- 1 -              Rev 636/2015-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 636/2015-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić predsjednice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. d.o.o., C., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik G. B., odvjetnik u P., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: …, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Puli-Pola, uz sudjelovanje umješača na strani tuženice A. C. I. C. d.d., O., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik R. K., odvjetnik iz R., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-2466/14-2 od 24. studenoga 2014., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-533/12-61 od 20. lipnja 2014., u sjednici održanoj 23. studenoga 2021.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

I. Revizija tužitelja se prihvaća te se ukida presuda Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-2466/14-2 od 24. studenoga 2014. i predmet se vraća tom sudu na ponovno suđenje.

 

II. O troškovima postupka povodom revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici da tužitelju isplati iznos od 1.413.799,86 kn sa zateznom kamatom tekućom od 8. travnja 2014. do isplate (toč. I. izreke), odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 4.668,82 kn sa zateznom kamatom tekućom od 23. studenoga 2013. do isplate te zatezne kamate na iznos dosuđen u toč. I. izreke za razdoblje od 23. studenoga 2013. do 7. travnja 2014. (toč. II. izreke).

 

1.1. Prvostupanjskim rješenjem odbijeno je daljnje sudjelovanje A. C. I. C. d.d. O. u parnici u svojstvu umješača na strani tuženice (toč. I. izreke), naloženo je tuženici da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 56.286,04 kn (toč. II. izreke) te su u preostalom dijelu odbijeni zahtjevi parničnih stranaka i umješača na strani tuženice za naknadu parničnog troška (toč. III. izreke).

 

2. Drugostupanjskom presudom djelomično su prihvaćene žalbe tuženice i umješača na strani tuženice te je preinačena prvostupanjska presuda u toč. I. izreke na način da je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.413.799,86 kn sa zateznom kamatom tekućom od 8. travnja 2014. pa do isplate.

 

2.1. Drugostupanjskim rješenjem odbijena je žalba tuženice i umješača u dijelu što se odnosi na rješenje o daljnjem sudjelovanju u parnici u svojstvu umješača, te je u tom dijelu (st. I. izreke rješenja) potvrđeno prvostupanjsko rješenje. Naloženo je tužitelju da tuženici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 57.000,00 kn, a umješaču na strani tuženice u iznosu od 70.000,00 kn.

 

3. Protiv drugostupanjske presude te protiv drugostupanjskog rješenja u odnosu na parnični trošak tužitelj je izjavio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da ovaj sud prihvati reviziju te preinači drugostupanjsku presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti uz nadoknadu troška revizije, a podredno da istu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

5. Revizija je osnovana.

 

6. Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP ovaj sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. Suprotno tvrdnji tužitelja, u donošenju pobijane presude pred sudom drugog stupnja nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka u smislu čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koja se odnosi na zaključak drugostupanjskog suda da bi tužitelj (pod pretpostavkom da je korisnik pomorskog dobra) imao pravo na naknadu troškova samo za rad i sredstva uloženih u oduzeto pomorsko dobro kao i svaki drugi nositelj prava korištenja na pomorskom dobru, dok ne bi imao pravo na naknadu sadašnje građevinske vrijednosti u smislu tržišne vrijednosti za izgrađeni objekt koju je tužitelj tužbenim zahtjevom i tražio. Takav zaključak drugostupanjskog suda nije proturječan samom sebi, jer se po svom sadržaju navedeni troškovi ("naknada za uloženi rad i sredstva" i "naknada građevinske vrijednosti") razlikuju, odnosno ne znače "jedno te isto" kako to tužitelj pogrešno smatra.

 

7.1. Isto tako nije počinjena navedena bitna povreda te suprotno tvrdnji revidenta pobijana presuda ima jasne i određene razloge o tome zbog čega je tužbeni zahtjev ocijenjen neosnovanim, između ostalog i razloge o neprimjeni instituta stjecanja bez osnove (da stjecanje tuženice davanjem u koncesiju i ubiranjem naknade nije bez pravne osnove, jer se temelji na zakonu i odlukama nadležnog tijela).

 

7.2. Stoga ne postoji revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

8. Međutim ostvaren je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

8.1. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

 

9. Tužitelj kao pravni sljednik trgovačkog poduzeća I. P., OOUR Vanjska trgovina je tužbom prvotno tražio isplatu naknade za izvlaštenje u visini tržišne vrijednosti nekretnine u smislu prijašnje odredbe čl. 1038. Pomorskog zakonika ("Narodne novine" broj 17/94, 74/94, 43/96 – dalje: PZ), koju visinu je utvrdio vještak građevinske struke, da bi tijekom postupka tražio naknadu tržišne vrijednosti predmetnog poslovnog prostora na temelju instituta stjecanje bez osnove odnosno isplatu iznosa od 1.413.799,86 kn sa zateznom kamatom tekućom od 8. travnja 2014. na ime amortizirane građevinske vrijednosti poslovnog prostora koji se nalazi u Nautičkom centru P. sagrađenoj u luci posebne namjene – luci nautičkog turizma P.

 

10. Tijekom postupka je utvrđeno:

 

- da je tužitelj pravni sljednik trgovačkog poduzeća I. P., OOUR Vanjska trgovina, jer je njegov pravni sljednik I.-T. s.p.o. P. prestao postojati pripajanjem predniku tužitelja, poduzeću A. s.p.o. R.,

 

- da je Skupština Općine Pula 13. listopada 1983. Zaključkom o davanju na korištenje pomorskog dobra i davanju na privremeno korištenje zgrade u F. (list 153-155) predniku umješača, A. k. J. – B., radnoj organizaciji za nautički turizam u osnivanju, dala na korištenje pomorsko dobro u pulskoj luci i to akvatorij omeđen granicama označenim u Zaključku (čl. I. toč.1.a i toč.2.), da se pomorsko dobro daje na korištenje u svrhu izgradnje nautičkog centra Luka P. u skladu s utvrđenim programom razvoja RO A. k. J. te uvjetima uređenja prostora, koje se nadležni organ Općine Pula obvezao izdati naknadno (toč. 3.),

 

- da je predniku umješača A. k. J. B. izdana građevinska dozvola za izgradnju objekata nautičkog centra P. u pulskoj luci dana 19. ožujka 1984. (list 161-165), zatim dopunsko rješenje i dopunska građevinska dozvola od 20. lipnja 1985. (list 165-172), kao i rješenje kojim je odobrena upotreba izgrađenog objekta nautičkog centra u P. od 12. ožujka 1986. (list 156-157 spisa),

 

- da je između A. k. J. B. (A.) i Trgovinske radne organizacije I. e.-i., P., OOUR Vanjska trgovina P. (I.) sklopljen 20. veljače 1984. Samoupravni sporazum o udruživanju rada i sredstva za izgradnju Nautičkog centra P. i zajedničkog poslovanja (list 203-213 spisa), kojim je ugovorena zajednička izgradnja tog centra i to izgradnja nautičkih objekata na načelima udruživanja rada i sredstava uz učešće u zajedničkom dohotku i zajedničkom riziku te izgradnja poslovne zgrade sa stjecanjem prava raspolaganja na dijelovima zgrade (čl. 4.), suglasili su se da investitor za izgradnju bude A. (čl. 5.), odredili su način korištenja prostora u izgrađenoj poslovnoj zgradi i cijenu koštanja (čl. 23.), te ugovorili sudjelovanje u troškovima izgradnje poslovne zgrade u visini koja odgovara cijeni koštanja bruto površine na kojoj će obavljati svoju djelatnost (čl. 24.), ugovorili su i da postaju nosioci prava suraspolaganja odnosno sukorištenja alikvotnog dijela poslovne zgrade koji odgovara iznosu učešća u njenoj izgradnji (čl. 26.), a udružena sredstva za izgradnju nautičkih objekata prednik umješača A. obvezao se vratiti u nominalnom iznosu efektivno uloženih sredstava (čl. 19.) te da se u tom dijelu povratom udruženih sredstava gasi pravo sudionika na učešće u dohotku A. (čl. 20.),

 

- da je između istih pravnih osoba sklopljen 5. lipnja 1984. Samoupravni sporazum o zajedničkom poslovanju u Nautičkom centru P. (list 7-18 spisa), kojim je u čl. 6. ugovoreno da A. preuzima obavljanje djelatnosti nautičkih usluga, a OOUR Vanjska trgovina djelatnosti duty-free shopa,

 

- da je Aneksom Samoupravnim sporazumima o udruživanju rada i sredstava za izgradnju nautičkih centara P. i P. i zajedničko poslovanje od 31. prosinca 1985. (list 227-228) ugovoreno je da će obveze iz čl. 10. i 23. Sporazuma (odnosi se na udruživanje sredstava za izgradnju nautičkih objekata i način korištenja prostora te cijenu dijelova prostora u izgrađenoj poslovnoj zgradi) prednik tužitelja podmiriti predniku umješača odmah po potpisu aneksa preuzimanjem pobliže specificiranih dva investiciona kredita koja su odobrena predniku umješača A. k. J., te označenim isplatama, a prednik umješača A. k. J. obvezao se izvršiti prijenos osnovnih sredstava u označenoj vrijednosti i površini od 123,32 m2,

 

- da je poslovanje vršeno u poslovnim prostorima u izgrađenoj poslovnoj zgradi, u skladu sa sklopljenim Samoupravnim sporazumom, da su prednik tužitelja i tužitelj koristili poslovni prostor (čija vrijednost je predmet ovog spora) kontinuirano od početka poslovanja nakon odobrenja upotrebe 1986. pa do predaje poslovnog prostora u posjed umješaču izvršene 7. travnja 2014. na temelju pravomoćne presude kojom je tužitelj obvezan na tu predaju (zapisnik o predaji poslovnog prostora u nautičkom centru A. M. P. list 343-344 spisa), s tim da je poslovanje vršeno u ugovorenom obliku, odnosno obavljanjem poslova duty free shopa, a nakon prestanka postojanja te djelatnosti prodajom nautičke opreme te davanjem poslovnog prostora u zakup,

 

- da umješač A. d.d. ima pravo koncesije na pomorskom dobru Luka nautičkog turizma-marina P. (predmetni nautički centar), na temelju odluke o davanju koncesije na pomorskom dobru Županijskog poglavarstva Istarske županije od 1. prosinca 1998. (list 19-22), Ugovora o koncesiji pomorskog dobra u svrhu gospodarskog korištenja Luke nautičkog turizma A. – P. od 5. veljače 1999. (list 176-184), Aneksa tom ugovoru od 21. kolovoza 2000. (list 292-293), ugovora o koncesiji od 5. listopada 2007. (list 185-191), Odluke Vlade Republike Hrvatske o izmjeni odluka o koncesiji od 25. siječnja 2007. (list 286-288),

 

- da je tužitelj 14. listopada 2004. podnio Državnom odvjetništvu zahtjev za dodjelu koncesije,

 

- da je tužitelj vrijednost predmetnog poslovnog prostora procijenio u postupku pretvorbe kao ulaganje, te je prema rješenju Hrvatskog fonda za privatizaciju od 24. siječnja 1996. u vrijednost društvenog kapitala uključen i prodajno-skladišni prostor u marini u luci P. sagrađen u sklopu nautičkog centra u luci P. (list 30-31),

 

- da je tržišna vrijednost predmetnog poslovno-skladišnog prostora u trenutku predaje prema nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke, nakon umanjenje zbog amortizacije, iznosila 1.413.799,86 kn.

 

11. Na temelju tako utvrđenih činjenica prvostupanjski sud je ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim te zaključio da je ulaganjem tužiteljevog pravnog prednika izgrađen objekt na pomorskom dobru, kojeg tuženica može gospodarski iskorištavati kroz dodjelu koncesija za koje ubire naknadu, te da je tako tuženica njegovim ulaganjem stekla imovinu bez osnove, a da je tužitelju to ulaganje u pomorsko dobro priznato kao stečeno pravo procjenom u vrijednost društvenog kapitala u procesu pretvorbe. Zaključak je suda prvog stupnja da tužitelj ima pravo na isplatu onoga što je tuženica stekla bez osnove u smislu čl. 210. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/81, 3/94, 7/96, 12/99 i 88/01 – dalje: ZOO), pri čemu nalazi da bi se to stjecanje odnosilo na tržišnu (iako u obrazloženju navodi da je riječ o građevinskoj vrijednosti) vrijednost poslovnog prostora umanjenu za amortizaciju sukladno provedenom građevinskom vještačenju.

 

12. Za razliku od prvostupanjskog suda, drugostupanjski sud je ocijenio tužbeni zahtjev neosnovanim polazeći od utvrđenja da je predmetni poslovno-skladišni prostor i u vrijeme donošenja Zaključka o davanju na korištenje građevinskog objekta u kojem se nalazi i predmetni prostor i u vrijeme izgradnje bilo pomorsko dobro; da je pravo korištenja pomorskog dobra Zaključkom Skupštine Općine Pula u skladu s tada važećim zakonskim odredbama Zakona o pomorskom i vodnom dobru, lukama i pristaništima ("Narodne novine" broj 19/74, 39/75, 17/77 i 18/81 - dalje: ZPVDLP) dano predniku umješača na strani tuženice - A. k. J. B., koji je postao korisnik pomorskog dobra s pravom korištenja isključivo u svrhu organiziranog obavljanja, razvijanja u unaprjeđenja djelatnosti nautičkog turizma te da se sukladno odredbi čl. 14. ZPVDLP korištenje pomorskog dobra kao ni dio toga prava na spornom prostoru nije moglo prenijeti na drugu pravnu ili fizičku osobu bez suglasnosti Skupštine Općine Pula pa da stoga tužitelj odnosno njegov pravni prednik nije nikako mogao steći i nije nikada stekao pravo korištenja u smislu odredbi ZPVDLP. Pritom drugostupanjski sud zauzima shvaćanje da stjecanje tuženice davanjem u koncesiju i ubiranjem naknade nije bez pravne osnove, jer se radi o pomorskom dobu, pa je takvo stjecanje tuženice utemeljeno na zakonu i odlukama nadležnog tijela ovlaštenog po zakonu na upravljanje pomorskim dobrom. Stoga sud izražava shvaćanje da ulaganja koja je tužitelj imao u izgradnju dijela poslovnog objekta (poslovno-skladišnog prostora) na temelju sporazuma s ovlaštenim korisnikom pomorskog dobra te ugovaranje korištenja tog dijela izgrađenog poslovnog objekta zajedno s ovlaštenim korisnikom pomorskog dobra ne utječu na prava i obveze tuženice na koju je zakonom preneseno pravo upravljanja pomorskim dobrom.

 

13. Zaključak drugostupanjskog suda nije pravilan.

 

13.1. Naime, tijekom postupka je utvrđeno da nakon što je Skupština Općine Pula zaključkom dala na korištenje pomorsko dobro (nautički centar) pravnom predniku umješača na strani tuženice isti je s pravnim prednikom tužitelja 20. veljače 1984. zaključenjem sporazuma udružio rad i sredstva radi zajedničke izgradnje Nautičkog centra P. i zajedničkog poslovanja pod uvjetima i na način utvrđen Sporazumom, dok su 5. lipnja 1984. zaključili Samoupravni sporazum o zajedničkom poslovanju u Nautičkom centru P. kao i Aneks Samoupravnim sporazumima o udruživanju rada i sredstava za izgradnju nautičkih centara P. i P. i zajedničko poslovanje od 31. prosinca 1985.

 

14. Ovaj sud smatra pravilnim zaključak prvostupanjskog suda u dijelu da je izvršenim ulaganjem pravnog prednika tužitelja na temelju Samoupravnog sporazuma o udruživanju rada i sredstava za izgradnju Nautičkog centra P. i zajedničko poslovanje od 20. veljače 1984. izgrađen objekt na pomorskom dobru (u kojem je predmetni poslovni prostor čija je vrijednost procijenjena u temeljni kapital tužitelja u postupku pretvorbe kao ulaganje) kojeg tuženica može gospodarski iskorištavati kroz dodjelu koncesija za koje ubire naknadu te da u tom slučaju predstavlja moguću korist ili mogućnost povećanja imovine ili prava jedne osobe u smislu odredbe čl. 210. st. 1. ZOO-a.

 

14.1. Navedena odredba propisuje da kada vraćanje imovine nije moguće, stjecatelj, dakle onaj koji ostvaruje neku korist, je dužan nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi.

 

14.2. Stoga ovaj sud smatra da se pojam imovine u smislu čl. 210. ZOO ne smatra samo pravo vlasništva i druga stvarna prava već i svaka moguća korist ili mogućnost povećanja imovine ili prava jedne osobe (tako i u odluci poslovni broj Revt-73/09 od 2. ožujka 2010. na koju u reviziji ukazuje tužitelj).

 

14.3. S obzirom da se pomorsko dobro daje na korištenje temeljem odluke i ugovora o koncesiji za naknadu, a takva naknada predstavlja korist koju ostvaruje tuženica, tužitelj ima pravo isplate vrijednosti izvršenih ulaganja u pomorsko dobro.

 

14.4. Pritom je nesporno da se već prilikom izgradnje nautičkog objekta radilo o izgradnji nekretnine na pomorskom dobru, te da su ulaganja tužitelja u pomorsko dobro procijenjena kao vrijednost predmetnog prodajno skladišnog prostora u postupku pretvorbe, a da nisu procijenjeni objekti kao vlasništvo poduzeća.

 

14.5. Iz odredbi čl. 48., čl. 51. st. 3. i 4., te čl. 54. i čl. 56. st. 1. PZ slijedi da se pomorsko dobro može dati na upotrebu fizičkim i pravnim osobama u obliku koncesije i da pomorskim dobrom upravlja Republika Hrvatska odnosno tuženica.

 

14.6. Sukladno odredbi čl. 59. PZ-a, pomorsko dobro se daje fizičkim i pravnim osobama za posebnu upotrebu ili gospodarsko korištenje na temelju odluke o koncesiji u kojoj se između ostalog utvrđuje i naknada za korištenje koncesije (čl. 67. st. 1. PZ-a) i na temelju odluke o koncesiji davatelj koncesije i korisnik koncesije sklapaju ugovor o koncesiji.

 

14.7. Nije sporno da je tuženica pomorsko dobro koje je predmet ovog spora dala gospodarsko korištenje temeljem koncesije trećoj osobi različitoj od tužitelja, te da je ulaganjem tužiteljevog pravnog prednika izgrađen objekt na pomorskom dobru kojeg tuženica može gospodarski iskorištavati davanjem u koncesiju za koju ubire naknadu, a to je ulaganje u pomorsko dobro tužitelju priznato kao stečeno pravo procjenom u vrijednost društvenog kapitala u procesu pretvorbe.

 

15. Kako se pomorsko dobro daje na korištenje temeljem odluke i ugovora o koncesiji za naknadu, a takva naknada predstavlja korist koju ostvaruje tuženica, a iz svih pravni poslova sklopljenih između pravnih prednika stranaka proizlazi da je bila ugovorena zajednička izgradnja nautičkog objekta na načelima udruživanja rada i sredstava uz učešće u zajedničkom dohotku i zajedničkom riziku, to je pogrešan zaključak drugostupanjskog suda da tužitelj ne bi imao pravo na naknadu za izgrađeni objekt.

 

15.1. Međutim, tužitelj nema pravo na naknadu tržišne vrijednosti poslovnog prostora u nautičkom objektu izgrađenom na pomorskom dobru, prema iznosu koji je utvrdio vještak građevinske struke M. B. (list 75. do 82. spisa), već tužitelj ima pravo na isplatu razlike uloženih sredstava (u skladu s čl. 22. Samoupravnog sporazuma o udruživanju rada i sredstava za izgradnju nautičkog centra P. i zajedničko poslovanje od 20. veljače 1980.) odnosno građevinske vrijednosti od ukupnog iznosa naknade koju je trebao plaćati sve godine koje je koristio poslovni prostor na pomorskom dobru odnosno da se vrijednost poslovnog prostora prizna u naknadu za korištenje objekta za razdoblje do predaje u posjed koncesionaru (umješaču na strani tuženice).

 

16. Revident pravilnu primjenu materijalnog prava obrazlaže i kroz primjenu specijalnih odredbi ZPVDLP ističući da je marina posebna luka, a da je čl. 45. ZPVDLP propisano da korisnik posebne luke ne može prenijeti ili otuđiti korištenje operativne obale ili lukobrana iz čega da bi argumentum a contrario proizlazilo da je bilo moguće prenijeti korištenje objekta npr. zgrade ili dijela zgrade. Budući da se posebne odredbe zakona primjenjuju prije općih, tužitelj ukazuje da je stav drugostupanjskog suda o nemogućnosti stjecanja bilo kakvog prava tužitelja u ovom slučaju protivan odredbama ZPVDLP.

 

16.1. Takvi navodi tužitelja o pogrešnoj primjeni općih odredbi ZPVDLP su neodlučni s obzirom da je u ovoj fazi postupka sporno stjecanje bez osnove te je tužbeni zahtjev postavljen za isplatu tržišne vrijednosti poslovnog prostora sagrađenog u luci posebne namjene odbijen na toj pravnoj osnovi, a ne na temelju odredbi ZPVDLP.

 

17. Zbog pogrešnog pravnog pristupa drugostupanjskog suda svi odlučni žalbeni prigovori tuženice (da nisu analizirane odredbe Samoupravnog sporazuma koje se odnose na međusobna prava i obveze stranka tog sporazuma, da je tužitelj u cijelosti konzumirao cjelokupna prava iz navedenog Sporazuma, jer je do dana predaje poslovnog prostora koristio isti na način da je imao trgovinu te ostvarivao prihod od poslovnog prostora koji je pomorsko dobro ili je taj prostor davao u zakup pa ubirao zakupninu, te da od dana predaje poslovnog prostora tužitelj kao investitor može postavljati obveznopravne zahtjeve koncesionaru, a ne tuženici odnosno pitanje pasivne legitimacije tuženice u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev radi isplate do dana predaje posjeda) nisu raspravljeni pa je stoga temeljem odredbe čl. 395. st. 2. ZPP odlučeno kao u izreci.

 

18. Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).

 

Zagreb, 23. studenoga 2021.