Pr-1225/2020-15

REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
Ex. vojarna Sv. Križ, Dračevac
21000 Split

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Jerki Kovačić Garac kao sucu
pojedincu u pravnoj stvari tužitelja R. M. iz S., OIB:
…, zastupanog po M. B. P. i E. K. B., odvj. u S.,
protiv tuženika H. G. K. Z., OIB:
…, zastupano po OD L., P. & P., odvj. u Z., radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 15. rujna

2021. god. u nazočnosti pun. tužitelja M. B. P., odvj. u S. i zamj.
pun. tuženika J. Č., odvj. vjež. kod T. B., odvj. u S., objavljene dana

19. studenog 2021. god.,

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da nije dopušten otkaz ugovora o radu tužitelja sve prema Odluci
predsjednika tuženika pod oznakom klasa: 112-01/20-01/2, ur. br. 311-02-02-00-20-
99 od 17. kolovoza 2020.

II. Dužan je tuženik, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, vratiti tužitelja na
rad na radno mjesto sve sukladno ugovoru o radu br. I-15-95/9 sklopljenom na
neodređeno vrijeme dana 01. travnja 2018., a ako takvo radno mjesto ne postoji na
drugo odgovarajuće radno mjesto višeg stručnog savjetnika u Ž K S.

III. Dužan je tuženik, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju
parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom
kamatom po stopi koja se za svako polugodište određuje, uvećanjem prosječne
kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana
nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi
tekućem polugodištu, za tri postotna poena.

Obrazloženje

1.U tužbi koja je kod ovog suda zaprimljena 07. listopada 2020. navodi se da je
tužitelj u stalnom radnom odnosu kod tuženika od 2011., temeljem Ugovora o radu,
sklopljenog na neodređeno vrijeme od 01. travnja 2018. da je raspoređen na poslovima
radnog mjesta višeg stručnog savjetnika i koordinatora u Ž. k. S.-

2 Pr-1225/2020-15

Ž. odsjeka, S. za promet i veze i S. za graditeljstvo i komunalno
gospodarstvo u HGK. Dana 17. kolovoza 2020 Odlukom
tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu da mu je otkazan Ugovor.
Tužitelj je isticao da sporna Odluka nije valjana ni zakonita. Naime, gospodarski,
tehnološki i organizacijski razlozi navedeni u Odluci o poslovno uvjetovanom otkazu
da su uopćeni, baš kao i kriteriji odabira viška radnika za čijim radom je prestala
potreba kod tuženika kao poslodavca. Kod donošenja sporne Odluke da je tuženik bio
dužan jasno utvrditi i obrazložiti kriterije prema kojima su radnici za čijim je radom
prestala potreba, bili utvrđeni, te je trebao razloge za donošenje sporne odluke
konkretizirati na jasan i razumljiv način, iz kojeg se može nedvojbeno utvrditi da je
doista prestala potreba za obavljanjem poslova koje je prema sklopljenom Ugovoru o
radu od 01. travnja 2018. obavljao baš tužitelj. To što je tuženik u postupku utvrđivanja
kolektivnog viška radnika tužitelja uvrstio na popis radnika kojima će se otkazati ugovor
o radu, da sam po sebi nije valjan zakonski razlog za donošenje odluke o poslovno
uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužitelju. Naime, tužitelj je obavljao poslove
radnog mjesta višeg stručnog savjetnika i koordinatora u Ž. k. S.-
Ž. odsjeka S. za promet i veze i S. za graditeljstvo i komunalno
gospodarstvo u HGK, obzirom na djelatnost tuženika da se
ti poslovi nužno moraju i dalje obavljati, da su na tim poslovima zadržani radnici u
odnosu na koje bi tužitelj imao prednost. Na koncu, tijekom postupka tužitelj je isticao
da su kriteriji rukovoditelja organizacijske jedinice kojima su određeni višak radnika bili
netransparentni i subjektivni. Tužitelj je predložio sudu donijeti presudu kojom će se
utvrditi da Odluka o otkazu ugovora o radu prema Odluci predsjednika tuženika od 17.
kolovoza 2020 nije dopuštena. Predložio je tuženiku naložiti da tužitelja vrati na radno
mjesto sukladno Ugovoru o radu od 01. travnja 2018. ili na drugo odgovarajuće radno
mjesto. te ga obvezati na snašanje parničnog troška. Očitujući se na prigovor tuženika
o nedopuštenosti tužbe, tužitelj je naveo da je Odlukom o poslovno uvjetovanom
otkazu od 17. kolovoza 2020. zaprimio dana 31. kolovoza 2020. putem javnog
bilježnika M. P., Zahtjev za zaštitu povrijeđenog prava da je tuženiku
uputio dana 14. rujna 2020. preporučenom pošiljkom putem H. d.d., (pismeno je
tuženiku kao primatelju uručeno dana 16. rujna 2020.) Obzirom da je predmetnom
tužbom ustao dana 07. listopada 2020., da je ista pravodobna, u smislu odredbe čl.

133. st. 2. Zakona o radu, kao i sudskoj praksi.

2.U odgovoru na tužbu od 30. listopada 2020. tuženik predlaže tužbu odbaciti,
ističući da tužitelj nije dostavio zahtjev za zaštitu prava, tj. da je zahtjev postavljen
suprotno odredbama Zakona o radu, kao i sudskoj praksi. Tuženik je u cijelosti osporio
osnov tužbenog zahtjeva, ističući da je sporna Odluka tuženika od 17. kolovoza 2020.
dopuštena. Naime, da je ista donesena sukladno odredbama čl. 115., 127., 126.
Zakona o radu (NN br. 93/14). Da je Odluka donesena zbog gospodarskih razloga, tj.
prestanka potrebe za radom tužitelja, uzrokovane značajnim padom prihoda kod
tuženika na globalnom i docilnom tržištu. Na Sjednici održanoj dana 02. srpnja 2020.
Skupština tuženika je usvojila Izmjene i dopune financijskog plana za 2020., kojim je
predviđeno smanjenje ukupnih rashoda u iznosu od 20%, što da se odnosi i na rashode
za radnike tuženika. Zbog navedenog, da je došlo do viška radnika na razini tuženika.
Nadalje, da je odluka uvjetovana i tehnološkim razlozima, koji se odnose na novu
organizaciju procesa rada uslijed dovršetka projekta D. komora i digitalizacije
dijela internih i eksternih poslovnih procesa, time da je prestala potreba za radom dijela
radnika kod tuženika. Donošenju odluke da su prethodili i organizacijski razlozi, tj.
reorganizacija procesa rada i promjena poslovanja u svrhu postizanja što veće
ekonomičnosti poslovanja. Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o

3 Pr-1225/2020-15

ustrojstvu i načinu rada stručne službe tuženika, kojeg je donio U. odbor H.
komore, dana 23. srpnja 2020., da je provedena reorganizacija i racionalizacija
poslovanja i poslovnih procesa spajanja kompletnih sektora u jedan, te ukidanjem
odnosno spajanjem pojedinih odjela, čime je također prestala potreba za radom dijela
radnika. S tim u svezi, obzirom da je prestala potreba za više od 20 radnika, kojima su
ugovori o radu trebali prestati poslovno uvjetovanim otkazima, da je proveden
postupak savjetovanja sa sindikalnim povjerenikom, koji je dana 30. srpnja 2020.
tuženika obavijestio da su poduzete sve mjere da se broj radnika koji je predstavljao
višak svede na najmanju moguću mjeru. Na koncu, tuženik je naveo da je o
savjetovanju obavijestio HZZ, koji je dopisom od dana 07.
srpnja 2020. izvijestio tuženika kako ne postoje pravne osnove za odgodu provođenja
otkazivanja radnicima uvrštenim u kolektivni višak. Izbor radnika za čijim radom je
prestaje potreba, da je tuženik temeljio na ocjeni rukovoditelja pojedinih organizacijskih
jedinica. Naime, da su isti utvrdili najoptimalniji broj radnika potrebnih za postizanje
ekonomičnosti i efikasnosti rada organizacijskih jedinica. U konkretnom slučaju da je
rukovoditelj organizacijske jedinice K. S., J. T. dostavio imena 15
radnika za koje smatra da su najbolji glede kvalitete rada, osobne motiviranosti, tj. onih
koje planira zadržati u radnom odnosu na predviđenim radnim mjestima. Naime, svi
su po mišljenju voditelja bili bolji od tužitelja. Voditelj organizacijske jedinice da je pri
tome uvažavao novonastale okolnosti, tj. promjene poslovnog procesa u okviru
dovršenog projekta D. komore. Tijekom postupka tuženik je isticao da je
samostalno pravo poslodavca zadržati radnike za koje smatra da su bolji i predaniji
poslu, što da je poslodavac utvrdio kroz ocjene rukovoditelja svake organizacijske
jedinice. Tuženik je naveo da je jedna od glavnih mjera koju je kao poslodavac
poduzeo radi zbrinjavanja viška radnika, bila i osiguranje otpremnine, utvrdivši
osnovicu od 3.200,00 kn pomnoženo sa godinama radnog staža pojedinog radnika,
što da je za radnike bilo povoljnije od propisanog Zakonom o radu. Na koncu, da je
dana 01. listopada 2020. tuženik donio i Odluku kojom je utvrđen potreban broj radnika
za obavljanje poslova u stručnoj službi tuženika. Slijedom navedenog, predložio je
tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan odbiti, te tužitelja obvezati na snašanje
parničnog troška.

3.Tijekom postupka sud je izveo dokaze pregledom Ugovora o radu na
neodređeno vrijeme br. I-15-95/19 od 01. travnja 2018. god.; Zahtjeva za zaštitu
povrijeđenog prava od 14. rujna 2020. god.; Odluke o poslovno uvjetovanom otkazu
ugovora o radu od 17. kolovoza 2020. god.; Zapisnik o pismenom očitovanju članova
skupštine HGK sa 3. elektronske sjednice od 28 svibnja

2020. god.; Izmjena i dopuna financijskog plana HGK za

2020. god. od 02. srpnja 2020. god.; Zapisnika o primopredaji projekta D.

. od 15. lipnja 2020. god.; Pravilnika o ustrojstvu i načinu rada Stručne službe
tuženika; Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o ustrojstvu o načinu rada
Stručne službe tuženika od 23. srpnja 2020. god.; Odluke o reizboru sindikalnog
povjerenika; Obavijesti sindikalnom povjereniku od 24. srpnja 2020. god.; isplatne liste
plaće tužitelja; dopisa Sindikalnog povjerenika od 30. srpnja 2020. god.; dopisa
tuženika od 31. srpnja 2020. god.; dopisa HZZO-a od 07. kolovoza 2020. god.; Odluke
o izboru predsjednika K. S. od 21. prosinca 2018. god.; emaila tuženika od

21. srpnja 2020. god.; emaila predsjednika tuženikove K. S. od 22. srpnja

2020. god.; Ugovora o radu za N. B., S. P. J., A. M. P.,
A. B., S. B. i M. K.; PK kartice za N. B.,
S. P. J. i A. M. P.; tablice radnika organizacije jedinice tužitelja;
Odluke tuženika od 01. listopada 2020. god.; izveden je dokaz saslušanjem svjedoka

4 Pr-1225/2020-15

J. T.; izveden je dokaz saslušanjem tužitelja kao parnične stranke; te je izveden dokaz pregledom i ostale spisu priležeće dokumentacije.

4.Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

5.Pun. stranaka popisali su parnični trošak.

6.Među strankama nije bilo sporno da je tužitelj (VSS) zaposlenik tuženika kao
poslodavca, temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 01. travnja 2018., na
radnom mjestu višeg stručnog savjetnika i koordinatora u Ž. K.S.-
Ž. odsjeka S. za promet i veze i S. za graditeljstvo i komunalno
gospodarstvo u H. gospodarskoj komori. Nije bilo sporno da je tuženik kao
poslodavac dana 17. kolovoza 2020. donio Odluku o poslovno uvjetovanom otkazu
Ugovora o radu tužitelju. Nije bilo sporno da je sporna Odluka tužitelju dostavljena
preko javnog bilježnika M. P., dana 31. kolovoza 2020.

7.Kao sporno trebalo je utvrditi je li tužba podnesena dana 07. listopada 2020.,
dopuštena. Trebalo je utvrditi postoje li razlozi zbog kojih bi se Odluka o otkazu
ugovora o radu, donesena prema Odluci predsjednika tuženika od dana 17. kolovoza

2020., utvrdila nedopuštenom. S tim u svezi, trebalo je utvrditi je li tuženik kao
poslodavac dužan tužitelja vratiti na radno mjesto, sukladno Ugovoru o radu od 01.
travnja 2018., tj. na drugo odgovarajuće radno mjesto ukoliko iste ne postoji.
8.Tužitelj je Zahtjev za zaštitu povrijeđenog prava tuženiku uputio dana 14. rujna

2020. putem HP-H. pošta d.d.,br. pošiljke … (str. 140 spisa),
koja je pošiljka tuženiku uručena dana 16. rujna 2020. (str. 141 spisa). Polazeći od
nesporne činjenice da tuženik nije odgovorio na Zahtjeva za zaštitu povrijeđenog
prava, to ovaj sud smatra da je tužba podnesena dana 07. listopada 2020.
pravovremena i dopuštena, sve u smislu odredbe čl. 133. st. 2. Zakona o radu (NN br.
93/14).

9.Odredbom čl. 115. st. 1. Zakona o radu (NN br. 93/14), poslodavac može
otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to
ima opravdani razlog u slučaju između ostalog, ako prestane potreba za obavljanje
određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga (poslovno
uvjetovani otkaz).

10.Stavkom 2. citiranog članka, propisano je da prije odlučivanja o poslovno
uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti,
obvezama uzdržavanja, koje terete radnika.

11.Svakom 5. istog članka, propisano je da poslodavac koji je poslovno
uvjetovanim otkazom otkazao radniku, ne smije 6 mjeseci od dana dostave odluke o
otkazu ugovora o radu na istim poslovima zaposliti drugog radnika, te stavkom 6., ako
u roku iz stavka 5. nastane potreba zapošljavanja zbog obavljanja istih poslova,
poslodavac je dužan ponuditi sklapanje ugovora o radu radniku kojem je otkazao iz
poslovno uvjetovanih razloga.

12.Odredbom čl. 131. Zakona o radu, u slučaju spora iz radnog odnosa, teret
dokaza leži na osobi koja smatra da joj je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, u
slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, ako je ugovor otkazao poslodavac, teret
dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu je na poslodavcu
(čl. 131. st. 3. ZR), a to konkretno kod poslovno uvjetovanog otkaza znači da
poslodavac treba dokazati da je prestala potreba za obavljanjem određenog posla,
zbog gospodarskih, tehničkih i organizacijskih razloga.

13.Pregledom Odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 17.
kolovoza 2020., utvrđeno je da je tužitelj obavljao poslove Višeg stručnog savjetnika i
koordinatora u S. za promet i veze i S. za graditeljstvo i komunalno
gospodarstvo u H. GK, te da mu je Ugovor otkazan jer je za

5 Pr-1225/2020-15

njegovim radom prestala potreba zbog gospodarskih, tehnoloških i organizacijskih razloga (str. 11-14 spisa).

14.Svjedok J. T., predsjednik ŽKS od početka

2019., u bitnome je iskazao da je tužitelj bio jedan od 4 zaposlenika na poslovima višeg
stručnog savjetnika, te jedan od 10-orice radnika koji su u srpnju 2020. utvrđeni
viškom. Naime, dana 21. srpnja 2020. da je od Uprave tuženika dobio nalog provesti
optimalizaciju rada ŽKS, s intencijom smanjenja broja radnika
(nalogu da je trebao udovoljiti do 22. srpnja 2020.). Broj radnika da se trebao smanjiti
zbog završenog procesa digitalizacije, zbog smanjenja prihoda izazvanog korona
krizom, na razini tuženika u cjelini i na razini poslovne jedinice u S., te zbog
reorganizacije, tj. spajanja i ukidanja pojedinih sektora. Želeći postići što optimalniji rad
ustrojbene jedinice, sa što manjim brojem radnika, rukovodeći se kriterijima
dostavljenim od strane Uprave (kvaliteta rada, osobna motiviranost i odgovornost
radnika), da je sačinio popis radnika za koje je smatrao da su dovoljni za uspješan
proces rada. Izričito je iskazao da nije popisao radnike koji su u tom trenutku
predstavljali višak, nego radnike koje je smatrao kvalitetnijima za nastavak rada kod
tuženika. Prilikom utvrđivanja koje radnike želi zadržati, da se rukovodio
dugogodišnjim radnim iskustvom, kao i neposrednim zapažanjem, jer da je tijekom cca
godinu i pol dana konstantno nadzirao rad svakog pojedinog radnika, pa tako i tužitelja,
komparirajući ga s drugim radnicima. Nadalje, da je 3 tužiteljeve kolegice (više stručne
savjetnice) uvrstio u popis radnika koje je smatrao boljima, tj. optimalnijima za nastavak
rada kod tuženika. Ove radnice da su bile starije od tužitelja, sa više godina radnog
staža, te sa obvezama uzdržavanja. Izričito je iskazao da na rad tužitelja, kao ni 3 više
stručne savjetnice, nikada nije imao primjedbi. Štoviše, da je tužitelj bio pohvaljen jer
je bio jedan od trojice radnika koji su radili za vrijeme lockdowna. Da tužitelju nije
ponudio nastavak rada u nekoj drugoj ustrojbenoj jedinici. Naime, da je smatrao da je
na razini tuženika u cjelini došlo do reorganizacije, tj. viška radnika. Poslovi Sektora
prometa i veza i graditeljstva i komunalnog gospodarstva, u kojima je radio tužitelj, da
su se fuzirali. Nadalje, da je smatrao da poslove koje je do srpnja 2020. izvršavao
tužitelj, u narednom razdoblju s uspjehom uz kraću edukaciju, može izvršavati M.
K. (VŠS), koji je na tim poslovima radio sve do odlaska od tuženika u veljači

2021. Posebno upitan iskazao je da ni on ni itko kod tuženika nikada nije numerički ni
opisno ocjenjivao rad radnika. Na koncu, svjedok nije imao saznanja o postojanju akta,
kojim bi bili popisani i opisani poslovi pojedinih radnih mjesta, nije imao saznanja ni o
sadržaju novih ugovora o radu (vezano za vrstu poslova i naziv radnih mjesta) koji su
bili sklopljeni između tuženika kao poslodavca i radnika koji su ostali na radu kod
tuženika.

15.U stranačkom iskazu tužitelj je u bitnome naveo da je od 2011. radio kod
tuženika na O. prometa, te O. graditeljstva i komunalnog gospodarstva, uvijek
na istim poslovima, napredujući tijekom godina, od pripravnika do stručnog savjetnika.
Neposredno prije donošenja sporne odluke, da ga je voditelj T. javno pohvalio
radi predanog rada za vrijeme lockdowna. Tijekom srpnja 2020. da ga je pozvao
T., rekavši da je od uprave dobio nalog za reorganizaciju, te da on ne bi bio osoba
koju bi poželio za nastavak rada u timu. U tom trenutku da mu nije ponuđeno drugo
radno mjesto, ni u drugoj poslovnoj jedinici tuženika u RH, niti dodatno
osposobljavanje. Na koncu, iskazao je da kod tuženika nije bio uspostavljen sustav
vrednovanja, tj. ocjenjivanja rada radnika. Nakon njegovog odlaska, poslove da je
preuzeo M. K. koji je imao višu stručnu spremu, a do tada je radio na
poslovima održavanja voznog parka tuženika.

6 Pr-1225/2020-15

16. Tuženik kao poslodavac trebao je dokazati da su bili ispunjeni uvjeti za
donošenje Odluke o poslovno uvjetovanom otkazu, tj. da postoji opravdani razlog za
otkazivanje Ugovora o radu baš tužitelju.

17.Autonomno pravo poslodavca, ukoliko nastupe zakonom predviđeni razlozi,
odlučiti o racionalizaciji poslovanja i reorganizaciji , kao i o ukidanju pojedinih
ustrojbenih jedinica i radnih mjesta, sve sa ciljem optimalizacije poslovanja, što se u
konkretnom slučaju dogodilo. Potom provesti postupak savjetovanja sa sindikalnim
povjerenikom, o istome izvijestiti nadležan HZZ, tj. postupiti u
smislu odredbe čl. 127. Zakona o radu, što je tuženik također učinio (str. 68-71, 78-87
spisa). Međutim, iako tuženik kao poslodavac uz zakonom propisane kriterije, ima
autonomno pravo primijeniti i druge dodatne kriterije, u tom slučaju isti kriteriji trebali
su biti jasno navedeni u spornoj Odluci. Naime, uopćeni razlozi (da je za radom
tužiteljem prestala potreba iz organizacijskih, tehničkih i gospodarskih razloga) po
mišljenje ovog suda predstavljaju subjektivne kriterije voditelja T., koji se niti ne
mogu objektivno provjeriti. Ovaj sud smatra da su o dodatnim kriterijima tužitelj i drugi
radnici trebali imati saznanja prije donošenja sporne Odluke. U stranačkom iskazu
tužitelj je naveo da kod tuženika nije postojao sustav vrednovanja ni ocjenjivanja. Iako
sustav vrednovanja i ocjenjivanja nije postojao, nije sporno tužitelj je tijekom godina
rada kod tuženika napredovao (od pripravnika do višeg stručnog savjetnika). Sasma
jasno da tužitelj u tome ne bi uspio, da nije s uspjehom izvršavao radne zadatke.
Štoviše, svjedok, voditelj ustrojbene jedinice J. T., izričito je iskazao da nikada
nije imao primjedbi na rad tužitelja, te da ga je neposredno prije donošenja sporne
Odluke, javno pohvalio tijekom lockdowna.

18.Nadalje, u odnosu na kriterije izbora radnika za čijim radom je prestala
potreba (kako je to navedeno u spornoj Odluci), temeljio se na ocjeni rukovoditelja.
Međutim, s tim u svezi, ovaj sud nije mogao prihvatiti navode voditelja T., da mu
je bio dovoljan jedan radni dan ( od 21. do 22. srpnja u 14,00 sati) (str. 93-94 spisa)
kako bi sačinio popis radnika za koje smatra da kompetencijama zadovoljavaju
nastavak rada u ustrojbenoj jedinici u S., sa ciljem optimalizacije (str. 95 spisa).
Naime, nije prihvatljivo pozivanje voditelja T. na dugogodišnje radno iskustvo na
rukovodećim poslovima, poznavanje specifičnosti rada tuženika, na koncu te da je rad
radnika kontinuirano nadzirao i komparirao od dolaska u siječnju 2019. Iz navedenog
proizlazi da su kriteriji koje je primijenio voditelj T., paušalni, nejasni i
neobrazloženi, posljedično tome i doneseni zaključci. Štoviše, njegov iskaz je
neprihvatljiv i neuvjerljiv u dijelu u kojem je iskazao da je popisao 15 radnika. Naime,
da je dana 22. srpnja Upravi proslijedio popis sa 12 radnika svoje ustrojbene jedinice
(str. 97 spisa), ali da je Uprava tuženika iz njemu nepoznatih razloga na popis radnika
koji će ostati dodala još dvije radnice. Ovakav pristup ocjenjivanju, tj. odlučivanju
voditelja J. T., teško je prihvatiti i iz razloga jer je baš J. T. iskazao da
on osobno, kao nitko drugi nikada nije ocjenjivao (ni opisano, ni numerički) radnike
tuženika. Dakle, iz navedenog se zaključuje da se doista radilo o paušalnoj i
subjektivnoj procjeni voditelja kao i Uprave tuženika (u trenutku kada je T. popis
bez obrazloženja proširila sa još dvije radnice, koje će ostati na radu kod tuženika).
Takva procjena ni u kojem slučaju nije temeljena na egzaktnim kriterijima prema kojima
bi se ocijenila kvaliteta rada, organiziranost i motiviranost svakog pojedinog radnika.
19.Iz dokaza proizlazi da kod tuženika nije postojao ni jedan akt kojim bi bili
popisani poslovi pojedinog radnog mjesta, tako ni poslovi koje je temeljem Ugovora o
radu od 01. travnja 2018. izvršavao tužitelj. Za istaći je da je Pravilnik o ustrojstvu i
načinu rada Stručne službe HGK donesen dana 23. srpnja 2020. Dakle, nakon što je
voditelj T., Upravi tuženika dostavio popis radnika koje želi zadržati na radu kod

7 Pr-1225/2020-15

tuženika. Slijedom T. popisa, Uprava je na razini tuženika u cjelini sačinila
popis radnika koji predstavljaju višak. Nadalje, već do dana 31. srpnja tuženik je u
cijelosti proveo postupak utvrđenja kolektivnog viška radnika. To znači da se do dana

31. srpnja 2020. očitovao i sindikalni povjerenik, te je obaviješten nadležni ZZ. Međutim, ističe se da je sve navedeno učinjeno prije donošenja i
stupanja na snagu novog Pravilnika, (s danom 01. kolovoza 2020.). Dakle, sektori su
prestali postojati, te su ukinuti županijski odsjeci, kao i radna mjesta županijskih
odsjeka. Slijedom navedenog, po mišljenju ovog suda, voditelj T. dana 22. srpnja

2020. niti nije mogao znati koja radna mjesta, tj. koja stručna sprema će biti potrebna
za poslove koji će se ubuduće obavljati u ustrojbenoj jedinici u S.. Navedeno
ponovno potvrđuje činjenicu da je izbor radnika sačinjen po J. T. dana 22.
srpnja 2020. paušalan i proizvoljan. Naime, tužitelj (VSS) na radu kod tuženika još od

2011., uvijek napredujući u statusu, na čiji rad poslodavac nikad nije imao primjedbi,
osposobljen za izdavanje javnih ovlasti u okviru digitalizacije, sasma sigurno s
uspjehom je mogao izvršavati neke poslove koji su se i u narednom razdoblju izvršavali
u ustrojbenoj jedinici tuženika u S. ili možda nekoj drugoj ustrojbenoj jedinici
tuženika u RH. Navedeno tim više, što je poslove tužitelja nakon donošenja sporne
odluke izvršavao M. K. (VŠS), sa manje godina radnog staža kod tuženika,
zaposlen na različitoj vrsti poslova, te kod tuženika zaposlen nakon tužitelja. Iz
navedenog proizlazi da tuženik u ovom postupku nije dokazao da je prestala potreba
za obavljanjem poslova koje je s uspjehom obavljao tužitelj, pa ni nakon zgotovljenog
postupka digitalizacije. Sama činjenica da uslijed pandemije nije došlo do očekivanog
povećanja opsega poslova, kojemu se poslodavac nadao, ne može biti zakonita
osnova za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu baš tužitelju, tim više, što je u
ustrojbenoj jedinici tuženika u S. ostalo još 8 radnika sa visokom stručnom
spremom. Na koncu, za istaći je da je predsjednik HGK tek Odlukom od 01. listopada

2020. utvrdio potreban broj radnika unutar pojedine ustrojbene jedinice tuženika, pa je
tako utvrđen broj od 15 radnika potrebnih za odvijanje nesmetanog procesa rada u
Splitu (str. 126-128 spisa).

20.Slijedom prednjih utvrđenja, temeljem citiranih odredbi Zakona o radu, ovaj
sud smatra da Odluka tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 17.
kolovoza 2020. nije zakonita ni valjana. S tim u svezi tuženik je dužan vratiti tužitelja
na odgovarajuće radno mjesto kod tuženika, zato je odlučeno kao pod točkama I. i II.
izreke presude.

21.Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. i 164.
Zakona o parničnom postupku, te Tbr. 7.2 Tarife o nagradama i naknadi troškova za
rad odvjetnika, pa su tužitelju koji je uspio u sporu priznati opravdani troškovi
zastupanja u vidu jednokratne naknade u iznosu od 2.000,00 kn, uvećano za 25%
PDV, tako se pun. tužitelja obistinjuje parnični trošak u ukupnom iznosu od 2.500,00
kn, na dosuđeni iznos tužitelju pristoj pravo i na zakonsku zateznu kamatu, koja teče
od presuđenja pa do isplate, kao što je odlučeno pod točkom III. izreke presude.

U Splitu, 19. studenog 2021.

S u d a c

Jerka Kovačić Garac,v.r.

8 Pr-1225/2020-15

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana
primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda za županijski sud u
dovoljnom broju primjeraka za sud i protivne strane.