- 1 -              Revt 498/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Revt 498/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić predsjednice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, OIB ..., Z., protiv tuženika J. o. d.d., OIB ..., Z., ..., kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu G. i p. d.o.o. u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-232/2015-3 od 23. svibnja 2017. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2052/2012 od 26. studenoga 2014., u sjenici održanoj 23. studenoga 2021.,

 

r i j e š i o   j e :

 

I.              Prihvaća se revizija tuženika J. o. d.d., te se ukidaju presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-232/2015-3 od 23. svibnja 2017. i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2052/2012 od 26. studenoga 2014., te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje u odnosu na četvrto i peto postavljeno pitanje

 

II.              O troškovima postupka nastalim u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

 

III.              Revizija tuženika odbacuje se kao nedopuštena u dijelu koji se odnosi na ostala pravna pitanja zbog kojih je revizija podnesena.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 76.145,39 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedinačno naznačene iznose od dospijeća do isplate.

 

2. Presudom suda drugog stupnja u stavku I izreke odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 63.040,05 kuna sa zateznim kamatom pobliže opisanom u tom stavku. Prema stavku II izreke preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 13.105,34 kune sa zakonskom zateznom kamatom te je u tom dijelu odbijen kao neosnovan zahtjev za isplatu navedenog iznosa sa zakonskom zateznom kamatom, dok je u točki 2. izreke naloženo tužitelju isplatiti tuženiku na ime troškova parničnog postupka iznos od 2.092,51 kunu sa zakonskom zateznom kamatom.

 

3. Protiv presude suda drugog stupnja tuženik podnosi reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 2. toč. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP) zbog materijalnopravnih pitanja koja smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske uvaži reviziju i pobijane presude preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije i tuženiku dosudi trošak parničnog postupka, kao i trošak revizije.

 

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

5. Revizija je dopuštena i osnovana u odnosu na treće i četvrto postavljeno pravno pitanje.

 

6. U slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP stranke mogu podnijeti izvanrednu reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 2. ZPP).

 

6.1. Prema stavku 3. tog članka u izvanrednoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

6.2. U povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose (čl. 392.a st. 2. ZPP).

 

7. U tom smislu revident naznačuje slijedeća pravna pitanja:

 

"1. Predstavlja li okolnost da je tužitelj u tužbi tvrdio da je on sam platio troškove naknadu kojih potražuje u ovoj parnici, a kasnije podneskom predanim na raspravi 25. travnja 2013. da je troškove platio prednik tužitelja preinaku činjeničnog osnova (supstrata) tužbe, odnosno radi i se u konkretnom slučaju o objektivnoj preinaci tužbe u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP-a?

 

2. Je li obzirom na navedenu preinaku tužbenog zahtjeva, a prilikom zauzimanja stava o istaknutom prigovoru zastare, sud bio dužan ustanoviti pravodobnost tužbe, odnosno ispitati je li nastupila zastara predmetnog zahtjev obzirom na datum preinake tužbenog zahtjeva?

 

3. Zastarijeva li pravo HZZOZZR-a (odnosno njegovoj pravnog slijednika) na naknadu štete temeljeno na odredbi čl. 68 ZZOZZR-a u trogodišnjem (čl. 230. ZOO-a) ili petogodišnjem općem zastarnom roku (čl. 225. ZOO-a)?

 

4. Je li pravilan stav suda I. stupnja iznesen u obrazloženju pobijane I. stupanjske presude, a osnažen pobijanom II. stupanjskom presudom, kako dostavljeni "račun za troškove liječenja predstavlja javnu ispravu, radi čega dokazuje istinitost onoga što se u njemu potvrđuje ili određuje, sukladno čl. 230. ZPP-a, a to stoga što ga je izdao tužitelj kao pravna osoba u obavljanju javnih ovlaštenja koja su mu povjerena zakonom ili propisom utemeljenim na zakonu" ili je uvidom u predmetni račun pravilno zaključiti da se radi o vjerodostojnoj, a ne javnoj ispravi u smislu čl. 230. st. 1. ZPP-a, slijedom čega je – nakon što je tuženik osporio da bi račun bio plaćen – tužitelj trebao, u skladu s odredbom čl. 219. ZPP dokazati da je račun zaista i plaćen?

 

5. Je li u smislu odredbi čl. 230. ZPP-a predmetni "račun" opskrbljen pečatom tužitelja vjerodostojna ili javna isprava, odnosno s tim u vezi, a obzirom na pravilo o teretu dokaza iz čl. 219. ZPP-a je li u situaciji kada je tuženik osporio činjenicu plaćanja na tužitelju bio teret dokaza da je račun plaćen ili na tuženiku da plaćanje po računu nije bilo izvršeno?"

 

8. Kao razlog važnosti prvog postavljenog pitanja revident se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2790/91 od 11. ožujka 1992., Rev-x 1134/2013-2 od 3. ožujka 2015., Rev 440/2004, Rev 2183/1992, Rev-2673/1992. i dr., te na odluku Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-1854/93, a u odnosu na 3. postavljeno pitanje poziva se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 753/11 od 7. svibnja 2013., na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-3763/2011 od 4. travnja 2012. te na presudu Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn 521/09, Gž 622/08-2 od 12. travnja 2011., Gžn 3749/06 i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gzz-77/02. U odnosu na 4. i 5. postavljeno pitanje poziva se na rješenje Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-2628/11 od 8. srpnja 2014., Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-260/2013 od 17. travnja 2014., Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-3068/2012 od 3. travnja 2014. i Gž-3861/2012 od 14. veljače 2013. te na presudu Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-1660/11 od 20. veljače 2013., uz tvrdnju da pobijana drugostupanjska odluka odstupa od prakse drugih drugostupanjskih sudova kao i od shvaćanja koje nije podudarno sa shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz navedenih revizijskih odluka.

 

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja odnosno njegovog pravnog sljednika za isplatu iznosa 86.145,39 kuna kao regresne tražbine za troškove liječenja i naknade za vrijeme bolovanja tužiteljevog osiguranika.

 

10. Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi zaključuju da podnesak tužitelja od 22. travnja 2013. (list 81. do 83. spisa) kojim je tužitelj ispravio navode tužbe na način da je umjesto „N. M.“ pravilno treba stajati „D. K.“ te naveo da je prednik tužitelja platio zdravstvenim ustanovama na ime troškova liječenja, kao i naknadu plaće za vrijeme bolovanja u utuženom iznosu, nije došlo do objektivne preinake tužbe već je riječ o situaciji iz odredbe čl. 191. st. 3. ZPP kojom je propisano da tužba nije preinačena time što je tužitelj promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode tužbe. U odnosu na istaknuti prigovor zastare nižestupanjski sudovi ocjenjuju da se ne radi o zahtjevu za naknadu štete koje bi zastarijevalo prema odredbama čl. 230. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO), već se radi o regresnom potraživanju s naslova isplate koju je tužitelj izvršio trećoj osobi (oštećenom u prometnoj nesreći), a na čiji povrat tužitelj ima pravo od osiguratelja kod kojega je štetnik bio osiguran pa zaključuju da se za utvrđenje zastare potraživanja tužitelja prema tuženiku kao potraživanja s osnove regresnih troškova je mjerodavan čl. 225. ZOO na temelju kojeg potraživanje zastarijeva za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Ocjenjuju da budući da je tužitelj kao javna ustanova u svrhu dokazivanja visine štete izdao račun koji u smislu odredbe čl. 230. ZPP predstavlja ispravu koju izdaje tužitelj u vršenju svojih ovlasti zaključuju da je tužitelj dokazao da je u utuženom razdoblju isplatio svom osiguraniku trošak liječenja u iznosu iz točke I. izreke presude. Nadalje ocjenjuju da je u skladu s odredbom čl. 219. ZPP na tuženiku, koji je osporio točnost podataka iz javne isprave i koji je izrazio sumnju u javnu ispravu bio teret dokazivanja činjenice jesu li i koliki su iznosi isplaćeni osiguraniku tužitelja.

 

11. Budući da je o četvrtom i petom postavljenom pitanju Vrhovni sud Republike Hrvatske izrazio shvaćanje o tim pitanjima u rješenju poslovni broj Rev-977/2016-2, a drugostupanjska odluka je utemeljena na shvaćanju koje je suprotno tom shvaćanju, ocijenjeno je da su ta pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, i da je stoga u odnosu na ta pravna pitanja revizija dopuštena.

 

12. O tim postavljenim pitanjima Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo svoje shvaćanje u rješenju poslovni broj Rev 977/2016-2 od 19 studenoga 2009. "prema kojem je račun o kojem je ovdje riječ, kao jednostrani akt poslovnog subjekta odnosno kao knjigovodstvena isprava koju poslovni subjekt izdaje isključivo zbog svog odnosa sa drugim subjektom, i time isprava prema kojoj porezni obveznik ili osoba kojoj on naloži zaračunava drugom subjektu isporučena dobra i obavljene usluge („bez obzira na to kako se ta isprava naziva u poslovnom prometu“) - na kojoj je sam izdavatelj naznačio (potvrdio) da mu je po njoj izvršeno plaćanje, nema u odnosu na sadržaj te takve potvrde plaćenog značaj javne isprave iz smisla odredaba čl. 230. ZPP: određena isprava ima značaj javne isprave samo u dijelu u kojemu je donesena u odnosu na specifičnosti poslova iz nadležnosti tijela koje ju je izdalo (dakle tijela: koje je upravo zbog te nadležnosti osnovano ili postoji) i o kojima ono vodi službenu (a ne internu za svoje knjigovodstvene potrebe) evidenciju (konkretno "u dijelu u kojemu je u propisanom obliku izdana po državnom tijelu u granicama njegove nadležnosti te u dijelu u kojemu ju je u takvom obliku izdala pravna ili fizička osoba u obavljanju javnog ovlaštenja koje joj je povjereno zakonom ili propisom utemeljenim na zakonu") ili u dijelu u kojemu joj određeni posebni propis daje takav značaj (konkretno u dijelu koji je "posebnim propisima u pogledu dokazne snage izjednačen s javnim ispravama") - a takav se značaj ne može dati dijelu izdanog računa tužitelja o troškovima liječenja njegovog osiguranika u samo njegovoj naznaci (potvrdi) da je plaćen.

 

U samo toj naznaci da je plaćen, račun sadrži shvaćanje (misao) tužitelja za njegove potrebe - pa mu se u tome dijelu može dati značaj isprave (shvaćene kao pismeno koje sadrži neku misao), ali ne javne - izdane za područje njegove nadležnosti zbog poslova za obavljanje kojih je osnovan".

 

13. Prema tome, pravno shvaćanje ovog revizijskog suda glede 4. i 5. postavljenog pitanja zbog kojeg je revizija dopuštena, suprotno je pravnom shvaćanju na kojem je utemeljena pobijana presuda pa je stoga izostao pravilan pristup nižestupanjskih sudova o predmetu spora glede tereta dokazivanja nastanka ili dospjelosti tražbine, odnosno je li tužitelj podmirio ono što tužbom potražuje, pa u nastavku postupka koji je prethodio ovome nisu raspravljeni i ocijenjeni ostali navodi stranaka odlučni za ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja prema shvaćanju revizijskog suda, zbog čega ne postoje razlozi za preinačenje osporene presude pa je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP valjalo prihvatiti reviziju tuženika te ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

14. Budući da odluka o troškovima postupka ovisi o konačnom uspjehu stranaka u sporu, valjalo je ukinuti odluku o troškovima parničnog postupka, a sve u smislu odredbe čl. 164. st. 4. ZPP. Odluka o troškovima u povodu revizije temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

 

15. Međutim, u odnosu na ostala postavljena pitanja u reviziji valja reći da nisu važna za odluku o sporu, a niti za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer u odnosu na 1. i 2. postavljeno pitanje tuženik polazi od pogrešne pretpostavke da se radi o preinaci tužbe koja nije ostvarena, a i odluke na koje se kao razlog važnosti postavljenih pitanja revident poziva donesene su u drugačijoj činjeničnoj situaciji, pa iste ne daju razlog važnosti postavljenim pitanjima niti potrebi za intervenciju ovog revizijskog suda.

 

16. U odnosu na treće postavljeno pitanje valja istaknuti da postavljeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni obzirom je navedeno shvaćanje nižestupanjskih sudova u skladu sa shvaćanjem revizijskog suda prema kojem regresni zahtjev osiguratelja, koji je platio troškove liječenja za svog osiguranika prema tuženiku i njegovom osiguratelju zastarjeva u općem zastarnom roku od 5 godina (tako i u Rev-x 1045/13 od 8. siječnja 2014., Rev 1353/13 od 28. veljače 2017.).

 

17. Obzirom da za prvo do četvrto postavljeno pitanje nisu ispunjene pretpostavke da bi se o istome meritorno odlučivalo valjalo je reviziju tuženika u tom dijelu odbaciti kao nedopuštenu na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP.

 

Zagreb, 23. studenoga 2021.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Viktorija Lovrić, v.r.