1

Poslovni broj: 42 P-9374/21-23

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 42 P-9374/21-23

U              I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Davorki Ćurko Nasić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice R. B., OIB: …, iz Z., koju zastupa punomoćnica N. K., odvjetnica u Z., protiv tuženika Z. b. d.d., OIB: …, iz Z., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u odvjetničkom društvu P. & P. j.t.d. u Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 11. listopada 2021., u nazočnosti punomoćnice tužiteljice te zamjenice punomoćnika tuženika, dana 23. studenog 2021.

p r e s u d i o              j e

I                      Utvrđuju se ništetnima dijelovi odredbi Ugovora o namjenskom kreditu broj … od 12. srpnja 2007., sklopljenog između tuženika Z.b. d.d., kao davatelja kredita, i tužiteljice R. B., kao korisnika kredita, i to odredba čl. 1. istog u dijelu koji glasi: "Kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 41.500,00 CHF (slovima: četrdestejednatisućapetsto i 00/100 CHF), obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita" i odredba čl.7. u dijelu koji glasi "…u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF".

II                  Nalaže tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 39.288,44 kn sa zateznim kamatama, po kamatnoj stopi za razdoblje do 31. prosinca 2007. određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te od 1. kolovoza 2015. pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, tekućim:

-  na iznos od 59,47 kn od 16. rujna 2007. do isplate,

-  na iznos od 20,45 kn od 16. studenog 2007. do isplate,

-  na iznos od 66,11 kn od 16. siječnja 2008. do isplate,

-  na iznos od 51,48 kn od 16. veljače 2008. do isplate,

-  na iznos od 146,06 kn od 16. ožujka 2008. do isplate,

-  na iznos od 85,85 kn od 16. travnja 2008. do isplate,

-  na iznos od 21,33 kn od 16. lipnja 2008. do isplate,

-  na iznos od 120,32 kn od 16. listopada 2008. do isplate,

-  na iznos od 201,92 kn od 16. studenog 2008. do isplate,

-  na iznos od 93,54 kn od 16. prosinca 2008. do isplate,

-  na iznos od 398,25 kn od 16. siječnja 2009. do isplate,

-  na iznos od 404,86 kn od 16. veljače 2009. do isplate,

-  na iznos od 306,87 kn od 16. ožujka 2009. do isplate,

-  na iznos od 333,66 kn od 16. travnja 2009. do isplate,

-  na iznos od 341,76 kn od 16. svibnja 2009. do isplate,

-  na iznos od 305,15 kn od 16. lipnja 2009. do isplate,

-  na iznos od 315,73 kn od 16. srpnja 2009. do isplate,

-  na iznos od 256,37 kn od 16. kolovoza 2009. do isplate,

-  na iznos od 303,76 kn od 16. rujna 2009. do isplate,

-  na iznos od 261,72 kn od 16. listopada 2009. do isplate,

-  na iznos od 297,36 kn od 16. studenog 2009. do isplate,

-  na iznos od 297,65 kn od 16. prosinca 2009. do isplate,

-  na iznos od 385,49 kn od 16. siječnja 2010. do isplate,

-  na iznos od 444,06 kn od 16. veljače 2010. do isplate,

-  na iznos od 438,03 kn od 16. ožujka 2010. do isplate,

-  na iznos od 496,51 kn od 16. travnja 2010. do isplate,

-  na iznos od 599,33 kn od 16. svibnja 2010.g. do isplate,

-  na iznos od 636,03 kn od 16. lipnja 2010.g. do isplate,

-  na iznos od 756,12 kn od 16. srpnja 2010. do isplate,

-  na iznos od 757,70 kn od 16. kolovoza 2010. do isplate,

-  na iznos od 1.001,88 kn od 16. rujna 2010. do isplate,

-  na iznos od 868,49 kn od 16. listopada 2010. do isplate,

-  na iznos od 906,42 kn od 16. studenog 2010. do isplate,

-  na iznos od 1.083,07 kn od 16. prosinca 2010. do isplate,

-  na iznos od 1.100,89 kn od 16. siječnja 2011. do isplate,

-  na iznos od 1.050,90 kn od 16. veljače 2011. do isplate,

-  na iznos od 1.088,15 kn od 16. ožujka 2011. do isplate,

-  na iznos od 1.094,22 kn od 16. travnja 2011. do isplate,

-  na iznos od 1.134,51 kn od 5. svibnja 2011. do isplate,

-  na iznos od 6.659,69 kn od 5. svibnja 2011. do isplate,

-  na iznos od 856,43 kn od 16. lipnja 2011. do isplate,

-  na iznos od 1.000,79 kn od 16. srpnja 2011. do isplate,

-  na iznos od 1.162,05 kn od 16. kolovoza 2011. do isplate,

-  na iznos od 920,40 kn od 16. rujna 2011. do isplate,

-  na iznos od 840,66 kn od 16. listopada 2011. do isplate,

-  na iznos od 848,58 kn od 16. studenog 2011. do isplate,

-  na iznos od 862,43 kn od 16. prosinca 2011. do isplate,

-  na iznos od 936,19 kn od 16. siječnja 2012. do isplate,

-  na iznos od 960,19 kn od 16. veljače 2012. do isplate,

-  na iznos od 939,51 kn od 16. ožujka 2012. do isplate,

-  na iznos od 938,60 kn od 16. travnja 2012. do isplate,

-  na iznos od 953,14 kn od 16. svibnja 2012. do isplate,

-  na iznos od 976,47 kn od 16. lipnja 2012. do isplate,

-  na iznos od 953,46 kn od 16. srpnja 2012. do isplate,

-  na iznos od 948,38 kn od 16. kolovoza 2012. do isplate, sve u roku od 15 dana.

III                 Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj … od 12. srpnja 2007. sklopljenog između tužitelja i tuženika u dijelu koji glasi:

„u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama kreditora i Z.-Z. d.d. prema Ugovoru od 13. prosinca 2005. ( u daljnjem tekstu: Ugovor o suradnji“.

IV                    Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 7.156,97 kn sa zateznim kamatama, po kamatnoj stopi za razdoblje do 31. prosinca 2007. određenoj člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te od 1. kolovoza 2015. pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, tekućim:

-  na iznos od 110,53 kn od 16. studenoga 2007. do isplate,

-  na iznos od 107,18 kn od 16. prosinca 2007. do isplate,

-  na iznos od 108,89 kn od 16. siječnja 2008. do isplate,

-  na iznos od 106,85 kn od 16. veljače 2008. do isplate,

-  na iznos od 108,18 kn od 16. ožujka 2008. do isplate,

-  na iznos od 198,39 kn od 16. travnja 2008. do isplate,

-  na iznos od 189,07 kn od 16. svibnja 2008. do isplate,

-  na iznos od 188,50 kn od 16. lipnja 2008. do isplate,

-  na iznos od 183,70 kn od 16. srpnja 2008. do isplate,

-  na iznos od 180,38 kn od 16. kolovoza 2008. do isplate,

-  na iznos od 177,38 kn od 16. rujna 2008. do isplate,

-  na iznos od 180,99 kn od 16. listopada 2008. do isplate,

-  na iznos od 181,90 kn od 16. studenoga 2008. do isplate,

-  na iznos od 173,06 kn od 16. prosinca 2008. do isplate,

-  na iznos od 184,63 kn od 16. siječnja 2009. do isplate,

-  na iznos od 181,30 kn od 16. veljače 2009. do isplate,

-  na iznos od 173,05 kn od 16. ožujka 2009. do isplate,

-  na iznos od 170,64 kn od 16. travnja 2009. do isplate,

-  na iznos od 167,39 kn od 16. svibnja 2009. do isplate,

-  na iznos od 162,06 kn od 16. lipnja 2009. do isplate,

-  na iznos od 158,79 kn od 16. srpnja 2009. do isplate,

-  na iznos od 218,32 kn od 16. kolovoza 2009. do isplate,

-  na iznos od 215,83 kn od 16. rujna 2009. do isplate,

-  na iznos od 207,99 kn od 16. listopada 2009. do isplate,

-  na iznos od 204,58 kn od 16. studenoga 2009. do isplate,

-  na iznos od 199,15 kn od 16. prosinca 2009. do isplate,

-  na iznos od 198,31 kn od 16. siječnja 2010. do isplate,

-  na iznos od 195,62 kn od 16. veljače 2010. do isplate,

-  na iznos od 189,55 kn od 16. ožujka 2010. do isplate,

-  na iznos od 186,57 kn od 16. travnja 2010. do isplate,

-  na iznos od 185,46 kn od 16. svibnja 2010. do isplate,

-  na iznos od 158,70 kn od 16. lipnja 2010. do isplate,

-  na iznos od 157,83 kn od 16. srpnja 2010. do isplate,

-  na iznos od 152,23 kn od 16. kolovoza 2010. do isplate,

-  na iznos od 155,19 kn od 16. rujna 2010. do isplate,

-  na iznos od 144,62 kn od 16. listopada 2010. do isplate,

-  na iznos od 139,98 kn od 16. studenoga 2010. do isplate,

-  na iznos od 97,17 kn od 16. prosinca 2010. do isplate,

-  na iznos od 93,23 kn od 16. siječnja 2011. do isplate,

-  na iznos od 87,85 kn od 16. veljače 2011. do isplate,

-  na iznos od 84,12 kn od 16. ožujka 2011. do isplate,

-  na iznos od 79,81 kn od 16. travnja 2011. do isplate,

-  na iznos od 76,03 kn od 5. svibnja 2011. do isplate,

-  na iznos od 46,77 kn od 16. lipnja 2011. do isplate,

-  na iznos od 46,07 kn od 16. srpnja 2011. do isplate,

-  na iznos od 37,02 kn od 16. kolovoza 2011. do isplate,

-  na iznos od 31,54 kn od 16. rujna 2011. do isplate,

-  na iznos od 28,15 kn od 16. listopada 2011. do isplate,

-  na iznos od 25,78 kn od 16. studenoga 2011. do isplate,

-  na iznos od 23,40 kn od 16. prosinca 2011. do isplate,

-  na iznos od 21,38 kn od 16. siječnja 2012. do isplate,

-  na iznos od 18,96 kn od 16. veljače 2012. do isplate,

-  na iznos od 16,13 kn od 16. ožujka 2012. do isplate,

-  na iznos od 13,50 kn od 16. travnja 2012. do isplate,

-  na iznos od 10,87 kn od 16. svibnja 2012. do isplate,

-  na iznos od 8,24 kn od 16. lipnja 2012. do isplate,

-  na iznos od 5,42 kn od 16. srpnja 2012. do isplate,

-  na iznos od 2,74 kn od 16. kolovoza 2012. do isplate, sve u roku od 15 dana.

V                   Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 9.782,00 kn sa zateznim kamatama, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, tekućim od 23. studenog 2021. do isplate, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.                 Tužiteljica u tužbi navodi da je dana 12. srpnja 2007., kao korisnica kredita, s tuženikom, kao kreditorom, sklopila Ugovor o namjenskom kreditu broj …, koji ugovor je solemniziran po javnoj bilježnici Jasminki Ankon iz Z., pod brojem OU- …, kojim joj je stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 41.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita, te ugovorena kamatna stopa od 4,45 % godišnje, koja je promjenjiva u skladu s tržišnim uvjetima, temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika. Tužiteljica smatra da su joj predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena njezina prava kao potrošača, na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, i to prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica – švicarski franak te ugovornu odredbu kojom je tuženiku omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu, a smatra i da je cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo zavaravajuću poslovnu praksu. Navodi da su povrede predmetnih ugovornih odredbi utvrđene i pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesenoj u sporu koji je radi zaštite kolektivnih prava potrošača pokrenula udruga Potrošač protiv osam banaka koje posluju u Republici Hrvatskoj, a među kojima je i ovdje tuženik. Navodi i da je banka kao trgovac u konkretnom

pravnom poslu raspolagala informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, međutim, tužiteljica kao potrošač nije imala mogućnosti niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike, niti posljedice koje bi iz istog proistekle. Navodi da je, prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, banka sporni „kreditni proizvod“, s odredbom o valutnoj klauzuli u CHF, prikazala kao povoljniji te je tužiteljica, postupajući s povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatila tako prezentirane činjenice kao točne. Ističe da pritom tuženik nije transparentno prikazao niti izračune kamatnih stopa u kreditima vezanim za valutu EUR, tako da tužiteljica nije imala na raspolaganju sve informacije na temelju kojih bi mogla procijeniti koji je i zašto kredit uistinu povoljniji te je i na taj način uvjerena od strane tuženika da pristane na valutnu klauzulu u valuti, za koju se kasnije, suprotno uvjeravanjima tuženika, pokazala da je rizičnija. Tužiteljica ističe i da je tuženik svoje „kreditne proizvode“ prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode i nije ostavio mogućnost da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama. Slijedom navedenog, konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, zatražila je da sud utvrdi ništetnim sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je glavnica vezana uz valutu CHF, te je zatražila isplatu preplaćenog iznosa po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF tj. iznosa od 39.288,44 kn i to sa zateznim kamatama tekućim na pojedini iznos preplate po toj osnovi od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja svakog pojedinog obroka do isplate, a zatražila je i da sud utvrdi ništetnim i dio odredbe predmetnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi te s te osnove potražuje preplaćeni iznos od 7.156,97 kn, zajedno sa zateznim kamatama tekućim na pojedini iznos preplate po toj osnovi od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja svakog pojedinog obroka do isplate. Zatražila je i naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate.

2.                 U odgovoru na tužbu tuženik je osporio pravnu osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, te

činjenice i razloge navedene u tužbi. Istaknuo je i prigovor zastare u odnosu na sve iznose koji su predmet zahtjeva, a koji su dospjeli prije 10. lipnja 2014. Smatra da kolektivna tužba udruge…, na koji postupak se poziva tužiteljica, nije prekinula tijek zastare i to unatoč pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesenom u presudi broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., jer tužiteljica nije bila stranka navedenog postupka te je taj postupak usmjeren na utvrđenje postojećih povreda, na koje se onda mogu pozivati potrošači i za koje su sudovi vezani, ali zakon nije previdio da bi pokretanje takve parnice prekidalo tijek zastare za pojedinačne postupke potrošača. Tuženik ističe i da je tužiteljica bila upoznata s rizikom ugovaranja predmetne valutne klauzule te je to jasno navedeno u članku 1. predmetnog Ugovora, kao i u članku 23 R Ugovora, u kojem se navodi: „pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa za vrijeme postojanja…ovog Ugovora“. Tuženik navodi da nije znao, niti je imao razloga sumnjati u buduće kretanje tečaja valute CHF te da u vrijeme zaključenja predmetnog kredita zasigurno nije znao, niti je mogao znati da će doći do svjetske financijske krize i pritiska na CHF valutu. Navodi da je temeljem dugogodišnje stabilnosti tečaja i izjava vice- guvernera Švicarske narodne banke, tuženik jedino imao opravdan razlog vjerovati kako je mogućnost volatilnosti tečaja švicarskog franka znatno smanjena. Naveo je i kako je tužiteljici pružio sve potrebne informacije, a na rizike je upozoravao i guverner HNB, te je bilo niz novinskih članaka na tu temu. Naveo je i da je odredba o valutnoj klauzuli dopuštena, kao i da tuženik nije mogao predvidjeti rast tečaja valute CHF. Dodao je i kako standard dužne pažnje i informiranosti „prosječnog potrošača“, kako ga postavlja Sud Europske unije, zasigurno ne podrazumijeva potrošača koji bi se propustio i samostalno informirati o javno dostupnoj informaciji na koju ukazuje guverner HNB u trenutku kada donosi odluku o uzimanju kredita. Tuženik navodi i da je o navedenoj okolnosti informirao tužiteljicu u okviru primjene obveznih smjernica za informiranje klijenata i u skladu s edukacijom koju su osobni bankari prošli u pripremi za uključivanje kredita u CHF u kreditnu

ponudu. Ističe i da je tuženik bio posljednja banka koja je u svoju ponudu uvela kredite u CHF te kako navedene kredite nije reklamirala, niti nudila ništa više nego što je nudila kredite u EUR i kunama, a navodi i da je destimulirala korisnike da uzimaju kredite u CHF time što je nudila najviše kamatne stope na takve kredite u odnosu na konkurenciju. Poziva se na odluku Suda Europske unije A. i dr. (C-186/16, EU:C:2017:703) u kojoj se navodi da se nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora. Glede promjene kamatne stope, tuženik ističe kako je ista učinjena u skladu sa zakonom i ugovorom. Naime, u tekstu članka 2. stavka 1. predmetnog Ugovora o kreditu, kao i u Općim uvjetima poslovanja tuženika od 6. srpnja 1999., a koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, navodi se da je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva „u skladu s tržišnim uvjetima“, a tuženik upire da takav modus promjenjivosti nije istovjetan modusu jednostrane izmjene redovne kamate od strane tuženika, po njegovom pukom nahođenju, jer „jednostrana promjenjivost kamatne stope“, na koju upire tužiteljica, nema materijalnopravno isti tretman kao i promjenjivost kamatne stope zbog valjanog razloga predviđenog u ugovoru. Tijekom postupka tuženik je dodao da je tužiteljica sredstvima kredita kupila nekretninu koja se u bitno većoj površini sastoji od poslovne zgrade, te ističe prigovor da kredit koji je predmet spora nije potrošački kredit. Poziva se i na presudu C-81/19 od 9. srpnja 2020. te ističe da iz navedene presude proizlazi da kada ugovorna odredba odražava odredbu nacionalnog prava koja je dispozitivne naravi, ona je obuhvaćena isključenjem predviđenim u članku 1. stavku 2. Direktive 93/14, s posljedicom da je takva ugovorna odredba isključena od ocjene nepoštenosti. Navodi da je slijedom toga, s obzirom da je valutna klauzula dispozitivna odredba hrvatskog prava, isključena kontrola nepoštenosti valutne klauzule iz predmetnog ugovora o kreditu. Predložio je odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu parničnog troška.

3.                 Tijekom postupka izvedeni su dokazi uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu broj

… od 12. srpnja 2007., potvrdu o solemnizaciji, otplatnu tablicu, izvadak iz knjige položenih ugovora, promet po kreditu, stručne i novinske članke, dopis od 2. travnja 2019., Opće uvjete poslovanja tuženika, izvadak iz zemljišne knjige te je izveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji B. L. B. iz društva … j.d.o.o.

4.                 Ocjenjujući u postupku izvedene dokaze, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan. Pri tom je za ukazati da tužiteljica konačno postavljenim tužbenim zahtjevom nije preinačila tužbu, jer je isti u dijelu zatraženog utvrđenja neizmijenjen u odnosu na tužbeni zahtjev iz tužbe, dok je u dijelu zatražene isplate isti snižen, pa se ne radi o preinaci, niti se tuženik istoj stoga mogao osnovano protiviti.

5.                 Među strankama nije sporno da su dana 12. srpnja 2007. sklopile Ugovor o namjenskom kreditu broj … (dalje: Ugovor), kojim je tužiteljici stavljen na raspolaganje   kredit u iznosu od 41.500,00 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, s namjenom kupnje kuće koja nije upisana u zemljišne knjige niti ucrtana u katastar, a koja je sagrađena na k.č. br. …, upisanoj u zk. ul. br. …, k.o. S., koji ugovor je solemniziran po javnom bilježniku Jasminki Ankon pod br. OV- 12560/07, što je i utvrđeno uvidom u Ugovor i potvrdu o solemnizaciji. Nije sporno niti da je navedenim ugovorom ugovoren rok otplate kredita od pet godina, kao i redovna kamatna stopa od 4,45 % godišnje, kako to i proizlazi iz članka 2. navedenog ugovora, u kojem je navedeno da je ista promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika i Ugovorom od 13. prosinca 2005. (Ugovorom o suradnji). Nesporno je i da je ugovorena valutna klauzula, kojom je glavnica kredita vezana uz valutu CHF, kako to proizlazi iz članka 1. i članka 7. Ugovora, prema kojoj odredbi se kredit trebao vraćati u mjesečnim

anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju CHF važećem na dan plaćanja. Konačno, nesporno je i da je tužiteljica kredit otplatila po proteku ugovorenog roka od 5 godina, odnosno u kolovozu 2012., kako bi to i proizlazilo iz specifikacije uplata.

6.                 Sporno je radi li se o nepoštenoj ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli, kojom je glavnica predmetnog kredita vezana uz valutu CHF s isplatom u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, te je li ista, kao takva, ništetna, kao i je li ništetan dio odredbe predmetnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, a s obzirom na utvrđenja suda u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, koji je vođen od strane Udruge za zaštitu potrošača, korisnika kredita, protiv više banaka, između ostalih i tuženika, te obvezuju li ta utvrđenja ovaj sud u konkretnom sporu, između ostalog, i s obzirom na tvrdnju tuženika da tužitelj nije dokazao svojstvo potrošača. Sporno je i je li potraživanje tužiteljice zastarjelo.

7.                  Prigovor tuženika da tužitelj nije dokazao svojstvo potrošača je neosnovan, jer je, sukladno odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP), potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz predmetnog ugovora o kreditu razvidno je da je isti tužiteljica sklopila kao fizička osoba, s namjenom kupnje kuće, koja u vrijeme sklapanja ugovora nije bila upisana u zemljišne knjige niti ucrtana u katastar, a sagrađena je na k.č.br. …, upisanoj u zk. ul. br. …, k. o. S..   Iz izvatka iz zemljišne knjige proizlazi da je na dan 21. listopada 2020. na kat. čestici … u G., površine 1044 m2, upisano dvorište od 806 m2, stambena zgrada br. 8. površine 82 m2 te poslovna zgrada površine 156 m2. S obzirom na to da je tužiteljica predmetnim kreditom kupila kuću te da iz prometa po kreditu tuženika proizlazi da je kredit otplaćen 15. kolovoza 2012., proizlazi da tuženik nije s uspjehom osporio tužiteljici svojstvo potrošača. Naime, iz navoda tužiteljice proizlazi da se radilo o naknadnom postavljanju montažnog objekta, što nije u suprotnosti s činjenicom koja proizlazi iz zemljišnoknjižnog izvatka, odnosno da su objekti upisani tek 17. veljače 2017. na temelju rješenja o izvedenom stanju Agencije za ozakonjenje nezakonito izgrađenih zgrada od 9. lipnja 2014., iz čega slijedi da je do toga došlo nakon otplate kredita, pa tuženik nije dokazao da je tužiteljica nekretninu prije isteka ugovornog odnosa koristila u poslovne svrhe, a njena kasnija djelomična prenamjena nije od utjecaja.

8.                 Među strankama nije sporno da je, sukladno čl. 502.a Zakona o parničnom postupku

(Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP), vođen sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača - korisnika kredita protiv više banaka, koji postupak je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i u kojem je dana 4. srpnja 2013. sud donio presudu posl. br. P-1401/2012, kojom je utvrđeno da je tuženik (kao 1. tuženik u tom postupku), u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz valutu CHF, pri čemu je propustio informirati potrošače prije i u vrijeme zaključenja ugovora o svim rizicima ugovaranja kredita s valutnom klauzulom u CHF, te je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na

jednostranom povećanju kamatnih stopa i neizvjesnosti iznosa glavnice koju su korisnici kredita trebali vratiti, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 dalje: ZZP/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007., pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.), i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9.                 Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalih, i revizija tuženika protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

10.             Glede povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutnu klauzulu kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, za istaknuti je da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva, te je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva.

11.             Međutim, Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III- 2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III- 2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev usmjeren na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu, nakon čega je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, te je potom Visoki trgovački sud Republike Hrvatske 14. lipnja 2018. donio presudu posl.br. Pž-6632/17 kojom je odbijena u tom dijelu, između ostalih, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013.

12.             Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17, kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu CHF uz koju je vezana glavnica.

13.             Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ovog postupka), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te je odlučeno i da je u razdoblju od siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, te da tuženik nije informirao korisnike kredita o riziku vezanom uz ugovaranje valutne klauzule kojem je glavnica vezana uz valutu CHF, kao i riziku vezanom za istovremeno ugovaranje te odredbe i odredbe o promjenjivoj

kamatnoj stopi, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, kao i neizvjesnosti iznosa glavnice kredita kojeg je potrošač kao dužnik imao obvezu vratiti banci.

14.             Sukladno članku 502.c ZPP i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača, ovaj sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je u ugovorima o kreditu, sklopljenima od strane tuženika kao kreditora, u razdoblju kada je sklopljen i predmetni ugovor, ništetna odredba promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednostranoj odluci tuženika i odredba o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz valutu CHF. Za dodati je i da se ugovorne odredbe kojima se glavnica kredita veže uz stranu valutu (tzv. valutna klauzula) smatraju bitnim uvjetima ugovora, te da i iz presude Suda Europske unije u predmetu K. od 30. travnja 2014. (C-26/13, ECLI:EU:C:2014:282) proizlazi da se izraz „glavni predmet ugovora“ odnosi na odredbu ugovora o kreditu u stranoj valuti, sklopljenog između poslovnog subjekta i potrošača o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, na temelju koje se prodajni tečaj za tu valutu primjenjuje na obračun rata otplate kredita samo ako se utvrdi da ta odredba predstavlja bitnu činidbu tog ugovora koja ga kao takva bitno određuje, dok je u predmetu A. i dr. (C-186/16, EU:C:2017:703) u pogledu ugovorne odredbe koja zahtijeva otplatu kredita u CHF, a rizik fluktuacije tečaja prebacuje na potrošača, Sud Europske unije istaknuo da činjenica da se zajam mora otplatiti u određenoj valuti, odnosi na samu prirodu dužnikove obveze, tako čineći bitan sastojak ugovora o zajmu (t. 59.). Prema mišljenju ovoga suda, u predmetu Suda pravde Europske unije C-81/19 od 9. srpnja 2020., iz koje, prema tuženiku, proizlazi da je ugovorna odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je odraz zakonske odredbe iz čl. 22. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO) o valuti obveze, nije od utjecaja na primjenu prava u ovom predmetu, s obzirom da je u postupcima kolektivne zaštite utvrđeno da nije uspostavljena ravnoteža između svih obveza i prava stranaka određenih ugovora. Stoga, nije bilo potrebno izvoditi dokaze na okolnost ništetnosti sporne   odredbe, neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, slijedom čega je odbijen prijedlog tuženika za saslušanje osobnog bankara tužiteljice, na okolnost da je tužiteljica bila upoznata s rizicima sporne ugovorne odredbe, odnosno postupanja tuženika prilikom sklapanja predmetnog Ugovora te sud nije posebice ocjenjivao novinske članke i drugu dokumentaciju koju je tuženik priložio na tu okolnost. Drugačije postupanje, odnosno ponovno utvrđivanje nepoštenosti ugovornih odredbi u pojedinačnom sporu po tužbi potrošača bi bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, osim što bi bilo i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP i Zakona o zaštiti potrošača (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

15.             Kako su odredbe Ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju kada je sklopljen i predmetni ugovor utvrđene općenito ništetnima u potrošačkim kreditima i to u sporu povodom kolektivne zaštite prava i interesa potrošača - korisnika kredita, i to kako u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, tako i u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, sud je prihvatio tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje ništetnosti istih odredbi konkretnog Ugovora o kreditu sadržanih u čl. 1. i čl. 7. te čl. 2. predmetnog ugovora i odlučio kao pod. toč. I i III izreke.

16.                  S obzirom da se radi o ništetnim odredbama, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi, odnosno, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO, tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa obračunatog po početnom

tečaju CHF i iznosa obračunatih po promijenjenim tečajevima koje je tužiteljica platila, kao i pravo na isplatu preplaćenih iznosa s obzirom na promijenjenu kamatnu stopu.

17.            Utvrđujući visinu tužbenog zahtjeva, sud je proveo vještačenje po vještaku financijske struke B. L. G. iz društva … j.d.o.o., koja je u nalazu i mišljenju navela da je kredit isplaćen tužiteljici 26. srpnja 2007. te da je prvi anuitet dospio 1. rujna 2007., kao i da je u cijelosti otplaćen 15. kolovoza 2012., te da je anuitet prilikom ugovaranja u valuti CHF iznosio 771,09 CHF. Nadalje, iz nalaza i mišljenja proizlazi da su se u razdoblju od dana sklapanja ugovora, tj. 12. srpnja 2007., do otplate zadnjeg iznosa anuiteta kredita, tj. 15. kolovoza 2012., promjene kamatnih stopa i iznosi anuiteta u CHF kretali od 4,45 % godišnje od 12. srpnja 2007., kada je anuitet iznosio 771,09 CHF, zatim 5,10% godišnje od 1. listopada 2007., kada je anuitet iznosio 784,62 CHF, 5,75% godišnje od 1. veljače 2008. kada je anuitet iznosio 795,68 CHF, nadalje 6,35% godišnje od

1. srpnja 2009., kada je anuitet iznosio 803,00 CHF, 5,55% godišnje od 1. studenoga 2010., kada je anuitet iznosio 796,78 CHF, te 5,30% godišnje od 1. srpnja 2011., kada je anuitet iznosio 462,04 CHF, a navedeno je i da je do promjene u visini anuiteta posljedično dolazilo zbog promjene kamatne stope. Iz nalaza proizlazi i da je tužiteljica dana 4. svibnja 2011. izvršila uvećanu otplatu kredita u iznosu od 4.831,75 CHF. Mišljenja je da je u razdoblju otplate kredita u CHF, pod pretpostavkom da se tečaj CHF nije mijenjao te da nije bila primijenjena kamatna stopa koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužiteljica pretplatila svoju obvezu u ukupnom iznosu od 46.445,41 kn, s time da visina potraživanja koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita iznosi ukupno 7.156,97 kn, dok visina potraživanja koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate na dan plaćanja i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita iznosi ukupno 39.288,44 kn.

18.             Nalaz i mišljenje vještaka sud je prihvatio jer je isti dan nepristrano i obrazloženo, te sukladno pravilima struke, a na isto niti stranke nisu imale primjedbi.

19.             Kako je tužiteljica konačno postavljenim tužbenim zahtjevom zatražila isplatu iznosa sukladno utvrđenjima vještaka, sud je isti u cijelosti prihvatio, primjenom odredbe čl. 323. st.

1. ZOO, te joj dosudio ukupno iznos od 46.445,41 kn.

20. Neosnovan je prigovor zastare, jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 327. ZOO), dok u dijelu zahtjeva za isplatu valja reći da se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu, zastarijevanje kojeg počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske

30. siječnja 2020. godine). Kako se tek ovom odlukom utvrđuje ništetnost odredbi konkretnog ugovora o valutnoj klauzuli, zastara potraživanja preplaćenih iznosa zbog ništetnosti navedene ugovorne odredbe još nije ni počela teći. Isto proizlazi i iz presude Suda Europske unije u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 G. N. i dr., u kojoj se navodi da čl. 6. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalna sudska praksa kojom se vremenski ograničavaju restitucijski učinci vezani za sudsko utvrđenje nepoštenosti, u smislu čl. 3. stavka 1. te Direktive, samo na iznose koji su neosnovano plaćeni na temelju te odredbe nakon donošenja odluke kojom je sudskim putem utvrđena ta nepoštenost (t. 67.-69.).

21.             Tužiteljici su dosuđene i zatezne kamate na svaki pojedini mjesečni iznos preplate koji je utvrđen provedenim vještačenjem, tekuće kako je to i zatražila, od prvog slijedećeg dana od dana plaćanja pojedinog iznosa, odnosno preplate po pojedinoj od dvije osnove, do dana isplate, sve pobliže navedeno u toč. II i toč. IV izreke, s tim da je i visina pojedinog mjesečnog iznosa preplate i dan dospijeća pojedinog anuiteta razvidan iz tablice u nalazu i mišljenju vještaka, a sukladno kojoj je tužiteljica i postavila tužbeni zahtjev. Pravo na zatezne kamate tekuće od dana plaćanja pojedinog iznosa temelji se na odredbi čl. 1115.

ZOO. Ovo s obzirom da se radi o povratu stečenog bez osnove, kao i s obzirom da je tuženik bio nesavjestan, jer je znao, odnosno morao znati da su sporne odredbe predmetnog ugovora protivne prisilnim propisima, imajući u vidu način njihovog ugovaranja (izostanak mogućnosti pregovaranja od strane potrošača o pojedinačnim odredbama te izostanak upozorenja na sve rizike predmetne ugovorne odredbe) i moguće posljedice (znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice).

22.             Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP, a isti su odmjereni primjenom čl. 155. ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 25/13, 93/14 i 73/17).

23.             Tužiteljici su priznati troškovi zastupanja po punomoćnici odvjetnici i to trošak sastava tužbe po Tbr. 7. toč. 1. (100 bodova), trošak sastava podnesaka od 24. siječnja 2020. i 8. veljače 2020., oba po Tbr. 8 toč. 1. (2x100 bodova), trošak zastupanja na ročištima od 16. studenoga 2020. i 10. listopada 2021., oba po Tbr. 9. toč. 1. (2x100 bodova), kao i trošak PDV-a u iznosu 1.250,00 kn, zatim trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 766,00 kn i presudu u iznosu od 766,00 kn, te trošak vještačenja u iznosu od 2.000,00 kn.

24.             Slijedom navedenog, dosuđena joj je naknada parničnog troška u ukupnom iznosu od 9.782,00 kn i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine br. 112/12, 93/14 i 73/17), tekućim od dana donošenja presude pa do isplate.

25.             Odluka o visini kamatne stope temelji se na čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine br. 153/04) i čl. 29. st. 2. ZOO.

U Zagrebu, 23. studenoga 2021.

Sutkinja: Davorka Ćurko Nasić

Dokument je elektroni ki potpisan: | DN:

| C=HR

DAVORKA  URKO NASI

Vrijeme potpisivanja: 23-11-2021

14:28:12

|

| O=OP INSKI GRA ANSKI SUD U ZAGREBU

|

| 2.5.4.97=#130D48523031323532313633313137

|

| L=ZAGREB

|

| S= URKO NASI

|

| G=DAVORKA

|

| CN=DAVORKA  URKO NASI

|

|

|

|

|

|

|

|

|

|

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka presude, a koja se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu.

DNA:

-  pun. tužitelja

-  pun. tuženika

Rj.

-  presuda nepravomoćna

-  vidi upisnik "P"

-  kal 30 dana

Broj zapisa: eb302-56749

Kontrolni broj: 082c1-83572-fcaeb

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom: CN=DAVORKA ĆURKO NASIĆ, L=ZAGREB, O=OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku,

Općinski građanski sud u Zagrebu potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.