- 1 -              Rev 1626/2019-2

 

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1626/2019-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đure Sesse člana vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja F. P., D., kojeg zastupa punomoćnik O. D., odvjetnik u D., protiv tuženika zavoda, P. D., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-793/2018 od 12. prosinca 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-690/2017 od 18. srpnja 2018. , u sjednici vijeća održanoj 24. studenoga 2021.

 

 

p r e s u d i o  j e :

 

Odbija se revizija tužitelja F. P. kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-690/2017 od 18. srpnja 2018. suđeno je:

 

"I. Dužan je tuženik isplatiti tužitelju iznos od 1.700,84  kn s pripadajućim zateznim kamatama, računajući od 26. studenog 2008.g., pa sve do isplate i to po kamatnoj stopi koja se izračunava uvećanjem eskontne stope HNB-a, a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015. a od 1. kolovoza 2015. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

 

II. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu preko dosuđenog a koji se odnosi na preostali zatraženi iznos od  954.939,23 kune sa zateznim kamatama od 3. srpnja 2008.g. pa do isplate, kao i na iznos zateznih kamata na iznos od 1.700,84 kune od 3. srpnja 2008.g. do 25. studenog 2008.g.

 

III. Svaka stranka snosi svoj parnični trošak."

 

2. Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž -793/2018 od 12. prosinca 2018. odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana, te je potvrđena prvostupanjska presuda.

 

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske preinačiti pobijanu presudu na način da usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova parničnog postupka, podredno predlaže ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu. Potražuje trošak revizije.

 

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

5. Revizija nije osnovana.

 

6. Postupajući prema odredbi čl. 392. st.1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 - dalje: ZPP) ovaj sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. Tužitelj se u reviziji poziva na počinjene bitne povrede parničnog postupka. Međutim, u reviziji određeno ne navodi koje su povrede postupka počinjene u postupku pred drugostupanjskim sudom, niti u čemu bi se one sastojale, pa postojanje ovog revizijskog razloga nije bilo moguće ispitati (čl. 392. st.1.ZPP).

 

8. Nadalje, tužitelj neosnovano ukazuje na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

 

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom zateznih kamata na isplaćenu naknadu plaće za vrijeme u vremenskom razdoblju od 28. studenog 1991. do 31. ožujka 1992., te u razdoblju od 12. veljače 1993. do 3. prosinca 1995. sve temeljem rješenja tužitelja od 21. veljače 2008.

 

10. U tijeku postupka utvrđene su slijedeće odlučne činjenice:

 

- da je rješenjem od 21. veljače 2008 koje je postalo pravomoćno 17. ožujka 2008. tužitelju priznata bolest kao posljedica sudjelovanja u Domovinskom ratu pa se u vezi navedene bolesti tužitelju priznaje pravo na naknadu plaće u stopostotnom iznosu od osnovice za vrijeme bolovanja,

 

- da je 2. srpnja 2008. tuženik tužitelju na ime glavnice uplatio iznos od 41.058,55 kn sve na ime priznate naknade plaće na ime tužitelja u utuženom vremenskom razdoblju,

 

- da je zaključkom Vlade Republike Hrvatske od 5. rujna 2002. godine HZZO nadležan za rješavanje u upravnim stvarima o pravu na naknadu plaće za vrijeme bolovanja zbog rane, ozljede ili bolesti koja je posljedica sudjelovanja u Domovinskom ratu, uključujući i rješavanje o pravu na naknadu plaće iz članka 9. stavak 2. ranije važećeg Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihove obitelji, te se i HZZO zadužuje da u navedenim upravnim stvarima vodi postupak i rješava,

 

- da je nalazom i mišljenjem financijskog vještaka R. D. od 9. svibnja 2018. kao i njegovim saslušanjem utvrđeno da zakonska kamata na isplaćenu glavnicu od 41.058,55 kn za razdoblje od 17. ožujka 2008. do 2. srpnja 2008. iznosi 1.700,84 kn.

 

11. Temeljem tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi, utvrdivši iz nalaza i mišljenja vještaka da zakonske zatezne kamate na glavnicu od 41.058,55 kuna za razdoblje od 17. ožujka 2008. do 2. srpnja 2008. iznose 1.700,84 kuna, za navedeni iznos usvajaju tužbeni zahtjev, dok ga odbijaju za ostali dio zaključivši da je " (…) obveza tuženika dospjela tek kada je predmetno rješenje o priznanju prava na naknadu postalo pravomoćno i ovršno, te je tek od tada bio u zakašnjenju, dakle u ovom predmetu od 17. ožujka 2008."

 

12. Sporno je pripadaju li tužitelju zatezne kamate na određene mjesečne iznose počevši od studenog 1991. do zaključno 2. srpnja 2008. na isplaćenu glavnicu prema pravomoćnom i izvršnom rješenju donesenu u upravnom postupku.

 

13. Prema odredbi čl. 277. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'', 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO), koji se u ovom slučaju primjenjuje, dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje osim glavnice i kamatu po stopi utvrđenoj zakonom, pa je za pravilnu primjenu navedene odredbe bilo potrebno utvrditi je li tuženik zakasnio s ispunjenjem obveze.

 

14. Ovdje valja navesti da je rješenjem tuženika iz 2008. godine tužitelju priznata bolest kao posljedica sudjelovanja u Domovinskom ratu, te mu je priznato i pravo na naknadu plaće u 100 % iznosu od osnovice za vrijeme bolovanja u vremenskom razdoblju od 28. studenog 1991. do 31. ožujka 1992., te od 12. veljače 1993. do  3. prosinca 1995.

 

15. Suprotno navodima tužitelja, pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da obveza tuženika dospijeva tek kada je predmetno rješenje o priznanju prava na naknadu postalo pravomoćno i ovršno.

 

15.1. Naime, naknada plaće kao i naknada invalidske mirovine utvrđena rješenjem tuženika dospijeva donošenjem rješenja kojim se priznaje pravo na navedenu naknadu i na navedenu mirovinu, sve u skladu s odredbama čl. 163., 165. 167. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju („Narodne novine“, broj: 26/83, 48/83, 5/86, 42/87, 34/89, 40/90, 9/91, 26/93 i 44/94) kao i  prema odredbama čl. 110. do 199. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj: 102/98, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04 i 92/95). Tek nakon što je tuženik donio rješenje o priznavanju prava na naknadu razlike plaće zbog nastale invalidnosti uslijed smanjenja sposobnosti za rad, kao i na isplatu naknade invalidske mirovine za tuženika je nastala obveza na isplatu, prije donošenja navedenog rješenja, kao što to ispravno utvrđuje drugostupanjski sud, nije se ni znalo da li će to pravo biti priznato, kao i opseg tog prava. Ovakvo shvaćanje zauzeo ova sud u više donesenih odluka (presuda broj Rev-1271/09 od 8. rujna 2010. i broj Rev-3942/1994 od 31. ožujka 1999. i dr.).

 

15.2. Dakle, tek nakon što je tuženik donio rješenje o priznavanju prava na naknadu plaće tužitelju (21. veljače 2008.) i odredio iznos koji tužitelju pripada po toj osnovi , za tuženika je nastala obveza na isplatu priznatih naknada. To stoga što se prije donošenja navedenog rješenja nije znalo hoće li to pravo tužitelju biti priznato niti se znao opseg tog prava.

 

16. Stoga je valjalo odbiti reviziju tužitelja na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP i odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 24. studenoga 2021.

 

                                                                                    Predsjednica vijeća:

                                                                                    Mirjana Magud, v.r.