1              Poslovni broj: 10 Us I-1045/2021-7

 

                                                         

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

  Rijeka, Erazma Barčića 5                                          Poslovni broj: 10 Us I-1045/2021-7

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Danici Vučinić, dipl. iur., uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Misirača, u upravnom sporu tužitelja A. M. iz Č…, zastupanog po opunomoćenici L. B., odvjetnici u R…, protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z…, radi poreza na dohodak, 22. studenog 2020.,

 

p r e s u d i o  j e

 

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-18/19-01/414, URBROJ: 513-04-21-2 od 29. lipnja 2021. i rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, Ispostave Rijeka, KLASA: UP/I-410-23/2018-02/21755, URBROJ: 513-07-08-01-2019-05 od 20. ožujka 2019.

 

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog upravnog spora.

 

Obrazloženje

 

1. Osporavanim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, Ispostave Rijeka, KLASA: UP/I-410-23/2018-02/21755, URBROJ: 513-07-08-01-2019-05 od 20. ožujka 2019., kojim je tužitelju za 2017. utvrđen dohodak od nesamostalnog rada u iznosu od 33.289,10 kn, dohodak od samostalne djelatnosti u iznosu od 739.378,54 kn te gubitak od samostalne djelatnosti u iznosu od 63.216,62 kn, odnosno ukupni godišnji dohodak u iznosu od 709.451,02 kn, ukupni godišnji osobni odbitak u iznosu od 45.600,00 kn te godišnja porezna osnovica u iznosu od 663.851,02 kn na koju je utvrđena godišnja obveza poreza i prireza u iznosu od 213.786,36 kn, ukupno uplaćeni porez i prirez u iznosu od 0,00 kn te razlika poreza i prireza za uplatu iznosu od 213.786,36 kn.

 

2. Tužitelj je ovom Sudu pravodobno podnio tužbu kojom osporava zakonitost rješenja tuženika, te u bitnome navodi da tuženik pogrešno drži da je tužitelj otuđio djelatnost iznajmljivanja i upravljanja vlastitim sredstvima koju je obavljao u periodu od 2003. do 2017. i ističe da se predmetna djelatnost ne može otuđiti, niti je tužitelj naplatnim pravnim poslom prenio imovinu, pa time da nije stekao primitke, niti da se radi o imovini koja je evidentirana u poslovnim knjigama tužitelja, pa da se imovina nije niti mogla otuđiti. Ističe kako nije u obvezi upisati u poslovne knjige i iskazati kao poslovne primitke usporednu tržišnu vrijednost dugotrajne imovine, da imovinu tužitelj nije stjecao kroz obavljanje djelatnosti, niti se podliježe navedenoj obvezi, da nema spiska dugotrajne imovine već 2013., odnosno da djelatnost nema imovine, te ističe kako ne raspolaže ulaznim računima na koje se tuženik poziva, a koji se odnose na 2005. do 2015. Dalje ističe kako je tuženik postupio protivno odredbi članka 6. Općeg poreznog zakona, da je nastupila zastara i stoga predlaže da se poništi rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje.

 

3. Tuženik u odgovoru na tužbu  ustraje kod svega iznijetog u obrazloženju pobijanog rješenje i predlaže da se odbije tužbeni zahtjev.

 

4. U sporu je održana rasprava 15. studenog 2021. u prisutnosti opunomoćenice tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, te je strankama, u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21; dalje: ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

 

5. Opunomoćenica tužitelja ustrajala je kod svih navoda iz tužbe i tužbenog zahtjeva, te izričito predlaže da se provede vještačenje i prigovara da je nastupila zastara za utvrđivanje porezne obveze od 2005. – 2015. Također navodi da se uvidom u spis utvrđuje da upravnom spisu ne prileže isprave o ulaznim računima na koje se tuženo tijelo pozva i to od 2005. -2015. u ukupnom iznosu od 1254.098,54 kune temeljem kojih isprava tuženo tijelo tvrdi da je porezno rješenje pobijano donijeto. Iz tih navoda, a s obzirom da je nužno utvrditi poreznu obvezu temeljem isprava, navodi da je upravni sud dužan izvršiti uvide u isprave na koje se tuženo tijelo poziva, a Sud je već donio odluku da neće sprovesti predmetno predloženo vještačenje. Tužitelj predlaže usvojiti tužbu i vratiti predmet na ponovno odlučivanje jer se radi o aktu koji je sastavljen suprotno odredbama OPZ-a, akt mora biti donijet na činjenicama utvrđenim u postupku.

 

6. U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano drugostupanjsko rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu ovog upravnog spora. Sud je odbio dokazni prijedlog tužitelja provođenja vještačenja ocijenivši isti suvišnim za rješavanje ovoga spora kraj ostalih činjenica koje su u sporu utvrđene uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnoga postupka i ovoga upravnog spora. Pri tome je Sud, u prvom redu, imao u vidu osnovno načelo poreznog postupka – načelo dokumentarnosti, prema kojem se sve činjenice bitne za oporezivanje utvrđuju vjerodostojnom dokumentacijom, odnosno vjerodostojnim ispravama koje porezni obveznik u postupku treba predati poreznom tijelu već tijekom poreznog nadzora, a najkasnije prilikom podnošenja prigovora protiv zapisnika o poreznom nadzoru.

 

7. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

 

8. Iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj 14. veljače 2018. podnio prijavu poreza na dohodak za 2017. u kojoj je iskazao: mirovinu ostvarenu u tuzemstvu u iznosu od 33.289,10 kn i gubitak od iznajmljivanja i upravljanja vlastitim nekretninama u iznosu od 57.600,80 kn, koji je utvrđen temeljem vođenja poslovnih knjiga. Djelatnost iznajmljivanja i upravljanja vlastitim nekretninama, tužitelj je obavljao od 1. siječnja 2003. do 30. rujna 2017. na adresi Č., B., koja nekretnina je Ugovorom o darovanju od 30. studenog 2017. prešla u vlasništvo I. M. i V. M., svaka u ½ dijela.

 

9. Sukladno odredbi članka 30. stavak 1. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“, broj 115/16, dalje: ZPD), propisano je da je dohodak od samostalnih djelatnosti razlika između poslovnih primitaka i poslovnih izdataka nastalih u poreznom razdoblju.

 

10. Odredbom članka 31. stavak 1. ZPD-a, propisano je da su primici po osnovi samostalnih djelatnosti (dalje u tekstu: poslovni primici) sva dobra (novac, stvari, materijalna prava, usluge i drugo) koja su poreznom obvezniku u okviru njegove samostalne djelatnosti pritekla u poreznom razdoblju.

 

11. Odredbom članka 32. stavak 1. i 2. ZPD-a propisano je da izdaci po osnovi samostalnih djelatnosti (dalje u tekstu: poslovni izdaci) su svi odljevi dobara poreznog obveznika tijekom poreznog razdoblja radi stjecanja, osiguranja i očuvanja poslovnih primitaka. U poslovne izdatke poreznih obveznika koji obavljaju samostalne djelatnosti ulaze oni izdaci koji su izravno vezani za obavljanje djelatnosti. U poslovne izdatke ulaze i knjigovodstvene vrijednosti pojedinačno ili ukupno prodanih ili izuzetih dobara dugotrajne imovine koja su se vodila ili trebala voditi u popisu dugotrajne imovine. Poslovnim izdacima smatraju se i troškovi otuđenja i likvidacije.

 

12. Odredbom članka 18. stavak 2. točke 4. ZPD-a, propisano je da se dohodak od samostalne djelatnosti iz članka 28. ovoga Zakona, koji rezident ostvari u tuzemstvu i inozemstvu, a nerezident u tuzemstvu, umanjuje se za preneseni gubitak iz članka 38. ovoga Zakona, nakon umanjenja iz točaka 1. - 3. ovoga stavka, koji je rezident po osnovi obavljanja samostalne djelatnosti iz članka 29. ovoga Zakona ostvario u tuzemstvu i inozemstvu, a nerezident u tuzemstvu.

 

13. Tužitelj je odjavio obavljanje svoje djelatnosti, pa je stoga bio u obvezi sukladno članku 41. Pravilnika o porezu na dohodak („Narodne novine“, broj 10/17, 128/17, dalje: Pravilnik), u poslovnim knjigama iskazati kao poslovne primitke usporedivu tržišnu vrijednost dugotrajne imovine, te u poslovne izdatke neotpisanu knjigovodstvenu vrijednost dugotrajne imovine, što nije učinio.

 

14. Ukupni godišnji dohodak za 2017. i porezna osnovica, utvrđeni su procjenom na temelju podataka iz službenih evidencija i iz podataka podnijete godišnje porezne prijave, što je vidljivo iz Zapisnika o procjeni tržišne vrijednosti nekretnina od 12. veljače 2019., na koju poreznu osnovicu je obračunat porez na dohodak.

 

15. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, Sud ističe da sukladno odredbi članka 109. stavak 1. i 2. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, broj 115/16, dalje: OPZ) ) pravo i obveze poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pravo i obveza poreznog tijela na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe te pravo poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe zastarijeva za šest godina računajući od dana kada je zastara počela teći.  Zastara prava na utvrđivanje porezne obveze i kamata počinje teći istekom godine u kojoj je nastala porezna obveza. Nastanak porezne obveze propisan je posebnim poreznim zakonima. Dakle, zastara prava na utvrđivanje porezne obveze poreza na dohodak za 2017. počela je teći 1. siječnja 2019. što znači da do donošenja i dostave drugostupanjske odluke tužitelju nije protekao rok od 6 godina od dana kada je zastara počela teći, pa stoga Sud nalazi ovaj prigovor neosnovanim.

 

16. Slijedom navedenog, primjenom gore citiranih zakonskih i podzakonskih propisa kojima je uređeno predmetno porezno područje na ukupnost činjenica utvrđenih u spisu priležeću dokumentaciju, ocjena je ovoga Suda da se osporavana rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela temelje na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju te pravilnoj primjeni materijalnog prava. Rezultat poreznog nadzora koji je nad tužiteljem proveden u svrhu ispitivanja pravilnosti obračunavanja, prijavljivanja i plaćanja poreza i drugih javnih davanja, na razini koja isključuje svaku razumnu sumnju, upućuje na osnovanost zaključka poreznih tijela glede činjenica na kojima se temelji oporezivanje. Ocjena je ovog Suda da navodima iznijetim u tužbi tužitelj nije doveo u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja na kojim se temelje obračunate porezne obveze, osobito stoga što se radi o navodima koje je tužitelj isticao i tijekom upravnog postupka i na koje su se porezna tijela opširno očitovala u obrazloženju pobijanih odluka, i dodatno u tijeku ovog spora, iznoseći pritom jasne, precizne i na zakonu utemeljene razloge zbog kojih su iste ocijenili neosnovanima, a koje razloge u cijelosti prihvaća i ovaj Sud.

 

              17. Slijedom obrazloženog, Sud utvrđuje kako odlukama tuženika i prvostupanjskog tijela nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja pa je stoga, temeljem odredbe članka 57. stavak 1. ZUS-a, tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan.

 

18. Odluka o troškovima spora temelji se na odredbi članka 79. stavak 4. ZUS-a.

 

U Rijeci 22. studenog 2021.

 

                                                                                                                                                            Sutkinja

 

Danica Vučinić, dipl. iur., v. r.

 

              UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).