148. stavak 1. u vezi s člankom 145. stavak 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.; dalje: ZKP/08.) optuženi I. P. i A. S. su dužni naknaditi troškove kaznenog postupka te svaki platiti paušalni iznos od po 1.000,00 kuna.

 

2. Protiv ove presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni i uvjetnoj osudi, s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači u dijelu odluke o kazni i uvjetnoj osudi, te optuženog I. P. i optuženu A. S. osudi na kazne zatvora u duljem trajanju, a potom optuženoj A. S. izrekne uvjetnu osudu s duljim vremenom provjeravanja.

 

3. Protiv presude se žali i optuženi I. P. po branitelju, odvjetniku V. G., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanje i odluke o kazni. Predlaže se pobijanu presudu preinačiti na način da se optuženik oslobodi optužbe, a podredno da se ukine pobijana presuda i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

5. Sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08., spis je prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

6. Kako je branitelj optuženog I. P. u žalbi zahtijevao da se, u smislu odredbe članka 475. stavak 2. ZKP/08., obavijesti o sjednici vijeća to je i učinjeno te je sjednici nazočio branitelj V. G., dok uredno izvješten državni odvjetnik i optuženik nisu pristupili pa je u odnosu na njih sjednica, na temelju članka 475. stavak 4. ZKP/08., održana u njihovoj odsutnosti.

 

7. Žalbe državnog odvjetnika i optuženog I. P. nisu osnovane.

 

7.1. Pobijajući prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. i 3. ZKP/08., optuženik ističe da mu je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer nije imao nepristrani sud koji je pravično odlučio o optužbi zbog kaznenog djela, a što zaključuje iz svog dojma ''u nekim fazama postupka'' da ga prvostupanjski sud unaprijed smatra krivim i da mu je već i kazna određena prije kraja postupka, a da je prvostupanjski sud selektivno razmatrao činjenice i dokaze pri tome se pozivajući na više odluka Europskog suda za ljudska prava. Pojašnjavajući zbog čega nalazi ostvarenom ovu žalbenu osnovu, optuženik navodi da sud nije prihvatio više dokaznih prijedloga obrane, da je bezrezervno poklonio povjerenje oštećenoj unatoč kontradiktornosti njenog iskaza, da nije obrazložio zbog čega ne poklanja povjerenje logičnoj i uvjerljivoj obrani optuženika, da se ''sud nije osvrnuo'' na obranu optužene S., te da je svjedočenje oštećene temeljeno na bolesnoj ljubomori i povrijeđenoj taštini. Suprotno prethodno citiranim žalbenim navodima, nezadovoljstvo optuženika razlozima iznesenim u pobijanoj presudi i neslaganje s utvrđenjima prvostupanjskog suda nisu okolnosti koje ukazuje da optuženik nije imao pravično suđenje ili nepristrani sud. Argumentacija optuženika sadržajno predstavlja obrazlaganje žalbene osnovne pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja pri čemu optuženik dijelom ponavlja svoju obranu, a dijelom iznosi vlastitu analizu provedenih dokaza iz čega zaključuje da ga je prvostupanjski sud trebao osloboditi optužbe. Nadalje, u odnosu na odbijanje dokaznih prijedloga optuženika, valja istaknuti da se dokazni prijedlozi prvenstveno odnose na okolnosti života žrtve, njen odnos s optuženikom prije i poslije počinjenja djela, njeno suočenje s optuženikom i njeno psihijatrijsko vještačenje jer optuženik smatra da žrtva nije sposobna davati iskaz što nije ničim potkrijepljeno. Odbijanjem ovih dokaznih prijedloga, po ocjeni drugostupanjskog suda, nije teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“ 56/90., 135/97., 8/98. – pročišćeni tekst, 113/00., 124/00., - pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. – pročišćeni tekst, 55/01. – ispravak, 76/10., 85/10- pročišćeni tekst i 05/14.; dalje: Ustav), i Konvencijom o za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10, dalje: Konvencija). Naime, prema standardima ustanovljenima u nizu odluka Europskog suda za ljudska prava (primjerice T. protiv Hrvatske i H. protiv Hrvatske) do povrede načela pravičnosti (koje sadržajno obuhvaća načela jednakosti oružja i kontradiktornosti), a koje je propisano člankom 6. stavcima 1. i 3. Konvencije  i člankom 29. stavkom 1. Ustava može doći samo ako su dokazni prijedlozi dovoljno obrazloženi, ako su važni za predmet, ako mogu pojačati poziciju obrane ili čak dovesti do oslobođenja te ako njihovo odbijanje sud nije dostatno obrazložio. Budući da u ovome slučaju, osim paušalnog navođenja na koje okolnosti bi trebalo ispitati žrtvu i predložene svjedoke (roditelje optuženika na okolnost da je žrtva jedno vrijeme stanovala kod njih), ovi dokazni prijedlozi nisu  pobliže obrazloženi, niti su navedeni razlozi zbog kojih bi ti dokazni prijedlozi bili važni za predmet i zbog čega bi oni mogli pojačati poziciju optuženika u kaznenom postupku, uz činjenicu da je prvostupanjski sud dao razloge zbog kojih je odbio prijedlog obrane, pa drugostupanjski sud nalazi da nije počinjen istaknuti oblik bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. i 3. ZKP/08., kako se to žalbom upire, niti iz te osnove. Pri tome valja istaknuti da činjenice na koje su predlagani dokazi nisu bile osporavane od strane žrtve pa je tako ona sama iskazivala da je bila u vezi s optuženikom, da svojoj doktorici nije rekla istinu što se dogodilo već da je pala niz stepenice, da joj je optuženikom tijelom branio izlazak iz stana, a ne da je stan bio zaključan pa je stoga daljnje ustrajanje optuženika da dokaže zapravo istinitost ovih navoda žrtve (koje ni žrtva ne spori) i koje je prvostupanjski sud i prihvatio, ispravno  prvostupanjski sud odbio s obrazloženjem da su te činjenice utvrđene. Ovdje treba naglasiti da pravo predlaganja dokaza ne znači da sud i mora prihvatiti sve dokazne prijedloge jer dokazivanje obuhvaća one činjenice za koje sud smatra da su važne za pravilno presuđenje. Stoga je sud ovlašten odbiti dokazne prijedloge stranaka ako smatra da postoji neki od u članku 421. ZKP/08. propisanih razloga, a tu svoju odluku je dužan obrazložiti. S obzirom da se optuženik poziva na praksu Europskog suda za ljudska prava, potrebno je navesti da upravo iz prakse tog suda proizlazi da, u odgovarajućim slučajevima, načelo poštenog suđenja nalaže da se interesi obrane dovedu u ravnotežu s interesima svjedoka ili žrtava koji su pozvani svjedočiti. U tom pogledu, prema izraženim stavovima Europskog suda za ljudska prava, valja uzeti u obzir posebne značajke kaznenog postupka koji se odnosi na kaznena djela protiv spolne slobode jer žrtva takav postupak često doživljava kao teško iskušenje, osobito ako se protiv svoje volje mora suočiti s optuženikom u postupku, a u ocjeni pitanja je li ili nije u takvom postupku optuženiku povrijeđeno pošteno suđeno, moraju se uzeti u obzir i interesi žrtve. Kako je u predmetnom postupku ispitivanje žrtve provedeno u nazočnosti optuženika i njegovog branitelja kojima je omogućeno neposredno postavljanje pitanja, to je ispravno  prvostupanjski sud odbio provesti radnju suočenja optuženika i žrtve.

 

7.2. Iz izložene argumentacije slijedi da nema govora o tome da bi zbog odbijanja dokaznih prijedloga optuženika bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje, jer se u suštini radi o nezadovoljstvu optuženika odlukom suda prvog stupnja da te dokazne prijedloge odbije. Da je optuženik imao pravično suđenje proizlazi kako iz toga da je imao i koristio pravo da predlaže pojedine dokaze, te da dobije obrazloženje odluke suda kojom su ti prijedlozi odbijeni.

 

7.3. Što se tiče pozivanja na povredu prava obrane iz članka 468. stavak 3. ZKP/08., optuženik koristi istu argumentaciju kao i u odnosu na bitnu povredu iz članka 468. stavak 2. ZKP/08., a u suštini opet izražava nezadovoljstvo sadržajem odluke i to prvenstveno na analizu i ocjenu obrana oboje optuženika i iskaza žrtve. Međutim, optuženik propušta konkretizirati koju je to odredbu ZKP/08. nepravilno primijenio ili je nije primijenio prvostupanjski sud i u kojem trenutku a budući da se ta relativno bitna povreda odredaba kaznenog postupka može počiniti samo pri pripremanju rasprave, u tijeku rasprave ili pri donošenju presude i kako je to utjecalo na presudu. Stoga, a kako se opstojnost ove relativno bitne povrede odredaba kaznenog postupka ne ispituju po službenoj dužnosti, a žalbom nisu konkretizirani potrebni detalji, ovaj drugostupanjski sud taj žalbeni navod nije mogao razmatrati.

 

7.4. Nije u pravu optuženik niti kada tvrdi da je u pobijanoj presudi počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., pri čemu optuženik uvodno citira predmetnu odredbu u cijelosti, a zatim iznosi argumentaciju da se presuda ne može ispitati jer prvostupanjski sud se nije osvrnuo na poruke žrtve kojima traži nastavak veze, da je pogrešno zaključio kako žrtva nema motiv za lažno terećenje, da nije moguće ograničiti slobodu u stanu koji ima troja nezaključana vrata, da je upravo žrtva inicirala sastanak, da se presuda temelji na iskazu žrtve, medicinskoj dokumentaciji te iskazu svjedokinja A. J. i M. T. pri čemu daje svoju analizu tih dokaza. Na ovakav način optuženik zapravo pobija pravilnost činjeničnih utvrđenja, o čemu će biti riječi u nastavku ove presude.

 

7.5. Pobijana je presuda ispitana u smislu članka 476. stavka 1. točaka 1. i 2. ZKP/08. i nije utvrđeno da bi u istoj bila počinjena ijedna od povreda odredaba kaznenog postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona na koju se poziva optuženik, s obzirom na to da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi dao jasne, potpune i detaljne razloge za svoja utvrđenja, koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a također na štetu optuženika nije povrijeđen kazneni zakon.

 

8. Nije u pravu optuženik niti kada tvrdi u žalbi da je u pobijanoj presudi činjenično stanje pogrešno utvrđeno. Pobijajući pravilnost činjeničnih utvrđenja u prvostupanjskoj presudi, optuženik (kao što je to već navedeno u odnosu na bitne povrede odredaba kaznenog postupka) smatra da je iskaz žrtve kontradiktoran, da je lažno teretila optuženika jer ''je najgora osveta ostavljenih još zaljubljenih žena'', da vrata stana nisu bila zaključana nasuprot čemu je prvostupanjski sud u cijelosti ignorirao obranu optuženika.

 

8.1. Protivno ovakvim žalbenim navodima, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, pravilno je prvostupanjski sud prihvatio iskaz žrtve K. T. pri čemu je ispravno njen iskaz doveo u vezu s iskazima A. J. i M. T., koje, doduše, nemaju neposrednih saznanja o događaju, ali su vidjele žrtvu neposredno nakon događaja te opisale njeno stanje kako psihičko tako i fizičko te prepričale što im je K. T. o predmetnom događaju govorila. Tako je M. T., majka žrtve, opisala K. navodeći da je bila uznemirena, da se tresla i plačući ispričala da ju je optuženik zatočio u svom stanu, a da ju je A. S. tukla i čupala za kosu dok ju je optuženik prisiljavao na oralni seks, ali da ne želi majci pričati detalje o tome. A. J. je opisala žrtvu navodeći da je bila u jako lošem stanju, blijeda kao duh, raščupane kose, plakala je, tresla se te da joj je ispričala da su optuženici držali zatvorenu u njegovom stanu i da su ju tukli, a da joj je i ona osjetila ''čvoruge'' na glavi. Nadalje, da joj je K. ispričala da je optuženik htio imati spolni odnos čemu se ona oduprla, ali detalje nije govorila niti ju je svjedokinja htjela ispitivati. U pogledu prigovora koji se odnosi na sadržaj iskaza tih svjedokinja, za napomenuti je da  prvostupanjski sud nije te iskaze cijenio kao izvore saznanja u odnosu na predmetni događaj. No, to ne znači da navedeni dokazi nemaju nikakvu vrijednost, jer su imenovane svjedokinje, osim iznošenja vlastitih opažanja žrtve neposredno nakon događaja i prepričavanja onoga što im je žrtva rekla, iskazivale o karakteru veze između optuženika i žrtve, a podaci koje su one iznijele, a tiču se optuženikove nasilne prirode i ranije ispoljavane agresivnosti prema žrtvi, odgovaraju opisu i inkriminiranog događaja. Te okolnosti, nadalje, vrlo ilustrativno prikazuju optuženika i čine verziju predmetnog događaja žrtve još uvjerljivijom i životnijom, s obzirom da se ona uklapa u obrazac uobičajenog ponašanja optuženika.

 

8.2. Osim toga, žrtva je na raspravi, u prilog svojim tvrdnjama, priložila u spis specijalistički nalaz KBC S. od 19. veljače 2019., liječničku potvrdu dr. D. V. B. o pregledu obavljenom 18. veljače 2019. i devet fotografija od 12. veljače 2019. na kojima su vidljive modrice od udaraca. Stoga, nije u pravu optuženik kada tvrdi da je iskaz žrtve kontradiktoran i da se radi o njenoj osveti budući da je prvostupanjski sud svoju odluku temeljio na brižljivoj analizi svih dokaza, kako personalnih tako i isprava u spisu, te ih pravilno povezao u cjelinu. Činjenica da su optuženik i žrtva bili u vezi te navodi optuženika da žrtva još gaji osjećaje prema njemu, ne dovode u pitanje zaključak prvostupanjskog suda da su se u optuženikovom ponašanju ostvarila sva objektivna obilježja pokušaja kaznenog djela silovanja iz članka 153. stavka 1. u vezi s člankom 152. stavkom 1. i člankom 34. KZ/11. te kaznenog djela protupravnog oduzimanja slobode iz članka 136. stavak 2. KZ/11. za koje je optuženik proglašen krivim. Niti činjenica da žrtva nije ispričala detalje kaznenog djela silovanja prijateljici i majci kao i da je doktorici navela da je pala niz stepenice isto tako ne dovodi u pitanje, kako vjerodostojnost i istinitost njezinog iskaza, tako niti utvrđenje prvostupanjskog suda da je optuženik pokušao počiniti kaznena djela silovanja  i protupravnog oduzimanja slobode upravo na način kako je to navedeno u izreci prvostupanjske presude. Naime, životno je i uobičajeno da žrtve silovanja osjećaju nelagodu i sram, te izbjegavaju o tome govoriti, čak i kad je to nužno, pa je sasvim razumljivo da to nije spominjala doktorici kojoj je došla isključivo radi pregleda glave odnosno provjere ozljeda koje je zadobila.

 

8.3. Stoga, imajući na umu da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice, koje žalbenim tvrdnjama optuženika nisu dovedene u sumnju, nije osnovana njegova žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. stavak 2. ZKP/11.).

 

9. Pobijajući odluku o kazni, državni odvjetnik smatra da su izrečene kazne zatvora  u odnosu na optuženog P. i u odnosu na optuženu S. preblage te da im treba izreći kazne  zatvora u duljem trajanju, a potom optuženoj S. i dulje vrijeme provjeravanja jer prvostupanjski sud nije prikladno vrednovao štetnost njihovog postupanja, da su na specifičan način ponizili žrtvu i narušili joj dostojanstvo pri čemu su iskazali izrazitu upornost i bešćutnost te su izvrgnuli verbalnom i fizičkom zlostavljanju.

 

9.1. Nasuprot tome, optuženi I. P. smatra da je prvostupanjski sud nedovoljno cijenio olakotne okolnosti bez daljnjeg obrazlaganja ove žalbene osnove.  

9.2. Ispitujući osnovanost odluke o kazni u povodu žalbi stranaka, ovaj je sud ocijenio da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje su, u smislu odredbe članka 47. stavka 1. KZ/11., od utjecaja da kazna po vrsti ili mjeri bude lakša ili teža za počinitelja. Tako je pravilno prvostupanjski sud cijenio optuženicima kao olakotne okolnosti njihovo korektno držanje pred sudom, njihove obiteljske prilike i činjenicu što oboje imaju po jedno maloljetno dijete te njihovu dosadašnju neosuđivanost, dok je kao otegotne okolnosti uzeo u obzir činjenicu da ovakva djela predstavljaju veliku društvenu opasnost. Ovdje treba primijetiti da se podaci o zainteresiranosti žrtve za kazneni progon i za postavljanje imovinskopravnog zahtjeva u konkretnom slučaju ne mogu u skladu s odredbom članka 47. KZ/11 cijeniti ni olakotnim ni otegotnim, jer nisu rezultat odnosa počinitelja prema žrtvi i njegovog ponašanja nakon počinjenja kaznenog djela.

9.3. Sve prethodno navedeno, i prema ocjeni ovog suda, protivno žalbenim navodima državnog odvjetnika i optuženika, opravdava izricanje kazne zatvora upravo na način kako je to prvostupanjski sud utvrdio. Cijeneći da je, unatoč okolnostima navedenim u žalbi državnog odvjetnika, djelo silovanja ipak ostalo u pokušaju, navedeno ne opravdava niti optuženikovo strože kažnjavanje. Stoga, upravo su kazna zatvora od jedne godine i četiri mjeseci optuženom P. i kazna zatvora u trajanju od sedam mjeseci koja je uvjetovana s rokom provjeravanja od dvije godine kazne koje će utjecati na optuženike, a i na sve ostale, da ne čine kaznena djela i da shvate da je činjenje kaznenih djela pogibeljno, a kažnjavanje počinitelja je pravedno te će omogućiti optuženicima ponovno uključivanje u društvo. Izrečene kazne sadrže dostatnu moralnu osudu za zlo koje su optuženici prouzročili počinjenjem djela i dostatnu društvenu osudu za počinjenje djela te će jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava.

 

10. Stoga je, a budući da ne postoje razlozi zbog kojih se pobija prvostupanjska presuda, žalbe državnog odvjetnika i optuženog I. P. trebalo odbiti kao neosnovane i na temelju članka 482. ZKP/08. odlučiti kao u izreci ove presude.

 

 

U Zagrebu 24. studenog 2021.