-1-

Poslovni broj: 4 Us I-567/2021-7

 

 

 

 

 

 

  Poslovni broj: 4 Us I-567/2021-7

 

 

 

  U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Valentini Grgić Smoljo, uz sudjelovanje zapisničarke Zdenke Raiz, u upravnom sporu tužitelja P. d.o.o. B., kojeg zastupa zakonska zastupnica B. R., a istu opunomoćenik B. H., odvjetnik u V., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnoga sektora za drugostupanjski upravni postupak, Frankopanska 1, Zagreb, kojeg zastupa opunomoćenik V. R., službena osoba, radi poreznoga nadzora, 22. studenoga 2021.,

 

p r e s u d i o  j e

 

1.                 Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja

Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnoga sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-471-02/20-01/190, URBROJ: 513-04-21-2 od 30. ožujka 2021. i poreznoga rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda O. KLASA: UP/I-471-02/20-01/37, URBROJ: 513-07-14-02-05/5-20-1 od 31. ožujka 2020.

 

2.               Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnoga spora.

 

Obrazloženje

 

1.                 Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-471-02/20-01/190, URBROJ: 513-04-21-3 od 30. ožujka 2021. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv poreznoga rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnoga ureda O. KLASA: UP/I-471-02/20-01/37, URBROJ: 513-07-14-02-05/5-20-1 od 31. ožujka 2020., kojim je tužitelju utvrđena, za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2018., obveza poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 1.919.436,66 kn s pripadajućom kamatom te kojim je tužitelju naložena uplata navedenoga iznosa s pripadajućom kamatom, kao i provedba odgovarajućih knjiženja u poslovnim knjigama koja se odnose na utvrđenu obvezu, nakon izvršenih uplata.
2.                 Tužitelj u tužbi navodi kako pobijano rješenje tuženika, a niti prvostupanjsko porezno rješenje nisu valjano obrazložena. Ističe kako nije točna tvrdnja tuženika da je knjigovodstvena dokumentacija tužitelja nevjerodostojna, tim više što su ulazni računi tužiteljevih dobavljača uredni, a svaki je ispostavljen nakon što je  kupljena roba u cijelosti isporučena. Smatra kako je zahtjev da bi svaki trgovac trebao od svoga dobavljača tražiti račun kojim je dobavljač stekao robu paradoksalan, nemoguć i nezakonit, dok tuženik nije obrazložio koji bi podaci iz knjigovodstva tužitelja bili netočni. Ukazuje kako je neosnovan navod tuženika da tužiteljevi dobavljači predstavljaju nestajuće trgovce, koji nisu bili u posjedu robe jer nisu njezini vlasnici i da je stoga isporuka robe fiktivna ili je vršena od strane druge osobe. Napominje kako je uobičajeno da nakupci kupuju robu od poljoprivrednih proizvođača i prodaju ju prerađivaču ili trgovcu, bez da roba pritom u svakoj transakciji bude predavana u neposredan posjed kupca. Iznosi kako tuženik pogrešno tumači odredbu članka 57. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, jer je isporuka robe doista obavljena, tužitelj nije u obvezi vršiti "dubinsku analizu" svakoga pojedinog komitenta, postupao je u dobroj vjeri i nije imao razloga sumnjati da neki od poslovnih partnera ne plaćaju PDV, da su tzv. nestajući trgovci, da nemaju zaposlenih i da su njihove odgovorne osobe nedostupne. Smatra kako nema osnove za primjenu presude Suda Europske unije u predmetu Alex Kittel, jer se radi o drukčijem činjeničnom stanju, kao i o drukčijim pravnim stavovima Suda. Navodi kako su ispostavljeni računi knjigovodstveno financijski opravdani, jer se radi o vrlo dinamičnim poslovnim događajima koji su se zaista dogodili, dok roba uopće ne mora mijenjati lokaciju. Ističe kako provjeru poslovnih partnera vrši putem servisa poslovna.hr, Sudski registar i FINA, dok za njihovu dubinsku provjeru nema niti zakonske niti praktične mogućnosti, a nerazumni su kriteriji poreznoga tijela da tužitelj takvu provjeru treba vršiti, što potvrđuje i Sud Europske unije u svojim odlukama. Predlaže da sud pribavi spis Općinskoga državnog odvjetništva u V. poslovni broj: Kis-DO-59/2020, u kojem se nalazi financijsko-knjigovodstveno vještačenje poslovanja tužitelja tijekom 2018. godine, a ako sud to ne prihvati, da sam provede vještačenje na okolnost utvrđenja vjerodostojnosti knjigovodstvene dokumentacije tužitelja te na okolnost jesu li predmetni poslovni događaji doista i nastali. Također, na okolnost poslovanja tužitelja predlaže i saslušanje zakonske zastupnice tužitelja B. R. S obzirom na navedeno predlaže Sudu poništiti osporavana rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela uz naknadu troška upravnoga spora.
3.                 U odgovoru na tužbu tuženik navodi kako u cijelosti ostaje kod pobijanoga rješenja iz razloga navedenih u obrazloženju istoga. Stoga predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev.
4.                 Dana 17. studenoga 2021. pred ovim Sudom je održana javna rasprava u prisutnosti opunomoćenika tužitelja i službene osobe tuženika te je u skladu s člankom 6. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21., dalje: ZUS), pružena mogućnost strankama izjasniti se o navodima protivne stranke te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora. Opunomoćenik tužitelja je na raspravi ostao kod navoda tužbe i dokaznim prijedlozima iz iste te je predao u spis i za protivnu stranu nalaz i mišljenje sudskog vještaka D. H. iz ožujka 2021. sačinjenog u vezi vjerodostojnosti knjigovodstvene dokumentacije na temelju koje je tužitelj koristio umanjenje porezne obveze za razdoblje lipanj i srpanj 2018., a koji nalaz i mišljenje je pribavljeno po nalogu Općinskog državnog odvjetništva u V., za potrebe kaznenog postupka protiv odgovorne osobe tužitelja i dr., u predmetu broj: Kis-DO-59/2020. Budući da je taj dokazni prijedlog sadržan u tužbi, odnosno tužitelj je zatražio da Sud pribavi predmetni vještački nalaz, od istoga je tužitelj odustao. Ostao je kod dokaznog prijedloga za saslušanjem zakonske zastupnice tuženika te provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja radi utvrđenja činjenica jesu li poslovni događaji na temelju koji su sačinjeni vagarski listovi, otpremnice, skladišne primke i računi stvarno nastali poslovni događaji. Službena osoba tuženika je na raspravi ostala kod navoda iz obrazloženja osporavanog rješenja te se nije posebno izjasnila na navode iz dostavljenog stručnog mišljenja budući da je isto dostavljeno tek na ročištu iako je bilo dostatno vremena taj nalaz dostaviti tuženiku ranije. Uz to je ustvrdio da za predmetno vještačenje knjigovodstvene dokumentacije nije jasno pod kojim uvjetima i na koje okolnosti je traženo, kao niti s kojim ciljem i iz kojih razloga je provedeno pa s obzirom na preširoki pojam vještačenja je predložio da se isto ne uzme u obzir. Ujedno se protivio i predloženom saslušanju zakonske zastupnice tužitelja smatrajući isto nepotrebnim budući da je ista aktivno sudjelovala u provedenom postupku i imala mogućnost iskazivanja. Opunomoćenik tužitelja je predložio Sudu usvojiti tužbeni zahtjev uz naknadu troška upravnog spora u iznosu od 2.500,00 kn za sastav tužbe i istog iznosa za pristup na ročište, sve uz pripadajući iznos PDV-a.
5.                 U dokaznom postupku Sud je izvršio uvid u svu dokumentaciju koja je priložena sudskom spisu i spisu upravnog postupka te je na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, a u skladu s odredbom članka 55. stavka 3. ZUS-a, utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
6.                 Iz podataka spisa upravnoga postupka proizlazi kako je Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Porezna uprava, Područni ured O. 16. ožujka 2020. sastavio zapisnik KLASA: 471-02/20-01/62, URBROJ: 513-07-14-02-05/5-20-5 o obavljenom poreznom nadzoru obračunavanja, evidentiranja, prijavljivanja i plaćanja poreza na dodanu vrijednost kod tužitelja, za razdoblje poslovanja od 1. siječnja do 31. prosinca 2018., kojim su utvrđene nepravilnosti pobliže opisane tim zapisnikom, na koji je tužitelj izjavio prigovor, čije navode porezno tijelo nije uvažilo.
7.                 Tijekom poreznoga nadzora porezno tijelo je utvrdilo kako je tužitelj najveće prihode od prodaje iskazao na temelju izlaznih računa ispostavljenih kupcima T. d.o.o. u iznosu od 33.047.903,74 kn, M. I. R. d.o.o. u iznosu od 29.494.230,01 kn i X. d.o.o. u iznosu od 1.103.866,07 kn. Isporuke kupcu T. d.o.o. odnosile su se najvećim dijelom na isporuke sojine sačme, stočnoga ječma, pšenice, sojinoga zrna, uljane repice i suncokreta zrno u vrijednosti od 26.289.485,30 kn bez PDV – a, uknjižene kao roba na veleprodajnom skladištu. Prema ulaznim računima, tužitelj je nabavio stočni ječam, pšenicu i uljanu repicu u ukupnom iznosu od 9.597.189,89 kn (osnovica 7.677.753,23 kn, PDV 1.919.436,66 kn) od dobavljača O. d.o.o., A. d.o.o., D. d.o.o., A. K. j.d.o.o. i A. O. j.d.o.o.
8.                 Vezanim nadzorom kod tih dobavljača, čija je odgovorna osoba strani državljanin, a u cilju potvrde vjerodostojnosti isporuke te odbitka pretporeza po ulaznim računima tih dobavljača, porezno tijelo je utvrdilo da je odgovorna osoba nedostupna poreznom tijelu, da ta društva nemaju zaposlenih, da na adresi sjedišta ne obavljaju djelatnost, da ne podnose PDV obrasce te da uplate na žiro-račun čine uplate tužitelja, a isplate se odnose na podignutu gotovinu sa žiro-računa i dane pozajmice odgovornoj osobi. Porezno tijelo je također utvrdilo kako se za robu po ulaznim računima tih dobavljača otkup vršio na nekoliko lokacija i to: S. V. d.d., V. (otkup pšenice, uljane repice i ječma), Skladište T. d.o.o., H., N. (otkup uljane repice), Skladište K. (otkup pšenice), Skladište P. V. (otkup uljane repice). K tome, na vagarskim listovima-primkama od strane primatelja robe, na otpremnicama tužitelja i otpremnicama naprijed navedenih dobavljača - nestajućih trgovaca te na ulaznim i izlaznim računima navedeni su istovjetni podaci o registarskim oznakama vozila i vozačima.
9.                 Porezno tijelo je tijekom postupka uzelo izjave osoba koje su navedene kao prijevoznici.

9.1.                        Tako je B. T. izjavio kako je naručitelj prijevoza bilo društvo A. O. j.d.o.o. i A. K. j.d.o.o., a robu je preuzimao od seljaka na njivama dok je upute o mjestu preuzimanja dobivao putem telefona. Za istu robu tužitelj mu je dostavljao otpremnice za društvo T. d.o.o., a vozio ju je do otkupnih mjesta u V., H. i V. Za izvršenu uslugu prijevoza nije izdao račun.

9.2.                        R. L. je izjavio kako se ne sjeća tko mu je dao nalog za prijevoz, a misli da je to bilo društvo T. d.o.o., s kojim se nije mogao dogovoriti oko plaćanja te mu nije niti izdalo račun za navedeni prijevoz, s time da podataka o mjestu preuzimanja robe nema.

9.3.                        I. V. je izjavio kako je vršio prijevoz pšenice po ulaznim računima društva A. O. j.d.o.o. iz K. u silos V. na poziv izvjesnog S. K., koji je stupio u kontakt s njihovim vozačem J. C. Prijevoz nije fakturiran.

9.4.                        Za svaku turu u silosu V. gđa B. iz društva tužitelja je izdala papire za pšenicu na ime firme P., kupac je T. d.o.o., dok podataka o točnom preuzimanju (porijeklu) robe nema.

9.5.                        I. S. je izjavio kako je prijevoz po ulaznim računima nestajućih dobavljača vršio po nalogu društva T. d.o.o., a naručitelj usluge su bili tužitelj i društvo T. d.o.o. Robu je preuzimao u K., na prostoru koji se nalazi u posjedu OPG K. Kako se radi o robi, koju je tužitelj dalje fakturirao kupcu društvu T. d.o.o., morao je imati saznanja o mjestu otpreme, odnosno preuzimanju (porijeklu) robe.

10.            Pojedine prijevoze po ulaznim računima od nestajućih trgovaca izvršio je vozač D. M., djelatnik tužitelja, s time da nema podatka o točnom mjestu preuzimanja (porijeklu) robe, a kako je prijevoz robe do otkupnog mjesta izvršio djelatnik tužitelja, tužitelj je morao imati saznanja o mjestu otpreme, odnosno preuzimanju (porijeklu) robe.
11.            Nadalje, u postupku je utvrđeno da isporuke nisu obavljene kako je to iskazano na međusobno ispostavljenim računima, a na temelju takvih računa nije dopušten odbitak pretporeza te je stoga tužitelju po ulaznim računima navedenih nestajućih dobavljača osporen pretporez u iznosu 1.919.436,66 kn, primjenom odredbi članka 57. i 58. Zakona o porezu na dodanu vrijednost te pozivom na presudu u predmetu Suda Europske unije Kittel i Recolta Recycling.
12.            Porezno tijelo je nadalje zaključilo kako je tužitelj, po ulaznim računima nestajućih trgovaca, odnosno naprijed navedenih dobavljača, kojima su fakturirane žitarice, koristio pravo na odbitak pretporeza, dok dobavljači PDV obračunat na svojim izlaznim računima nisu uplatiti u državni proračun.
13.            Tijekom nadzora je utvrđeno i da za fakturirane isporuke ne postoji dokumentacija o porijeklu odnosno dokumentacija o nabavi robe, dakle nema dokaza kako su dobavljači bili u posjedu fakturirane robe, da prema dokumentaciji o prijevozu do otkupnih i prodajnih mjesta – silosa nema podatka o točnom mjestu preuzimanja robe, da je prema izjavi jednoga od prijevoznika riječ o robi od seljaka s njiva, slijedom čega je porezno tijelo zaključilo kako su dobavljači u ovom lancu dodani samo radi izdavanja računa s PDV-om, jer se PDV kao pretporez ne bi mogao odbiti od individualnih proizvođača koji nisu u sustavu PDV-a, odnosno da dobavljači stvarno ne isporučuju robu već su tu samo "papirnato" radi izdavanja računa za potrebe nezakonitoga korištenja prava na odbitak pretporeza tužitelja, da je riječ o dobavljačima koji su osnovani u godini fakturiranja ili godini prije, koji su nakon takvoga fakturiranja brisani iz sudskoga registra/ili je otvoren stečaj te da prijevoznici nisu ispostavili račune za prijevoze.
14.            Iz navedenoga proizlazi kako su se dobra izravno dovozila odnosno otkupljivala od raznih poljoprivrednih gospodarstava koja nisu u sustavu PDV-a pa su se između njih i tužitelja (i njegovoga kupca) pojavljivali ranije navedeni nestajući dobavljači kako bi formalno fakturirali ta dobra kao svoja, iako u posjedu istih nisu nikada bili niti imaju dokaza od koga su ih nabavili. Potom je tužitelj na temelju takvih ulaznih računa dobavljača koristio pravo na odbitak PDV-a kao pretporeza, koji PDV dobavljači nisu platili u Državni proračun te potom ta ista dobra je fakturirao kupcu koji je ponovno koristio pravo na odbitak pretporeza.

Pri tome, predmet oporezivanja fakturirane su isporuke po ulaznim računima navedenih dobavljača, po kojim računima je tužitelj nezakonito odbio pretporez, jer je za priznavanje prava na odbitak pretporeza odlučno je li isporuka dobara ili usluga stvarno i izvršena od strane drugoga poreznog obveznika - izdavatelja računa. Dobavljači - izdavatelji računa nisu uplatili PDV u Državni proračun, dok je tužitelj na temelju tih računa koristio pretporez.

15.            Iz činjenica utvrđenih poreznim nadzorom zaključeno je da se radilo o fakturiranju između društava koja su uključena u prijevarne radnje vezane uz PDV, dok tužitelj nije postupao s pažnjom dobroga gospodarstvenika, jer je pravo na pretporez iskazao na temelju nevjerodostojnih knjigovodstvenih isprava, dok zaračunate isporuke moraju biti i stvarno izvršene, što se dokazuje vjerodostojnim knjigovodstvenim ispravama, a vjerodostojna isprava je samo ona koja potpuno i istinito odražava nastali poslovni događaj, na način da se iz nje može utvrditi mjesto i vrijeme njezina sastavljanja i njezin materijalni sadržaj, što znači narav, vrijednost i vrijeme nastanka poslovne promjene povodom koje je sastavljena, u smislu članka 66. stavka 3. Općega poreznog zakona.
16.            Porezno tijelo je istaknulo i da dobavljači nemaju dokaza o nabavci robe fakturirane tužitelju odnosno da su istu prethodno prije fakturiranja posjedovali pa je u upravnom postupku utvrđeno, a imajući u vidu i jedno od pravnih načela po kojem nitko ne može na drugoga prenijeti više prava nego što ga sam ima, da je tužitelju pravilno osporeno pravo na odbitak pretporeza. Također, porezno tijelo je ukazalo na svoju obvezu da je ovlašteno i dužno u svemu ispitati robni tijek te nesporno utvrditi jesu li isporuke prikazane na računima dosta i izvršene od izdavatelja računa, jer pravo na odbitak pretporeza jest i ostaje samo pravo, koje nema apsolutni karakter, već je i po zakonskoj definiciji vezano za ispunjenje uvjeta za konzumaciju istoga.
17.            Tuženik i prvostupanjsko tijelo su se pozvali na presudu Suda Europske unije u predmetu broj: C-342/87 od 13. prosinca 1989. u predmetu Genius Holding BV, prema kojoj se "pravo poreznoga obveznika na odbitak PDV-a prema 6. Direktivi (77/388), a vezano uz isporuku dobara ili usluga od strane drugoga poreznog obveznika može iskoristiti prema članku 17 (2) (a) Direktive samo na porez koji se odnosi na stvarno izvršenu isporuku dobara ili usluga koje podliježu PDV-u ili koje su već plaćene po dospijeću. Pravo na odbitak PDV-a ne primjenjuje se na porez koji je plativ samo zato što je naznačen na računu.". K tome, navedeno je i kako je Sud Europske unije pod brojem: C-439/04 donio 6. srpnja 2006. presudu u predmetu Kittel i Recolta Recycling, dok prema toj presudi osoba "koja je znala ili je trebala znati da kupnjom proizvoda ili usluge sudjeluje u prijevari povezanoj s PDV-om smatrati će se sudionikom u toj prijevari, bez obzira da li je prodajom te robe ostvarila kakvu zaradu ili nije". U smislu Šeste Direktive, tj. Direktive vijeća77/388/EEZ, navedena presuda znači da se PDV može naplatiti od svake takve osobe koja je sudjelovala u predmetnoj prijevari, odnosno može joj se uskratiti pravo na odbitak pretporeza.
18.            Iz  navedenoga, kao osnovna obilježja za osporavanje prava na odbitak pretporeza, u smislu presude Kittel, proizlaze slijedeće odlučne činjenice: je li došlo do prijevarne utaje, je li transakcija bila "povezana" s tom prijevarnom utajom te je li porezni obveznik, kada je ušao u transakciju znao ili je slijedom objektivnih okolnosti morao znati da je ta transakcija povezana s prijevarnom utajom PDV-a, dok činjenice utvrđene tijekom poreznoga nadzora nedvojbeno ukazuju kako je tužitelj znao i mogao znati da sudjeluje u prijevarnim aktivnostima kojima je cilj izbjegavanje plaćanja PDV-a te je tužitelju pretporez osporen i iz drugih razloga, jer je pravo na pretporez iskazao na temelju nevjerodostojnih knjigovodstvenih isprava.
19.            Kako je tijekom poreznoga nadzora utvrđeno da je tužitelj primio račune za robu, a nema dokaza da je upravo osoba koja je izdala račune izvršila i isporuku, odnosno računi se temelje na neistinitim transakcijama pa stoga isporuka nije uopće izvršena ili je izvršena od strane druge osobe, zaključeno je da tužitelj nema pravo na odbitak pretporeza te mu je to pravo osporeno. Time je zapravo došlo do prijevarne utaje PDV-a te  su robne transakcije tužitelja povezane s prijevarnom utajom, a kako je poreznim nadzorom utvrđeno da je tužitelj znao ili trebao znati da sudjeluje u prijevarnim radnjama i da je svojim postupcima i radnjama postao sudionik u poreznoj prijevari, nisu zadovoljeni uvjeti za priznavanje iskazanoga pretporeza kod tužitelja.
20.            Prema odredbi članka 4. stavka 1. točke 2.a) Zakona o porezu na dodanu vrijednost (Narodne novine, broj 73/13., 148/13., 143/14. i 115/16.) predmet oporezivanja PDV-om je stjecanje dobara unutar Europske unije koje u tuzemstvu obavi uz naknadu porezni obveznik koji djeluje kao takav ili pravna osoba koja nije porezni obveznik, ako je prodavatelj (isporučitelj) porezni obveznik koji djeluje kao takav u drugoj državi članici i koji u skladu s propisima te države članice nije oslobođen obračunavanja PDV-a kao mali porezni obveznik i na njega se ne odnose odredbe članka 13. stavaka 3., 4. i 10. ovoga Zakona.
21.            U skladu s odredbom članka 57. stavka 2. Zakona o porezu na dodanu vrijednost porezni obveznik može odbiti pretporez u skladu s odredbama članaka 58., 59., 60., 61. i 62. ovoga Zakona.
22.            U skladu s odredbom članka 58. Zakona o porezu na dodanu vrijednost porezni obveznik ima pravo od PDV-a, koji je obvezan platiti, odbiti iznos PDV-a (pretporez) koji je obvezan platiti ili ga je platio u tuzemstvu za isporuke dobara ili usluge koje su mu drugi porezni obveznici obavili za potrebe njegovih oporezivih transakcija (stavak 1.). Pretporez je iznos PDV-a koji porezni obveznik treba platiti ili je plaćen u Republici Hrvatskoj pri uvozu i iznos PDV-a koji je plaćen temeljem članka 75. stavka 1. točaka 6. i 7. te članka 75. stavaka 2. i 3. ovoga Zakona (stavak 2.). Porezni obveznici, osim iznosa pretporeza navedenih u stavku 1. i 2. ovoga članka, mogu odbiti i sljedeće iznose: 1. PDV koji treba platiti na stjecanje dobara unutar Europske unije prema članku 4. stavku 1. točki 2.a) i članku 9. stavcima 3. i 4. ovoga Zakona, 2. PDV koji treba platiti prema članku 10. stavku 4. ovoga Zakona (stavak 3.). Porezni obveznik ne može odbiti pretporez sadržan u računima za primljena dobra i obavljene usluge što ih koristi za isporuke dobara i obavljanje usluga: 1. oslobođenih plaćanja PDV-a u tuzemstvu prema člancima 39., 40. i 114. ovoga Zakona, 2. u inozemstvu, koje bi prema člancima 39., 40. i 114. ovoga Zakona bile oslobođene PDV-a da su obavljene u tuzemstvu (stavak 4.). Porezni obveznik može odbiti pretporez koji se odnosi na dobra i usluge nabavljene za transakcije koje se odnose na djelatnosti iz članka 6. stavka 2. ovoga Zakona, obavljene izvan Republike Hrvatske, a za koje bi postojalo pravo na odbitak pretporeza da su obavljene u Republici Hrvatskoj (stavak 5.). Porezni obveznik može odbiti pretporez koji se odnosi na isporuke dobara i usluge iz članka 41. stavka 1., članka 43., članka 44. stavka 1. točke 35. i članaka 45., 46., 47., 48., 49., 51., članka 52. stavaka 1. i 2. te članaka 53. i 93. ovoga Zakona (stavak 6.). Porezni obveznik može odbiti pretporez koji se odnosi na transakcije koje su oslobođene PDV-a prema odredbama članka 40. stavka 1. točaka a), b), c), d), e) i f) ovoga Zakona, ako primatelj usluga ima sjedište izvan Europske unije ili ako se te transakcije izravno odnose na dobra namijenjena izvozu (stavak 7.). Ako se radi o nekretninama ili drugim gospodarskim dobrima koja su dio poslovne imovine poreznog obveznika i koja se koriste i za potrebe poslovanja poreznog obveznika i za njegove privatne potrebe ili za privatne potrebe njegovih zaposlenika ili općenito u druge svrhe osim za potrebe obavljanja njegove djelatnosti, PDV se može odbiti samo u dijelu koji se koristi u poslovne svrhe poreznog obveznika (stavak 8.).
23.            Člankom 60. stavkom 1. točkom b) Zakona o porezu na dodanu vrijednost propisano je da porezni obveznik može odbiti pretporez za isporuku dobara ili usluga, ako su ispunjeni sljedeći uvjeti: da ima račun u vezi s isporukom dobara i usluga, izdan u skladu s odredbama članaka 78., 79., 80. i 81. ovoga Zakona, osim u slučaju iz točke c) ovoga stavka.
24.            Iz odredbe članka 11. stavka 1. Općega poreznog zakona (Narodne novine, broj: 115/16.) proizlazi kako se porezne činjenice utvrđuju prema njihovoj gospodarskoj biti.
25.            Prema odredbi članka 12. Općega poreznog zakona ako se prividnim pravnim poslom prikriva neki drugi pravni posao, tada je osnova za utvrđivanje porezne obveze prikriveni pravni posao.
26.            Člankom 65. Općega poreznog zakona propisano je da se knjigovodstvo mora voditi u skladu s propisima i na način da stručna treća osoba može u primjerenom roku steći pregled nad poslovanjem poduzetnika te nastankom, razvojem i okončanjem poslovnih događaja.
27.            U skladu s odredbom članka 66. Općega poreznog zakona knjiženja i druga evidentiranja treba obavljati potpuno, točno, pravodobno i uredno. Primitke i izdatke blagajne (gotovinski promet) treba bilježiti slijedom njihova nastanka svakodnevno (stavak 1.). Bilježenje podataka u poslovne knjige mora se temeljiti na urednim i vjerodostojnim knjigovodstvenim ispravama (stavak 2.). Smatra se da je isprava za knjiženje uredna kad se iz nje nedvosmisleno može utvrditi mjesto i vrijeme njezina sastavljanja i njezin materijalni sadržaj, što znači narav, vrijednost i vrijeme nastanka poslovne promjene povodom koje je sastavljena. Vjerodostojna je isprava ona koja potpuno i istinito odražava nastali poslovni događaj (stavak 3.). Knjiženja i druga evidentiranja ne smiju se mijenjati na način da se prvotni sadržaj više ne može utvrditi. Ne smiju se obaviti ni izmjene takvog značaja da je neizvjesno jesu li provedene odmah ili naknadno (stavak 4.). Evidencije o dnevnom gotovinskom prometu moraju se voditi na mjestu na kojem se ti primici ostvaruju i u svakom trenutku moraju biti dostupne poreznom tijelu u postupku poreznog nadzora (stavak 5.).
28.            Prema odredbi članka 8. Zakona o računovodstvu (Narodne novine, broj: 78/15., 120/16. i 116/18.) knjigovodstvena isprava je svaki interno ili eksterno sastavljen pisani dokument ili elektronički zapis o poslovnom događaju, te isti čini osnovu za unos podataka o poslovnom događaju u poslovne knjige (stavak 1.).  Knjigovodstvena isprava mora nedvojbeno i istinito sadržavati sve podatke o poslovnom događaju (stavak 2.). Knjigovodstvena isprava mora sadržavati sljedeće: 1. naziv i broj knjigovodstvene isprave ili jedinstvenu identifikacijsku oznaku knjigovodstvene isprave, 2. opis sadržaja poslovnog događaja i identifikaciju sudionika poslovnog događaja, 3. novčani iznos ili cijenu po mjernoj jedinici s obračunom ukupnog iznosa, 4. datum poslovnog događaja ako nije isti kao datum izdavanja, 5. datum izdavanja knjigovodstvene isprave, 6. potpis osobe odgovorne za sastavljanje knjigovodstvene isprave, osim u slučaju iz članka 9. stavaka 2. i 5. ovoga Zakona (stavak 3.). Poduzetnik je dužan sastaviti knjigovodstvenu ispravu bez odgode, nakon saznanja o činjenici o kojoj treba sastaviti knjigovodstvenu ispravu (stavak 4.). Knjigovodstvena isprava koja je sastavljena u jednom primjerku može se otpremiti ako su podaci iz takve isprave stalno dostupni (stavak 5.).
29.            Prvenstveno, Sud smatra kako su osporavana rješenja zakonita i valjano obrazložena, u skladu s odredbama članka 98. stavka 5. i članka 120. stavka 2. i 3. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09. i 110/21.), tako da tvrdnje tužitelja o suprotnome nisu osnovane.
30.            Nadalje, tužitelj u tužbi iznosi tvrdnju kako za predmetno razdoblje 2018. raspolaže vjerodostojnom knjigovodstvenom dokumentacijom, jer su svi računi uredni i ispostavljeni nakon isporuke robe, a da njegovi dobavljači nisu nestajući trgovci, već je uobičajeno da roba pri transakcijama ne bude predavana u neposredan posjed kupca. Također smatra kako ne treba vršiti dubinsku analizu svakoga komitenta, već je dovoljno da ih provjeri na servisima poslovna.hr, Sudski registar i FINA.

30.1.                    Suprotno takvim navodima tužitelja, iz priložene dokumentacije i prethodno iznesenog činjeničnog stanja proizlazi kako su se u konkretnom slučaju dobra izravno dovozila odnosno otkupljivala od raznih poljoprivrednih gospodarstava koja nisu u sustavu PDV-a pa su se između njih i tužitelja te njegovih kupaca pojavljivali ranije navedeni nestajući dobavljači kako bi formalno fakturirali ta dobra kao svoja, iako u posjedu istih nisu nikada bili niti imaju dokaza od koga su ih nabavili, dok je pritom tužitelj na temelju takvih ulaznih računa dobavljača koristio pravo na odbitak PDV-a kao pretporeza, koji PDV dobavljači nisu platili u Državni proračun Republike Hrvatske te je potom ta ista dobra fakturirao kupcu koji je ponovno koristio pravo na odbitak pretporeza.

30.2.                    Predmet oporezivanja su u ovom slučaju fakturirane isporuke po ulaznim računima ranije navedenih dobavljača, po kojim računima je tužitelj nezakonito odbio pretporez, jer je za priznavanje prava na odbitak pretporeza odlučno je li isporuka dobara ili usluga stvarno i izvršena od strane drugoga poreznog obveznika - izdavatelja računa. Dobavljači - izdavatelji računa nisu uplatili PDV u Državni proračun Republike Hrvatske, dok je tužitelj na temelju tih računa koristio pretporez.

31.            Nadalje, iz činjenica utvrđenih poreznim nadzorom tuženik i porezno tijelo su nadalje pravilno zaključili da se radilo o fakturiranju između društava koja su uključena u prijevarne radnje vezane uz PDV, dok tužitelj nije postupao s pažnjom dobroga gospodarstvenika, jer je pravo na pretporez iskazao na temelju nevjerodostojnih knjigovodstvenih isprava, dok zaračunate isporuke moraju biti i stvarno izvršene, što se dokazuje vjerodostojnim knjigovodstvenim ispravama, a vjerodostojna isprava je samo ona koja potpuno i istinito odražava nastali poslovni događaj, na način da se iz nje može utvrditi mjesto i vrijeme njezina sastavljanja i njezin materijalni sadržaj, što znači narav, vrijednost i vrijeme nastanka poslovne promjene povodom koje je sastavljena, u smislu članka 66. stavka 3. Općega poreznog zakona. Pri tome, dobavljači nisu imali dokaza o nabavci robe fakturirane tužitelju, odnosno da su istu prethodno prije fakturiranja posjedovali.
32.            Slijedom iznesenoga, tužitelj nije imao zakonsku mogućnost iz citirane odredbe članka 57. stavka 2. Zakona o porezu na dodanu vrijednost za odbitak pretporeza.
33.            Tužitelj u tužbi tvrdi kako nisu ispunjeni uvjeti za primjenu pravnoga shvaćanja Suda Europske unije iznesenoga u presudi broj: C-439/04, C-440/04 od 6. srpnja 2006. u predmetu Kittel i Recolta Recycling.

Protivno takvim navodima tužitelja, a u skladu s presudom Kittel, osnovna obilježja za osporavanje prava na odbitak pretporeza, u smislu te presude, su: je li došlo do prijevarne utaje, je li transakcija bila povezana s tom prijevarnom utajom te je li porezni obveznik, kada je ušao u transakciju, znao ili je slijedom objektivnih okolnosti morao znati da je ta transakcija povezana s prijevarnom utajom PDV-a, dok činjenice utvrđene tijekom poreznoga nadzora ukazuju kako je tužitelj znao i mogao znati da sudjeluje u prijevarnim aktivnostima kojima je cilj izbjegavanje plaćanja PDV-a te je tužitelju pretporez osporen i iz razloga što pravo na pretporez iskazao na temelju nevjerodostojnih knjigovodstvenih isprava.

Iz iznesenog činjeničnog stanja proizlazi da je tužitelj primio račune za robu, dok ne postoje dokazi da je upravo osoba koja je izdala račune izvršila i isporuku, odnosno računi se temelje na neistinitim transakcijama, slijedom čega isporuka nije uopće izvršena ili je izvršena od strane druge osobe pa stoga tužitelj nema pravo na odbitak pretporeza.

              34.              Slijedom iznesenoga, na raspravi održanoj pred ovim sudom 17. studenoga 2021. Sud je, u skladu s člankom 33. stavkom 5. ZUS-a, u vezi s člankom 292. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91. do 70/19.), odbio dokazne prijedloge tužitelja za provedbu vještačenja na okolnost utvrđenja vjerodostojnosti knjigovodstvene dokumentacije tužitelja i na okolnost jesu li predmetni poslovni događaji doista i nastali te za saslušanje zakonske zastupnice tužitelja B. R. na okolnost poslovanja tužitelja, budući da se odlučne činjenice u konkretnom slučaju ne utvrđuju iskazom svjedoka, već isključivo na temelju poslovne dokumentacije. U odnosu na predloženo vještačenje, Sud smatra da je isto nepotrebno budući da je sporno pravno, a ne činjenično stanje, pa je stoga isto u nadležnosti ovog Suda. U vezi dostavljenog nalaza i mišljenja sudskog vještaka pribavljenog za potrebe kaznenog postupka, a dostavljenog Sudu i protivnoj stranci tek na ročištu 17. studenoga 2021., isto je tužitelj morao i mogao dostaviti pravodobno, što je i obvezan prema članku 34. stavku 1. ZUS-a, a k tome, isto je pribavljeno za potrebe drugog postupka sa drugim zadatkom i iz različitog razloga, pa stoga Sud isto nije uzeo u obzir. Posebno s obzirom na činjenicu da je tijekom rješavanja ove upravne stvari nesporno utvrđeno da se radilo o fakturiranju između društava koja su uključena u prijevarne radnje glede PDV-a, dok tužitelj nije postupao pažnjom dobroga gospodarstvenika pa je stoga pravo na pretporez iskazao na temelju nevjerodostojnih knjigovodstvenih isprava.

                            35.              S obzirom na navedeno, a na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a, odlučeno je kao u izreci presude pod točkom I.

                            36.              Budući da je tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom, sam snosi sve troškove upravnoga spora u skladu s odredbom članka 79. stavka 4. ZUS-a te je stoga zahtjev za naknadu troška upravnoga spora, odnosno zastupanja po opunomoćeniku odbijen i odlučeno je kao u izreci presude pod točkom II.

 

 

U Osijeku 22. studenoga 2021.

                                                                              

 

                                                                                                               Sutkinja

                                                                                                                     Valentina Grgić Smoljo,v.r.

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).