1                                                        Broj: Ppž-11212/2021

 

  

                               

 

 

 

U    I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Goranke Ratković, predsjednice vijeća, te Gordane Korotaj i Kristine Gašparac Orlić, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. B. M., zbog prekršaja iz čl. 199. st. 8. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“, broj 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 158/13., 92/14., 64/15., 108/17. i 70/19.) i dr., odlučujući o žalbi okrivljenika, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, Stalne službe u Slunju od 17. rujna 2021., broj: 30. Pp J-84/2020-13, u sjednici vijeća održanoj 23. studenog 2021.,

 

p r e s u d i o    j e

 

I. Odbija se žalba okr. B. M. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

II. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.), okr. B. M. je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu 300,00 (tristo) kuna u roku 15 dana od primitka ove presude.

 

             

Obrazloženje

 

              1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Karlovcu, Stalne službe u Slunju od 17. rujna 2021., broj: 30. Pp J-84/2020-13, proglašen je krivim okr. B. M. da je, na način činjenično opisan u t. 1.) izreke pobijane presude, počinio prekršaj iz čl. 199. st. 8. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, za koji mu je utvrđena novčana kazna u iznosu 10.000,00 kuna, na način činjenično opisan u t. 2.) izreke pobijane presude prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 5/90., 30/90., 47/90. i 29/94.), za koji mu je utvrđena novčana kazna u iznosu 560,30 kuna (protuvrijednost 150 DEM) te na način činjenično opisan u t. 3.) izreke pobijane presude prekršaj iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj 70/17. i 126/19.), za koji mu je utvrđena novčana kazna u iznosu 1.000,00 kuna, pa je okrivljeniku, na temelju čl. 39. st. 1. Prekršajnog zakona, izrečena ukupna novčana kazna u iznosu 11.560,30 kuna, u koju se lišenje slobode 26. prosinca 2019. uračunava kao 300,00 kuna novčane kazne, tako da je okrivljeniku preostala ukupna novčana kazna u iznosu 11.260,00 kuna, koju je okrivljenik dužan platiti u 6 istovjetnih obroka, na način specificiran u izreci pobijane presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine preostalog dijela izrečene ukupne novčane kazne.

 

1.1. Istom presudom, okrivljeniku je, na temelju čl. 50. st. 1. i 3. t. 6. Prekršajnog zakona, izrečena zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom B kategorije u trajanju dva mjeseca te, na temelju čl. 16. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, zaštitna mjera zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja žrtve nasilja bivše supruge R. M., u trajanju šest mjeseci, tako da se istoj ne smije približavati na udaljenost manjoj od 20 metara na otvorenom prostoru odnosno pet metara u zatvorenom prostoru u zgradi u kojoj stanuju, što podrazumijeva i zabranu prilaska R. M., zabranu verbalnog obraćanja istoj, zabranu uznemiravanja iste putem mobitela ili društvenih mreža, kao i svaku drugu vrstu uhođenja, s time da se okrivljenik, ako se slučajno nađe na udaljenosti manjoj od udaljenosti utvrđene ovom zaštitnom mjerom, mora odmah udaljiti na udaljenost utvrđenu ovom zaštitnom mjerom. U odnosu na troškove prekršajnog postupka, okrivljenik je obvezan na naknadu istih u ukupnom iznosu 380,00 kuna, kako je to specificirano u izreci pobijane presude.

 

              2. Protiv te presude, žalbu je podnio okrivljenik, putem branitelja odvjetnika iz Odvjetničkog društva R. & O., naznačujući u uvodu žalbe da se žali zbog svih žalbenih osnova. Predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se okrivljenik oslobodi od kazne ili ublaži izrečena kazna te ukine zaštitna mjera odnosno podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrani na ponovno suđenje.

 

3. Žalba nije osnovana.

 

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenom zakonskom propisu, pazi po službenoj dužnosti.

 

5. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, okrivljenik u žalbi ističe da je počinjena povreda iz čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona, „iz razloga što je izreka presude nerazumljiva, proturječna razlozima presude te presuda nema uopće razloga ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama ili su ti razlozi potpuno nejasni ili u znanoj mjeri proturječni“.

 

5.1. Međutim, citirana žalbena tvrdnja se svodi na puko parafraziranje zakonske odredbe čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona, bez navođenja ikakvih konkretnih okolnosti i razloga u čemu bi se ta povreda sastojala, pa se radi o potpuno općenitoj i nekonkretnoj tvrdnji. Iz navedenog razloga, ovaj žalbeni navod o počinjenoj bitnoj povredi odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona se nije mogao ispitati i ovaj sud ga smatra paušalno iznesenim, a time i neosnovanim.

 

6. Nadalje, u okviru žalbene osnove bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, okrivljenik navodi da je povrijeđeno načelo neposrednosti, jer ni on, niti njegov branitelj nisu bili pozvani na ročište 4. veljače 2021. kada je ispitan svjedok Z. K. odnosno na ročište 9. srpnja 2021. kada je ispitana svjedokinja R. M., čime im je onemogućeno suočenje te postavljanje pitanja tim svjedocima.

 

6.1. Time, iako to u žalbi nije izrijekom navedeno, okrivljenik očigledno smatra da je počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 2. Prekršajnog zakona, jer mu je povrijeđeno pravo obrane. Međutim, po ocjeni ovog suda, ni ovi žalbeni navodi nisu osnovani.

 

6.1.1. Naime, za ročište 4. veljače 2021., na kojem je izvanraspravno ispitan svjedok Z. K., okrivljenik je 26. siječnja 2021. uredno primio poziv. Spisu predmeta prileži podnesak branitelja okrivljenika (list 28 spisa), upućen elektroničkom poštom jedan sat prije održavanja predmetnog ročišta, iz kojeg proizlazi da je okrivljenik angažirao branitelja 3. veljače 2021., znači dan prije zakazanog ročišta, i to iza 18,00 sati, zbog čega branitelj moli odgodu ročišta radi pripreme obrane. S obzirom na činjenicu da je okrivljenik uredno primljenim pozivom upozoren da se ročište može održati i bez njegove nazočnosti i da se ročište neće odgoditi zbog braniteljeva nedolaska te s obzirom na činjenicu da je okrivljenik uredno primio poziv 10 dana prije održavanja ročišta, a branitelja je angažirao dan prije zakazanog ročišta, i to iza 18,00 sati, kao i s obzirom na činjenicu da je okrivljenik u potpunosti priznao sve prekršaje koji su mu stavljeni na teret pa nije bilo potrebe za provođenje dokazne radnje suočenja okrivljenika i svjedoka Z.K., niti je okrivljenik tijekom prvostupanjskog postupka uopće navodio okolnosti na koje bi ovog svjedoka trebalo dodatno ispitati, ovaj sud smatra da na ročištu 4. veljače 2021. nije povrijeđeno pravo okrivljenika na obranu.

 

6.1.2. Nadalje, u pravu je okrivljenik kada u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud bio dužan, za ročište 9. srpnja 2021., kada je ispitana svjedokinja R. M., pozvati i njega i njegovog branitelja, a što nije učinio. Međutim, po ocjeni ovog suda, navedeni propust prvostupanjskog suda nije utjecao niti je mogao utjecati na presudu iz razloga što je okrivljenik u potpunosti priznao sve prekršaje koji su mu stavljeni na teret pa nije bilo potrebe za provođenje dokazne radnje suočenja okrivljenika i svjedokinje R. M., a činjenica da su se okrivljenik i ova svjedokinja naknadno pomirili, zbog koje je okrivljenik tražio da se ova svjedokinja dodatno ispita i zbog čega smatra da mu je povrijeđeno pravo na obranu, nema nikakvog utjecaja na odluku o krivnji okrivljenika, niti može dovesti do njegove ekskulpacije. Stoga, ovaj sud smatra da, unatoč propustu suda, ni u ovom dijelu nije počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 2. Prekršajnog zakona.

 

7. Neosnovane su i žalbene tvrdnje da svjedoci Z. K. i R. M. „nisu propisno upozoreni na svoj iskaz“, čime okrivljenik očigledno smatra da je počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 10. Prekršajnog zakona. Naime, i svjedok Z. K. i svjedokinja R. M., kako to proizlazi iz zapisnika o njihovim ispitivanjima, potpuno su i zakonito upozoreni po čl. 288. st. 3. Zakona o kaznenom postupku i sva potrebna upozorenja su unesena u zapisnike o njihovim ispitivanjima. Stoga se neosnovano žalbom tvrdi da svjedok Z. K. nije upozoren u smislu čl. 286. st. 1. Zakona o kaznenom postupku, jer je jasno da su oboje svjedoka upozoreni i po toj zakonskoj odredbi, dok je nejasna a time i potpuno neosnovana žalbena tvrdnja da svjedokinja R. M. nije upozorena u smislu čl. 185. st. 1. t. 1. Zakona o kaznenom postupku, koja zakonska odredba, prije svega, uopće nema točke u svom sadržaju, a osim toga odnosi se na ustroj kaznene evidencije i nema nikakve veze s dokaznom radnjom ispitivanja svjedoka.

 

8. Slijedom navedenog, nije osnovana žalba zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka.

 

9. U žalbi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, okrivljenik navodi da u prvostupanjskom postupku nije utvrđena bitna činjenica – pomirenje okrivljenika s oštećenom, pri čemu kod obrazlaganja važnosti ove činjenice ukazuje na mogućnost primjene instituta oslobođenja od kazne odnosno odredbe o ublažavanju kazne, tako da je očigledno da okrivljenik smatra da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno u dijelu odluke o izrečenoj kazni, a ne u dijelu odluke o njegovoj krivnji.

 

9.1. Pogrešno smatra okrivljenik da bi činjenica njegovog pomirenja sa žrtvom nasilja, ako bi bila utvrđena u prvostupanjskom postupku, dovela do primjene instituta oslobođenja od kazne. Naime, odredba čl. 38. st. 2. t. 3. Prekršajnog zakona, osim pomirenja sa žrtvom, traži i kumulativno ispunjenje uvjeta da je počinitelj naknadio štetu, a ni jednim prekršajem koji je predmet ovog prekršajnog postupka nije nastala nikakva šteta, tako da u konkretnom slučaju ni nema zakonske mogućnosti primjene odredbe čl. 38. st. 2. t. 3. Prekršajnog zakona.

 

9.2. Isto tako nije u pravu okrivljenik kada u žalbi tvrdi da bi činjenica njegovog pomirenja sa žrtvom nasilja, ako bi bila utvrđena u prvostupanjskom postupku, u konkretnom slučaju dovela do primjene odredbe o ublažavanju kazne. Prije svega, od tri prekršaja za koja je okrivljenik proglašen krivim, činjenica pomirenja sa žrtvom nasilja može biti relevantna samo u odnosu na prekršaj iz t. 3. izreke pobijane presude (čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji), no stav je ovog suda da u ovom konkretnom slučaju, imajući na umu izraženu upornost okrivljenika u počinjenju prekršaja čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, činjenica pomirenja sa žrtvom nasilja ne bi dovela do primjene odredbe o ublažavanju kazne.

 

9.3. Stoga, nije osnovana žalba okrivljenika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

10. Iz sadržaja žalbe evidentno je da okrivljenik, u odnosu na žalbenu osnovu povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava, zapravo ističe tzv. posrednu povredu materijalnog prekršajnog prava, koja bi proizlazila iz toga što je prvostupanjski sud materijalno prekršajno pravo primijenio na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje pa se, dakle, ne radi o samostalnoj žalbenoj osnovi iz čl. 194. t. 2. Prekršajnog zakona, jer žalitelj uopće ne iznose razloge zbog kojih smatra da bi bile počinjene povrede materijalnog prekršajnog prava.

 

10.1. S obzirom da žalbenim navodima nisu uspješno osporeni činjenični zaključci prvostupanjskog suda, pa, dakle, nije utvrđena činjenična osnova koja bi omogućavala drugačiju pravnu kvalifikaciju prekršaja u konkretnom slučaju, već ponašanje okrivljenika u potpunosti odgovara bitnim obilježjima prekršaja zbog kojeg je i proglašen krivim, to žalba okrivljenika niti u tom dijelu nije osnovana.

 

11. Žaleći se zbog izrečene novčane kazne, okrivljenik navodi da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir činjenicu da je on priznao počinjenje sva tri prekršaja, da se pomirio s oštećenicom, da su mu mjesečna primanja 4.000,00 kuna, da do sada u životu nije kažnjavan, „kao i činjenicu da su prekršaji počinjeni u afektu – izazvani stanjem potištenosti i iznerviranosti zbog toga što je bivšu ženu uhvatio s ljubavnikom, a što je bio i razlog za razvod braka“.

 

11.1. U odnosu na okolnost pomirenja sa žrtvom nasilja, ovaj sud je već iznio svoj stav u odlomku 9.2. pa se isti ovdje neće ponavljati. Nadalje, po ocjeni ovog suda, s obzirom da iz podataka u spisu (iskaz svjedokinje žrtve nasilja) proizlazi da je brak između okrivljenika i žrtve nasilja razveden 2009., dakle 10 godina prije inkriminiranih događaja, neosnovano okrivljenik ističe da je bio „izazvan stanjem potištenosti i iznerviranosti zbog toga što je bivšu ženu uhvatio s ljubavnikom, a što je bio i razlog za razvod braka“. Ostale okolnosti na koje se okrivljenik poziva u žalbi (priznanje svih prekršaja, neosuđivanost i primanja u iznosu 4.000,00 kuna) prvostupanjski sud je dostatno vrednovano kod odmjeravanja kazne pa njihova procjena, stav je ovog suda, nije potrebna. Naime, za sve prekršaje za koje je okrivljenik proglašen krivim zakonom je propisana mogućnost izricanja novčane kazne i kazne zatvora pa utvrđene novčane kazne predstavljaju, prije svega, blažu vrstu propisane kazne, a osim toga, za prekršaje iz t. 1. i t. 3.) izreke pobijane presude utvrđene su novčane kazne u visini zakonom propisanog posebnog minimuma. U odnosu na okolnost dosadašnje neosuđivanosti, koja se ističe u žalbi, treba navesti da čl. 5. Ustava Republike Hrvatske obvezuje sve građane na poštivanje pravnog poretka te da se radi o očekivanoj okolnosti kod svakog građanina, zbog čega se, po stavu ovog suda, navedena okolnost ne može smatrati naročito izraženom olakotnom okolnosti koja bi opravdala primjenu instituta ublažavanja kazne i u konkretnom slučaju je našla dovoljno odraza u utvrđenim novčanima kaznama oj kazni u visini zakonom propisanog posebnog minimuma. Kod takvog stanja stvari, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud okrivljeniku za počinjene prekršaje utvrdio vrstu i mjeru kazne primjerenu stupnju njegove krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona.

 

12. Žaleći se zbog odluke o izricanju zaštitnih mjera, okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu samo u dijelu kojim mu je izrečena zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom B kategorije, navodeći da je profesionalni vozač autobusa, da njegov radni dan nekad podrazumijeva i vožnju osobnim automobilom u Zagreb na autobusni kolodvor gdje preuzima smjeru te da mu je osobno vozilo potrebno radi dolaska na posao iz mjesta stanovanja.

 

12.1. Međutim, razmotrivši odluku o izrečenoj zaštitnoj mjeri zabrane upravljanja motornim vozilom B kategorije, ovaj sud smatra da je već samo inkriminirano ponašanje okrivljenika, pri čemu se misli na izrazito visoku koncentraciju alkohola u organizmu (1,75 g/kg), takvo ugrožavanje ostalih sudionika u prometu da upućuje na opasnost od budućeg ugrožavanja sigurnosti prometa. Ovo tim više što je okrivljenik profesionalni vozač autobusa, zbog čega je dodatno svjestan opasnosti takvog ponašanja. Stoga je izrečena zaštitna mjera u konkretnom slučaju nužna zbog otklanjanja okolnosti koje poticajno djeluju na počinjenje predmetnog prekršaja i dodatno će preventivno djelovati na buduće ponašanje okrivljenika. Duljina trajanja izrečene mjere od dva mjeseca, u okviru zakonom propisanog raspona od jednog mjeseca do dvije godine, dakle u visini minimalno iznad zakonom propisanog minimuma trajanja, a imajući na umu sve okolnosti počinjenog prekršaja (koncentracija alkohola 1,75 g/kg) i s tim povezanu jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra, i više je nego primjerena težini počinjenog prekršaja i opasnosti ponavljanja istog te je u skladu s načelom razmjernosti propisanim u čl. 51.a Prekršajnog zakona. Kod takvog stanja stvari, po ocjeni ovog suda, okolnost da je okrivljeniku upravljanje osobnim vozilom potrebno radi dolaska na posao iz mjesta stanovanja, koja se ističe u žalbi, nije od utjecaja na odluku o izricanju ove zaštitne mjere.

 

13. Također, ovaj sud je, na temelju čl. 202. st. 5. Prekršajnog zakona, jer se okrivljenik u tom dijelu nije žalio, ispitao i zaštitnu mjeru iz čl. 16. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, koja mu je izrečena. Po stanovištu ovog suda, prvostupanjski sud je osnovao i u skladu sa zakonom okrivljeniku izrekao i ovu zaštitnu mjeru, jer je, zbog iskazane upornosti u činjenju prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, njena primjena nužna kako bi se ubuduće otklonile odnosno spriječila mogućnost nastanka okolnosti koje poticajno djeluju na počinjenje prekršaja iz oblasti nasilja u obitelji i dodatno će preventivno djelovati na buduće ponašanje okrivljenika. Duljina trajanja od šest mjeseci, u okviru zakonom propisanog raspona od jednog mjeseca do dvije godine, a imajući na umu sve okolnosti počinjenog prekršaja i ličnosti okrivljenika, a naročito podatak da je okrivljenik počinio to djelo iako je brak između njega i žrtve nasilja razveden 2009., da je iskazao naročitu upornost u njegovom činjenju te da iz iskaza žrtve nasilja proizlazi da okrivljenik ima učestalo uznemirujuće ponašanje, primjerena je težini počinjenog prekršaja i opasnosti ponovnog nasilničkog ponašanja.

 

14. Okrivljenik je u uvodu žalbe istaknuo da se žali i zbog odluke o troškovima postupka, no iz sadržaja žalbe je vidljivo da se ova žalbena osnova uopće ne obrazlaže, pa stoga ista nije niti razmatrana.

 

15. Okrivljenik je u uvodu žalbe istaknuo da se žali i zbog odluke o oduzimanju predmeta, no pobijanom presudom nije izrečena mjera oduzimanja predmeta pa je ovaj žalbeni navod potpuno nejasan.

 

16. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje postupka, te imovno stanje okrivljenika. Naime, iz podataka u spisu proizlazi da je okrivljenik zaposlen i da ima redovna mjesečna primanja pa ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka u iznosu 300,00 kuna, dakle doista vrlo blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje.

 

17. Slijedom navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 23. studenog 2021.

 

 

 

              Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Karlovcu u 5 ovjerenih prijepisa za spis, okrivljenika, branitelja, žrtvu nasilja i tužitelja.