- 1 -              Rev 2214/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2214/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr.sc. Jadranka Juga člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. G. iz Z., koju zastupa punomoćnik A. B., odvjetnik u Z., protiv I-tuženika ... ureda ..., Z., II-tuženika Grada Zagreba, kojeg zastupaju punomoćnice K. K. i P. G., odvjetnice u Z. i III-tuženika Z. h. d.o.o., Podružnica Z. c., Z., kojeg zastupa punomoćnik D. D., odvjetnik u Z., uz sudjelovanje umješača na strani III-tuženika C. o. d.d., Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude i rješenja Županijskog suda u Šibeniku broj Gž-1819/12-2 od 7. ožujka 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-2990/07-59 od 20. ožujka 2012., ispravljena rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-2990/07-62 od 28. svibnja 2012., u sjednici održanoj 23. studenog 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

 

I. Prihvaća se revizija tužiteljice u odnosu na pitanje:„Da li odredbe noveliranog ZOO (NN br. 35/05 i 41/08) i odredba čl. 12. ZOOUP-a (NN br. 151/05, 36/09 i 75/09) kao lex specialis u postupcima za naknadu štete po izvanugovornoj odgovornosti, prave bilo kakvu razliku u odnosu na početak tijeka zateznih kamata na naknadu neimovinske i na naknadu nenovčane imovinske štete (tuđa pomoć i totalna šteta na vozilu), a u slučaju kada se oštećena osoba obrati osiguravajućem društvu u mirnom postupku sa svom dokumentacijom potrebnom za utvrđivanje osnova i opsega obveze tuženika prema oštećeniku, ili tijek kamata počinje teći tek donošenjem I-stupanjske odluke?“, te se djelomično preinačuje presuda i rješenje Županijskog suda u Šibeniku broj Gž-1819/12-2 od 7. ožujka 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-2990/07-59 od 20. ožujka 2012., ispravljena rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-2990/07-62 od 28. svibnja 2012. u dijelu pod točkom II. izreke u kojoj je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu zatezne kamate na iznos od 410,00 kuna za razdoblje od 15. ožujka 2007. do 19. ožujka 2012. i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-2990/07-59 od 20. ožujka 2012. ispravljena rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-2990/07-62 od 28. svibnja 2012. u dijelu pod točkom II. izreke u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu zatezne kamate na iznos od 410,00 kuna za razdoblje od 15. ožujka 2007. do 19. ožujka 2012. i sudi:

 

              Nalaže se I-tuženiku isplatiti tužiteljici zatezne kamate na iznos od 410,00 kuna za razdoblje od 15. ožujka 2007. do 19. ožujka 2012. po stopi određenoj u članku 1. stavak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do zaključno dana 31.12.2007., a od 1. siječnja 2008. do 19. ožujka 2012., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.

 

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova revizije, kao neosnovan.

 

 

r i j e š i o   j e :

 

 

U preostalom dijelu revizija tužiteljice odbacuje se kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Presudom suda prvoga stupnja ispravljenom rješenjem suda prvog stupnja naloženo je I-tuženiku platiti tužiteljici iznos od 4.410,00 kuna sa zateznom kamatom i to na iznos od 4.000,00 kuna počevši od 15. ožujka 2007., a na iznos od 410,00 kuna od 20. ožujka 2012., kao i troškove postupka u iznosu od 1.601,48 kuna sa zateznom kamatom kako je navedeno u izreci presude suda prvog stupnja (toč. I.). Odbijen je zahtjev tužiteljice u odnosu na I-tuženika u dijelu u kojem ista zahtijeva isplatu iznosa od 12.000,00 kuna sa zateznom kamatom, tužbeni zahtjev u dijelu isplate zateznih kamata na iznos od 410,00 kuna za razdoblje od 15. ožujka 2007. do 19. ožujka 2012., kao i zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka u odnosu na I-tuženika u iznosu od 28.773,37 kuna sa zateznom kamatom (toč. II.). Odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev tužiteljice u odnosu na II-tuženika i III-tuženika, te je u odnosu na iste tuženike odbijen i zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka (toč. III.). Ujedno je odbijen u cijelosti zahtjev I-tuženika za naknadom troška parničnog postupka (toč. IV.), naloženo je tužiteljici naknaditi II-tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 12.941,00 kuna, te III-tuženiku u iznosu od 9.062,50 kuna (toč. V.), dok je odbijen preostali dio zahtjev II-tuženika za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 3.587,50 kuna i preostali dio zahtjeva III-tuženika za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 1.392,50 kuna (toč. VI.).

 

2. Presudom i rješenjem suda drugog stupnja odbijene su kao neosnovane žalbe tužiteljice, te je u pobijanom dijelu (toč. II., III. i V. izreke) potvrđena presuda suda prvog stupnja i rješenje suda prvog stupnja od 28. svibnja 2012. u cijelosti. Ujedno je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbenog postupka.

 

3. Protiv presude i rješenja suda drugog stupnja tužiteljica je podnijela reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP) zbog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu odluku.

 

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

5. Revizija tužiteljice je djelomično osnovana, a djelomično nije dopuštena.

 

6. Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u toč. 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP.

 

Pri tome prema odredbi st. 3. istog članka u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, treba određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, te treba izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za meritorno razmatranje takve revizije.

 

7. Tužiteljica u reviziji postavlja sljedeća pitanja:

 

„Da li I-stupanjski sudovi, a u obrazloženju svojih presuda donesenih u postupcima za naknadu neimovinske štete moraju navoditi i obrazlagati kolike su iznose naknade štete utvrdili za svaku pojedinu kvalifikatornu okolnost neimovinske štete, sukladno odredbi čl. 1100. st.2. noveliranog ZOO (NN br. 35/05, 41/08 i 78/15), a kako bi ista presuda bila jasna svakom građaninu, ili isto ne trebaju navoditi i obrazlagati, već samo navesti ukupno dosuđeni iznos po osnovu naknade neimovinske štete?

 

Da li je II-stupanjski sud dužan u svojoj presudi jasno i detaljno obrazložiti svoje stajalište u pogledu žalbenih navoda tužiteljice, odnosno bilo koje stranke u postupku, te jasno obrazložiti svoj stav u pogledu svih navoda žalbe o kojoj odlučuje, te pri tome navesti svoje konkretne razloge zbog kojih smatra da su konkretni žalbeni navodi i razlozi neutemeljeni odnosno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih smatra da I-stupanjski sud nije počinio pogreške i nepravilnosti na koje parnična stranka ukazuje u svojoj žalbi?

 

Da li Orijentacijski kriteriji Vrhovnog suda RH predstavljaju matematičku formulu po kojoj I-stupanjski i II-stupanjski sudovi utvrđuju i izračunavaju naknadu neimovinske štete (odnosno visinu te naknade), ili od tih kriterija postoje odstupanja tj. da li sudovi pri utvrđivanju visine naknade neimovinske štete moraju voditi računa i uzimati u obzir sve okolnosti i specifičnosti svakog pojedinog slučaja, a obzirom da je svaka neimovinska šteta specifična i individualizirana i to kako okolnosti nastanka štetnog događaja te uzročno-posljedično, tako i osobom oštećenika tj. tužitelja (dob oštećenika, spol oštećenika, zanimanje oštećenika, vrsta i brojnost pretrpljenih ozljeda i sl.), te na takav način utvrđivati pravičnu naknadu neimovinske štete u svakom pojedinom slučaju?

 

Da li odredbe noveliranog ZOO (NN br. 35/05 i 41/08) i odredba čl. 12. ZOOUP-a (NN br. 151/05, 36/09 i 75/09) kao lex specialis u postupcima za naknadu štete po izvanugovornoj odgovornosti, prave bilo kakvu razliku u odnosu na početak tijeka zateznih kamata na naknadu neimovinske i na naknadu nenovčane imovinske štete (tuđa pomoć i totalna šteta na vozilu), a u slučaju kada se oštećena osoba obrati osiguravajućem društvu u mirnom postupku sa svom dokumentacijom potrebnom za utvrđivanje osnova i opsega obveze tuženika prema oštećeniku, ili tijek kamata počinje teći tek donošenjem I-stupanjske odluke?

 

Da li trgovačka društva, odnosno zajednice lokalne uprave i samouprave odgovaraju za naknadu štete koja nastane zbog uzroka na samom kolniku određene prometnice po principu objektivne odgovornosti za štetu ili po osnovu krivnje za neizvršavanje svojih obveza u održavanju sigurnim konkretne prometnice?

 

Da li zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka, kojim nadležna policijska postaja pokreće prekršajni postupak protiv određene osobe predstavlja javnu ispravu u kojoj se navedene činjenice i podaci smatraju istinitim u smislu odredbe čl. 230. st.1. i st.2. noveliranog ZPP-a ili taj zahtjev predstavlja akt-podnesak kojim nadležna policijska postaja, kao pokretač (predlagatelj odnosno tužitelj), pokreće prekršajni postupak pred nadležnim prekršajnim sudom protiv određene osobe?

 

Da li iznos nespornog dijela naknade štete, a kojeg tuženik plati tijekom sudskog postupka, predstavlja uspjeh tužitelja u cjelokupnom postupku, te da li se isti iznos mora uračunati u postotak uspjeha tužitelja u cjelokupnom postupku, ili se taj nesporni dio uračunava u uspjeh tužitelja samo u onoj fazi postupka tj. do trenutka kada je tuženik isplazio taj nesporni dio?

 

Da li trošak provedenih prometnih i medicinskih vještačenja, a koje sud provodi radi toga što isti ne posjeduje dovoljno stručno znanje za utvrđivanje određenih činjenica predstavlja nužan i neophodan trošak u postupku te da li se taj trošak tužiteljici dosuđuje u cijelosti bez obzira na postotak njenog uspjeha u ovom postupku ili se i taj trošak umanjuje obzirom na uspjeh tužiteljice u postupku?“

 

8. U odnosu na prva četiri pitanja tužiteljica kao razlog važnosti tužiteljica ukazuje na odluke revizijskog suda broj Rev-539/03 od 30. rujna 2003., Revx-1174/11 od 11. srpnja 2012., Rev-1073/98 od 27. prosinca 2001. Rev-1594/09 od 1. travnja 2010., Revx-950/14 od 19. studenog 2014., Rev-1325/13 od 15. rujna 2015., na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3395/07 od 15. ožujka 2012. i na presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Perić protiv Hrvatske (zahtjev br. 34499/06), te na niz drugih odluka županijskih sudova.

 

9. Sukladno odredbi čl. 392.a ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

 

10. Ispitujući dopuštenost revizije u skladu s navedenim odredbama ovaj sud je ocijenio da je četvrto pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i da je stoga revizija dopuštena.

 

11. O ovom pravnom pitanju revizijski sud se izjasnio u odluci broj Rev-550/14 od 18. studenog 2015. pri čemu je navedeno shvaćanje da je pri donošenju odluke o tijeku zateznih kamata na dosuđenu neimovinsku i imovinsku štetu sud dužan cijeniti odredbu čl. 12. st. 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" br. 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 dalje: ZOOP) kojom je propisano da u slučaju neizvršenja obveze isplate naknade štete u roku iz st. 1. ovoga članka, oštećena osoba uz dužni iznos naknade štete, ima pravo i na isplatu iznosa kamate i to od dana podnošenja odštetnog zahtjeva.

 

12. Naime, nižestupanjski sudovi su dosudili tužiteljici naknadu imovinske štete sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske odluke, pri čemu su se sadržajno pozvali na čl. 1086. i čl. 1089. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 dalje ZOO).

 

13. Sudovi nižeg stupnja su propustili primijeniti odredbe ZOOP.

 

14. Obzirom je tužiteljica tijekom postupka dostavila sudu dokaz o odštetnom zahtjevu upućenom I-tuženiku prije utuženja, tužiteljici na dosuđenu imovinsku štetu pripada zatezna kamata tekuća od dana podnošenja odštetnog zahtjeva.

 

15. Stoga je valjalo u pobijanom dijelu odluke, o zateznim kamatama na dosuđenu imovinsku štetu tužiteljici za razdoblje od 15. ožujka 2007. do 19. ožujka 2012., prihvatiti reviziju tužiteljice i preinačiti presude sudova koje su prethodile reviziji i u tom dijelu prihvatiti tužbeni zahtjev u odnosu na tijek zateznih kamata na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP, te odlučiti kao u izreci ove presude pod točkom I. izreke.

 

16. Glede preostalih pitanja valja reći da prema shvaćanju revizijskog suda od odgovora na prvo postavljeno pitanje ne ovisi odluka u ovom predmetu, pa navedeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

17. U odnosu na drugo postavljeno pitanje valja reći kako, prema shvaćanju revizijskog suda od odgovora na postavljeno pitanje također ne ovisi odluka u ovom predmetu, pa niti to pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. To posebice iz razloga što je shvaćanje revizijskog suda da sud mora odgovoriti na relevantne žalbene navode, a ne na sve žalbene navode stranke. Stoga niti glede tog pitanja nisu ispunjene pretpostavke za meritorno odlučivanje.

 

18. Glede treće postavljenog pitanja valja reći kako ovako postavljenim pitanjem revidentica u suštini osporava visinu i kriterije dosuđene naknade neimovinske štete, pa u konkretnom slučaju, ishod spora ne ovisi od odgovora na postavljeno pitanje, budući da je visinu naknade za neimovinsku štetu sud dosudio imajući na umu sve okolnosti konkretnog slučaja.

 

19. U odnosu na peto i šesto pitanje valja reći da iako tužiteljica postavlja određena materijalnopravna pitanja u samoj reviziji nije navedeno zbog čega bi ta pitanja bila važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, niti se u reviziji ukazuje na eventualno drugačiju sudsku praksu drugostupanjskih sudova, odnosno revizijskog suda.

 

Kako je postojanje razloga važnosti za postavljena pitanja pretpostavka dopuštenosti revizije iz čl. 382. st. 2. u vezi st. 3. istog članka ZPP, to glede navedenih postavljenih pitanja nisu ispunjene pretpostavke da bi se o podnesenoj reviziji na koja se ista odnose moglo meritorno odlučivati.

 

20. Slijedom navedenog valjalo je reviziju tužiteljice u preostalom dijelu odbaciti kao nedopuštenu na temelju odredbe čl. 392 b st. 2. i 3. ZPP.

 

21. Revizija tužiteljice također nije dopuštena niti u odnosu na posljednja dva pitanja koja se odnose na troškove parničnog postupka.

 

22. Naime, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

Pri zauzimanju navedenog pravnog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, te da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, te da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP), slijedom čega odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP.

 

23. Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP u vezi čl. 400. st. 1. ZPP reviziju tužiteljice u odnosu na dosuđene troškove postupka odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u izreci.

 

 

 

24. Zahtjev tužiteljice za naknadu troškova revizije odbijen je, obzirom da je tužiteljica u revizijskoj fazi postupka uspjela samo glede sporednog potraživanja.

 

 

Zagreb, 23. studenog 2021.