Poslovni broj: 32 Pž-1795/2020-3

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

 

 

Poslovni broj: 32 Pž-1795/2020-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

 

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac dr. sc. Srđan Šimac, u pravnoj stvari tužitelja REPUBLIKA HRVATSKA, OIB 52634238587, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci, protiv tuženika G. R., R., OIB …, koju zastupaju punomoćnice J. P. i D. K., odvjetnice u R., radi isplate iznosa od 199.762,01 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude i rješenja Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-274/2019-13 od 10. veljače 2020., 22. studenoga 2021.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-274/2019-13 od 10. veljače 2020.

 

r i j e š i o   j e

 

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-274/2019-13 od 10. veljače 2020.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju iznos od 199.762,01 kn sa zakonskim zateznim kamatama, utvrđeno je da ne postoji tuženikovo potraživanje prema tužitelju u iznosu od 140,99 kn. Rješenjem je utvrđeno da je tužba povučena za iznos od 21.435,11 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i tuženiku je naloženo tužitelju naknaditi parnične troškove u iznosu od 9.470,50 kn, također sa zakonskim zateznim kamatama.

 

2. Predmet ovog spora je tužiteljev zahtjev za naknadu koristi koju je tuženik imao od uporabe poslovnog prostora u R., na adresi Lj. M. 16/a, u prizemlju, površine 92,25 m2, od veljače 2014. do ožujka 2018. Prvostupanjski sud je zaključio da je tužitelj vlasnik ove nekretnine koju koristi tuženik na način da taj prostor daje u zakup trećoj osobi, čime vrši uporabu tuđe stvari u svoju korist. Tužbeni zahtjev je usvojen primjenom odredbi čl. 1120. i 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08 i 125/11; dalje: ZOO).

 

3. Protiv ove presude i rješenja tuženik je podnio žalbu s prijedlogom da je ovaj sud preinači i odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan. Tuženik i u žalbi ističe da je pitanje valjanosti uknjižbe tužiteljevog prava vlasništva odlučno za donošenje odluke u ovoj parnici. Radi se o nacionaliziranoj nekretnini na kojoj Republika Hrvatska nije mogla steći pravo vlasništva. S obzirom na to da se pretvorba nacionalizirane imovine provodi na temelju Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“ broj: 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 81/02; dalje: Zakon o naknadi), poslovni prostor nije mogao postati vlasništvo Republike Hrvatske na temelju odredbe čl. 362. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14; dalje: ZV), već na temelju odredbe čl. 77. Zakona o naknadi, a te pretpostavke nisu ispunjene. Tuženik drži da bez pravomoćnog rješenja po čl. 77. Zakona o naknadi kojim se tužitelj utvrđuje vlasnikom nekretnine, a koje nije nikada doneseno, tužitelj ne može steći pravo vlasništva.

 

4. Do donošenja pravomoćnog rješenja u upravnom postupku pravo vlasništva koje je Republika Hrvatska stekla ex lege ostaje ograničeno primjenom odredaba Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora („Narodne novine“ broj 125/11 i 64/15; dalje: ZZKPP) koji u čl. 41. tuženiku daje ovlaštenje davati u zakup predmetni prostor. U konačnici, zakupodavac može tražiti isplatu zakupnine neovisno o tome je li on vlasnik poslovnog prostora, a tužitelj je upisom prava vlasništva na nekretninama za koje vrijede posebna pravila, pokušao preskočiti propisani postupak.

 

5. Tuženikova žalba nije osnovana.

 

6. Pobijana presuda ispitana je u skladu s odredbom čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a, u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i pravilnu primjenu materijalnog prava.

 

7. Predmet spora je tužiteljevo potraživanje s osnove ostvarene koristi u visini zakupnine za koju tvrdi da ju je tuženik ostvario na način da je bespravno koristio poslovni prostor, kojeg je u utuženom periodu vlasnik bio tužitelj.

 

8. Nije sporno da je tužitelj u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik predmetne nekretnine prije spornog razdoblja (tijekom 2008. i 2009., riječ je o dvije čestice). Predmetni poslovni prostor je u sporno vrijeme tuženik dao u zakup trećoj osobi. Visina tužbenog zahtjeva nije sporna.

 

9. Odredbom čl. 114. ZV-a propisano je da se vlasništvo može steći na temelju pravnog posla, odluke suda, odnosno druge nadležne vlasti, nasljeđivanjem i na temelju zakona (st. 1.), a da je na temelju st. 1. tog članka stečeno pravo vlasništva kad su ispunjene sve pretpostavke određene zakonom (st. 2.).

 

10. Odredbom čl. 130. st. 1. ZV-a propisano je da tko stekne pravo vlasništva nekretnine na temelju zakona, ovlašten je ishoditi upis stečenoga prava vlasništva u zemljišnoj knjizi.

 

11. Odredbom čl. 120. st. 1. ZV-a propisano je da se vlasništvo na nekretninama stječe uknjižbom u zemljišnu knjigu, ako zakon ne omogućuje da se vlasništvo nekretnine stekne nekim drugim upisom u zemljišnu knjigu.

 

12. Tuženik žalbenim navodima ne osporava da je tužitelj stekao pravo vlasništva na ovoj nekretnini iako istovremeno ističe da tužitelj nije ispunio pretpostavke prema odredbi čl. 77. Zakona o naknadi za stjecanje prava vlasništva. Međutim, tužitelj je temeljem valjane pravne osnove upisan kao vlasnik predmetne nekretnine (čl. 362. st. 3. ZV-a), jer se radi o nekretnini za koju zahtjev za naknadu nije niti podnesen. Sporna nekretnina bila je upisana kao društveno vlasništvo, bez prava korištenja.

 

13. Neosnovano se tuženik poziva na Zakon o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora (čl. 30. i 41.). Tim je Zakonom u čl. 30. st. 2. propisano da u slučaju kada treća osoba stekne pravo vlasništva od zakupodavca poslovnog prostora, treća osoba stupa u prava i obveze zakupodavca, što znači da je Republika Hrvatska stupila upisom prava vlasništva u zemljišne knjige u prava zakupodavca. Nadalje, odredbom čl. 41. istog Zakona propisano je da grad može davati u zakup poslovne prostore koji su bili u društvenom vlasništvu s pravom korištenja grada za koji se vodi postupak na temelju Zakona o naknadi, do pravomoćnog okončanja tog postupka. Tuženik nije dokazao da se vodi takav postupak.

 

14. Na sporni odnos stranaka primjenjuje se odredba čl. 165. st. 1. ZV-a, prema kojoj nepošteni posjednik tuđe stvari mora ju predati vlasniku ili osobi koju taj odredi, te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da je nije zanemario. Slijedom naprijed navedenog, tuženik je prema toj odredbi dužan tužitelju naknaditi utvrđenu korist koju je imao od posjedovanja tog poslovnog prostora u navedenom razdoblju. Korist koju je tuženik imao kao nepošteni posjednik predmetnog prostora očituje se u visini zakupnine koju tuženik nije plaćao tužitelju, koja visina nije sporna.

 

15. Po ocjeni ovog suda pravilna je i zakonita i odluka o prigovoru radi prebijanja kojeg je tuženik postavio s osnove njegove protutražbine za plaćenu pričuvu za taj prostor za siječanj 2014. Protutražbina je istaknuta prigovorom radi prebijanja tijekom postupka 16. srpnja 2019., dakle, po nastupu zastare kako je to tužitelj i tvrdio (čl. 225. ZOO-a), što tuženik u žalbi nije osporio.

 

16. Žalbom tuženik nije doveo u pitanje pravilnost odluke sadržane u rješenju, a ovaj sud utvrđuje da je i ta odluka pravilna i zakonita, i to kako odluka o djelomičnom povlačenju tužbe (čl. 193. ZPP-a) tako i odluka o parničnim troškovima (čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a).

 

17. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci (čl. 368. st. 1. i čl. 380 t. 2. ZPP-a).

 

Zagreb, 22. studenoga 2021.

 

Sudac

dr. sc. Srđan Šimac