Poslovni broj P-1713/19
 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Općinski sud u Puli – Pola po sucu toga suda Andrijani Modrušan, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice M. K. iz P., E. …, OIB: …, protiv tuženika R. K. – R. U. R., R. G. mit b. H., R. …, … K., A., OIB: …, koje zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik u Z., uz sudjelovanje umješača Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Puli-Pola, radi utvrđenja ništetnosti, nakon zaključene glavne rasprave održane 8. listopada 2021. u prisutnosti tužiteljice osobno, zamjenika punomoćnika tuženika i punomoćnice umješača, na ročištu za objavu presude 22. studenog 2021. objavio i

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

              I Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

              „1. Utvrđuje se da su ništavne slijedeće isprave:

              Ugovor o jednokratnom kreditu broj računa … od ... na iznos od 270.000,00 €, a koji je zaključen i osiguran Sporazumom o osiguranju založnog prava na nekretninama radi osiguranja novčane tražbine solemniziran i potvrđen po javnom bilježniku D. K. pod poslovnim brojem OU … od dana ….

              Ugovor o jednokratnom kreditu broj računa … od dana ... na iznos od 50.000,00 €, a koji je zaključen i osiguran Sporazumom o osiguranju novčane tražbine založnog prava na nekretnini solemniziran i potvrđen po javnom bilježniku D. K. pod poslovnim brojem OU … od dana ...               te se utvrđuje da su isti bez učinka.

              2. Nalaže se zemljišno knjižnom odjelu Općinskog suda u Puli-Pola brisanje upisanih tereta temeljem sporazuma i kredita opisanih u točki 1. presude i to u roku osam dana od dana pravomoćnosti ove presude i to nad nekretninama opisanim i upisanim u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Puli-Pola kao:

- vrt površine m2 upisan kao kč. br. 1076 u zk. ul. br. 611 k.o. P.,

- kuća i dvorište površine m2 upisani kao k. č. br. 1850/ZGR u zk. ul. br. 611 k.o. P., a sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti.“

 

             

              II Odbija se u cijelosti i drugopostavljeni eventualnokumulirani tužiteljičin tužbeni zahtjev koji glasi:

              „Stavlja se izvan snage slijedeća javnobilježnička isprava, kao i priležeći ugovor i to:

              Ugovor o jednokratnom kreditu broj računa … od …. na iznos od 270.000,00 €, a koji je zaključen i osiguran Sporazumom o osiguranju založnog prava na nekretninama radi osiguranja novčane tražbine solemniziran i potvrđen po javnom bilježniku D. K. pod poslovnim brojem OU … od dana ...

              Ugovor o jednokratnom kreditu broj računa … od dana ... na iznos od 50.000,00 €, a koji je zaključen i osiguran Sporazumom o osiguranju novčane tražbine založnog prava na nekretnini solemniziran i potvrđen po javnom bilježniku D. K. pod poslovnim brojem OU … od dana ... budući su isti bez učinka, te se oglašavaju kao nedopušten slijedeći ovršni postupak i to: ovršni postupak po gore navedenoj tražbini kredita na iznos od ovršnog prijedloga, a koji se vodi pod poslovnim brojem Ovr-… pred Općinskim sudom u Puli-Pola.

              Nalaže se zemljišno knjižnom odjelu Općinskog suda u Puli-Pola brisanje upisanih tereta temeljem sporazuma i kredita opisanih u točki 1. presude i to u roku osam dana od dana pravomoćnosti ove presude i to nad nekretninama opisanim i upisanim u zemljišnoj knjizi općinskog suda u Puli kao:

- vrt površine m2 upisan kao k. č. br. 1076 u zk. ul. br. 611 k.o. P.,

- kuća i dvorište površine m2 upisani kao k. č. br. 1850/ZGR u zk. ul. br. 611 k.o. P., a sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti.“

 

              III Odbija se tužiteljičin zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 246.020,00 kuna.

 

              IV Tužiteljica je dužna tuženiku naknaditi parnični trošak u iznosu od 197.925,00  kuna, u roku od 15 dana.

 

              V U preostalomu dijelu, u visini od 167.475,00 kn, tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška odbija se.

 

              VI Odbija se zahtjev umješača za naknadu parničnog troška u iznosu od 190.225,00 kuna.             

             

Obrazloženje

 

1. Tužiteljica M. K. u tužbi od 5. prosinca 2013. navodi da je sa tuženikom sklopila dva ugovora i to: Ugovor o jednokratnom kreditu broj računa … dana …. na iznos od 270.000,00 €, a koji je zaključen i osiguran Sporazumom o osiguranju založnog prava na nekretninama radi osiguranja novčane tražbine, solemniziran i potvrđen po javnom bilježniku D. K. pod poslovnim brojem OU … dana ... te Ugovor o jednokratnom kreditu broj računa … dana …. na iznos od 50.000,00 €, a koji da je zaključen i osiguran Sporazumom o osiguranju založnog prava na nekretninama radi osiguranja novčane tražbine, solemniziran i potvrđen po javnom bilježniku D. K. pod poslovnim brojem OU … dana ... Kao predmet osiguranja da je dala nekretnine upisane u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Puli-Pola i to nekretninu označenu kao k. č. br. 1076, vrt, upisanu u zk. ul. 611 k.o. P. te nekretninu označenu kao k. č. br. 1850/zgr., kuća i dvorište, upisanu u zk. ul. 611 k.o. P., a u svezi predmetnog tereta tuženik da je pokrenuo ovršni postupak pred ovim sudom u predmetu pod poslovnim brojem Ovr-…. Tuženik, kao i pravne osobe/financijske ustanove zajedničkog naziva R. i R. u Republici Hrvatskoj da je trebao poslovati, obavljati djelatnost sukladno odredbama hrvatskih propisa, a što da je u predmetnomu slučaju Zakon o bankama i Zakon o kreditnim ustanovama, uz primjenu Zakona o deviznom poslovanju i Zakona o zabrani i sprječavanju obavljanja neregistrirane djelatnosti. No, tuženik da nije dobio dozvolu niti je tražio dozvolu/suglasnost za obavljanje poslovanja i svoje djelatnosti u Republici Hrvatskoj, a sve kako bi mogao osnovati podružnicu pa stoga da je nesporno radio protuzakonito. Protuzakonitost, odnosno postupanje suprotno odredbama zakona/propisa Republike Hrvatske da uzrokuje ništetnost i samim time poništavanje predmetnih pravnih radnji, poslova, ugovora i dr. Tuženik da nije radio, obavljao poslovnu djelatnost sukladno zakonima te je uzrokovao ništetnost ugovora i poslovanja. Ona da je u posjedu potvrde, a koja je tražena od strane njezinog punomoćnika za druge klijente koji su sklopili kredite sa tuženikom, a temeljem koje potvrde da se izvješćuje od strane Hrvatske narodne banke da ista nije dala ovlaštenje tuženiku da obavlja djelatnost kreditnog poslovanja niti je tuženik naknadno tražio istu suglasnost. Stranke ovoga postupka da su sklopile Ugovore o kreditu/zajmu, a kojima da su se regulirala prava vjerovnika i dužnika iz kreditnog odnosa, a isti pravni posao da sklapan je na području Republike Hrvatske, pred hrvatskim javnim bilježnikom pa isti da ima sve elemente da se na njega u cijelosti primjenjuju odredbe hrvatskog zakonodavstva. Cjelokupni postupak dobivanja kredita od dogovora, posredovanja, ovjere i drugog da vršio se na području Republike Hrvatske pa je, samim time i posao/djelatnost bankovnog kreditiranja vršen na području Republike Hrvatske. Tuženik da je, dakle, obavljao poslovnu djelatnost na području Republike Hrvatske i to poslovnu djelatnost iz područja financijskih/bankovnih poslova, davanja kredita. Predmetno definiranje obavljanja poslova banke da je određeno čl. 4. i 5. Zakona o bankama iz kojih slijedi da bankovne usluge može pružati: banka koja od Hrvatske narodne banke dobije odobrenje za pružanje tih usluga; banka države članice Europske unije iz čl. 13. st. 1. Zakona koja u skladu s ovim Zakonom osnuje podružnicu na području Republike Hrvatske ili koja je u skladu s ovim Zakonom ovlaštena neposredno pružati bankovne usluge na području Republike Hrvatske; podružnica strane banke iz čl. 13. st. 2. toga Zakona koja od Hrvatske narodne banke dobije odobrenje za pružanje tih usluga na području Republike Hrvatske te štedna banka koja od Hrvatske narodne banke dobije odobrenje za pružanje tih usluga. Ukoliko se gleda osnovni ugovor i poslovni odnos između stranaka ovoga posla, tuženik da je vršio poslovanje bankovnih poslova na području Republike Hrvatske, dakle, isti da je postupao kao banka na području Republike Hrvatske i kao rezultat rada davao kredite, isplaćivao iste, upisivao se u zemljišne knjige i sada provodi postupak naplate svoje tražbine, odnosno naplatu danog kredita. Ovdje da je nesporno da je isti trebao imati suglasnost i odobrenje Hrvatske narodne banke za obavljanje predmetnih poslova kreditiranja na području Republike Hrvatske, budući isto proizlazi iz njegovog poslovanja, kao i da je trebao imati i otvorenu podružnicu na području Republike Hrvatske, a on to da nije učinio. U konkretnomu slučaju da nije sporno da tuženik predmetnu dozvolu nema, odnosno da ju nije imao u trenutku vršenja predmetnih poslova. Bez obzira što je novac bio uplaćivan iz Republike Austrije i da su obrasci kredita dolazili iz Republike Austrije, predmetni pravni posao da je vršen na području Republike Hrvatske i smatra se da je isti sklopljen i vršen na području Republike Hrvatske pa stoga da se trebaju primjenjivati sve odredbe hrvatskih zakona, a oni određuju da je upravo tuženik bio u obvezi imati predmetnu dozvolu. Takva odredba da je jasna, jer upravo centralna banka štiti domaće bankovno tržište i njegove poslove kako bi bio red i kontrola na domaćem financijskom tržištu. Puštanjem da svatko može doći na područje druge države bez dozvola za rad, da se dopušta financijski nered, nestabilnost domaćeg bankovnog tržišta i samim time nesigurno financijsko poslovanje uz vođenje parabankovnih sustava. Takav način poslovanja da je strogo zabranjen i mora biti kontroliran. Tuženik da je stoga protivno propisima Republike Hrvatske vršio poslovanje bankovnih usluga. Čl. 322. Zakona o obveznim odnosima navodi da je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan. Budući da se ovdje radi o kreditnom ugovoru isti da mora biti u skladu s odredbama zakona koji određuju sam posao kredita i način rada. Budući da za vrijeme poslovanja tuženik nije imao odobrenje, dozvolu Hrvatske narodne banke za davanje kredita na području Republike Hrvatske niti je imao upisanu podružnicu, on da nije ni mogao postupati pa stoga takav ugovor da je ništetan, odnosno da ne stvara učinak. Stoga tužiteljica predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom će utvrditi ništavim Ugovor o jednokratnom kreditu broj računa … od …. na iznos od 270.000,00 €, a koji je zaključen i osiguran Sporazumom o osiguranju založnog prava na nekretninama radi osiguranja novčane tražbine solemniziran i potvrđen po javnom bilježniku D. K. pod poslovnim brojem OU … od dana ... te Ugovor o jednokratnom kreditu broj računa .. od dana ... na iznos od 50.000,00 €, a koji je zaključen i osiguran Sporazumom o osiguranju novčane tražbine založnog prava na nekretnini solemniziran i potvrđen po javnom bilježniku D. K. pod poslovnim brojem OU .. od dana ... i naložiti zemljišno knjižnom odjelu Općinskog suda u Puli-Pola brisanje upisanih tereta temeljem predmetnih sporazuma i kredita na nekretninama označenim kao k. č. br. 1076, vrt, upisanu u zk. ul. 611 k.o. P. i k. č. br. 1850/zgr, kuća i dvorište, upisanu u zk. ul. 611 k.o. P., sve u roku osam dana od dana pravomoćnosti presude. U slučaju da sud ne prihvati prvopostavljeni tužbeni zahtjev, tužiteljica je postavila i drugopostavljeni eventualnokumulirani tužbeni zahtjev kojim predlaže staviti izvan snage Ugovor o jednokratnom kreditu broj računa … od ... na iznos od 270.000,00 €, a koji je zaključen i osiguran Sporazumom o osiguranju založnog prava na nekretninama radi osiguranja novčane tražbine solemniziran i potvrđen po javnom bilježniku D. K. pod poslovnim brojem OU .. od dana ... i Ugovor o jednokratnom kreditu broj računa … od dana ... na iznos od 50.000,00 €, a koji je zaključen i osiguran Sporazumom o osiguranju novčane tražbine založnog prava na nekretnini solemniziran i potvrđen po javnom bilježniku D. K. pod poslovnim brojem OU … od dana ..., budući su isti bez učinka te oglasiti kao nedopušten ovršni postupak po gore navedenoj tražbini kredita na iznos od ovršnog prijedloga, a koji se vodi pod poslovnim brojem Ovr-… pred Općinskim sudom u Puli-Pola te naložiti zemljišno knjižnom odjelu Općinskog suda u Puli-Pola brisanje upisanih tereta temeljem predmetnih sporazuma i kredita, i to u roku osam dana od dana pravomoćnosti ove presude, na nekretninama opisanim i upisanim u zemljišnoj knjizi općinskog suda u Puli kao k. č. br. 1076  u zk. ul. br. 611 k.o. P. i k. č. br. 1850/ZGR u zk. ul. br. 611 k.o. P., a sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti. Potražuje i naknadu prouzročenog joj parničnog troška.

 

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev. Ističe prigovor nepodobnosti tužbe za raspravljanje, budući su stranke ugovora o kreditu i pripadajućih javnobilježničkih sporazuma, osim tužiteljice i tuženika, bile još i druge osobe u svojstvu jamaca i založnih dužnika te su svi oni zajedno suugovaratelji te kao takvi imaju položaj nužnih suparničara u ovomu postupku, jer se pitanje valjanosti ugovora u odnosu na sve njih može razriješiti jedino na isti način, a obzirom da sve ugovorne strane nisu obuhvaćene tužbom to da je očito da istu treba odbaciti. Tužbeni zahtjevi tužiteljice da su nepodobni za postupanje jer su nejasni i neprecizni, a u dijelu kojim se traži proglašenje ovrhe nedopuštenom tužiteljica da nema niti pravni interes niti aktivnu legitimaciju to stoga što je taj ovršni postupak obustavljen, pri čemu tužiteljica nikada nije bila upućena u parnicu poradi proglašenja ovrhe nedopuštenom. Osim što je taj tužbeni zahtjev tužiteljice nedopušten, on da je i nejasan jer se njime traži brisanje tereta na nekretnini, što predstavlja knjižni upis (uknjižbu) iz čl.30. ZZK, a prema čl. 90. st. 1. ZZK knjižne upise određuje i provodi zemljišni sud pa se dakle o takvomu zahtjevu ne može odlučivati u ovomu postupku pa bi sud trebao, sukladno čl. 19. ZPP-a obustaviti parnični postupak u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva. Ne spori da su sklopljena dva Ugovora o kreditu te poradi osiguranja tražbina iz tih Ugovora i pripadajući hipotekarni sporazumi. On da je strana pravna osoba sa sjedištem u R. A. pa isti u okviru svoje djelatnosti posluje na području R. A.. On da nije organizirano nastupao na području Republike Hrvatske niti je imao na ovim prostorima podružnicu, a niti je na bilo koji drugi način aktivno radio na pridobivanju klijenata iz Republike Hrvatske te plasmanu novčanih sredstava na područje Republike Hrvatske pa stoga mu nije niti trebalo bilo kakvo odobrenje Hrvatske narodne banke. Odobravanje kredita subjektima iz Republike Hrvatske da je bilo sporadično te uvijek, jedino i isključivo, rezultat zahtjeva klijenta, koji se obratio banci sa zamolbom da mu se odobri kredit. On da nije imao „mrežu posrednika" niti je „nudio" kredite u Republici Hrvatskoj i u konkretnomu slučaju tužiteljica je bila ta koja je tražila odobrenje kredita. Uzimljući u obzir da se on u okviru svoje gospodarske djelatnosti bavi kreditiranjem te da, s tim u svezi, nije bilo nikakvih zapreka da kreditira subjekt iz druge države, to da je onda u konačnici kredit odobren i ugovor sklopljen. Mnoge strane pravne osobe, a među njima i banke, posluju sa subjektima (bilo fizičkim bilo pravnim) iz Hrvatske, a mnoga hrvatska trgovačka društva pa čak i sama Republika Hrvatska,  zadužuju se na stranom tržištu. To što korisnik kredita ima sjedište u Hrvatskoj ne znači automatski da je i ugovor sklopljen u Hrvatskoj, kako to preuzetno zaključuje tužiteljica. U konkretnomu slučaju mjesto sklapanja ugovora da je K. u R. A.,  a mjesto ispunjenja ugovora da je također R. A.. Ugovor o kreditu je, dakle, u najvećoj mogućoj mjeri vezan za R. A. te je sklopljen u okviru njegovog redovnog poslovanja u toj državi. Javnobilježnički sporazum da je potpisan u Republici Hrvatskoj samo zato jer se predmet osiguranja (nekretnina) nalazi u Republici Hrvatskoj, međutim, predmet osiguranja je teoretski mogao biti bilo što drugo (npr. pokretnina, dionice ili novčani depozit u nekoj drugoj državi), a što sve ne bi mijenjalo na stvari da je ugovor sklopljen u R. A. i u sklopu njegovog poslovanja upravo u toj državi. Stoga da on nije trebao osnovati podružnicu u Republici Hrvatskoj niti mu je trebala bilo kakva dozvola HNB-a i to zato jer isti nije poslovao na području Republike Hrvatske. On da je strana pravna osoba na koju se primjenjuje austrijsko statusno pravo te je u tomu pogledu podložan austrijskim zakonima. To da međutim ne znači da on ne može poslovati sa subjektima iz drugih zemalja. Zakon o deviznom poslovanju u čl. 28. st. 3. da dozvoljava rezidentima (dakle hrvatskim subjektima) da sklapaju kreditne poslove s nerezidentima. Prema tomu, u ovomu slučaju da nije bilo nikakve zakonske prepreke da se sklope predmetni Ugovori o kreditu. Tužiteljica da izvrće činjenice i nastoji prikazati da je on poslovao u Hrvatskoj, a što nije točno. Sve i kada bi to i bilo točno, to opet ne bi imalo nikakvog utjecaja na valjanost ugovora. Naime, Zakon o bankama (NN 84/02, 141/06) nigdje da ne propisuje da bi ugovori koje bi sklopila strana banka bez podružnice bili ništavi/ništetni ili na bilo koji drugi način pravno nevaljani. Naprotiv, Zakon o bankama u svomu čl. 115. navodi da HNB provodi nadzor nad poslovanjem banaka, ocjenjuje zakonitosti i pravilnost poslovanja banke te nalaže mjere za otklanjanje nezakonitosti i nepravilnosti; u čl. 125. st. 1. i 2. propisuje obvezu guvernera da donese rješenje kojim se nalaže banci otklanjanje nezakonitosti i nepravilnosti (u slučaju da pruža financijske usluge za koje nije dobila odobrenje) kao i rok u kojem je to dužna učiniti; u čl. 126. propisuje da je banka dužna dati izvješće o poduzetim radnjama (st. 1.), a ako time nepravilnosti nisu otklonjene onda HNB određuje daljnje mjere (st. 2.).  Dakle, nigdje u zakonu nije propisano da pravni poslovi koje je banka poduzela gube pravni učinak, kako to smatra tužiteljica. Zakonom da se prvenstveno ide za otklanjanjem nepravilnosti, a tek u konačnici zabranom daljnjeg poslovanja. Prema čl. 53. Zakona o deviznom poslovanju, rezident je obvezan obavijestiti HNB o svomu poslu s nerezidentom. Stoga, ako je tužiteljica ispunila svoju zakonsku obvezu, tada je i HNB bio upoznat sa sklopljenim kreditnim poslom. Zakon o zabrani i sprječavanju obavljanja neregistrirane djelatnosti da se ne može primijeniti na njega, jer on nije poslovao u Republici Hrvatskoj te stoga što je taj zakon stupio na snagu tek 2011. godine. Osim toga, nigdje u zakonu da nije propisano da bi obavljanje neregistrirane djelatnosti rezultiralo ništetnošću poduzetih pravnih poslova. Naprotiv, po zakonu jedino postoji ovlast inspektora da zabrani daljnje obavljanje te djelatnosti, a ne i da stavi poduzete pravne radnje i sklopljene pravne poslove izvan snage. U svakomu slučaju, pogrešno da je pravno shvaćanje tužiteljice da svaka banka koja sklopi neki pravni posao s hrvatskim subjektom automatski posluje na području Republike Hrvatske i da joj treba odobrenje Hrvatske narodne banke za svaki takav ugovor. U konkretnomu slučaju nedvojbeno je da se radi o ugovoru sklopljenom u okviru njegovog poslovanja u R. A.. Ugovor da bi bio ništetan, mora biti suprotan Ustavu, prisilnim propisima ili moralu, a u tomu se smislu prvenstveno ocjenjuje sadržaj ugovora. U konkretnomu slučaju da se radi o standardnom ugovoru o kreditu, kao podvrsti ugovora o zajmu, čiji sadržaj niti sama tužiteljica ni u jednomu dijelu ne osporava. Stoga da je očito da se ovdje radi o uobičajenom ugovoru, koji niti u jednom svom dijelu nije protivan Ustavu, prisilnim propisima ili moralu pa stoga on da ne može biti ništetan. Sama činjenica nepostojanja dozvole, a na koju tužiteljica isključivo upire, nije sama po sebi dovoljna da bi ugovor bio ništetan, dok (ne)postojanje dozvole može govoriti o zakonitosti postupanja nekog pravnog subjekta, ali ne i o valjanosti samih poslova koje on poduzima. Osim toga, u čl. 322. st. 1. ZOO-a stoji da ugovor nije ništetan ako cilj povrijeđenog pravila upućuje na neku drugu posljedicu. Dovodeći to u vezu s već iznesenim,  ovdje da je vidljivo da sve i kada bi se ugovor smatrao protivnim prisilnom propisu, ne bi bio ništetan, jer mjerodavni pravni propis (Zakon o bankama) to ne propisuje već ide upravo za otklanjanjem nepravilnosti u poslovanju banaka. Evidentno je da bi suprotno postupanje rezultiralo velikom pravnom nesigurnošću. Odredbom čl. 322. st. 2. ZOO-a propisano je da ako je sklapanje ugovora zabranjeno samo jednoj (ugovornoj) strani, ugovor je valjan, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosi odgovarajuće posljedice. U konkretnom slučaju, nedvojbeno je da je tužiteljica bila ovlaštena sklopiti ugovor o kreditu pa stoga, sve kada bi njemu za sklapanje predmetnog ugovora i trebala dozvola HNB-a, to ne bi utjecalo na valjanost ugovora. Stoga da je jasno da je tužbeni zahtjev neosnovan. Sve kada bi ugovor i bio ništetan, da bi došlo do konverzije prema čl. 325. ZOO-a te bi među strankama vrijedio ugovor o zajmu umjesto ugovora o kreditu. Naime, sklopljeni ugovor o kreditu da sadrži sve elemente ugovora o zajmu te stoga udovoljava pretpostavkama za valjanost toga ugovora. Također, ugovor o zajmu bi u svakomu slučaju odražavao pravu volju stranaka izraženu prilikom sklapanja ugovora, jer je svrha ugovora o kreditu bila staviti na raspolaganje korisniku kredita određen iznos novca, koji se on obvezao vratiti uz kamatu. Obzirom da za ugovor o zajmu nije potrebna nikakva posebna dozvola regulatornog tijela – HNB-a (dapače, isti se niti ne spominje u Zakonu o bankama) to da je onda očito da nema zapreke da taj ugovor vrijedi među strankama. Uzimljući u obzir da bi se obveze iz toga ugovora morale ispuniti, to onda da nema uvjeta za proglašavanje ništetnim ugovora o kreditu, a slijedom toga zasigurno niti sporazuma, kojim je isti osiguran. Stoga tuženik predlaže da sud odbaci tužbu ka nedopušteno, odnosno podredno, da se tužiteljičin tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan. Potražuje i naknadu prouzročenog mu parničnog troška.

 

3. Raspravnim rješenjem poslovni broj P-… od …. sud je dozvolio sudjelovanje umješača R. H. u ovom sporu na strani tužiteljice, uzimljući u obzir da je na predmetnim nekretninama tužiteljice glede kojih je upisano založno pravo tuženika poradi osiguranja tražbina u iznosu od 270.000,00 € i 50.000,00 €, istovremeno upisano i njeno založno pravo poradi osiguranja novčane tražbine u iznosu od 114.409,66 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, osnovom rješenja o osiguranju Općinskog suda u Puli poslovni broj Ovr-… od ….

 

4. U dokaznom postupku sud je pročitao Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini (Ugovor o hipoteci) od …. (list 10-14 spisa), u Ugovor o jednokratnom kreditu br. … od …. napisan na njemačkom jeziku i prijevod istoga na hrvatski jezik (list 15-26), u e-izvadak iz zemljišne knjige od 29. srpnja 2008. (list 27), u potvrdu javnog bilježnika D. K. broj OV-… od 31. srpnja 2008. (list 28), u potvrdu javnog bilježnika D. K. broj OU-… od …. (list 29), u tuženikov dopis od 14. listopada 2011. (list 30), u Sporazum o osnivanju založnog prava na nekretninama radi osiguranja novčane tražbine sastavljen kod Javnog bilježnika D. K. pod brojem OU-… dana …. (list 31-36), u specijalnu punomoć od 11. rujna 2007. (list 37), u ovjereni prijevod s njemačkog jezika ovjere br. 2658/2007 javnog bilježnika dr. S. L. od 11. rujna 2007. (list 38, 39), u Ugovor o jednokratnom kreditu br. … od …. napisan na njemačkom jeziku i prijevod istoga na hrvatski jezik (list 40-53), u potvrdu javnog bilježnika D. K. broj OU-… od …. (list 54), u ispis iz tuženikovih poslovnih knjiga za tužiteljicu na dan 30. rujna 2011. (list 55), u tuženikov dopis od 30. rujna 2011. (list 56), u e-izvadak iz zemljišnih knjiga od 03. prosinca 2013. (list 57-58), u ovjereni prijevod e-mail korespondencije i priloga s njemačkog na hrvatski jezik (list 59-66), u dopise Hrvatske narodne banke, Sektora bonitetne regulative i nadzora banaka, Direkcije za licenciranje od 05. travnja 2013. i 10. lipnja 2013. (list 67-68), u dopis Ministarstva financija, Financijskog inspektorata, Službe za kreditne institucije i pružatelje platnih usluga od 03. rujna 2013. (list 69-70), u zamolbu tužiteljice za dodatno kreditiranje od 15. travnja 2008. (list 144-148) iskaz tužiteljice kao parnične stranke.

 

5. Prvopostavljeni tužiteljičin tužbeni zahtjev nije osnovan niti je osnovan njen drugopostavljeni eventualnokumulirani tužbeni zahtjev.

 

6. U ovoj pravnoj stvari među strankama nije sporno da je tuženik trgovačko društvo sa sjedištem u R. A. gdje ima koncesiju za obavljanje kreditnih poslova. Također nije sporno da tuženik nikad nije imao odobrenje Hrvatske narodne banke za poslovanje na području Republike Hrvatske.

 

7. Sporna je, prije svega, nadležnost suda Republike Hrvatske za postupanje u ovomu postupku obzirom na po tuženiku istaknuti prigovor apsolutne nenadležnosti ovoga suda, koji on obrazlaže tvrdnjom: da on ima sjedište u R. A.; da je mjesto sklapanja Ugovora o kreditu čije se sada utvrđenje ništetnosti tužbom potražuje K.; da je mjesto ispunjenja obveze plaćanja po Ugovoru, također, u R. A.. Prijeporna je (i) osnovanost osnova tužbenog zahtjeva.

 

8. Sud je odbio kao neosnovan po tuženici istaknuti prigovor nenadležnosti suda Republike Hrvatske, obzirom da u sporovima za utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu sklopljenih između hrvatskih fizičkih osoba (potrošača) i stranih (bankarskih) pravnih osoba, kada se o nadležnosti odlučuje nakon 1. srpnja 2013. (a nazočna je tužba podnesena 05. prosinca 2013.), uvijek je za suđenje nadležan hrvatski sud prema odredbama čl. 16. i 17. Uredbe Bruxelles 1.

 

9. U ovoj pravnoj stvari prvostupanjski sud je bio donio presudu poslovni broj P-… od …. kojom je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti odbijen, no Županijski sud u P.-P. je svojim rješenjem poslovni broj Gž-… od ... ukinuo tu presudu i vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U svom rješenju Županijski sud u P.-P. u bitnom navodi da će prvostupanjski sud provesti predložene dokaze i pravilno utvrditi gdje su sklopljeni predmetni ugovori o kreditu te će nakon toga pravilnom ocjenom svih provedenih dokaza i sadržaja Zakona o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom, ponovo odlučiti o zahtjevu tužitelja novom obrazloženom odlukom, vodeći pri tome računa o pravnom shvaćanju izraženom u odluci Europskog suda u predmetu C-630/17.

 

10. Tužiteljica M. K., saslušana kao parnična stranka, u svomu je iskazu navela da je najprije kao podstanarka sa dvoje djece živjela u predmetnoj kući, koju je nastavno namjeravala otkupiti, no obzirom na svoju životnu dob i nemogućnost osiguravanja više jamaca, najprije je dobila četiri odbijenice hrvatskih banaka. U međuvremenu je od nekih prijatelja i poznanika čula da su neki od njih uspjeli izgraditi apartmane u M. osnovom kredita koje su dobili u A. pa je tako od jedne prijateljice njene prijateljice čula da G. F. radi kao kreditni savjetnik R. zadruge iz A. te ga je nastavno kontaktirala pa su dogovorili susret u ugostiteljskom objektu K., gdje mu je ukratko izložila svoje životne i poslovne okolnosti, kao i namjeru da otkupi predmetnu kuću. On joj je na to rekao da je kod tih austrijskih zadruga relativno lako dobiti kredit, jer da oni ne provjeravaju kreditnu sposobnost te se obvezao nastavno pribaviti svu potrebnu dokumentaciju za sklapanje ugovora o kreditu kojeg je željela sklopiti, a s tim u svezi njemu nije izdala nikakvu punomoć za zastupanje. Po proteku nekih dva do tri mjeseca od njihovog prvog spomenutog susreta došlo je do potpisivanja predmetnog Ugovora o kreditu u uredu pulskog javnog bilježnika D. K., a ondje je sa njom bio i spomenuti G. F. i njena kćerka V. B., kao založni dužnik. Obzirom da je, u međuvremenu, trebalo obaviti sve potrebne pravne radnje za prijenos prava suvlasništva sa ukupno četiri prodavatelja, od kojih su neki živjeli u inozemstvu, a što je sređivao spomenuti javni bilježnik, ona je nakon što je sve s tim u svezi bilo spremno, potpisala predmetni Ugovor o kreditu, kao i Sporazum o zasnivanju založnog prava te se sjeća da je u trenutku kada je potpisivala taj Ugovor o kreditu primjerak istoga već bio vlastoručno potpisan od strane predstavnika tuženika. Čini joj se da je po proteku otprilike tjedan dana od potpisivanja toga Ugovora iz 2007. godine došlo do uplate kreditnog iznosa, radilo se o kreditu u visini od 270.000,00 €, umanjenog za trošak obrade kredita od oko 2.000,00 €, time što je po transferu toga novca na njen račun „automatizmom" iznos od 200.000,00 € nastavno prebačen prodavatelju, dok je preostali iznos ugovorene kupovnine od 20.000,00 € nastavno neposredno platila prodavatelju. Odmah nakon što je podigla preostali iznos novca sa svog računa ona je kreditnom savjetniku G. F., koji je bio s njom u banci, predala na ruke iznos od 6.000,00 € na ime troškova njegovih usluga posredovanja te joj on s tim u svezi nije izdao nikakav račun ili priznanicu niti je ona to od njega bila tražila. G. F. joj tijekom njihovih susreta nikada nije predočio pisanu ispravu o svomu poslovnom statusu već joj je samo predao jedan primjerak svoje vizitkarte na kojoj je bilo navedeno njegovo ime, zatim podaci o kreditnom savjetniku iz A. i logo R. iz A.. Obzirom da je kupljeni prizemni objekt nastavno adaptirala u prostor s tri zasebna stana, kojeg je nadogradila za jedan kat, ponestalo joj je novca za dovršetak te investicije te je po proteku otprilike godine dana, dakle 2008. godine, ponovo se obratila kreditnom savjetniku G. F., sa zahtjevom za dobivanje kredita od 50.000,00 € te je po proteku oko dva tjedna došlo i do nastavnog potpisivanja toga Ugovora, kao i Sporazuma o zasnivanju založnog prava i mjenice, a ne sjeća se da li se radilo o bjanko mjenici ili nekom određenom iznosu već samo može reći da je istu bila supotpisala i njena prethodno spomenuta kćerka, a sa strane predstavnika tuženika je taj Ugovor već prethodno bio potpisan. Čini joj se da je prigodom njenog potpisivanja i ovjerovljenja tog ugovora u uredu javnog bilježnika prisustvovao i kreditni savjetnik iz A., čiji su podaci bili navedeni u vizitkarti koju joj je bio predao G. F.. Po proteku otprilike tjedan dana novac joj je bio uplaćen na račun za taj drugi kredit te je svoje kreditne obveze prema tuženiku uredno izvršavala negdje do kraja 2010. godine, kada zbog rastuće recesije to više nije mogla činiti, obzirom na visoku kvartalnu obvezu od 9.800,00 €. Čini joj se da je posljednji obrok na ime povrata kredita bila platila krajem 2010. ili početkom 2011. godine, a tijekom 2011. godine je tuženik pokrenuo i ovršni postupak poradi naplate predmetnog duga. U vrijeme kada je počela kasniti sa urednom otplatom kredita bila je neugodno zatečena spoznajom da je u jednoj požurnici koju je od tuženika primila bilo navedeno da je za dug koji je bio dospio tijekom listopada, a koji nije bio plaćen do 20. listopada osim iznosa kvartalnog obroka od 9.800,00 € bila dužna dodatno platiti iznos od preko 1.000,00 €. Negdje u to vrijeme, dakle krajem 2010. godine, počela je sumnjati u smislu da zapravo nije ni znala s kim je to kao davateljem kredita imala posla pa je stoga odlučila jedan kvartalni obrok za povrat kredita neposredno platiti u K. te je tako u drugoj polovici 2010. godine otišla u K. te je u centru toga grada ušla u veliku poslovnu zgradu te joj je portir kada mu je predočila vizitkartu na kojoj je bilo napisano ime spomenutog posrednika iz A. uputio na sobu u potkrovlju te zgrade i kada je došla do te sobe primijetila je da je na ulaznim vratima pisalo „kreditni poslovi za zemlje bivše Jugoslavije", a iako govori njemački čini joj se da je ta obavijest bila pisana na hrvatskom jeziku, a kada je nastavno ušla u tu sobu primijetila je da je ista dosta skromne veličine, primjerice poput sudnice i u njoj su se nalazila četiri stola sa postavljenim pločicama pa je tako na jednoj bilo napisano „kreditni poslovi s Hrvatskom", na drugom „kreditni poslovi sa Srbijom", na trećoj „sa Slovenijom" i četvrtom „sa Bosnom" te je ona posredniku za Hrvatsku predala iznos od 9.800,00 € te je on nakon što je preuzeo iznos novca nastavno otišao negdje i donio joj potvrdu da mu je ona predala taj iznos. Nakon što je tuženik pokrenuo predmetni ovršni postupak sastala se sa G. F. te mu priopćila kako je spremna nagodbenim putem riješiti nastalu situaciju na način da tuženik preuzme adaptiranu predmetnu kuću, a da se njoj vrati cjelokupni do tada plaćeni iznos, a pri tomu je posebno naglasila da je u predmetnu kuću bila uložila oko 70.000,00 € više nego što je od tuženika primila, no F. je s tim u svezi rekao da će tu njenu ponudu proslijediti, a nakon toga joj je priopćio da je ista odbijena. Spomenuti kreditni posrednik G. F. živi i radi u P. te se i danas, koliko joj je poznato, bavi sličnim poslovima, time što radi za tvrtku A. … iz R. S.. Tvrdi da nikakve posebne isprave nije pribavljala ili predočavala G. F. već je samo svoju osobnu iskaznicu uručila javnom bilježniku prigodom ovjere Ugovora. Predmetni Ugovor o kreditu preveden je na hrvatski jezik, a obzirom na njeno samo kolokvijalno poznavanje njemačkog jezika, ona isti ne bi potpisala da je bio napisan samo na njemačkom jeziku. Sjeća se kako je na području grada P. na nekoliko mjesta primijetila oglasne letke veličine A4 pa tako i kod prostora za oglašavanje kod nekadašnjeg Hipermarketa Merkator, a na kojima je bilo napisano „austrijski krediti", zatim logo R. te ime i prezime posrednika s kojima ona nije kontaktirala, a na nastavni upit da li se radilo o oglasnim lecima upravo tuženika odgovorila je negativno, odnosno da se osim oznake „austrijski krediti" i loga R. ništa nije navodilo pa je stoga ona imala dojam da se na svim tim oglasnim lecima koje je onda uočila reklamira jedna te ista banka iz A.. Ne sjeća se da li je nakon sklapanja predmetnih Ugovora o kreditima tu činjenicu prijavila Hrvatskoj narodnoj banci.

 

11. Tijekom trajanja ovoga postupka dana 29. srpnja 2017. stupio je na snagu Zakon o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom (Narodne novine broj 72/17, dalje: ZNUK). Odredbom čl. 3. st. 1. toga Zakona propisano je da su ništetni ugovori o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljeni u Republici Hrvatskoj između dužnika i neovlaštenih vjerovnika, dok je odredbom čl. 4. toga Zakona određeno da je ništetan i javnobilježnički akt sklopljen na osnovi ili u svezi s ništetnim ugovorom iz čl. 3. toga Zakona. No, Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj: U-3678/2017 od 3. studenog 2020. pokrenuo postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom te ukinuo Zakon o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom.

 

12.              Uvidom u predmetne Ugovore o kreditu utvrđeno je da je kao mjesto sklapanja ugovora naveden K. slijedom čega proizlazi da je ugovor sklopljen u R. A., u sjedištu tuženika kao ponuditelja, sve sukladno čl. 252. st.2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05,041/08, 125/11,78/15 i 29/18 – dalje ZOO), gdje tuženik ima ovlaštenje obavljati kreditne poslove temeljem odobrenja nadležnog austrijskog tijela bez obzira što je javnobilježnički sporazum potpisan u Hrvatskoj i što se nekretnine koje su predmet osiguranja nalaze u Hrvatskoj. Na ovakav zaključak suda nije od utjecaja navod tužiteljice iz njezina iskaza u dijelu u kojem navodi da je ona ugovor potpisala u P.. Sukladno pak, čl. 28. st.3. Zakona o deviznom poslovanju ("Narodne novine", broj 36/03, 140/05, 132/06, 150/08, 92/09, 133/09,145/10 i 76/13) tuzemnim primateljima kredita izričito je dozvoljeno sklapanje ugovora o kreditu sa stranim kreditnim institucijama. Čak i da je tuženik poslovao u Republici Hrvatskoj i da su ugovori sklopljeni u Republici Hrvatskoj ta činjenica ne bi dovodila do ništetnosti ugovora o kreditu, jer prema čl. 322. st. 2. ZOO ako je sklapanje ugovora zabranjeno samo jedno strani, ugovor je valjan ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu, snosit će odgovarajuće posljedice. Tužiteljica je fizička osoba, državljanka Republike Hrvatske i glede nje u zakonskim i podzakonskim aktima nema nikakve zabrane ili nekih posebnih uvjeta za sklapanje predmetnih ugovor na području Republike Hrvatske. Za tuženika pružanje financijskih usluga neposredno na području Republike Hrvatske može imati stanovite posljedice o kojima odlučuje Hrvatska narodna banka, a koje su propisane Zakonom o kreditnim institucijama ("Narodne novine", br. 159/13,19/15 i 102/15), ali na temelju čl. 322. st. 2. ZOO to nema za posljedicu ništetnost tih ugovora. Dakle, čak i da su ti ugovori bili sklopljeni na području Republike Hrvatske, zahtjev tužiteljice ne bi bio osnovan. Takva posljedica nije propisana, niti Zakonom o bankama, niti Zakonom o kreditnim institucijama sve od 30. rujna 2015. kada je takva posljedica propisana Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (za one pravne odnose nastale nakon njegovog stupanja na snagu) dok su predmetni ugovori sklopljeni 13. lipnja 2007. i 27. lipnja 2008. No, po ocjeni ovoga suda na predmetni se slučaj ne mogu primijeniti odredbe ZNUK iz razloga što su sporni Ugovori o jednokratnim kreditima sklopljeni u K., u R. A., gdje su i zaprimljeni tužiteljičini zahtjevi za dodjelu tih kredita (list 144), gdje su nastavno ti krediti i obrađeni, gdje su sastavljeni primjerci tih Ugovora, gdje su odgovorne osobe tuženika, u mjestu tuženikova sjedišta, vlastoručno potpisale primjerke tih Ugovora i gdje je odobrena isplata osnovom istih (arg. iz čl. 3. st. 1. Zakona o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom). Tuženik je u pravu kada tvrdi da okolnost što on ima sjedište u R. A. ne znači da on ne može poslovati sa subjektima i drugih država pa bi tako i prema odredbi čl. 28. st. 3. Zakona o deviznom poslovanju takav pravni poslovi bili dozvoljeni, obzirom da su se hrvatski rezidenti (u konkretnomu slučaju tužiteljica) mogli (i još uvijek mogu) zaduživati u inozemstvu pa stoga nema uvjeta za primjenu ZNUK i iz razloga što on nije neovlašteni vjerovnik tj. on nije nudio (barem suprotno nije dokazano...) niti pružao usluge odobravanja kredita u Republici Hrvatskoj. Osim toga, a u odnosu na primjenu ZNUK, valja reći da je Sud Europske unije u Luksemburgu u predmetu broj C-630/17 (na koji upućuje i Županijski sud u Puli-Pola u svom rješenju Gž-1045/2018) donio presudu 14. veljače 2019. kojom je odlučeno da čl. 56. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (dalje:UFEU) treba tumačiti na način da mu se protivi propis države članice učinak kojega je, između ostalog, to da su ugovori o kreditu i na njima utemeljeni pravni poslovi sklopljeni na državnom području te države članice između dužnika i vjerovnika sa sjedištem u drugoj državi članici koji ne raspolažu odobrenjem koje nadležna tijela prve države članice izdaju za obavljanje njihove djelatnosti na njezinu državnom području ništetni od dana svojeg sklapanja, čak i ako su bili sklopljeni prije stupanja na snagu navedenog propisa. Naime, iz navedene odluke Suda Europske Unije proizlazi da je Ugovoru o funkcioniranju Europske unije protivna i odredba čl. 10. st. 1. ZNUK kojim je propisano da su ništetni ugovori o kreditu s međunarodnim obilježjima koju su sklopljeni u Republici Hrvatskoj između dužnika i neovlaštenih vjerovnika i prije stupanja na snagu toga Zakona (pri čemu je neovlašteni vjerovnik pravna osoba koja je ugovorom o kreditu s međunarodnim obilježjem odobrila kredit dužniku, a na dan sklapanja ugovora s međunarodnim obilježjem ima upisano sjedište izvan Republike Hrvatske i nudi ili pruža usluge odobravanja kredita u Republici Hrvatskoj, iako za pružanje tih usluga ne ispunjava uvjete propisane posebnim propisom, odnosno ne raspolaže propisanim odobrenjima i/ili suglasnostima nadležnih tijela Republike Hrvatske). Stoga se navedena odredba čl. 10. st. 1. ZNUK u konkretnom slučaju ne bi mogla primijeniti sve i da je predmetni Ugovor sklopljen u Hrvatskoj. Ovo i stoga što je  Ustavni sud Republike Hrvatske tijekom trajanja ovog ponovljenog suđenja pokrenuo postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom te ukinuo Zakon o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom, dana 3. studenog 2020.

 

13.               Stoga je preostalo sporno pravno pitanje da li su ti Ugovori ništetni obzirom na sadržaj, s tim u svezi, drugih pravnih propisa. Po ocjeni ovoga suda predmetni Ugovori nisu ništetni, jer niti jednim zakonom, koji je moguće primijeniti na predmetni slučaj, nije predviđena takva pravna posljedica, dakle ni Zakonom o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO) (arg. iz čl. 322. st. 2. ZOO-a) niti Zakonom o bankama ili nekim trećim. Osim toga, odredba čl. 19.j Zakona o Izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/15) koji je predvidio ništetnost ugovora o kreditu koje je sklopio vjerovnik koji nema odobrenje za pružanje usluga potrošačkog kreditiranja, ne može se primijeniti u konkretnomu slučaju, jer je Zakon o Izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju stupio na snagu 30. rujna 2015. godine i ne može se, u navedenoj odredbi, primijeniti retroaktivno. Kreditna sposobnost, odnosno nesposobnost na koju se poziva u svom iskazu tužiteljica, sama po sebi nije jedan od uvjeta za ništetnost ugovora o kreditu, jer je rizik povrata kredita rizik i banke koja je kredit dala, a protivno moralu bilo bi davanje kredita iskorištavanjem teške situacije dužnika radi preuzimanja njegove imovine, u slučaju velikog nesrazmjera između odobrenog kredita i vrijednosti imovine, što u konkretnom slučaju nije dokazano. Osim toga tužiteljica nije dokazala da bi Ugovori o kreditu predstavljali lihvarski (zelenaški) ugovor, sukladno čl. 329. ZOO, a niti po odredbama austrijskog prava. Što se tiče Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama solemniziranog po javnom bilježniku D. krajcaru iz P., očitovanje je sastavljeno u obliku javnobilježničkog akta, a stranke su upozorene ne pravne posljedice pravnog posla pa kako je javnobilježnički akt sastavljen sukladno čl. 2. i čl. 54. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine", br. 78/93, 29/94, 16/07, 75/09 i 120/16) nisu dokazano da bi javnobilježnički akt bio ništetan.

Naime, niti iz jednog u postupku provedenog dokaza ne proizlazi da je tuženik na području Republike Hrvatske oglašavao pružanje svojih usluga niti iz sadržaja u postupku provedenih dokaza proizlazi da je spomenuti „posrednik“ G. F. u ikakvom pravnom odnosu s tuženikom. Sud je raspravnim rješenjem od 14. studenog 2017. odbio tužiteljičin dokazni prijedlog glede saslušanja svjedoka G. F., obzirom da je isti predložen nepravodobno, nakon zaključenja prethodnog postupka, a s tim u svezi istaknute okolnosti tužiteljice po punomoćniku da je ona očekivala da će sud prihvatiti njen prijedlog za odgodu pripremnog ročišta od 17. svibnja 2017. (i da će stoga bit u mogućnosti na nastavnomu ročištu istaknuti takav dokazni prijedlog...) nemaju nikakav pravno relevantni značaj, uzimljući u obzir da se po odredbama ZPP-a pripremno ročište može odgoditi samo jedanput te obzirom na činjenicu da je upravo prethodno pripremno ročište od 16. veljače 2017. bilo odgođeno na prijedlog stranaka pa je stoga tužiteljica (odnosno njen punomoćnik) već tada znala ili morala znati da zbog pokušaja mirnog rješenja spora nije moguće još jedanput odgoditi pripremno ročište jer bi to bilo protivno zakonskoj odredbi iz čl. 291. st. 4. ZPP-a. Stoga je neosnovan tužiteljičin tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti tih Ugovora te, s tim u svezi, brisanje upisanih tereta osnovom istih. No, samo uzgred, valja istaknuti i da je zahtjev za brisanje upisanih tereta „temeljem sporazuma i kredita" neosnovan i zbog njegove neodređenosti (tu je tuženik u pravu), jer u tužbenomu zahtjevu nije jasno i određeno navedeno o kakvim se konkretnim teretima radi, da bi takav zahtjev uopće bio pogodan (provediv) u zemljišnoknjižnom postupku (u slučaju možebitnog prihvaćanja tužbenog zahtjeva). Iz navedenih je razloga valjalo prvopostavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti odbiti kao neosnovan i presuditi kao u st. I. izreke ove presude.

 

14. Tužiteljica je u eventualnoj kumulaciji postavila i drugopostavljeni eventualnokumulirani tužbeni zahtjev osnovom kojega traži stavljanje izvan snage spomenutih Ugovora o kreditu uz utvrđenje da su isti bez pravnog učinka te proglašenje nedopuštenosti ovrhe u predmetu Općinskog suda u Puli – Pola pod poslovnim brojem Ovr-…, uz obvezivanje Zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Puli-Pola glede brisanja upisanih tereta temeljem Sporazuma o osiguranju založnog prava na nekretninama radi osiguranja novčane tražbine solemniziranih i potvrđenih po javnom bilježniku D. K. pod poslovnim brojem OU … od dana ... i pod poslovnim brojem OU … od dana ...., u roku osam dana od dana pravomoćnosti te presude i to nad nekretninama opisanim i upisanim u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Puli-Pola označenim kao: vrt površine m2 upisan kao k. č. br. 1076 u zk. ul. br. 611 k.o. P. te kuća i dvorište površine m2 upisani kao k. č. br. 1850/ZGR u zk. ul. br. 611 k.o. P..               Iz istovjetnih, prethodno spomenutih razloga, osnovom kojih je odbijen kao neosnovan tužiteljičin prvopostavljeni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti predmetnih Ugovora i brisanje upisanih tereta, valjalo je u cijelosti odbiti kao neosnovan i drugopostavljeni evenutalnokumulirani tužbeni zahtjev, dok je zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti odnosne ovrhe neosnovan prije svega, iz razloga što tužiteljica nije bila ni upućena na pokretanje takvoga postupka, a što je nužna procesna pretpostavka za traženje takve pravne zaštite.

 

              15. Obzirom na neuspjeh u sporu tužiteljice, valjalo je u cijelosti odbiti kao neosnovane zahtjeve tužiteljice i umješača za naknadu parničnog troška. Tuženik je u cijelosti uspio u sporu pa mu je stoga tužiteljica, prema odredbi iz čl. 154. st. 1. ZPP-a, dužna naknaditi cjelokupni parnični trošak u iznosu od 197.925,00 kn, a koji se sastoji od troškova zastupanja po punomoćniku – odvjetniku (odmjerenih za sastav odgovora na tužbu – po tbr. 8. t. 1., za sastav podneska od 28. studenog 2017. – po tbr. 8. t. 3., za zastupanja na ročištima od 17. svibnja 2017., 6. studeni 2019., 15. lipnja 2020., 18. ožujka 2021. – po tbr. 9. t. 2. te za zastupanja na ročištima od 14. rujna 2017., 14. studenog 2017. i 8. listopada 2021. – po tbr. 9. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika – ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14 i 118/14), a koji je trošak zastupanja, uvećan za PDV, dok je u preostalomu dijelu, u visini od 167.475,00 kn, tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška odbijen kao neosnovan. Tuženiku nije priznat zatraženi trošak sastava podneska neposredno zaprimljenog na ročištu od 14. rujna 2017. jer se radi o sadržajno nepotrebnoj radnji koja je u cijelosti mogla biti izvršena na ročištu na kojemu je taj podnesak predan (arg. iz čl. 155. st. 1. ZPP-a), zatim podneska odgovor na žalbu jer je žalba tužiteljice bila prihvaćena, te podneska od 11. rujna 2017. jer je riječ o podnesku za koji je ocjenjeno da nije bio nužan za vođenje ovog parničnog postupka. Što se tiče zastupanja na ročištima  14. rujna 2017., 14. studenog 2017. i 8. listopada 2021. valja istači da tuženika pripada pravo na naknadu, ali ne kao je on to zatražio prema Tbr.9.1. već prema Tbr. 9.2 kako mu je i dosuđeno. Zbog navedenog odlučeno je kao izreci ove presude.             

 

 

U Puli, 22. studenog 2021.

 

                                                                                                                                               S u d a c

                                                                                                                                               Andrijana Modrušan

 

 

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave presude za stranku koja je bila uredno pozvana na ročište za objavu, a za stranku koja nije bila uredno pozvana na ročište za objavu taj rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba se podnosi ovom sudu, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

 

 

Dostaviti:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.
3. umješaču po ODO Pula-Pola