1                             Poslovni broj P-214/2020-19

 

                                                                       

         Republika Hrvatska

   Općinski sud u Metkoviću

Andrije Hebranga 9, Metković                                                             Poslovni broj P-214/2020-19

 

 

U    I M E    R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Općinski sud u Metkoviću, po sucu tog suda Anti Šprlje, u pravnoj stvari tužitelja A. V., OIB: …, V., zastupan po punomoćniku M. B., odvjetniku u V., protiv tužene Republike Hrvatska, OIB: 52634238587, zastupana po zakonskom zastupniku Općinskom državnom odvjetništvu u Metkoviću, radi utvrđenja, 23. studenog 2021.

 

p r e s u d i o     j e

 

I. Utvrđuje se da je tužitelj A. V., V., OIB: …, vlasnik, za cijelo, nekretnine oznake dio čest. zem. …, pašnjak, ZU …, k.o. O., u površini od 3444 m2, i to baš onog dijela navedene nekretnine koji je prikazan u skici mjerenja likom A, B, C, D, E F, G, H, I, J, K, L, M, N, O, P, Q, R, S, T, U, V, W, X,, Y, Z, AA, AB, AC, AD, AE, AF, AG, AH, AI, AJ, A, a koja skica čini sastavni dio geodetskog nalaza i mišljena M. V. od 20.01.2021. g. i ove presude, pa je isti ovlašten temeljem ove presude i prijavnog lista i po njenoj pravomoćnosti postići uknjižbu prava vlasništva na naprijed navedenoj nekretnini na svoje ime, za cijelo, uz istodobnu uknjižbu brisanja toga prava s imena tuženika, što je tužena dužna trpjeti.

 

II. Nalaže se tuženoj naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od … kn a sve ovo u roku do 15 dana.

 

Obrazloženje

 

1.              Tužitelj u tužbi navodi je u zemljišnim knjigama Naslovnog suda, kao vlasnik nekretnine oznake č. zem. …, pašnjak, ZU .., k.o. O., upisana tužena RH, za cijelo. Kod Državne geodetske uprave, Područnog ureda za katastar S., Ispostava za katastar nekretnina V., u posjedovnom listu br. …, na nekretnini k.č. …, Torina, pašnjak, k.o. O., upisana je, također, tužena RH, za cijelo. Međutim, navodi da je bez obzira na zk i posjedovno stanje, tužitelj posjedovanjem nekretnine iz toč. 1., i to u površini od 3738 m2, stekao vlasništvo iste, i to putem svojih pravnih prednika. Uparničena nekretnina je u naravi nekoć predstavljala obradivi vrt, kojeg su prednici tužitelja obrađivali stoljećima unatrag, pa je tako ovu nekretninu tužitelj dobio u nasljedstvo iza smrti svog oca – sada pok. M. V. i strica (očevog brata) sada pok. A. V., koji su opet naslijedili ovu nekretninu iza smrti svog oca – sada pok. I. V. i strica M. V., koju su rođeni u 19. stoljeću, te ove nekretnine dobili u nasljedstvo od svojih predaka, što znači, da je ova nekretnina prelazila s „koljena na koljeno“ u eredu V. Ova nekretnina je omeđena suhozidima i nalazi se neposredno uz županijsku cestu V. – P., pa sam izgled iste i položaj u geografskom prostoru ukauje na njen dugogodišnji posjed.  Pravni slijed u stjecanju vlasništva nekretnina iz toč. I, tužitelj dokazuje materijalnim dokazima: Oporuka pisana i ovjerena u inozemstvu (K.) još iz doba Kraljevine Jugoslavije, koju potpisuje djed podnositelja zahtjeva (14.11.1938), i to sada pok. V. I. pok A. (rođ. 1890. g.), koji svu svoju imovinu u Hrvatskoj, a koju je naslijedio iza svog oca A. – ostavlja u nasljedstvo svom bratu M. tj. potomcima svog brata M. V. pok A. ( A., M. i V. V.); Oporuka pisana i ovjerena kod Općinskog suda u M., br. O …/63 iza smrti M. V. (djeda podnositelja zahtjeva) koji svoju imovinu, kao i imovinu svog brata I. V., na jednake dijelove ostavlja svojim sinovima A. (pod uvjetom da se vrati iz SAD-e), M. i V. V.; Rješenje o nasljeđivanju iza smrti oca podnositelja ovog zahtjeva – sada pok. V. M., iz kojeg je razvidno da je upravo A. V., vlasnik njegove imovine za cijelo, i to baš Rješenje o nasljeđivanju O …/88;  Rješenje o nasljeđivanju iza smrti strica podnositelja ovog zahtjeva – sada pok. V. V., iz kojeg je razvidno da je upravo A. V., vlasnik njegove imovine za cijelo, i to baš Rješenje o nasljeđivanju O …/84. Tužitelj ističe da slijednik po Oporuci M. V. i I. V., sada pok. A. V. nikada nije došao u RH iz tuđine, te da je eliminiran iz nasljedstva. Kako bilo, isti nije imao svojih zakonskih nasljednika, pa ionako sva njegova eventualna prava pripadaju A. V. Dakle, ova nekretnina iz zahtjeva predstavlja zemljište koje se desetljećima nalazi u obitelji V., te da su pređi tužitelja do 1941. godine stekli vlasništvo ove nekretnine putem dosjelosti. Tužitelj se prije pokretanja ove parnice obratio tuženoj u svrhu mirnog rješenja spora, koji je odbijen uslijed dopisa tužene br. N DO …/2020 od 08.09.2020. godine.

 

2.               Podneskom od 20. listopada 2021. godine tužitelj je konačno uredio tužbeni zahtjev, u naravi smanjujući istog za 294m2, a na ročištu od 17. studenog 2021. godine tužitelj je ispravio navod glede osobe pok. I. V. pok. A., navodeći da isti nije djed tužitelja ,kako je navedeno u tužbi, nego djedov brat.

 

3.              U odgovoru na tužbu tužena se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Navodi kako tužitelj ni s čim ne dokazuje jesu li i koji njegovi pravni prednici bili u posjedu predmetne nekretnine za vrijeme kako se to navodi u tužbi odnosno da ni s čim ne dokazuje tko je od pravnih prednika tužitelja i kada stekao pravo vlasništva nekretnine. Dakle, da tužitelj ni s čim ne dokazuje da je između pravnih slijednika i njihovih prednika postojala neprekinuta sukcesija te da isti uz tužbu nije priložio niti jedan dokaz da bi prednici tužitelja bili u posjedu predmetne nekretnine, a da tužitelj nigdje ne navodi na koji način su njegovi prednici posjedovali predmetnu nekretninu i koje kvalitete je bio taj posjed. Nadalje, navodi kako nasljeđivanje od osoba koje ni su bili vlasnici sporne nekretnine ne predstavlja pravnu osnovu koja bi bila valjani pravni temelj posjedovanja predmetne nekretnine od strane tužitelja i po kojoj bi osnovi isti mogao steći pravo vlasništva te da predmetna nekretnina nije ni navedena u rješenjima o nasljeđivanju niti oporukama kao i da su tužitelji odnosno njegovi pravni prednici polagali bilo kakva prava na predmetnoj nekretnini da bi ona zasigurno bila navedena u istima. Također navodi kako tužitelj niti njegovi pravni prednici nisu nikada bili upisani u katastarskom operatu na predmetnoj nekretnini. Tužena smatra da se na strani tužitelja nisu ispunili uvjeti za stjecanje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini te da su ponuđeni dokazi nedostatni za ocjenu utemeljenosti tužbenog zahtjeva.

 

4.               Među strankama je sporno da li je tužitelj mogao steći nasljeđivanjem spornu nekretninu, odnosno da li su te osobe od kojih je eventualno naslijedio, odnosno prednici tih osoba, stekli vlasništvo nekretnine dosjelošću.

 

5.              Tijekom postupka sud je u dokazne svrhe izveo dokaze pregledom i čitanjem: posjedovnog lista …, ZK izvatka, oporuke I. V. pok. A., Rješenja o nasljeđivanju O-…/84, O-…/88, skice s lista 11, zapisnika s uviđaja na licu mjesta, vještva, izjave M. A., očitovanja vještaka M. V., saslušanjem svjedoka Ž. G., I. V., R. V., N. V. te tužitelja A. V.

 

6.              Na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno kao i na temelju cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev osnovan.

             

7.              Naime sud je na temelju prethodno navedenih izvedenih dokaza izveo slijedeće bitne zaključke:

 

- da je najstarija poznata osoba koja je započela dosjedanje kroz pošteni i neometani posjed predmeta spora bio pradjed tužitelja i to A. V. koji je živio u 19. st. te je bio otac trojice sinova i to M., I. i J.,

- da su ta trojica braće M., I. i J. uredno regulirali svoje imovinske odnose iza pok. oca A. V. na način da je I. V. pok. A. koji je živio u C. svoj nasljedni dio ustupio djeci od svog brata M., dok je J. u diobi s bratom  M. (djedom tužitelja) svoj dio ostavine odijelio (postavši između ostalog međaš sporne nekretnine),

- da su nasljednici tužiteljeva djeda bili tužiteljev otac M., stričevi A. i V. te tetka M. A,

- da je M. A. svoje udjele ustupila svojoj braći, da je stric V. svoj udio ostavio u nasljedstvo tužitelju kao i otac M., a da je stric A. svoj udio ostavio tužiteljevom djedu M. i tužiteljevom stricu V.,

- da je stoga dosjedanje započeo tužiteljev pradjed A., koje dosjedanje su dovršili djed M. te braća I. i J. do 1941. godine, a da je tužitelj dokazao slijed i pošteno posjedovanje njegovog oca M. i strica V. te samog tužitelja, pa da je i dokazao da je vlasnik predmeta spora.

 

8.              Sud takve svoje bitne zaključke temelji na utvrđenim činjenicama iz dokaza kako će se to obrazložiti u daljnjem tekstu.

 

9.              Iz posjedovnog lista … i ZK izvadka za spornu nekretninu proizlazi pasivna legitimacija tužene jer je ista upisana kao vlasnik.

 

10.              Iz oporuke I. V. pok. A. u C. - brata od tužiteljeva djeda M. V. pok. A., proizlazi da je isti sačinio 14.11.1938. u Generalnom konzulatu kraljevine Jugoslavije u C. oporuku kojom svoje nasljedstvo – "cijeli imetak" ostavlja sinovima svog brata M. V. pok. A., odnosno A., M. i V. u jednake dijelove.

 

11.              Iz Rješenja o nasljeđivanju posl. br. O-…/84 iza smrti V. V. pok. M. (tužiteljev stric) proizlazi da je isti rođen 1919., a umro 1984. i da je svu svoju imovinu ostavio u nasljedstvo baš tužitelju.

 

12.              Iz Rješenja o nasljeđivanju posl. br. O-…/88 iza tužiteljeva oca M. V. pok. M. proizlazi da je isti rođen 1915., a umro 1988. te da je sve ostavio u nasljedstvo svom sinu A. – tužitelju.

 

13.              Iz iskaza saslušanog svjedoka I. V. proizlazi da je tužiteljev stric A. živio u A. te da je ostavio sve svojoj braći M. i V., a I. kao osoba koja je međaš te drugi rođak tužitelja može imati takva saznanja, što je životno i logično, pa mu sud poklanja vjeru da je A. V. (stric tužitelja), koji se nikad nije vratio iz A. prema iskazu svjedoka R. V., tužiteljevom ocu M. i stricu tužitelja V. ostavio sve.

 

14.              I svjedok Ž. G. je svjedočio da su spornu nekretninu obrađivali samo tužiteljev otac M. te stric V., a radi se o osobi koja je od djetinjstva imala saznanja jednako kao i vrlo detaljni svjedok R. V. Stoga sud poklanja vjeru iskazima navedenih osoba obzirom da su bili međusobno podudarni, a pitanja dosta detaljna na okolnosti obiteljskih odnosa i posjedovanja koji su doveli do isključivo vlasništva tužitelja kako je opisano. Svjedoci su iskazivali životno, poznato im je bilo dobro o čemu svjedoče u bitnim činjenicama, a veći dio iskaza je imao uporište upravo i u priloženim ispravama u spisu – oporuci pok. I. V. pok. A. te Rješenja o nasljeđivanju iza pok. M. i pok. V.

 

15.              Svi svjedoci su jasno iskazivali o tome da od kada oni znaju za sebe (a starosti su od 63 do 85 godina) da je sporna nekretnina bila u posjedu tužiteljeva oca M. i strica V. (koje je tužitelj naslijedio za 1/1), pa je posve jasno da je to razdoblje u kojem su tužitelj i njegovi prednici bili pošteni posjednici, dakle najmanje 40 godina unatrag od stupanja Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima na snagu 1.1.1997. Već samim time bi bilo ispunjeno vrijeme potrebno za stjecanje vlasništva dosjelošću za tužitelja odnosno ranije njegova oca M. i strica V. Međutim, sud drži da je vlasništvo predmeta spora stečeno u razdoblju od 6.4.1901. do 6.4.1941. u kojem razdoblju su posjednici bili i to neometani i pošteni pored navedenih M. i V., njihov otac M. te J. – djed koji se odijelio postavši međaš sporne nekretnine čiji je upravo unuk saslušani svjedok I. V. pok. D. Naravno, ovdje sud nije navodio I. V., brata od tužiteljeva djeda samo zato što je isti 1938. godine živeći u A. svoj dio ustupio tužiteljevom ocu i braći čime su oni postali zapravo preuzimatelji njegova do tada očito posrednog posjeda jer je bio vlasnik udjela iza smrti svog pok. oca A. koji je živio još u 19. stoljeću.

 

16.              Obzirom da je svjedok R. V. sudu vrlo detaljno pojasnio posjedovanje još od 19. st., a svjedok je od djetinjstva bio prisutan na tužiteljevoj nekretnini, sud cijeni da je isti mogao imati saznanja koja sežu u 19. st. obzirom da je još kao dijete boravio na nekretnini tužitelja pa je jasno da je mogao i čuti takve priče koje su se uobičajeno prenosile od starijih ljudi na selu.

 

17.              Tijekom uviđaja sud je uočio jasnu i vrlo staru ljudsku djelatnost građenja suhozida radi omeđivanja nekretnine, a svjedok N. V., Ž. G., R. V. i tužitelj A. V. su iskazivali o davnim vremenima (u naravi prije njih) kada su suhozidi građeni prije nego su oni rođeni, te o lozi koja je postojala na nekretnini u njihovom djetinjstvu. Kako su na nekretnini dakle stari suhozidi, a koji su i u vještvu vidljivi (oni rubni su karakteristične boje za izloženost suncu kroz vrlo, vrlo, vrlo dug vremenski period) očito je da su svjedoci govorili istinu, a taj sam suhozid predstavlja vrlo jasno i ljudsku manifestaciju faktične vlasti nad određenim zemljišnim teritorijem (posebice u D.) što je jasno i ovdje slučaj. Potpuno je i jasno zašto nema suhozida prema međašu I. V., nego samo međašna kamenja, obzirom da je nekada to bila u davna vremena, prije otprilike 100 godina, jedna obitelj koja se tada podijelila, pa nisu zidani suhozidi između njih, već su uspostavljene međe kamenjima na takav način između braće J. V. pok. A. te djeda tužitelja M. V. pok. A.

 

18.              Vještak M. V. je jasno, precizno i baš pokazivanjem tužitelja prikazao predmet spora, vrlo ga detaljno prikazujući sa svim elementima u prostoru, a na njegovo vještvo nije bilo prigovora te je u svom očitovanju jasno i prikazao u čemu je razlika između prvog postavljenog tužbenog zahtjeva prema skici priloženoj u tužbi, te obrazložio u naravi ono što je tužitelj prikazao. Nakon toga stranke više nisu imali primjedbi i pitanja, a kako je vještvo dalo sve odgovore te je po stavu suda sastavljeno stručno i razumljivo, sud ga je prihvatio kao takvo.

 

19.              Tužitelj je dakle dokazao da je pošteni posjednik od smrti svog oca i strica od 1984., odnosno 1988., da su to njegov otac i stric bili za svog života, a prije njega da su to bili njegov djed M., djedova braća J. i I., kao i da je cijela obitelj živjela u vrlo skladnim odnosima, da su se uredno dijelili, a što je proizašlo i iz oporuke, Rješenja o nasljeđivanju, iskaza svjedoka, kao i nasljedničke izjave tužiteljeve tetke M. A. od 1984. za koju je postojala suglasnost stranaka da se izvede kao dokaz nakon zaključenja prethodnog postupka jer taj tužitelj taj dokaz nije mogao priložiti ranije.

 

20.              Stoga je tužitelj već pojašnjenim slijedom nasljedstva, koje seže do u 19. st. do njegova pradjeda A. V. kao najstarijeg imenom i prezimenom poznatog posjednika predmeta spora, mogao naslijediti i jest naslijedio predmet spora, te je legitmiran podnijeti tužbu ishoditi ovu presudu.

 

21.              Kako je sukladno već prethodno navedenoj ocjeni dokaza ovaj sud utvrdio potrebnu  kvalitetu posjeda, to  valja obrazložiti primjenjivo pravo.

 

22.              Na sve ove utvrđene činjenice sud je dakle primijenio materijalno pravo iz § 1472. Općeg građanskog zakonika ("Justizgesetzsammlung" 1/1811, 1. siječnja 1812. stupio na snagu u austrijskim njemačkim zemljama, 1. srpnja 1814. u Karlovačkoj Granici, 1. kolovoza 1815. u Istri, 1. siječnja 1816. u Dalmaciji, a 1. svibnja 1853. na snazi u Kraljevinama Ugarskoj, Hrvatskoj i Slavoniji, primjenjuje se temeljem Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. godine, "Narodne novine" broj 73/91, dalje: OGZ), sadržajno u svezi s načelnim mišljenjem zauzetim na sjednici Saveznog vrhovnog suda SFRJ od 4. travnja 1960., neimenovane odredbe Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" broj 6/80 i 36/90, "Narodne novine" broj 53/91, dalje: ZOVO), te čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14, dalje: ZV), pa presudio kao u izreci.

 

23.              Nekretnine se mogu steći, a time i njihov zakonit posjed (čl. 18. st. 1. ZV), na četiri načina: na temelju pravnog posla, odluke suda ili druge nadležne vlasti, nasljeđivanjem i na temelju zakona, što je danas propisano čl. 114. do 160. ZV, a ranije bivšim zakonima i pravnim pravilima koji su regulirali područje stvarnog prava.

 

24.              Što se tiče stjecanja temeljem nasljeđivanja, po čl. 128. st. 1. ZV vlasništvo se stječe u času otvaranja nasljedstva. Dakle, samom činjenicom smrti i ispunjenjem zakonskih pretpostavki nasljednog temelja: srodstva i nasljednog reda - ako se nasljeđuje temeljem zakona, odnosno oporuke - ako se nasljeđuje temeljem oporuke. Rješenje o nasljeđivanju je samo deklaratornog značaja, pa je prelazak vlasništva s pretka na nasljednika uslijedio  čak i ako nije vođen ostavinski postupak, i ako nije doneseno rješenje o nasljeđivanju.

 

25.              Valja dodati kako, sve da i nije dokazano stjecanje prije 1941. (a sud ističe s potpunim uvjerenjem da jest), tada su tužiteljevi prednici (otac M. i stric V.) stekli vlasništvo dosjelošću po pravnom shvaćanju izloženom u više odluka Europskog suda za ljudska prava i Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

 

26.              Naime, ako su predmetne nekretnine do 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, prema propisu iz čl. 29. ZOVO na njima se vlasništvo nije moglo steći dosjelošću. Ovaj propis je ukinut 8. listopada 1991. da bi 1. siječnja 1997. stupio na snagu propis iz čl. 388. st. 4. tad novog ZV koji je propisao "U rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa se i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana." Dakle, ako uzmemo u obzir da su nekretnine tad već po zakonu vlasništvo Republike Hrvatske (poljoprivredna zemljišta u bivšem društvenom vlasništvu), i da vrijedi presumpcija poštenja, potrebno je ispuniti dvostruke rokove izvanrednog dosjedanja, dakle 40 godina unatrag od 1997. godine.

 

27.              Spomenuta odredba čl. 388. st. 4. ZV ukinuta je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-I-58/97 od 17. studenoga 1999. (odredba je prestala važiti 14. prosinca 1999.), nakon što je skoro dvije godine bila na snazi, da bi ju ubrzo zamijenjena druga, sasvim suprotnog sadržaja (od 12. prosinca 2001.). To je otvorilo pravno pitanje da li su oni posjednici koji su između 1. siječnja 1997. i 14. prosinca 1999. ispunjavali uvjete za stjecanje vlasništva dosjelošću stekli vlasništvo po tom temelju ili nisu. U odlukama Europskog suda za ljudska prava Trgo protiv Hrvatske po zahtjevu broj 35298/04, Radomilja i dr. protiv Hrvatske po zahtjevu broj 37658/10, i drugim, zauzeto je shvaćanje kako pod stanovitim uvjetima jesu. To je shvaćanje reinterpretirano u nedavnoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-x 974/2017 od 7. svibnja 2019. na sljedeći način: "Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZV, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona. Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba."

 

28.              Ispunjena je i zadnja pretpostavka iz ovog pravnog shvaćanja - da se time "ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZV, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona". U ono vrijeme, 1. siječnja 1997. nitko drugi osim tužiteljevih pravnih prednika nije polagao vlasnička prava na predmetnim nekretninama, odnosno takvo što ne proizlazi iz iti jednog dokaza. Pritom se poglavito misli na osobe koje bi bile ovlaštene za naknadu imovine oduzete za vrijeme Jugoslavenske komunističke vladavine po odredbama Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine" broj: 92/96, 92/99, 39/99, 42/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 81/02, dalje: ZNI). A zahtjevi ovlaštenika naknade su i motivirali Ustavni sud Republike Hrvatske da ukine bivšu odredbu čl. 388. st. 4. ZV. Iz podataka u zemljišnim knjigama ne proizlazi da bi itko ikada zahtijevao naknadu po ovom zakonu.

 

29.              Odluka o trošku postupka u toč. II. izreke ove presude temelji se na odredbi čl. 154. i čl. 155. ZPP-a i Tbr. 7., 8 i 9. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika jer je tužitelj koji je imao svog punomoćnika uspio u sporu u cijelosti za konačno uređenu tužbu, pa su mu priznati troškovi koji su bili nužni i opravdani:

-          po …  kn  + PDV25% za zahtjev za mirno rješenje spora, sastav tužbe, 3 ročišta na kojima se raspravljalo  (ukupno … kn)

-          trošak vještačenja i uviđaja … kn

-          pristojbe … kn

dakle sveukupno … kn

 

30.              Zbog  svega  izloženog  odlučeno  je  kao  u  izreci  ove  presude.

 

Metković, 23. studenog 2021.

S u d a c :

Ante Šprlje

 

 

 

 

POUKA  O  PRAVNOM  LIJEKU:                Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, a putem ovog suda. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatra se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

 

DNA:

1. M. B., odvjetnik u V., V.

2. Općinsko državno odvjetništvo u Metkoviću, A. Hebranga 9, Metković