Poslovni broj 39 Gž-1597/2020-4

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj 39 Gž-1597/2020-4

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E    H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Skerlev kao predsjednice vijeća, mr. sc. Neri Radas kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Gabriele Topić Kordej kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, OIB…, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u P.-P., protiv 1. tužene M. K. OIB…, O., sada po pravnim sljednicama N. V. i M. B. i 2. tužene N. V., OIB…, P., 3. tužene M. B., OIB…,  U., koje 2. i 3. tužene zastupa punomoćnik M. M., odvjetniku u B., radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Bujama-Buie poslovni broj P-649/2015-32 od 25. siječnja 2016., u sjednici vijeća održanoj 23. studenog 2021.

 

 

p r e s u d i o    j e

 

              I. Odbijaju se kao neosnovane žalbe tuženica i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Bujama-Buie poslovni broj P-649/2015-32 od 25. siječnja 2016. u pobijanom dijelu pod stavkom I., II., IV., V. i VI. izreke.

 

              II. Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje navedena presuda u pobijanom dijelu pod stavkom III. izreke.

 

              III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troškova sastava žalbe.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom suđeno je:

    "I. Ugovor o darovanju nekretnina zaključen između darovatelja M. K. i daroprimateljica N. V. i M. B. od 17. prosinca 2012. ovjeren u potpisu kod javnog bilježnika S. N. iz B. pod  brojem OV-6671/12 dana 21. prosinca  2012., gubi učinak prema tužiteljici u dijelu u kojem je potrebno za namirenje njene tražbine u iznosu 25.175,12 kn i  zakonskih zateznih kamata koje na taj iznos teku od 10. travnja 2013. do naplate novčane tražbine u cijelosti, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

 

     II. Tuženice N. V. i M. B. dužne su dopustiti da tužiteljica svoju tražbinu prema tuženici M. K. u iznosu 25.175,12 kn i  zakonskih zateznih kamata koje na taj iznos teku od 10. travnja 2013. do naplate novčane tražbine u cijelosti, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima namiri prodajom 1/3 dijela nekretnina oznake k.č.br. 1..¹ ZGR., 1..²/1 ZGR., 1..²/2 ZGR., 7..¹/28, 7..¹/29, 7..¹/30, 7..¹/31, 7..¹/32, 2..¹/16, 2..²/1, 2..²/2, 2..³/11, 2..³/12, 2..³/24, 2..³/25, 2..³/30, 2..¹¹/1, 2..¹¹/4, 2161/3, 2165/1, 2165/2, 2165/6, 2165/7, 2167/2, 2167/3, 2169/2, 2171/2, 2171/3, 2..¹²/4, 2..¹³/1, 2..²¹/2, 2..²²/2, 2..²²/3, 2..²²/6, 2..²²/11, 2..²²/14, 2..²²/17, 2..²²/19, 2..²²/28, 2..²²/29, 2..²²/32, 2..²²/33, 2..²²/35, 2..²²/39, 2..²²/40, 2..²³/1, 2..³¹/2, 2..³², 2..³²/2, 25..¹/1, 2..¹/2, 25..², 25..³/2, 25..¹¹, 4..¹/3, 4..²/4, 4..³, sve upisane u zk. ul. br. .., k.o. Z., u roku 15 dana.

 

     III.               U preostalom dijelu iznad dosuđenog točkama I. i II. izreke odbija se tužbeni zahtjev.

 

     IV.               Nalaže se tuženici M. K. naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu 1.166,66 kn u roku 15 dana.

 

     V.              Nalaže se tuženici Nadiji Veznaver naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu 1.166,66 kn u roku 15 dana.

 

     VI.              Nalaže se tuženici M. B. naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu 1.166,66 kn u roku 15 dana."

             

2. Protiv navedene presude žalbu podnosi 1. tužena, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnoga prava, s prijedlogom da se pobijana prvostupanjska presuda preinači.

 

3. Protiv navedene presude žalbu podnose i 2. i 3. tužena, zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana prvostupanjska presuda preinači.

 

4. Protiv odbijajućeg dijela navedene presude žalbu podnosi tužiteljica, također zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. ZPP-a, s prijedlogom da se pobijana prvostupanjska presuda preinači, a podredno ukine. Tužiteljica potražuje troškove sastava žalbe.

 

5. Žalbe su neosnovane.

 

6. Pobijana presuda ima jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u međusobnoj proturječnosti niti proturječe sadržaju spisa. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, pa prvostupanjski sud nije počinio, donošenjem pobijane odluke, bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju povredu u svojoj žalbi sadržajno ukazuje tužiteljica. Također nisu ostvarene niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a.

 

7. Isto tako prvostupanjski je sud u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a, odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i to prema savjesnoj i brižljivoj ocjeni svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

 

8. Nije sporno, da je između tuženica 17. prosinca 2012. sklopljen Ugovor o darovanju nekretnina, a radi se o nekretninama upisanim u zk. ul. .. k.o. Z.. Nije sporno niti da su tuženice N. V. i M. B. kćeri 1. tužene, sada pokojne M. K., niti da su iste sada upisane u zemljišnoj knjizi kao vlasnice nekretnina koje su predmet ugovora o darovanju.

 

9. Prvostupanjski sud utvrđuje da tužiteljica ima tražbinu prema 1. tuženoj M. K. (pravnoj prednici 2. i 3. tuženica) i da je ista dospjela, a što proizlazi iz rješenja Ministarstva financija Porezne uprave Područnog ureda P. Ispostava U., kojim je utvrđen mjesečni iznos doprinosa za razdoblje od 2003. uzastopno do 2012., pa je tako rješenjem od 10. srpnja 2007. koje je postalo izvršno 29. srpnja 2003. utvrđen mjesečni iznos doprinosa za 2003. u visini od 212,40 kuna; od 20. veljače 2004. koje je postalo izvršno 8. ožujka 2004. utvrđen je mjesečni iznos doprinosa za 2004. u iznosu od 223,00 kune; od 21. siječnja 2005. koje je postalo izvršno 7. veljače 2005. utvrđen je mjesečni iznos doprinosa za 2005. u iznosu od 237,80 kuna; od 17. siječnja 2006. koje je postalo izvršno 3. veljače 2006. utvrđen je mjesečni iznos doprinosa za 2006. u iznosu od 247,96 kuna; od 15. siječnja 2007. koje je postalo izvršno 8. veljače 2007. utvrđen je mjesečni iznos doprinosa za 2007. u iznosu od 262,20 kuna; od 21. siječnja 2008. koje je postalo izvršno 28. siječnja 2013. utvrđen je mjesečni iznos doprinosa za 2008. u iznosu od 279,00 kuna; od 20. siječnja 2009. koje je postalo izvršno 12. veljače 2009. utvrđen je mjesečni iznos doprinosa za 2009. u iznosu od 261,10 kuna; od 15. siječnja 2010. koje je postalo izvršno 8. veljače 2010. utvrđen je mjesečni iznos doprinosa za 2010. u iznosu od 270,06 kuna; od 18. siječnja 2011. koje je postalo izvršno 28. veljače 2011. utvrđen je mjesečni iznos doprinosa za 2011. u iznosu od 267,99 kuna; od 18. siječnja 2012. koje je postalo izvršno 2. travnja 2012. utvrđen je mjesečni iznos doprinosa za 2012. u iznosu od 271,46 kuna. Utvrđena je dakle, visina tražbine tužiteljice prema tuženici M. K., u ukupnom iznosu od 30.399,92 kune.

 

10. Nadalje je, tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno, da 1. tužena M. K. nema imovine iz koje bi tužiteljica mogla naplatiti svoju tražbinu, a koja se odnosi na dospjelo dugovanje na ime doprinosa za mirovinsko osiguranje, odnosno da nema dovoljno sredstava za ispunjenje konkretne tražbine tužiteljice.

 

11. Prema odredbi članka 66. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 48/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO) svaki vjerovnik čija je tražbina dospjela za isplatu bez obzira kada je nastala može pobijati pravnu radnju svoga dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika. U smislu odredbe stavka 2. toga zakonskog članka, smatra se da je pravna radnja poduzeta na štetu vjerovnika ako uslijed njezina izvršenja dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikova potraživanja.

 

12. Budući je u ovom slučaju 1. tužena besplatno raspolagala svojom imovinom darujući ju kćerkama, u smislu odredbe članka 67. stavak 3. ZOO-a, smatra se da je ona kao dužnik znala da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku, a za pobijanje pravne radnje ne zahtijeva se da je 2. i 3. tuženima kao trećim osobama bilo poznato ili moglo biti poznato da se tim raspolaganjem nanosi šteta tužiteljici kao vjerovniku (iako se prema odredbi stavka 2. navedenoga članka 67. ZOO-a smatra, da im je kao kćerkama dužnika to bilo poznato).

 

13. U odnosu na istaknute prigovore da je dugovanje prema tužiteljici od strane 1. tužene fiktivno, te da 1. tužena ako je i primala određena rješenja od porezne uprave iz neznanja nije shvaćala o čemu se radi, prvostupanjski sud navodi da se radi o upravnim aktima te da isti nije ovlašten ispitivati njihovu pravilnost i zakonitost.

 

14. Nadalje, s obzirom na prigovore tuženica prvostupanjski sud zaključuje, kako se u konkretnom slučaju ne može raditi o uobičajenim prigodnim darovima, nagradnim darovima niti darovima učinjenim iz zahvalnosti razmjerno materijalnim mogućnostima dužnika, a koje bi isključivalo pobijanje dužnikovih pravnih radnji u smislu odredbe članka 68. ZOO-a. Pri tome prvostupanjski sud navodi kako za obrađivanje zemlje koja je darovana, a što 2. i 3. tužena navode kao razloge darovanja, nije bilo potrebno darovati iste 2. i 3 tuženoj od strane njihove majke budući je očito da je 1. tužena dozvoljavala obrađivati 2. i 3. tuženoj, svojim kćerkama tu zemlju koja je bila predmet darovanja.

 

15. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, prvostupanjski sud utvrđuje da se predmetno potraživanje tužiteljice odnosi na vremensko razdoblje od 2003. uzastopno do zaključno sa 2012. te da je tužiteljica slala opomene 1. tuženoj M. K.: 20. listopada 2005., 1. veljače 2008., 27. prosinca 2010. i 24. listopada 2012., a u kojima se izričito navodi dug s osnove doprinosa za mirovinsko osiguranje kojima su priložene dostavnice pa proizlazi da je tuženica i primila te opomene, pa da je i bila upoznata sa dugom na ime doprinosa za mirovinsko osiguranje. Slanje navedenih opomena od strane tužiteljice 1. tuženoj, prvostupanjski sud cijeni kao prekid zastare te stoga zaključuje da u konkretnoj pravnoj stvari nije došlo do nastupanja relativne zastare koja iznosi pet godina prema članku 82. stavak 1. Zakona o doprinosima za obvezna osiguranja (Narodne novine, broj 147/02, 175/03 i 177/04 – dalje: ZDOO). Stavkom 6. navedenoga članka 82. Zakona o doprinosima za obvezna osiguranja određen je rok od deset godina kao apsolutni rok zastare, dok je propisano da naplata doprinosa počinje teći nakon isteka kalendarske godine u kojoj je obveznik sam obračunao obvezu ili u kojoj je tijelo nadležno za obračunavanje doprinosa utvrdilo obvezu, kamate, troškove ovrhe i novčanu kaznu (članak 82. stavak 2. točka 3. ZDOO-a). Prekid zastare reguliran odredbom članka 82. stavak 3. ZDOO-a, kojom se određuje da se tijek zastare prekida svakom službenom radnjom tijela nadležnog za obračunavanje i naplatu doprinosa usmjerenom na obračunavanje ili naplatu doprinosa, kamata, troškova ovrhe i novčanih kazni koja je dostavljena na znanje obvezniku doprinosa. Nakon ZDOO-a, pitanje rokova zastare doprinosa uređivao je Zakon o doprinosima (Narodne novine, br. 84/08, 152/08, 94/09, 18/11, 22/12 i 144/12) na isti način (članak 229. i 230.).

 

16. Zaključuje prvostupanjski sud da je za tražbine tužiteljice iz 2003. u iznosu od 2.548,80 kuna i tražbine iz 2004. u iznosu od 2.676,00 kuna, nastupila apsolutna zastara naplate tih tražbina, dok za preostale tražbine od 2005. do zaključno 2012. do zaključenja glavne rasprave nije protekao ni relativan ni apsolutni zastarni rok, a slijedom čega nalazi djelomično neosnovanim prigovor zastare u odnosu na navedene tražbine.

 

17. Pravilno je prvostupanjski sud primjenom citiranih zakonskih odredbi prihvatio zahtjev tužiteljice.

 

18. S obzirom na žalbene navode tužiteljice, potrebno je navesti da je pravilno prvostupanjski sud zaključio da je zastario tužiteljičin zahtjev za isplatu iznosa tražbina za 2003. i 2004. s obzirom da je istekao desetogodišnji zastarni rok za te tražbine - do zaključenja glavne rasprave. Naime, radi se o apsolutnom zastarnom roku na koji se ne odnose odredbe o prekidu zastare. Sukladno odredbi članka 92. Općeg poreznog zakona (Narodne novine, broj: 127/00) apsolutni rok zastare je propisan i za naplatu poreza, kamata, troškova ovrhe i novčanih kazni, i iz koje zakonske odredbe proizlazi da u odnosu na nastupanje apsolutne zastare prekidanje tijeka zastare nema pravnog učinka (takvo je pravno shvaćanje zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-339/13 od 25. ožujka 2014.). Stoga su žalbeni navodi tužiteljice neosnovani.

 

19. U odnosu na žalbene navode 1. tužene valja odgovoriti da neosnovano ista u žalbi navodi kako prvostupanjski sud ne bi obrazlagao okolnosti propisane odredbom članka 68. ZOO-a, na koje se pozivala 1. tužena tijekom postupka jer je, a kako je to već navedeno, prvostupanjski sud obrazložio i to detaljno zašto navedeni prigovor 1. tužene u smislu navedene zakonske odredbe nalazi neosnovanim.

 

20. S obzirom na žalbene navode tužiteljice, potrebno je navesti da je pravilno prvostupanjski sud odbio zahtjev tužiteljice za naknadom zateznih kamata za vremenski period od dospjelosti pojedinih tražbina do dana podnošenja tužbe, a koje je tužiteljica utužila u apsolutnom iznosu (iznos 19.695,10 kuna), budući pri tome nije dostavljen obračun tih kamata, a pri čemu je i pravilan zaključak prvostupanjskoga suda da zatezne kamate nije mogao dosuditi od dospijeća svakog pojedinog iznosa do naplate, jer bi time prekoračio tužbeni zahtjev.

 

21. Zbog svega navedenoga je, temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, valjalo kao neosnovane odbiti žalbe tuženica i žalbu tužiteljice i odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke pod stavkom I. i II. izreke.

 

22. Kako je tužiteljica sa žalbom nije uspjela nije joj priznat trošak žalbenog postupka i odlučeno je kao u izreci pod stavkom III. ove drugostupanjske odluke.

 

 

U Zagrebu 23. studeni 2021.

             Predsjednik vijeća:

  Vesna Skerlev, v.r.