- 1 -              Rev 3817/2019-4

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3817/2019-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đure Sesse predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. M.-M. iz Z., OIB ..., koju zastupa punomoćnica D. M. P., odvjetnica u Odvjetničkom društvu P. i partneri j.t.d. u Z., protiv tuženika D. d.d., Z., OIB ..., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-456/19-2 od 29. svibnja 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-4793/18-37 od 24. siječnja 2019., u sjednici održanoj 17. studenoga 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

1.1. Drugostupanjskom je presudom, u toč. I. izreke, potvrđena prvostupanjska presuda kojom je, u toč. I. izreke, odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

 

„Utvrđuje se da nije dopuštena Odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu broj IV/2/27/2013. od 30. travnja 2013. slijedom čega radni odnos tužiteljice kod tuženika temeljem ugovora o radu nije prestao te se nalaže tuženiku da tužiteljicu vrati na radno mjesto na kojemu je radila prije nezakonitog prestanka radnog odnosa, a ako takvog nema, da ju vrati na radno mjesto koje odgovara njenoj stručnoj spremi, znanju, iskustvu i sposobnostima te da joj naknadi troškove parničnog postupka, sve u roku od 8 dana.“

 

1.2. Istom točkom izreke drugostupanjske odluke potvrđena je i toč. II. izreke prvostupanjske odluke kojom je tužiteljici naloženo naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 2.500,00 kn, a toč. II. izreke drugostupanjske odluke odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

2. Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je izjavila reviziju navodeći da istu podnosi zbog počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se revizija prihvati, pobijana drugostupanjska presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti.

 

3. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

4. Revizija tužiteljice nije osnovana.

 

5. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

6.1. Vezano za revizijske navode kojima se ukazuje na počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, suprotno revizijskim navodima, u pobijanoj drugostupanjskoj presudi navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju. Razlozi o odlučnim činjenicama navedeni u obrazloženju drugostupanjske presude jasni su i međusobno ne proturječe, a presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Revidentica kroz navedenu povredu zapravo osporava utvrđenje da tuženik nije ispoštovao sve kriterije u smislu čl. 107. st. 3. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 - dalje: ZR), tvrdeći da iz dokaznog postupka ne proizlazi da se tuženik, pri izboru radnika/radnice kojega/koju će zadržati, rukovodio kriterijem većeg zalaganja i odnosa prema radu radi pozitivnog napretka društva pa time suštinski ističe da nižestupanjske presude nisu donesene u skladu s čl. 8. ZPP. U tom smislu, valja reći da je prema čl. 8. ZPP pravo određivanja i ocjene dokaza pridržano za prvostupanjski sud (iznimno i za drugostupanjski sud u smislu čl. 373.a ZPP, no to ovdje nije slučaj), a ocjena dokaza nižestupanjskih sudova nije dovedena u sumnju, jer nema proturječja između obrazloženja nižestupanjskih presuda i izvedenih dokaza. Zbog navedenog, nije osnovan revizijski navod da je drugostupanjski sud tijekom postupka počinio navedenu bitnu povredu.

 

6.2. Isto tako, suprotno tvrdnjama revidentice, drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 385. st. 1. toč. 2. ZPP, jer je isti sud u obrazloženju presude, u skladu s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP, ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značenja za donošenje odluke u ovom predmetu, a, osim toga, tužiteljica niti određeno ne obrazlaže na koji točno način je drugostupanjski sud počinio predmetnu bitnu povredu.

 

7. Predmet spora u konkretnom slučaju je zahtjev tužiteljice da se utvrdi nedopuštenom tuženikova odluka o poslovno uvjetovanom otkazu tužiteljičinog ugovora o radu uz posljedično vraćanje tužiteljice na radno mjesto na kojemu je radila prije otkaza, odnosno na odgovarajuće radno mjesto.

 

8. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da je Odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 30. travnja 2013. tužiteljici otkazan Ugovor o radu zbog prestanka potrebe za obavljanjem poslova zbog kojih je ugovor o radu sklopljen i to radi gospodarskih i organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz);

 

- da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika od 15. listopada 1998., a da je od 31. ožujka 2007. do odluke o otkazu radila na poslovima Referenta 2 u Službi za ekonomiku poslovanja, koja služba je ukinuta, a poslovi koji su se obavljali u okviru Službe za ekonomiku poslovanja nastavili su se obavljati u smanjenom opsegu u drugoj organizacijskoj cjelini;

 

- da je poslodavac u vrijeme otkaza bio u izuzetno teškoj financijskoj situaciji uslijed čega je pokrenut i postupak predstečajne nagodbe te je racionalizacija broja radnika bila nužna za nastavak daljnjeg poslovanja;

 

- da je, uz prethodno savjetovanje sa radničkim vijećem i sindikalnim povjerenikom, izrađen Program zbrinjavanja viška radnika, koji je dostavljen HZZ-u te je od istog tijela odobren, a kojim programom zbrinjavanja viška je bila obuhvaćena i tužiteljica;

 

- da je radničko vijeće dalo suglasnost za predmetni otkaz;

 

- da tuženik nije bio u mogućnosti zaposliti tužiteljicu na nekim drugim poslovima, niti je postojala mogućnost obrazovanja ili osposobljavanja za rad na drugim poslovima;

 

- da je tužiteljica uspoređena sa radnicom G. B. koja je imala više godina života i više godina staža od tužiteljice te obvezu uzdržavanja, dok tužiteljica nije imala obvezu uzdržavanja.

 

9.1. Na temelju navedenoga, a imajući u vidu osobito činjenicu da je u poslovanju tuženika došlo do velike reorganizacije poslovanja te su pojedine organizacijske jedinice ukinute ili su drugačije organizirane i dodane drugim organizacijskim jedinicama, uslijed čega je ukinuta Služba za ekonomiku poslovanja u kojoj je tužiteljica radila kao Referent 2 i pri tome su poslovi koje je obavljala tužiteljica drugačije organizirani (tako da se obavljaju u drugoj organizacijskoj jedinici, a koja omogućava manji broj radnika za cjelokupno poslovanje tuženika), nižestupanjski su sudovi ocijenili kako je tuženik dokazao postojanje opravdanog razloga za predmetni otkaz ugovora o radu tužiteljice iz čl. 107. st. 1. toč. 1. ZR, odnosno dokazao je da je prestala potreba za obavljanjem poslova tužiteljice na radnom mjestu Referenta 2 u Sektoru za financije i računovodstvo, Služba za ekonomiku poslovanja te da je, ujedno, ispoštovao odredbu čl. 107. st. 3. ZR, kada je tužiteljicu utvrdio viškom, dok je drugu radnicu, G. B., zadržao.

 

9.2. Drugostupanjski sud u svom obrazloženju dodaje da je autonomno pravo poslodavca da, u cilju ekonomski uspješnijeg poslovanja, izvrši reorganizaciju rada i smanji broj radnika. Kako je prestala potreba da predmetne poslove i nadalje obavljaju dvije radnice te je prestala potreba da se ti poslovi obavljaju u Službi za ekonomiku poslovanja, smatra neutemeljenima žalbene navode da su prekoračeni razlozi navedeni u Odluci o otkazu.

 

9.3. Očitujući se na žalbeni navod tužiteljice da se u Odluci o otkazu poslodavac nije rukovodio i odnosom radnika prema radu i zalaganjem radnika koji mogu doprinijeti pozitivnom napretku društva, kojega je sam ustanovio kao kriterij kod otkaza, drugostupanjski sud obrazlaže da isti žalbeni navodi tužiteljice nisu odlučni u prosuđivanju da li je Odluka o otkazu dopuštena, jer, iako je tuženik kao poslodavac u pobijanoj Odluci o otkazu naveo da je imao u vidu i odnos tužiteljice prema radu, odnos prema radu nije niti predviđen u Programu zbrinjavanja viška radnika, a niti proizlazi iz Tablice viška radnika pa je opravdano odlučio zadržati G. B. isključivo na temelju zakonskih kriterija, pri prosuđivanju koju od dviju radnica će zadržati.

 

10. U prethodno navedenom utvrđenom činjeničnom stanju nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev tužiteljice.

 

11. Naime, prema odredbi čl. 107. st. 1. toč. 1. ZR, poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdan razlog, između ostalog, i u slučaju kada je prestala potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz).

 

12.1. Imajući na umu da je cijela služba u sklopu koje je tužiteljica radila ukinuta (dakle, i sva radna mjesta koja su pripadala toj službi), jer su za to postojali organizacijski i gospodarski razlozi, a da je tužiteljica nesporno radila isključivo u toj službi, suprotno revizijskim navodima, unatoč tome što u nekim drugim službama radna mjesta Referent 2 i dalje postoje, okolnost što je u odluci o otkazu navedeno da je prestala potreba za poslovima tužiteljice koji su se obavljali u okviru radnog mjesta Referent 2 bez preciznijeg određenja da se radi o radnom mjestu Referent 2 unutar Službe za ekonomiku poslovanja, nije od značaja. Pritom nižestupanjski sudovi pravilno ocjenjuju da je autonomno pravo poslodavca organizirati proces rada tako da postiže bolje rezultate koja organizacija uključuje i mogućnost ukidanja radnog mjesta.

 

12.2. Neosnovan je i revizijski navod da se tuženik pri donošenju Odluke o otkazu nije rukovodio svim kriterijima izbora radnika (kako zakonskih tako i onih koje je sam ustanovio). U situaciji kada je, prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova (a koja ovaj revizijski sud nije ovlašten preispitivati u smislu čl. 385. st. 1. ZPP), utvrđeno da tužiteljica nije imala obvezu uzdržavanja to što je tuženik izrijekom u Odluci o otkazu naveo da se pri donošenju te Odluke rukovodio i činjenicom da tužiteljica nema obvezu uzdržavanja i dosadašnjim odnosom tužiteljice prema radu, očito je da je tuženik usporedbu izvršio na temelju zakonskih kriterija (u postupku je bila sporna samo obveza uzdržavanja), prema kojima je tužiteljica bila utvrđena viškom, pa bi daljnja usporedba i po dodatnom kriteriju kojeg poslodavac navodi u Odluci o otkazu bila odlučna za ishod ovog spora tek kada bi usporedivi radnici na temelju zakonskih kriterija bili u jednakom položaju.

 

12.3. Slijedom toga, a kako predmetna Odluka o otkazu udovoljava svim zakonskim uvjetima, osobito onima propisanima u čl. 107. st. 2. i 3. ZR, da bi bila dopuštena i zakonita, pravilno je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

 

13. Kako revidentica preostalim dijelom navoda revizije osporava i pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog tijekom postupka (ima li tužiteljica ili nema obvezu uzdržavanja i koji je radnik/radnica svojim zalaganjem i odnosom prema radu više doprinio/la pozitivnom napretku društva), kako je ranije rečeno, prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa ti navodi revidentice nisu uzeti u razmatranje.

 

14. Slijedom izloženog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci.

 

Zagreb, 17. studenoga 2021.

 

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa, v.r.