- 1 -              I Kž 129/2020-6

Broj: I Kž 129/2020-6

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Zdenka Konjića, predsjednika vijeća te Perice Rosandića i Žarka Dundovića, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Martine Setnik, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika M. K. zbog kaznenog djela iz članka 227. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak; dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Karlovcu od 18. prosinca 2019. broj K-23/2019-6, u sjednici vijeća održanoj 23. studenoga 2021., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženika M. K. i njegovog branitelja V. S., odvjetnika iz Z.,

p r e s u d i o   j e:

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i optuženika M. K. te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Karlovcu od 18. prosinca 2019. broj K-23/2019-6, optuženik M. K. je proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv sigurnosti prometa, izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz članka 227. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., činjenično opisanog u izreci te presude pa je na temelju članka 227. stavka 4. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora od tri godine.

2. Na temelju članka 72. KZ/11. optuženiku je izrečena sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom svih kategorija u trajanju koje je od jedne godine dulje od izrečene kazne zatvora.

3. Na temelju članka 148. stavka 1. u svezi s člankom 145. stavcima 1. i 2. točkama 1. - 8. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.), optuženiku je naloženo podmiriti troškove kaznenog postupka i to troškove prometnog vještačenja ukupno 2.771,00 kunu te nagradu i nužne izdatke opunomoćenika oštećenika Z. A. koji troškovi će biti određeni posebnim rješenjem, a za D. B. 2.872,00 kuna, sve u roku 15 dana po pravomoćnosti presude, odnosno rješenja, pod prijetnjom ovrhe.

4. Protiv te presude žalbe su pravovremeno podnijeli državni odvjetnik, zbog odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači te optuženiku izrekne kaznu zatvora u duljem trajanju te optuženik po branitelju V. S., odvjetniku iz Z., zbog odluke o kazni i sigurnosnoj mjeri, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači te optuženiku izrekne blažu kaznu i sigurnosnu mjeru zabrane upravljanja motornim vozilom B kategorije.

5. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

6. Sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08., spis je prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

7. Sjednica vijeća je održana u prisutnosti optuženika M. K. i njegovog branitelja V. S., odvjetnika iz Z., dok na sjednicu nije pristupio uredno izviješteni zamjenik Glavne državne odvjetnice Republike Hrvatske pa je sjednica, sukladno članku 475. stavku 4. ZKP/08., održana u njegovoj odsutnosti.

8. Žalbe državnog odvjetnika i optuženika M. K. nisu osnovane.

9. Žaleći se zbog odluke o kazni, državni odvjetnik smatra da je prvostupanjski sud precijenio olakotne okolnosti na optuženikovoj strani ta da je propustio otegotnim cijeniti način počinjenja djela. Također državni odvjetnik smatra da je prvostupanjski sud pogrešno olakotnim cijenio, kako optuženikovo priznanje, tako i izraženo žaljenje i kajanje jer se, po stanovištu državnog odvjetnika, radi o formalnom priznanju, odnosno žaljenju i kajanju, bez stvarnog sadržaja. Stoga državni odvjetnik smatra da je za ostvarenje svrhe kažnjavanja optuženika potrebno osuditi na kaznu zatvora u duljem trajanju.

9.1. Optuženik M. K. također se žali zbog odluke o kazni, smatrajući da je kazna koja mu je izrečena prestroga i da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da na njegovoj strani nema otegotnih okolnosti, ali da nije pravilno utvrdio olakotne okolnosti na strani optuženika, a utvrđenim olakotnim okolnostima je dao premali značaj.

9.2. Razmatrajući žalbene navode stranaka, ovaj je sud ocijenio da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje su, u smislu članka 47. stavka 1. KZ/11., od utjecaja da kazna po vrsti ili mjeri bude lakša ili teža za počinitelja. Tako je pravilno optuženiku olakotno cijenjena dosadašnja neosuđivanost, priznanje počinjenog kaznenog djela, izraženo žaljenje i kajanje te relativno mlađa životna dob u vrijeme počinjenja djela. Nasuprot tome, a protivno navodima u žalbi državnog odvjetnika, pravilno prvostupanjski sud na optuženikovoj strani otegotnih okolnosti nije našao jer su alkoholiziranost u vrijeme počinjenja djela te prekoračenje brzine elementi djela za koje je optuženik proglašen krivim, a koji ni po čemu ne odskaču od uobičajenog načina počinjenja ovog djela pa ih nema razloga cijeniti otegotnim. Pritom treba napomenuti da su način počinjenja djela i njegova težina uzeti u obzir optuženiku od strane prvostupanjskog suda prilikom odlučivanja o visini kazne.

9.3. Također, a protivno optuženikovim žalbenim navodima, nije bilo mjesta ocjenjivanju oštećenikovog stanja i načina voženje olakotnom okolnosti na strani optuženika, premda je prvostupanjski sud kod izricanja kazne uzeo u obzir okolnost da se je i oštećenik kretao sredinom širine kolnika. Naime, optuženik je priznao počinjenje djela upravo na način kako je ono opisano u činjeničnom opisu pobijane presude (da je vozio u alkoholiziranom stanju neprilagođenom brzinom te takvom vožnjom prouzročio prometnu nesreću u kojoj je jedna osoba izgubila život), pri čemu iz nalaza i mišljenja prometnog vještaka proizlazi da se je nesreća mogla izbjeći da se je kretao brzinom ograničenja po sebi desnoj prometnoj traci, za što je imao ispunjene tehničke uvjete.

9.4. Imajući, stoga, na umu i činjenicu da je optuženik proglašen krivim da je postupao s neizravnom namjerom, dakle, blažim oblikom krivnje, uz sve pravilno utvrđene i valjano ocijenjene olakotne okolnosti te, suprotno žalbi državnog odvjetnika, izostanak bilo kakvih otegotnih okolnosti na optuženikovoj strani, ocjena je i ovog drugostupanjskog suda da je u konkretnoj situaciji opravdano optuženika osuditi na minimalnu zakonom propisanu kaznu za kazneno djelo iz članka 227. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. I po ocjeni ovog suda, upravo je kazna zatvora od tri godine, kazna koja je primjerena okolnostima počinjenja djela, težini i pogibeljnosti djela, stupnju krivnje te ličnosti optuženika. Ta će kazna utjecati na optuženika, a i na sve ostale, da ne čine kaznena djela i da shvate da je činjenje kaznenih djela pogibeljno, a kažnjavanje počinitelja pravedno te će omogućiti optuženiku ponovno uključivanje u društvo. Izrečena kazna sadrži dostatnu moralnu osudu za zlo koje je optuženik počinjenjem djela prouzročio i dostatnu društvenu osudu za počinjenje djela te će jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava.

9.5. Također je, protivno optuženikovim žalbenim navodima, pravilno mu prvostupanjski sud izrekao sigurnosnu mjeru zabrane upravljanja motornim vozilima svih kategorija jer su za njezino izricanje ispunjene sve zakonske pretpostavke. Pritom, i prema ocjeni ovog suda, u konkretnoj situaciji nema mjesta za iznimno izuzimanje određene kategorije jer nisu utvrđene posebne okolnosti koje upućuju na to da se time svrha mjere neće ugroziti. Naime, i vožnja kamionom, kojeg bi prema navodima žalbe, optuženik u budućnosti imao namjeru voziti, prilikom neprilagođene brzine i u alkoholiziranom stanju, može prouzročiti prometnu nesreću i to s još težim posljedicama pa je stoga pravilno prvostupanjski sud optuženiku odlučio zabraniti upravljanje motornim vozilima svih kategorija, a što je, sukladno članku 72. stavku 1. KZ/11., i pravilo kod izricanja ove sigurnosne mjere.

9.6. Slijedom navedenog, nisu mogle biti prihvaćene ni žalba državnog odvjetnika, a ni optuženikova žalba zbog odluke o kazni.

10. Budući da ne postoje razlozi zbog kojih se pobija prvostupanjska presuda, a prilikom ispitivanja te presude nisu utvrđene povrede zakona iz članka 476. stavka 1. ZKP/08. na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je žalbe državnog odvjetnika i optuženika M. K. trebalo odbiti kao neosnovane i na temelju članka 482. ZKP/08. odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 23. studenoga 2021.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Zdenko Konjić, v.r.