-1-

                                                                                                                   Broj: Jž-2728/2018

                                        

                                                                                                       

                                                                                                         Broj: Jž-2728/2018

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca: Siniše Senjanovića kao predsjednika vijeća, te Renate Popović i Kristine Gašparac Orlić kao članica vijeća, uz sudjelovanje Roberta Završkog u svojstvu višeg sudskog savjetnika kao zapisničara, u prekršajnom predmetu protiv 1.okrivljene pravne osobe „P.“ j.d.o.o. i 2.okrivljene odgovorne osobe V. P.j, zbog prekršaja iz članka 226. stavka 1. točke 1. i stavka 3. Zakona o strancima („Narodne novine“, broj: 130/2011, 74/2013, 69/2017, 46/2018, 66/2019, 53/2020, 133/2020), odlučujući o zajedničkoj žalbi 1.okrivljene pravne osobe „P.“ j.d.o.o. i 2.okrivljene odgovorne osobe V. P., podnesenoj po branitelju Zajedničkom odvjetničkom uredu D. L. i B. F. iz M., protiv presude Prekršajnog suda u Splitu, Stalna služba u Makarskoj od dana 28. rujna 2018., broj: 37 Pp J-3365/18, na sjednici vijeća održanoj 23. studenog 2021.,

 

p r e s u d i o  j e :

 

I.              Odbija se kao neosnovana žalba 1.okrivljene pravne osobe „P.“ j.d.o.o. i 2.okrivljene odgovorne osobe V. P. i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

 

II.              Na temelju članka 139. stavka 6.. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17 i 118/18), 1.okrivljena pravna osoba „P.“ j.d.o.o. i 2.okrivljena odgovorna osoba V. P. se oslobađaju obveze naknade paušalnog iznosa troškova žalbenog postupka.

 

 

                                                         Obrazloženje

 

1.               Pobijanom presudom 1.okrivljena pravna osoba „P.“ j.d.o.o. i 2.okrivljena odgovorna osoba V. P. proglašeni su krivim zbog prekršaja iz članka 226. stavka 1. točke 1. i stavka 3. Zakona o strancima, činjenično pobliže opisanog u izreci te presude, za koje djelo je uz primjenu članka 37. Prekršajnog zakona, 1.okrivljenoj pravnoj osobi izrečena novčana kazna u iznosu od 30.000,00 kuna, a 2.okrivljenoj odgovornoj osobi novčana kazna u iznosu od 7.000,00  kuna.

 

2.               Istom presudom okrivljeni su, temeljem članka 139. stavka 3. Prekršajnog zakona, obvezani na naknadu troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 200,00 kuna svaki.

 

3.              Protiv te presude okrivljenici su putem zajedničkog branitelja pravodobno podnijeli žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog odluke o kazni i trošku.

 

4.              Žalitelji suglasno navode, u bitnom, da je odluka nezakonita u cijelosti, a da u postupku niti iz jednog dokaza ne proizlazi da bi stranac bio zaposlen kod 1.okr. pravne osobe, već naprotiv da je isti vozilo bio posudio, a nije sklopio ugovor o radu jer se niti nije htio zapošljavati. Iskaz svjedoka L. je neprecizan, a u suštini je on zaposlenik tužitelja, no sud je samo na temelju iskaza praktičnog tužitelja čiji iskaz je u suprotnosti s iskazima okrivljenika i svjedoka donio odluku o krivnji. Sud ne smije na osnovu mišljenja i dojma osuditi okrivljene, već je u nedostatku dokaza primjenom načela in dubio pro reo trebao donijeti oslobađajuću odluku. Iskaz kojeg je svjedok G. G. dao inspektoru prilikom očevida nije uzet sukladno odredbama Prekršajnog zakona o ispitivanju svjedoka pri čemu se smisleno moraju primjenjivati i odredbe Zakona o kaznenom postupku koji jasno određuje na koji način se ima pozivati svjedoka (dostavom pisanog poziva s naznakom predmeta i svim upozorenjima), a sve to nije bio slučaj prilikom obavljanja inspekcijskog nadzora, slijedom čega se taj iskaz nije smio koristiti, čime je sud počinio bitnu povredu prekršajnog postupka, a time i izveo krivi zaključak i pogrešno primijenio materijalno pravo. Samo temeljem iskaza inspektora se ne može zauzeti stav o krivnji, pogotovo jer je iskaz manjkav i nepotkrijepljen dokazima, te sud griješi kada navodi da je stranac „dolazio u kontakt s proizvodima u pekarnici i njima manipulirao“, pri čemu je potpuno propustio utvrditi činjenice o vozilu „Citroen“ jer je iz spisa vidljivo da nije niti vlasništvo okrivljenih niti je registrirano u Makarskoj. Stranac je prilikom inspekcijskog nadzora izjavio da je posuđenim vozilom došao nešto uzeti, a sud ih proglašava krivima da je on njihov zaposlenik koji radi bez radne dozvole, te je nejasno temeljem kojih dokaza je ovo utvrđeno  i gdje je dokaz da je osoba obavljala posao u korist okrivljenika, predlažući da se iz razloga navedenih u žalbi ista prihvati i okrivljene oslobodi optužbe.

 

5.              Žalba nije osnovana.

 

6.              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je na temelju odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona ispitivao pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i to iz osnova i razloga koje žalitelji navode, a po službenoj dužnosti je ispitao jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. navedenog Zakona, jesu li na štetu okrivljenih povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona, te nisu utvrđene povrede na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti.

             

7.              Što se tiče žalbenih navoda koji se odnose na bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 2. Prekršajnog zakona kao i navoda koji se općenito odnose na bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, ovaj Sud je utvrdio da pobijana odluka ima, sukladno članku 185. Prekršajnog zakona sav potreban sadržaj, a njeno obrazloženje sadrži obrazloženu ocjenu sadržaja navoda obrane okrivljenih, kao i provedenih dokaza. Ista se temelji na zakonitim dokazima, sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama, te u presudi ne postoji bitna proturječnost i nelogičnost između razloga presude i sadržaja optužnog prijedloga a prvostupanjski sud je jasno i nedvosmisleno obrazložio svoj zaključak o krivnji.

Također, suprotno žalbenim navodima, ovaj sud nalazi da nije došlo do bitnih povreda odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 10. Prekršajnog zakona (nezakoniti dokaz) na koje upiru žalitelji. Naime, spisu prileži zapisnik o ispitivanju svjedoka G. G. sastavljen od strane Inspektorata rada dana 10. kolovoza 2018., iz kojeg proizlazi da je isti dao svoj iskaz navedenog dana u vremenu između 10 i 11 sati, da se kao strani državljanin izričito očitova da razumije hrvatski jezik i da ne treba tumača, te da je nakon davanja izjave potpisao navedeni zapisnik. Iz priležećeg zapisnika je vidljivo da je prije ispitivanja propisno upozoren i poučen na način da su u cijelosti navedena upozorenja koja se upućuju svjedoku – „da je dužan govoriti istinu, da ne smije ništa prešutjeti i da je davanje lažnog iskaza kazneno djelo, kao i da nije obvezan odgovarati na pojedina pitanja ako je vjerojatno da bi time izložio sebe ili bliskog srodnika kaznenom progonu, teškoj sramoti ili znatnoj materijalnoj šteti“, čime su pouke i upozorenja sadržajno u potpunosti u skladu s odredbama Zakona o kaznenom postupku. Sukladno članku 158. stavku 7. i 8. Prekršajnog zakona, ovlaštena osoba tijela državne uprave, kada postupa u okviru svoje nadležnosti za provođenje nadzora, može ispitati i osobe u svojstvu svjedoka i takvi se zapisnici o ispitivanju svjedoka mogu koristiti kao dokaz u prekršajnom postupku, a činjenica da je zatečena osoba ispitana kao svjedok prilikom inspekcijskog nadzora a da nije bila pozivana upućivanjem pisanog poziva, ne dovodi do nezakonitosti same radnje, pri čemu se dodatno ističe da se radi o stranom državljanu bez prijavljenog boravišta u RH.

Stoga prvostupanjski sud nije povrijedio odredbu članka 195. stavka 1. točke 10. Prekršajnog zakona, a koja povreda zakonske procedure postoji ukoliko je odluka temeljena na nezakonitom dokazu, pa u tom dijelu ne egzistira žalbeni navod.

 

8.              Suprotno žalbenim navodima, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te je zadovoljavajuće obrazložio odluku o krivnji okrivljenika.

Naime, ovaj Sud je utvrdio da je prvostupanjski sud u postupku ispitao 2.okrivljenu odgovornu osobu V. P. i svjedoka – inspektora rada I. L., te pročitao zapisnik o inspekcijskom nadzoru koji sadrži i zapisnik o ispitivanju svjedoka G. G. Na temelju slobodne ocjene provedenih dokaza, sukladno članku 88. stavku 2. Prekršajnog zakona, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima, prvostupanjski sud je odluku o krivnji temeljio prvenstveno na iskazu inspektora rada I. L., te za svoju odluku dao razloge, koji su po mišljenju ovog Suda, opravdani, logični i pravno utemeljeni. Inspektor L. je postupao po dojavi da u 1.okrivljenoj pravnoj osobi radi stranac bez dozvole rada i boravka i da vrši prijevoz pekarskih proizvoda upravo vozilom koje je i zatečeno prilikom nadzora, te je istaknuo da je u nekoliko navrata zaticao navedenog  stranca kako ukrcava kruh iz pekare 1.okrivljene pravne osobe i prevozi ga spomenutim vozilom

Kako nije bilo dvojbi glede činjenica odlučnih za postojanje zakonskog bića djela prekršaja, sud prvog stupnja nije došao u situaciju primijeniti pravno načelo „in dubio pro reo“, niti je postupio nezakonito, kada je slobodnom ocjenom dokaza iskaz svjedoka inspektora rada ocijenio uvjerljivim. Netočan je navod žalitelja da sud ne može temeljiti osuđujuću odluku samo na iskazu jednog svjedoka u slučaju kada postoje međusobno protivne obrane okrivljenika i iskaz svjedoka, s obzirom da takvo pravilo koje bi se temeljilo na formalnoj ocjeni dokaza ne postoji, već se činjenice utvrđuju po načelu slobodne ocjene dokaza, niti je od utjecaja činjenica da je svjedok zaposlen u inspektoratu rada koje tijelo je ujedno i tužitelj. Svjedok je iskazivao na temelju osobnih saznanja, njegov iskaz je prvostupanjski sud ocijenio uvjerljivim, a istinitost njegova iskaza kao službene osobe nije u postupku dovedena u sumnju nikakvim činjenicama koje bi upućivale na razloge i motive radi kojih bi isti bezrazložno neistinito teretio žalitelje. Sve utvrđene činjenice (uočavanje stranca u više navrata kako vrši prijevoz pekarskih proizvoda iz pekarnice okrivljenih) nedvojbeno ukazuju da su žalitelji koristili rad stranog državljana na poslovima koje je za njih trebalo obaviti, odnosno da se nije radilo o osobi “koja je samo sjedila ispred pekarne sa svojim prijateljem T. B. koji je zaposlen u pekari“ (kao što navodi 2.okrivljenica), odnosno o osobi koja je „došla u pekaru samo nešto uzeti“ (kao što navodi stranac G. G.).

 

9.              Slijedom navedenog, žalbeni navodi žalitelja da je uslijed pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja došlo i do pogrešne primjene materijalnog prava, su također neosnovani, te je na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja opravdano prvostupanjski sud  okrivljene proglasio krivima i pravilno pravno označio njihovo djelo kao prekršaj iz članka 226. stavka 1. točke 1. i stavka 3. Zakona o strancima.

 

10.              Razmotrivši odluku o izrečenim kaznama, ovaj Sud je utvrdio da je prvostupanjski sud, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz članka 36. Prekršajnog zakona, izrekao novčane kazne u optimalnom iznosu. Za prekršaj iz članka 226. stavka 1. točke 1. i stavka 3. Zakona o strancima je za počinitelja pravnu osobu propisana novčana kazna u rasponu od 50.000,00 kuna do 100.000,00 kuna za svakog stranca, a za počinitelja odgovornu osobu je stavkom 3. istog članka Zakona predviđena novčana kazna u rasponu od 10.000,00 kuna do 50.000,00 kuna. Evidentno je da je prvostupanjski sud izričući kazne ublažene okrivljenicima znatno ispod posebnog minimuma, uzeo u obzir sve naročito olakotne okolnosti na strani žalitelja, te su iste po ocjeni ovog Suda primjerene i dostatne svim okolnostima počinjenog prekršaja, kao i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja, držeći da će se takvim novčanim, kaznama, imajući u vidu prirodu i težinu počinjenog djela prekršaja, ostvariti kako opća tako i specijalna svrha kažnjavanja iz članka 6. i članka 32. Prekršajnog zakona.

 

11.              Također, ispitujući povodom žalbi odluku o dosuđenim troškovima prekršajnog postupka, ovaj Sud je utvrdio da je prvostupanjski sud pravilno i zakonito, temeljem članka 139. stavka 3. Prekršajnog zakona, obvezao žalitelje na platež troškova u paušalnom iznosu, a koji troškovi su predviđeni odredbom članka 138. stavka 2. točke 3. Prekršajnog zakona te se mogu odrediti u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna sukladno Rješenju o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13). Troškovi u paušalnom gotovo minimalnom predviđenom iznosu od 200,00 kuna su određeni sukladno trajanju i složenosti postupka, kao i imovnom stanju žalitelja, te ih u smislu gore citirane odredbe snosi okrivljenik kojeg sud proglasi krivim.

 

12.              Temeljem članka 139. stavka 6. Prekršajnog zakona, žalitelji su oslobođeni obveze naknade paušalnog iznosa troškova ovog žalbenog postupka.

 

13.              Imajući sve navedeno u vidu, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

                                           U Zagrebu, 23. studenog 2021.

 

Zapisničar:                                                                   Predsjednik vijeća:

                                                                                                            

      Robert Završki, v. r.                                                         Siniša Senjanović, v.r.                                                                  

 

 

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Makarskoj u 6 otpravaka: za spis, okrivljenike, branitelja i tužitelja.