Poslovni broj: 67 Pž-1820/2020-3

1

REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 67 Pž-1820/2020-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Davor Pustijanac, u pravnoj stvari tužitelja B. B., OIB ..., iz K., kojeg zastupaju punomoćnici L. J. P. i I. M., odvjetnici iz K., protiv tuženika B. R., OIB ..., iz K., kojeg zastupaju punomoćnici Z. G., T. F.-G. i H. M., odvjetnici iz B., radi isplate iznosa od 455.685,08 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-66/2018-36 od 12. ožujka 2020., 19. studenog 2021.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-66/2018-36 od 12. ožujka 2020. u točki 1. i dijelu točke 3. njene izreke kojom je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak od 45.076,50 kn.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-66/2018-36 od 12. ožujka 2020. u dijelu točke 3. njene izreke za iznos od 5.962,50 kn i sudi:

Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 5.962,50 kn (pettisućadevetstošezdesetdvije kune i pedeset lipa).

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-66/2018-36 od 12. ožujka 2020. naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 311.150,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena od 20. veljače 2014. do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena (točka 1. izreke), odbijen je kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva za isplatu 144.535,08 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 20. veljače 2014. do isplate (točka 2. izreke), naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak od 51.039,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena od 12. ožujka 2020. do isplate (točka 3. izreke) te je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka od 55.011,00 kn (točka 4. izreke).

2. Protiv te presude u točki 1. i 3. njene izreke žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom žalbenom sudu da pobijanu presudu preinači i odbije tužbeni zahtjev, a podredno da ju ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje i naknadu troška sastava žalbe od 14.430,00 kn.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Ispitavši pobijanu presudu na temelju članka 365. stavka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 70/19) u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je pobijana presuda na zakonu osnovana osim u odnosu na trošak postupka u kojem dijelu je djelomično donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava.

6. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 311.150,00 kn po osnovi odgovornosti tuženika kao člana društva za obvezu društva I. d.o.o. K. i iznosa od 144.535,08 kn za isplatu dospjelih a neplaćenih zateznih kamata.

7. U obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud je utvrdio da su tužitelji F. B. i D. B. iz K., podnijeli protiv tuženika 20. veljače 2014. tužbu radi „isplate štete“ zbog proboja pravne osobnosti. Utvrđeno je i da su tijekom postupka tužitelji F. B. i D. B. umrli te je u odnosu na svakog od njih na temelju odredbe članka 212. točke 1. Zakona o parničnom postupku, postupak prekinut i pravomoćnim rješenjem nastavljen u odnosu na B. B. koji je aktivno legitimiran na strani tužitelja za daljnje vođenje parnice.

7.1. Prvostupanjski sud je utvrdio da je člankom II. Ugovora o doživotnom uzdržavanju broj OU-237/2013 od 20. rujna 2013. koji su sklopili D. i F. B., kao primatelji uzdržavanja, sa B. B. kao davateljem uzdržavanja, navedeno da primatelji uzdržavanja ostavljaju u vlasništvo davatelju uzdržavanja sve svoje pokretnine i svoja prava, uključujući predmete kućanstva i namještaj, gotov novac i sva novčana sredstva na računima kod banaka i eventualno potraživanje na ime neisplaćene mirovine, pa je davatelj uzdržavanja B. B. stekao i nenaplaćeno potraživanje po pravomoćnoj presudi Općinskog suda u Križevcima poslovni broj P-336/07 od 28. studenog 2008., kojom je tuženiku I. d.o.o. K., naloženo platiti tužiteljima s osnove naknada štete, svakom iznos od 155.575,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 22. svibnja 2007. do isplate, kao i potraživanje na ime parničnog troška od 35.671,11 kn te je tužitelj aktivno legitimiran u ovom postupku.

7.2. Nadalje je prvostupanjski sud utvrdio da su D. i F. B. djelomično, prije pokretanja ovog postupka, naplatili u ovršnom postupku kod Općinskog suda u Križevcima poslovni broj Ovr-75/10 iznos od 178.903,64 kn.

7.3. Prigovor zastare je prvostupanjski sud odbio uz obrazloženje da tražbina tužitelja koja je utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom zastarijeva za deset godina od pravomoćnosti odluke, a od pravomoćnosti presude Općinskog suda u Križevcima do pokretanja postupka nije proteklo deset godina.

7.4. Prvostupanjski sud je utvrdio:

- da je tuženik bio jedini član društva I. d.o.o. K.,

- da je tuženik bio jedina osoba ovlaštena za zastupanje tog društva,
- da je tuženik 1. lipnja 2009. osnovao novo društvo I. – R. d.o.o. K.,
- da je na dan pravomoćnosti i ovršnosti presude P-336/07 od 28. studenog 2008., društvo I. d.o.o. K. raspolagalo nekretninama u iznosu od 6.371.700,00 kn i pokretninama u vrijednosti od 9.075.700,00 kn,

- da je društvo I. d.o.o. K., nakon donošenja i pravomoćnosti prvostupanjske i drugostupanjske presude kojima je utvrđena obveza društva I. d.o.o. K., unijelo u društvo I. – R. d.o.o. K. nekretnine upisane u uk.ul. broj 3587 k.o. K., čk.br. 2105, u naravi 4 zgrade površine 5429 m2, poslovno dvorište površine 12172 m2, ukupne površine 17601 m2 vrijedne 6.371.700,00 kn i pokretnine u vrijednosti od 9.075.700,00 kn,

- da je društvo I. d.o.o. K. u razdoblju od 1. siječnja 2005. do 30. lipnja 2009. redovito poslovalo, pri čemu je zapošljavalo između 44 do 48 djelatnika,
- da u razdoblju od 1. siječnja 2010. do 20. ožujka 2014. društvo I. d.o.o., osim beznačajnog iznosa od 12.105,00 kn u poslovnoj godini 2013., nije evidentiralo prihode iz redovnog poslovanja, a društvo I.-R. d.o.o. od osnivanja 29. svibnja 2009. do 31. prosinca 2017. obavljalo redovito poslovanje pri čemu je zapošljavalo između 33 i 49 djelatnika te ostvarilo prihode od ukupno 360.173.203,00 kn i rashode od 352.109.749,00 kn,

- da je djelatnost koju je u razdoblju od 2007. do osnivanja društva I. - R.
d.o.o. (29. svibnja 2009.) obavljalo društvo I. d.o.o. identična onoj koju od
osnivanja obavlja društvo I. - R. d.o.o. odnosno da je društvo I. - R. d.o.o.
nastavilo obavljati djelatnost koju je obavljalo društvo I. d.o.o. K.,

- da je 10. listopada 2012. zaključen Ugovor o prijenosu poslovnog udjela između društva I. d.o.o. K., kao prenositelja udjela i N. B., tuženikove kćeri, kao stjecatelja poslovnog udjela, u nominalnom iznosu od 15.447.400,00 kn, za naknadu koja će biti određena posebnim ugovorom,

- da je u poslovnim knjigama društva I. d.o.o. K. s osnove prodaje udjela evidentiran iznos od 3.905.872,57 kn, odnosno za 11.541.527,43 kn manje od evidentirane vrijednosti udjela u poslovnim knjigama društva I. d.o.o. K..
7.5. Na temelju tako utvrđenih činjenica prvostupanjski sud je ocijenio da je tuženik kao član i direktor društva I. d.o.o. K. prenoseći imovinu u vrijednosti od 15.447.400,00 kn na društvo I. - R. d.o.o. čiji je također bio jedini član i direktor dana 1. srpnja 2009. godine umanjio imovinu društva I. d.o.o. iako je znao odnosno morao znati da to društvo neće moći podmiriti svoje obveze vjerovnicima, pa tako ni prednicima tužitelja, D. i F. B., kao i da je poslovni udio društva I. d.o.o. K. u društvu I. - R. d.o.o. prenesen tuženikovoj kćeri N. B. za iznos od 3.905.872,57 kn, pri čemu vještaku nisu predočeni valjani dokazi o plaćanju tog iznosa. Stoga je prvostupanjski sud ocijenio da ponašanje tuženika predstavlja zloupotrebu okolnosti da kao član društva ne odgovara za obveze društva te je prihvatio tužbeni zahtjev za 311.150,00 kn.

7.6. Tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 144.535,08 kn koji se odnosi na isplatu obračunatih zateznih kamata je prvostupanjski sud odbio kao neosnovan.

8. Tuženik u žalbi u bitnome navodi da se u obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud uopće ne osvrće na tuženikov iskaz u kojem vrlo detaljno elaborira razloge svojeg postupanja i da pogrešno navodi kako je ostalo neutvrđeno je li naknada za prijenos poslovnog udjela plaćena jer je vještačkim nalazom i mišljenjem utvrđeno da je naknada podmirena u cijelosti.

8.1. Ističe kako ostaje kod prigovora pomanjkanja aktivne legitimacije, jer je Ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen prije pokretanja predmetnog postupka, predmet ugovora su mogla biti samo postojeća prava koja su morala biti i navedena u samom ugovoru. Napominje da se radi o ugovoru obveznog prava i na temelju njega tužitelj nije postao zakonski nasljednik, a da predmetno pravo nije preneseno na tužitelja proizlazi i iz činjenice da je iza pok. D. B. vođen ostavinski postupak u kojem je utvrđeno postojanje ostavinske imovine te se ne radi o tome da je ukupna imovina bila obuhvaćena Ugovorom o doživotnom uzdržavanju.

8.2. Tuženik osporava primjenu materijalnog prava navodeći da u parnici protiv člana društva vjerovnik mora dokazati ne samo da ima tražbinu prema društvu koju nije mogao naplatiti, čime dokazuje da mu je nastala šteta, nego i uzročnu vezu između radnje ili propusta člana uprave i člana društva, nastale štete i krivnju člana uprave. Također, navodi da činjenica osnivanja novog društva ili okolnost prijenosa udjela društva I. d.o.o. K. sama po sebi ne ukazuje na odgovornost tuženika i ako je to društvo unijelo dio svoje imovine u drugo društvo ono nije ostalo bez imovine, a naknadni prijenos poslovnog udjela na N. B. se ne može kvalificirati kao radnju u smislu članka 10. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 137/09, 111/12, 68/13, 110/15 i 40/19) i ne postoji dokaz da bi prijenos bio ugovoren i proveden bez adekvatne naknade.

8.3. Tuženik ističe i da je prvostupanjski sud zanemario činjenicu da je društvo I.-R. d.o.o. najveći vjerovnik društva I. d.o.o. i da je zbog odlaska tog društva u stečaj istovremeno i najveći „gubitnik“, a da je prvostupanjski sud proveo predložene dokaze saslušanjem svjedoka dr. O. K. i T. F.-G. tada bi utvrdio razloge osnivanja društva I.-R. d.o.o. K..

8.4. Smatra da je i prigovor zastare prvostupanjski sud pogrešno odbio jer je zahtjev postavljena na temelju članka 10. Zakona o trgovačkim društvima zahtjev radi naknade štete, prvostupanjski sud nije utvrdio s kojim datumom je obveza tuženika prema tužitelju dospjela i potpuno je neodlučna činjenica postojanja pravomoćne sudske odluke kojom je utvrđeno potraživanje prednika tužitelja, jer tuženik sasvim izvjesno nije bio stranka tog parničnog postupka.

8.5. Osporava i visinu tužbenog zahtjeva ističući da je prvostupanjski sud morao navesti jasne razloge zbog kojih smatra da prigovor pogrešnog obračuna uračunavanja nije osnovan.

8.6. Odluku o trošku postupka tuženik osporava navodeći da je za zastupanje na ročištima određena nagrada u iznosu od 5.500,00 kn, iako se na svim raspravama nije raspravljalo o glavnoj stvari.

9. Ovaj sud nije utvrdio da bi u postupanju prvostupanjskog suda bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku, jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva, a obrazloženje presude sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Razlozi izneseni u obrazloženju pobijane presude su jasni i nisu međusobno proturječni, a prvostupanjski sud je jasno obrazložio zbog čega je pojedine odlučne činjenice utvrdio i na temelju kojih dokaza je to učinio, te neosnovano tuženik navodi da je prvostupanjski sud povrijedio odredbu članka 338. Zakona o parničnom postupku.

10. Postupak koji je u ovom predmetu prekinut zbog smrti ranijih tužitelja je nastavljen u odnosu na tužitelja pravomoćnim rješenjima prvostupanjskog suda poslovni broj P-54/2015-27 od 6. travnja 2016. i P-54/2015-37 od 21. prosinca 2017. Zbog toga u ovoj fazi postupka ovaj sud nije ovlašten ispitivati pravilnost pravomoćno utvrđene procesne legitimacije tužitelja biti strankom predmetne parnice.

11. Također, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio kako tužitelj ima materijalno pravnu legitimaciju potraživati utuženu tražbinu od tuženika na temelju Ugovora o doživotnom uzdržavanju. I prema shvaćanju ovog suda tužitelj na kojega je preneseno pravo (utvrđeno pravomoćnom sudskom presudom) može to pravo ostvarivati u sudskom postupku. Pritom, neosnovano tuženik smatra da Ugovorom o doživotnom uzdržavanju nije na tužitelja prešla predmetna tražbina. Naime, tim su Ugovorom D. B. i F. B. kao primatelji uzdržavanja ostavili u vlasništvo tužitelju sve svoje pokretnine i svoja prava – članak II. Ugovora o doživotnom uzdržavanju (str. 144. spisa). Činjenica da je vođen ostavinski postupak iza pok. D. B. (za pravo korištenja grobnog mjesta) nije od utjecaja na navedeno utvrđenje, a iz obrazloženja pravomoćnog i ovršnog rješenja o nasljeđivanju javne bilježnice V. T. iz K. poslovni broj O-2704/2016 od 13. veljače 2017. (str. 196. spisa) je vidljivo da je Ugovorom o doživotnom uzdržavanju obuhvaćena cjelokupna imovina ostaviteljice osim imovine navedene u tom rješenju.

12. Članovi društva s ograničenom odgovornošću ne odgovaraju za obveze društva izuzev kada je to određeno Zakonom (članak 10. stavak 2. i članak 385. stavak 2. Zakona o trgovačkim društvima). Izuzetak je propisan u članku 10. stavku 3. Zakona o trgovačkim društvima kojim je propisano da se onaj tko zloupotrebljava okolnost da kao član trgovačkoga društva ne odgovara za obveze društva ne može pozvati na to da po zakonu ne odgovara za te obveze, a smatra se (stavak 4. istog članka) da je ispunjena pretpostavka za odgovornost člana društva iz stavka 3. tog članka naročito: ako koristi društvo za to da bi postigao cilj koji mu je inače zabranjen, ako koristi društvo da bi oštetio vjerovnike, ako protivno zakonu upravlja imovinom društva kao da je to njegova imovina i ako u svoju korist ili u korist neke druge osobe umanji imovinu društva, iako je znao ili morao znati da ono neće moći podmiriti svoje obveze.

13. Suprotno žalbenim navodima, odgovornost na temelju članka 10. Zakona o trgovačkim društvima nije odgovornost za štetu i krivnja člana društva nije relevantna. Naime, zloupotreba prava (članak 6. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18) neovisna je o krivnji ovlaštenika prava, jer je riječ o objektivnoj povredi interesa drugoga i ne mora postojati nakana ili neki stupanj neopreznosti da se drugom nanese šteta. Kod navedene odgovornosti vjerovnik od člana društva zahtijeva da ispuni obvezu društva, a ne da ispuni neku svoju vlastitu obvezu koja bi proizlazila iz obveznog odnosa uzrokovanja štete. Budući da je član društva koji zloupotrebljava okolnost da ne odgovara za obveze društva odgovoran za obveze društva i vjerovnik može zahtijevati ispunjenje obveze društva istodobno i od društva i od člana društva, ne traži se nemogućnost ispunjenja obveze od strane društva. Posljedično i rok zastare koji vrijedi za društvo vrijedi i za člana društva. Zbog toga neosnovano tuženik smatra da u konkretnom predmetu nije od utjecaja činjenica da je tražbina prednika tužitelja utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom. Naprotiv, rok zastare je u konkretnom slučaju 10 godina u smislu odredbe članka 233. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima i prema društvu i prema članu društva koji zloupotrebljava okolnost da ne odgovara za obveze društva.

14. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio kako sve okolnosti konkretnog predmeta opravdavaju zaključak da je tuženik zloupotrijebio okolnost da kao član društva ne odgovara za obveze društva jer je umanjio imovinu društva, iako je znao ili morao znati da ono neće moći podmiriti svoje obveze. I prema shvaćanju ovog suda prijenosom imovine (poslovnih udjela u društvu I. R. d.o.o. K.) društva I. d.o.o. K. na tuženikovu kćer N. B., na način da je naknada za poslovne udjele nominalne vrijednosti 15.447.400,00 kn utvrđena u visini od 3.905.872,57 kn i da je takva niža cijena, eventualno, podmirena zatvaranjem dijela obveze društva I. d.o.o. K. prema I. - R. d.o.o. K. upućuje na to da je iz društva I. d.o.o. K. izašla imovina bez istovremenog odgovarajućeg unosa protuvrijednosti u društvo. Isto tako, osnivanje novog društva u vrijeme kad su postojali problemi u poslovanju društva I. d.o.o. K., i to novog društva gotovo identične tvrtke koja obavlja isti predmet poslovanja i prebacivanjem cjelokupnog poslovanja na to novo društvo upućuje upravo na to da je poslovanje prebačeno radi zlouporabe prava i sprječavanja da dužnik I. d.o.o. K. poslovanjem prikupi sredstva potrebna za podmirenje dugova.

15. Okolnost da društvo I. – R. d.o.o. K. nije u cijelosti namirilo svoja potraživanja prema društvu I. d.o.o. K. nema utjecaja na navedena utvrđenja i činjenicu da je imovina društva I. d.o.o. K. izašla iz tog društva bez odgovarajućeg unosa protuvrijednosti te imovine.

16. Suprotno žalbenim navodima, visina tužbenog zahtjeva utvrđena je u skladu s pravomoćnom presudom Općinskog suda u Križevcima poslovni broj P-336/07 od 28. studenog 2008., a tuženik nije iznio tvrdnju o visini duga društva I. d.o.o. K. prema tužitelju, niti je dostavio svoj obračun koji smatra pravilnim.

17. Na utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski je sud pravilno primijenio odredbu članka 10. stavka 3. Zakona o trgovačkim društvima i prihvatio tužbeni zahtjev.

18. Međutim, u odnosu na dosuđenu naknadu parničnog troška osnovano tuženik u žalbi navodi kako je prvostupanjski sud neosnovano dosudio tužitelju nagradu za zastupanje na ročištima 10. lipnja 2015., 11. srpnja 2018. i 15. studenoga 2019. po Tbr. 9. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15) u iznosu od ukupno 19.375,00 kn s uključenim PDV-om od 25% (odnosno 36% tog iznosa - 6.975,00 kn) umjesto po Tbr. 9. t. 2. Tarife u iznosu od ukupno 9.687,50 kn s uključenim PDV-om, budući da se radilo o ročištima na kojima se raspravljano o procesnim pitanjima te je za te radnje tužitelju trebalo priznati 3.487,50 kn (36% navedenog iznosa). Također, tužitelju je dva puta dosuđena nagrada za zastupanje na ročištu od 17. rujna 2015. u iznosu od 6.875,00 kn s uključenim PDV-om, odnosno 36% tog iznosa od 2.475,00 kn.

19. Stoga je pravilnom primjenom odredbe članka 155. stavka 2. Zakona o parničnom postupku odluku o naknadi parničnog troška valjalo preinačiti na način da se tužiteljev trošak umanji za 5.962,50 kn (3.487,50 kn + 2.475,00 kn), što je i učinjeno na temelju odredbe članka 380. točke 3. Zakona o parničnom postupku kao u točki II. izreke ove presude.

20. U odnosu na glavni zahtjev, navodima žalbe tuženik nije doveo u sumnju zakonitost i pravilnost pobijane odluke, pa je u tom dijelu valjalo na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku, presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

21. Tuženiku nije dosuđen trošak sastava žalbe, jer u žalbenom postupku nije uspio u pogledu glavnog zahtjeva već samo u pogledu sporednih traženja. Iz navedenog proizlazi kako tuženik nije uspio u ovom žalbenom postupku u odnosu na odluku o glavnoj stvari, zbog čega nema pravo na trošak žalbenog postupka (članak 166. stavak 2. u svezi odredbe članka 154. Zakona o parničnom postupku).

Zagreb, 19. studenog 2021.

Sudac Davor Pustijanac