Poslovni broj: 88 Pž-2426/2020-3

1

REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 88 Pž-2426/2020-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Jagoda Crnokrak, u pravnoj stvari tužitelja Zavod, OIB ..., Z., protiv tuženika E. osiguranje d.d., OIB ..., Z., kojeg zastupa punomoćnik D. B., odvjetnik iz Odvjetničkog društva G. & P., Z., radi isplate naknade štete, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalne službe u Karlovcu poslovni broj P-383/2016-40 od 20. veljače 2020., 23. studenog 2021.

p r e s u d i o j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalne službe u Karlovcu poslovni broj P-383/2016-40 od 20. veljače 2020. u točki I. njene izreke.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 95.533,03 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 42.719,32 kn od 4. veljače 2016. do isplate i na iznos od 52.813,71 kn tekućim od 7. prosinca 2017. do isplate, sve prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena (točka I. izreke). Tužbeni zahtjev odbijen je u dijelu isplate zakonskih zateznih kamata na iznos od 52.813,71 kn od 20. studenog 2017. do 6. prosinca 2017. (točka II. izreke).

2. Tuženik je pravovremeno podnio žalbu protiv presude, pobijajući je u točki I. njene izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da ovaj sud ukine presudu u pobijanom dijelu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a podredno da je preinači na način kako to tuženik ističe u žalbi.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., i 11., kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 356. ZPP-a).

6. Predmet ovog postupka je tužiteljev zahtjev za isplatu novčanog iznosa naknade štete u vidu isplaćene obiteljske mirovine T. M., djetetu pokojnog osiguranika tužitelja T. M. u razdoblju od 1. travnja 2013. do 31. listopada 2017.

7. Između stranaka nije sporno sljedeće činjenično stanje:
- nastanak štetnog događaja – prometne nesreće koja se dogodila 11. srpnja 1999. u Zagrebu, a u kojoj je tužiteljev osiguranik T. M. smrtno stradao kao vozač osobnog automobila registarskih oznaka: ZG 4040 OR uslijed naleta vozila registarskih oznaka: ZG 470 ZJ osiguranog kod tuženika kojim je upravljao S. R.;

- da je S. R. u kaznenom postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem K-16/10 pravomoćno proglašen krivim;
- da je djetetu pokojnog osiguranika tužitelja T. M., T. M., rješenjem tužitelja broj 128651 od 9. lipnja 2000. priznato pravo na obiteljsku mirovinu;

- da je za razdoblje isplata obiteljskih mirovina od 11. srpnja 1999. do 31. ožujka 2009. vođen parnični postupak pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-7421/03 u kojem je donesena presuda kojom je prihvaćen tužiteljev tužbeni zahtjev;

- da je za razdoblje do 31. ožujka 2013. tuženik podmirivao štetu tužitelju mirnim putem temeljem odštetnih zahtjeva.

8. Iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da je za razdoblje od 1. travnja 2013. do 31. prosinca 2013. tužitelj sačinio izračun štete u razmjernom dijelu isplaćene invalidske mirovine, sukladno odredbama čl. 160. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 102/98, 71/99, 127/00,59/01, 109/01, 147/02, 117/03,30/04, 177/04, 99/05,43/07, 79/07 I 35/08; dalje: ZMO/98), a za razdoblje od 1. siječnja 2014. u punom iznosu isplaćene invalidske mirovine, sukladno čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/13; dalje: ZMO/13). Pored toga, tužitelj priznaje suodgovornost svog osiguranika T. M. za izazivanje predmetne prometne nesreće u omjeru od 30% pa od tuženika potražuje naknadu štete u omjeru njegove odgovornosti (70%).

9. S obzirom na to da je tuženik tijekom prvostupanjskog postupka isticao prigovor isključive odgovornosti osiguranika tužitelja T. M. zbog nevezivanja sigurnosnim pojasom i prekomjerne brzine pri upravljanju vozilom, prvostupanjski je sud izveo dokaz kombiniranim prometno-sudsko-medicinskim vještačenjem. Na temelju navedenog dokaza utvrđeno je da je ključni i primarni uzrok prometne nesreće protupravna radnja prestrojavanja vozila osiguranika tuženika S. R. koji je prije ulaska u raskrižje poduzeo radnju prestrojavanja, a da se prethodno nije uvjerio da to može poduzeti na siguran način, čime je došlo do naleta, to jest, okrznuća njegovog vozila s vozilom kojim je upravljao T. M. i potom do izlijetanja vozila T. M. s kolnika na prometni otok, a potom do naleta tog vozila na dva stupa javne rasvjete i na stup semafora kojeg je vozilo srušilo i od njega se odbilo te se zaustavilo na prometnom otoku, a T. M. izletio iz vozila, nakon čega se njegovo vozilo zapalilo. S obzirom na to da nije bilo moguće utvrditi brzine kretanja oba vozila prije samog sudara, prvostupanjski sud nije mogao utvrditi doprinos osiguranika tužitelja zbog eventualnog prekoračenja brzine kretanja u nastanku prometne nesreće. Međutim, u odnosu na nevezivanje osiguranika tužitelja sigurnosnim pojasom, utvrđeno je da T. M. ne bi izletio iz vozila i da ne bi zadobio smrtonosnu ozljedu zgnječenja glave da je bio vezan sigurnosnim pojasom pa je u tom dijelu utvrđen njegov doprinos vlastitoj šteti koji prema ocjeni prvostupanjskog suda iznosi 30%. Uzimajući u obzir utvrđeni omjer doprinosa osiguranika tužitelja u šteti te priložene obračune isplaćenih mirovina, koje isprave prema ocjeni prvostupanjskog suda imaju značenje javne isprave u smislu čl . 230. st. 1. ZPP-a, ocijenjen je osnovanim tužbeni zahtjev za isplatu naknade štete u iznosu od 95.533,03 kn. O sporednom potraživanju s osnove zakonskih zateznih kamata odlučeno je na temelju odredbe čl. 16. st. 3. ZMO/98 i čl. 165. st. 3. ZMO/13 te je utvrđeno da je navedeni zahtjev djelomično osnovan.

10. Tuženik u žalbi osporava zaključak prvostupanjskog suda o njegovoj odgovornosti za štetu, navodeći u bitnome da je iz nalaza vještačenja očito kako osiguranik tužitelja nije bio vezan pojasom te je isključivo odgovoran za nastanak štete, a takvo stajalište da potvrđuje i sudska praksa na koju se poziva. Pored toga, tuženik ističe da je prvostupanjski sud doprinos tužiteljevog osiguranika od 30% prepisao iz priklopljenog spisa P-7421/03 u kojem tuženik nije isticao prigovor suodgovornosti zbog pojasa već samo zbog brzine pa kako je tužitelj navedeni doprinos priznao već u tužbi, prije nego je tuženik u ovom postupku istaknuo prigovor nevezivanja, smatra kako je očito tužitelj priznao doprinos zbog prekoračenja brzine.

11. Navedeni žalbeni navodi tuženika nisu osnovani. Naime, niti iz jednog dijela obrazloženja pobijane odluke ne proizlazi da je prvostupanjski sud doprinos tužiteljevog osiguranika prepisao iz priklopljenog spisa P-7421/03. Prvostupanjski je sud doprinos tužiteljevog osiguranika pravilno utvrdio na temelju provedenog kombiniranog prometnog sudsko-medicinskog vještačenja na temelju kojeg je utvrđeno postojanje uzročno-posljedične veze između nevezivanja sigurnosnim pojasom i smrtne posljedice te je uzimajući u obzir cjelokupni niz događaja koji se odvijao nakon primarnog kontakta dvaju vozila, a posebno činjenice da je primarni uzrok prometne nesreće bila protupravna radnja prestrojavanja vozila osiguranog kod tuženika te da utjecaj prekoračenja brzine u samom nastanku prometne nesreće nije utvrđen, pravilno zaključio o doprinosu tužiteljevog osiguranika u omjeru od 30%.
S obzirom na to da pitanje doprinosa oštećenika vlastitoj šteti odnosno postojanje njegove isključive odgovornosti ovisi o utvrđenju konkretnog činjeničnog stanja, neosnovani su žalbeni navodi u kojima se tuženik poziva na pojedinačne sudske odluke (koje se temelje na drugačijem činjeničnom stanju), kao i oni u kojima ističe da bi već samo utvrđenje da tužiteljev osiguranik nije bio vezan sigurnosnim pojasom u konkretnom slučaju značilo da je on isključivo odgovoran za nastanak štete. Što se pak tiče navoda da je tužitelj priznao doprinos zbog prekoračenja brzine prije nego je tuženik u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor nevezivanja, da tome nije tako proizlazi iz sadržaja tužbe, ali isto tako i iz tuženikovog odgovora na tužbu u kojem on izričito navodi kako se tužitelj nije odredio glede činjenične osnove doprinosa te stoga predlaže da se tužitelj očituje s kojeg osnova priznaje doprinos svog osiguranika (str. 44. spisa).

12. Tuženik, nadalje, navodi da je prvostupanjski sud koristio tri prometna vještačenja koja su sva utvrdila prekoračenje brzine, pri čemu je uzročna veza između te protupravnosti jasno navedena u nalazu ing. H., ali kako je prvostupanjski sud zaključio da doprinosa zbog brzine nema, počinio je daljnju bitnu povredu odredaba parničnog postupka. Žalbeni navod da je prvostupanjski sud u ovom postupku koristio tri prometna vještačenja nije osnovan, jer se vještačenjem u ovom postupku može smatrati samo ono koje je sukladno čl. 250. ZPP-a izvedeno na temelju rješenja prvostupanjskog suda od 5. veljače 2019. (str. 152. spisa). Nalaz i mišljenje vještaka koji je pak sastavljen izvan ovog parničnog postupka predstavlja ispravu koja se ocjenjuje s obzirom na njen sadržaj te u odnosu na druge isprave odnosno dokaze u spisu. Prema tome, budući da prometnim vještačenjem izvedenim u ovom postupku po stalnom sudskom vještaku A. Z. utvrđena uzročno-posljedična veza između protupravne radnje prestrojavanja vozila osiguranika tuženika i sudara s nadolazećim vozilom kojim je upravljao osiguranik tužitelja, ali ne i veza između prekoračenja brzine i štete te da tuženik na navedeno prometno vještačenje nije imao prigovora (str. 174. spisa), neosnovano je njegovo pozivanje u žalbi na nalaz i mišljenje vještaka H.. U odnosu na navedenu ispravu činjenice u ovom postupku su drugačije utvrđene.

13. Tuženik neosnovano ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer je primijenio odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju umjesto odredbe čl. 27. st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Ovaj sud prihvaća kao pravilno shvaćanje prvostupanjskog suda da Zakon o mirovinskom osiguranju predstavlja poseban propis u odnosu na Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, s obzirom na to da se prvenstveno propisima iz područja mirovinskog osiguranja uređuje materija kada i u kojem obujmu Zavodu za mirovinsko osiguranje pripada naknada štete te definira pojam stvarne štete. Pored toga, Zakon o mirovinskom osiguranju iz 2013. koji se u konkretnom slučaju primjenjuje u odnosu na isplaćene invalidske mirovine od 1. siječnja 2014., predstavlja kasniji zakon pa kao takav ima prednost u primjeni u odnosu na Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (navedeno shvaćanje u skladu je i s pravnim shvaćanjem koje je prihvaćeno na sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske održanoj 5. prosinca 2016.)

14. Naposljetku, neosnovan je žalbeni navod da tužitelj nije dokazao isplatu predmetnog iznosa s naslova obiteljske mirovine, odnosno da isprave koje je tužitelj priložio u spis ne predstavljaju javne isprave. Suprotno shvaćanju tuženika, ovaj sud navodi da kada Zavod izda potvrdu (obračun) o razmjernom dijelu mirovine isplaćene nasljednicima svog osiguranika, odnosno dostavi u spis banke podataka doznačenih mirovinskih primanja kojima dodatno ukazuje da su mirovine nasljednicima osiguranika doista isplaćene u svotama navedenim u priloženom obračunu, onda je on izdao ispravu o činjenicama u vezi s poslovima koje obavlja na temelju javnog ovlaštenja, pa takva potvrda (obračun) ima značenje javne isprave koja dokazuje istinitost onoga što se u njoj navodi odnosno potvrđuje (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-x 386/2018-2 od 29. siječnja 2020.). Stoga je na temelju navedenih isprava prvostupanjski sud pravilno utvrdio osnovanost visine tužiteljevog potraživanja.

15. Slijedom navedenog, budući da nisu ostvareni žalbeni razlozi na koje ukazuje tuženik, ovaj sud je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a presudio kao u izreci.

Zagreb, 23. studenog 2021.

Sudac Jagoda Crnokrak